Znam. Dosadan sam već i Bogu i ljudima, no opet, moram o Odboru za referendum. Ne mislim prežvakavati već obrađene teme, ni još jednom ulaziti u analize. No od posljednjeg dnevnika na tu temu do danas dogodilo se nekoliko stvari koje želim spomenuti kako bi se i ovoj inicijativi stavila "točka na i". Jučer smo naime održali pressicu pred Saborom.

Odiseja potpisa

Možda je put koji su fizički prešli potpisi nadobudno nazvati odisejom, budući se radi isključivo o kilometrima između mjesta prikupljanja i Centra za mirovne studije u Zagrebu, no put koji su prešli naši zahtjevi prema državnim institucijama je puno duži. Dakle, već dva mjeseca mi pokušavamo dobiti primanje kod predsjednika Sabora, Luke Bebića, kako bi Saboru predali prikupljene potpise i predstavili tri inicijative nastale na iskustvima stečenim u ovoj akciji. Zašto Saboru? Pa opet, zbog poslovične šlampavosti hrvatskih zakona. Naime Zakon o referendumu propisuje da - ukoliko se skupi potreban broj - potpise treba predati Saboru, gdje se nastavlja daljnja procedura. O situaciji u kojoj se ne skupi dovoljan broj potpisa, Zakon o referendumu ne govori ništa, uz pretpostavku da tada organizator može napraviti sa potpisima što ga je volja.

pročitaj dalje

Luna, "azilantica" koju smo nedavno udomili posredstvom "Šapica" Već me u kvartu zezali susjedi da sam si trebao nabaviti većeg i opasnijeg psa, pa onda neki ironično dometali: Uf, strašan pas! Sused sad ste sigurni. Vjerojatno bih šetajući pudlicu ili pekinezera zaradio zajedljivije komentare, A da izbjegnem gornje, vjerno slijedeći mudrost šegrta Hlapića, gdje god da krenem sam sa Lunom, a sretnem li koga poznatog, velim da je riječ o kamuflažno borbenom psu, posebno obučavanom za munjevite udare u napadačevoj mentalnoj pozadini. I više me nitko zeza. U prvi plan izbije zanimanje za psa. Stignem objasniti da se Luna brzo oporavlja od depresije, kakva kod pasa u sličnoj situaciji, zna potrajati i po mjesec, dva. Nije lako prihvatiti do kraja nove gazde sa svježim sjećanjem da su te nedavno, isto tako na prvi njuh "srdačni ljudi", izbacili na cestu s dvoje štenića. Obzirom da smo skužili kod po kojem je dresirana, a da se odlično uklopila u obitelj, Luna već laje, punim, mekim, a zvonkim lavežom.

Index.hr je portal kojeg slobodno možemo svrstati u mainstream medije. Utjecajniji je od nekih televizija, radio postaja i novina. Baš dok sam razmišljao kako će se razvijati priča oko odvjetnice Ane Jendriš-Jelesić, koji je prvi puta mainstreamovski otvorila Branka Suvajac i kako se Tomislav Klauški prometnuo među nekoliko vodećih (preostalih) , uglavnom novinskih, komentatora/kolumnista, švrljajujući po Index-ovoj naslovnica, naletio sam na tekst Daria Markasa na temu o kojoj sam večeras htio pisati: Rončevića neće smijeniti jer za ministre HDZ-a ne postoji odgovornost. Uglavnom se slažem s Dariovim tezama i vjerujem da njegovi izvori govore istinu. Ali, sve to skupa nije puna istina. Dakle, ja bih svoj tekst počeo bacivši naglasak na predzadnji odlomak Markasovog: ... Ne smijemo zaboraviti da je Rončević na ovo mjesto došao iz ministarstva obrane iz kojeg se vuče afera namještenog natječaja za kupovinu transportnih kamiona. To je slučaj kojeg se predsjednik Stjepan Mesić često dotakne kao primjera korupcije u državnoj javnoj nabavi. U njegovom mandatu se dogodio i pad helikoptera u Vukovaru u kojem su poginule tri osobe. U tom slučaju još nema rezultata istrage i ponovno nitko nije odgovarao. ... Dario Markas, Index.hr, 24. 06. 2008. 23, 40 Marijan Tomurad, koji je umočen i u slučaj mog uhićenja, je najbolja meta koju je Sanader mogao izabrati da "jednim udarcem ubije dvije muhe: da zaustavi ključanje koje je u javnosti počelo izazivati ponašanje zagrebačke policije u nizu slučajeva povezanih s tajnim službama, organiziranim kriminalom ili korumpiranom vlašću i da veže ruke predsjedniku Stjepanu Mesiću, čijim je krugovima Marijan Tomurad bio blizak. Nakon Tomurada, Sanader može smijeniti i Rončevića, a svejedno će biti u prednosti pred Stjepanom Mesićem. Jel' bio Marijan Tomurad šef gradske policije koja je mene uhićivala i pod nadzorom SOA-e, koja je u bila u isključivoj ingerenciji predsjednika Mesića jer je Sanader bio samo tehnički predsjednik Vlade, radila obradu nadamnom? Je li nedugo zatim, Marijan Tomurad kao šef gradske policije došao na mjesto ubojstva Davora Zečevića, a pretučeni kolega Miljuš je pisao kako je policija trebala štiti Zečevića jer je morala znati da je on "zbog iskazivanog nezadovoljstva prema bivšim poslovnim prijateljima" bio na meti mafije? Je li kolega Miljuš izjavio da su ga u njegovu vlastitu slučaju razočarali Benko i Tomurad? Je li se Tomurad spominjao kao jedna od važnih karika u lancu nad kojim je Ivo Pukanić imao moć u slučaju prisilne hospitalizacije supruge Mirjane P. Jusup? Berislav Jelinić, glavno kriminalističko pero Nacionala, govoreći o slučaju Miljuš u HTV-ovoj emisiji Otvoreno koju je vodila Dijana Čuljak, sestra djevojke odvjetnika Hrvoja Petrača, naglasio je da mu je žao pretučenog kolege, ali da sada ne treba pritisak na policiju jer da je on uvjeren kako ona radi svoj posao kako treba. Prisutni Ivo Banac je poplavio od muke dok je to slušao. Izbacili su ga Jelinić i Čuljak-Šelebaj iz takta. Nacional, novine u više navrata povezivane s mafijaškim krugovima, zasolile su slučaj Miljuš objavljujući, kao i Večernji list, pozitivnu priču o Nataši Zečević, sestri ubijenog mafijaša, koja je zimus dala onaj, po Miljuša prijeteći oglas. A kako predsjednik Stjepan Mesić, valjda jedini u zemlji, a u suradnji s međunarodnom novinarskom organizacijom SEEMO, tvrdi da treba obratiti pažnju na slučaj atentata na Ivu Pukanića, jasno vam je valjda zašto tvrdim da je Sanaderovo smjenjivanje Tomurada, zapravo pljuska Mesiću od koje se predsjednik još nije pribrao.

"Čovjek – štakor“ ili "Rat man" je poznati pojam iz tzv. psihoanalitičke teorije i prakse, kojeg je ustanovio još Sigmund Freud (1856. –1939.), austrijski neurolog i utemeljitelj psihoanalize. O njemu ne treba mnogo govoriti, jer je previše poznat i običnom čovjeku, a da ne govorimo o naučnom svijetu, u kojem je ostavio dubokog traga, koji i danas odzvanja (mada su ga često otpisivali ili nepriznavali) i danas se ponovno otkriva njegova psihoanaliza koja je postala dominantna metoda psiholoških promatranja ili psihijatrijskih liječenja. Treba se sjetiti da je njegov nauk našao mnogo poklonika i izvan tih medicine i psihologije, naročito u razumijevanju međuljudskih odnosa.

pročitaj dalje

Jučer je umro George Carlin. Vjerojatno većini njegovo ime neće mnogo značiti, no možda ga netko prepozna u ovoj kratkoj snimci njegovog lanjskog nastupa:

pročitaj dalje

Nekako je u sjeni cijele priče s nogometom donekle nezamjećeno prošla vijest i cijela priča koja se vodila oko Irskog odbijanja Lisabonskog ugovora, što je u stvari samo drugi naziv za odbijanje Europskog ustava što su već ranije odradili nizozemci.

Naši političari (svi redom) su odmah krenuli u obranu priče kako je Hrvatska nezaustavljivo na putu prema EU (s čime se slažem), no kako datuma za pristupanje nema (da ne kažemo da 50% pregovora tek treba otvoriti, a da ogromna većina ovoga otvorenog još nije zatvorena) sasvim je izvjesno da će do nekog (dodatnog) kašnjenja doći.

Prvi je istrčao Nicolas Sarkozy, francuski predsjednik koji je jasno rekao da:

...proširenja nema bez ratifikacije. Upitan da li se to konkretno odnosi i na Hrvatsku, odgovorio je kako neke zemlje koje se najviše zalažu za proširenje, najviše koče ratifikaciju Ugovora: „Takodjer, da bi bilo čudno da se prima 28,29,30,31 članica, a da se ne mogu reformirati institucije 27." (business)

pročitaj dalje

Nacional je u broju 538., pred više od dvije godine objavio dokument s oznakom državne tajne, a potpisan od Josipa Perkovića, nekadašnjeg pomoćnika Gojka Šuška u ministarstvu obrane: Teksta i dokumenta nema na webu, pa sam skenirao tiskani Nacional. U listopadu prošle godine krim policajac iz Heinzelove, recimo da ga zovu Kazo, izuzeo je sve skanove ovog dokumenta objavljenog u Nacionalu, s mojih kompova (i dao ih pobrisati), kao prilog dokazima kaznenoj prijavi policije da sam objavljivao državne tajne Objavljivanje državne tajne s Perkovićevim potpisom, u broju koji je uslijedio nakon što su Berislav Jelinić, Eduard Šoštarić i Maroje Mihovilović objavili popis 1789 agenata KOS-a u RH, navodeći da je "potkraj prošlog tjedna Nacional dobio kopiju dokumenta klasificiranog kao državna tajna, pod naslovom Operativna akcija “Janjičar”, komentirao sam kao prilog tezi da Josip Perković objavljivanjem popisa udbaša i kosovaca pacificira svoje bivše suradnike na tzv desnoj sceni. Kad, evo ti nakon dvije godine, u Globusu, gotovo isti tekst, a svakako isti dokument s vidljivom oznakom državne tajne, ali je kao autor potpisan Boris Orešić. Naoko konkurentski tjednici objavljuju istu obavještajnu maglu kroz dulje vremensko razdoblje. SOA-a se ne buni što se objavljuje državna tajna koja je kao skan izbrisana s mog kompa od strane policije. Što reći, nego da Josip Perković, opet ima potrebu poslati nekome poruku. Još uvijek su aktualne sudsko-istražne radnje njemačkih vlasti u slučaju Đureković, a nagađa se da bi se moglo otvoriti još najmanje pet istraga o ubojstvima hrvatskih emigranata u Njemačkoj, s kojima će biti povezano ime Josipa Perkovića, u inkriminirano vrijeme načelnika osječke UDBA-e za emigraciju. Svih pet ubijenih bili su emigranti iz Slavonije, koju je, i u inozemstvu, "pokrivao" Josip Perković. Ti će procesi bitno utjecati na naše približavanje EU, pogotovu u svjetlu činjenice da je u sklopu euroatlantskih integracija, Njemačka dobila zadatak lustracijskog nadzora hrvatske obavještajne zajednice, čiji je glavni ravnatelj iz sjene još uvijek Josip Perković. Nije mi jasno, što se misli postići glorificiranjem Perkovića na uštrb Domazeta, koji ionako, ne predstavlja nikoga i ništa bitno na domaćoj sceni?! Priprema li se to teren za novu "rivu" sa koje će Stjepan Mesić odašiljati poruke: "Ne damo svoje heroje nacistima u München!"? A evo i reakcije na Globus-Orešićev tekst, umirovljenog brigadira HV-a Drage Frančiškovića, ustrojitelja Obavještajno-sigurnosne službe u MORH-u: - Dokle će mediji, u ovom slučaju "Globus", obmanjivati javnost o "spektakularnim uspjesima i zaslugama" Josipa Perkovića u Domovinskom ratu, kako bi mu olakšali sadašnju nezavidnu situaciju u koju se je sam doveo kriminalnim radnjama u prošlom jugoslavenskom, ali i u novom, hrvatskom sustavu, kršeći važeće zakone i propise. Isto to rade i mediji, odnosno novinari, objavljivanjem objavljivanjem "Službene bilješke" o informativnom razgovoru admirala Domazeta kod Josipa Perkovića, koji im je vjerojatno i dao dokument stupnjevan kao "DRŽAVNA TAJNA". Postavlja se pitanje, zašto se to sada prešućuje od strane nadležnih organa, dok se druge koji su objavili već ranije objavljene tajne, kazneno goni?! Perković ima najmanje prava ovakvim činima cinkariti Domazeta kao suradnika KOS-a, jer je on daleko više šurovao i koketirao s organima KOS-om na najvišim nivoima: od generala Aleksandra Vasiljevića u Beogradu, preko pukovnika Kelečevića i Perića u Zagrebu do pukovnika Beare i Matulovića u Splitu... Smiješno je Domazeta prozivati, a istodobno Perković je mnoge oficire iz JNA primao u SIS (Sigurnosno-informativnu službu). Gospodin Perković bi trebao objasniti javnosti što je skrivao kod KOS-ovaca u Komandi 5. vojne oblasti u Zagrebu, za vrijeme formiranja nove hrvatske vlasti i par mjeseci nakon njene uspostave (početak i sredina 1990-e., op. 45 lines), sve dok se nije uvjerio da će u novoj hrvatskoj državi biti mjesta i za njega! Perković nije formirao nikakve hrvatske tajne službe, već je u njima samo radio, kako u bivšem tako i u sadašnjem sustavu. Poznato je da je Josip Perković u SRH u RSUP-u radio kao pomoćnik sekretara za državnu sigurnost. Na istoj fuknciji ostao je i s promjenom vlasti sve do kraja proljeća 1991, kada pod pritiskom javnosti, posebno dijaspore, mora napustiti MUP, a njegovi mentori ga ugrađuju u MORH na mjesto pomoćnika za sigurnost. U kolovozu 1991. Perković konačno preuzima Obavještajno-sigurnosnu službu, koja je formirana u mjesecu rujnu 1990-e odlukom tadašnjeg ministra obrane , generala Martina Špegelja, i mijenja joj naziv u SIS (Sigurnosno-informativna služba). Novi naziv dotadašnje službe određen je na sastanku u kolovozu 1991. na kojem sam, pored Perkovića i pokojnog Zorana Udiljka bio prisutan i ja. Sve ovo, samo radi povijesne istine, koja očito, nikako ne odgovara Josipu Perkoviću. brigadir HV-a u mirovini Drago Frančišković U Zagrebu, 18. lipnja 2008.

Dok je nacija zanesena pratila dramatična nogometna zbivanja, Bankamagazin mi je uredno isporučivao u moj „Inbox“ ne manje dramatične financijske vijesti.

Bankamagazine - Vijesti dana 20.06.2008 između ostalih su donijeli sljedeće:

Stopa nezaposlenosti pala na 13,2 posto
Stopa nezaposlenosti u svibnju je pala na 13,2 posto, objavio je u petak Državni zavod za statistiku. Stopa je sa 13,9 posto u travnju, pala zbog povećane potražnje za sezonskim radnicima u turizmu, trgovini i prerađivačkoj industriji. ... opširnije

Prosječna neto plaća za travanj 5.036 kuna

pročitaj dalje

Opomena autoru ovoga bloga povodom pritužbe Dijane Pajagić Hrvatsko novinarsko društvo Croatian Journalists' Association Gospodin Željko Peratović Zvonigradska 33 10000 Zagreb Broj: 33/08 Zagreb, 16. lipnja 2008. Novinarsko vijeće časti na sjednici održanoj 6. lipnja 2008. godine razmatralo je pritužbu Dijane Pajagić protiv Željka Peratovića zbog tekstova na njegovu blogu, te je donijelo Zaključak Vijeće časti izriče Željku Peratoviću opomenu. Obrazloženje: Dijana Pajagić zahtijeva od Vijeća časti da zaštiti njezin dignitet od pisanja Željka Peratovića. Kaže kako je Peratović najvulgarnije i zlurado ogovara i trača, kleveće i vrijeđa iznošenjem njezinih obiteljskih prilika, pišući istinito ili izmlišljajući o njezinom privatnom i intimnonl životu. Tuži se da je kao privatnu osobu i bez ikakvih dokaza i provjere «razvlači u javnosti već mjesecima na najvulgarniji način». To joj je, kaže, nanijelo nemjerljivu štetu i traži pravo na privatnost, tinl više što smatra da nije javna osoba. Peratović se nije očitovao, a prema izvodima s njegova bloga, očito je da piše neprovjereno, neprofesionalno, na temelju rekla-kazala. Time je povrijedio Opća načela Kodeksa, kao i članke 16. i 7. koji govore o tome da novinar treba štititi čovjekovu intimu od neopravdanog ili senzacionalističkog otkrivanja u javnosti, da je obavezan poštivati svačije pravo na privatni i obiteljski život, da je dužan poštovati etiku javne riječi i kulturu dijaloga, te uvažavati dostojanstvo i integritet osobe s kojom polemizira. Na odluku Vijeća časti može se uložiti žalba Središnjem odboru u roku od 30 dana od primitka odluke (članak 47. točka 3 Statuta HND). predsjednik Novinarskog vijeća časti Dragutin Hedl Neću javno komentirati odluku Vijeća časti, obzirom da ću se što skorije na nju žaliti Središnjem odboru HND-a. Prije svega, tražiti ću, kao što sam to nejavno već najavljivao, izuzeće iz ovoga slučaja predsjednika Novinarskog vijeća časti, kolege Dragutina Hedla, zbog ozbiljnih indicija da se nalazi u sukobu interesa sudjelujući u odlučivanju u ovome predmetu. Obzirom da sam kolegu Hedla, a i mnoge druge kolege iz HND-a, neformalno obavijestio što mislim o pritužbi Dijane Pajagić, iste navode, potpkrijepljene potpisanim izjavama drugih osoba, ponoviti ću u žalbi Središnjem odboru. Kako se ne mirim s predmetnim zaključkom, a osobito me zasmetao dio: a prema izvodima s njegova bloga, očito je da piše neprovjereno, neprofesionalno, na temelju rekla-kazala, za koji ne znam odnosi li se općenito na moje bloganje ili je ocjena moga pisanja u slučaju Pajagić, ne mislim se sljedeći tjedan niti sastajati s kolegom Hedlom, na što sam načelno, prošloga tjedna pristao ne znajući za sadržaj ove odluke. Naime, ne bi bilo u redu da razgovaramo o slučaju dok traje žalbeni postupak. A da bi ste, ipak imali potpuniju informaciju, pod linkom Pritužba Dijane Pajagić Novinarskom vijeću časti HND-a protiv Željka Peratovića, donosim dokument o kojem se nisam očitovao, ali hoću. P.S. U pritužbi se nigdje ne navode konkretni primjeri onoga što mi se zamjera da sam napisao niti je priložen bilo koji moj post, pa mi nije jasno na temelju čega je Vijeće donijelo zakjučak. Moguće je da se odgovor krije u spominjanom sukobu interesa, o čemu neću javno dok ne bude gotov postupak.

Eh, what a difference a day makes ... Neki dan se još samo kuvalo, krčkalo, brbočkalo, ka' u ekspres loncu, ali sve nekako ispotiha, inkognito, daleko od očiju (ali ne i srca ;-). A danas .. e danas je druga priča :-)

Sad su moji dragi čitatelji sigurno zbunjeni: „Ma čekaj Zvone majstore o čemu ti pričaš? Ko kuva, što se kuva, di se kuva“ ?

Ma MENI JE PRIKUVALO VIŠE !!!

Prikuvalo mi je toliko da iz mene pišti k'o iz gore spomenutog ekspres lonca!

Ne mogu više! Ne mogu više mirno i sa strane gledati kako mlate novinare, ne mogu gledati kako poštenom građaninu (i pravom patrioti!) lokalni moćnici ugrožavaju egzistenciju koristeći se instrumentima hrvatske „pravne države“, ne mogu gledati kako je Maestro maestralno zaboravljen, i ne mogu više gledati autocenzuru hrvatskih novinara nametnutu što marketinškim a što nevješto prikrivenim političkim interesima. A i Feral prestaje izlaziti :-(.

pročitaj dalje