Jučer je umro George Carlin. Vjerojatno većini njegovo ime neće mnogo značiti, no možda ga netko prepozna u ovoj kratkoj snimci njegovog lanjskog nastupa:

pročitaj dalje

Nekako je u sjeni cijele priče s nogometom donekle nezamjećeno prošla vijest i cijela priča koja se vodila oko Irskog odbijanja Lisabonskog ugovora, što je u stvari samo drugi naziv za odbijanje Europskog ustava što su već ranije odradili nizozemci.

Naši političari (svi redom) su odmah krenuli u obranu priče kako je Hrvatska nezaustavljivo na putu prema EU (s čime se slažem), no kako datuma za pristupanje nema (da ne kažemo da 50% pregovora tek treba otvoriti, a da ogromna većina ovoga otvorenog još nije zatvorena) sasvim je izvjesno da će do nekog (dodatnog) kašnjenja doći.

Prvi je istrčao Nicolas Sarkozy, francuski predsjednik koji je jasno rekao da:

...proširenja nema bez ratifikacije. Upitan da li se to konkretno odnosi i na Hrvatsku, odgovorio je kako neke zemlje koje se najviše zalažu za proširenje, najviše koče ratifikaciju Ugovora: „Takodjer, da bi bilo čudno da se prima 28,29,30,31 članica, a da se ne mogu reformirati institucije 27." (business)

pročitaj dalje

Nacional je u broju 538., pred više od dvije godine objavio dokument s oznakom državne tajne, a potpisan od Josipa Perkovića, nekadašnjeg pomoćnika Gojka Šuška u ministarstvu obrane: Teksta i dokumenta nema na webu, pa sam skenirao tiskani Nacional. U listopadu prošle godine krim policajac iz Heinzelove, recimo da ga zovu Kazo, izuzeo je sve skanove ovog dokumenta objavljenog u Nacionalu, s mojih kompova (i dao ih pobrisati), kao prilog dokazima kaznenoj prijavi policije da sam objavljivao državne tajne Objavljivanje državne tajne s Perkovićevim potpisom, u broju koji je uslijedio nakon što su Berislav Jelinić, Eduard Šoštarić i Maroje Mihovilović objavili popis 1789 agenata KOS-a u RH, navodeći da je "potkraj prošlog tjedna Nacional dobio kopiju dokumenta klasificiranog kao državna tajna, pod naslovom Operativna akcija “Janjičar”, komentirao sam kao prilog tezi da Josip Perković objavljivanjem popisa udbaša i kosovaca pacificira svoje bivše suradnike na tzv desnoj sceni. Kad, evo ti nakon dvije godine, u Globusu, gotovo isti tekst, a svakako isti dokument s vidljivom oznakom državne tajne, ali je kao autor potpisan Boris Orešić. Naoko konkurentski tjednici objavljuju istu obavještajnu maglu kroz dulje vremensko razdoblje. SOA-a se ne buni što se objavljuje državna tajna koja je kao skan izbrisana s mog kompa od strane policije. Što reći, nego da Josip Perković, opet ima potrebu poslati nekome poruku. Još uvijek su aktualne sudsko-istražne radnje njemačkih vlasti u slučaju Đureković, a nagađa se da bi se moglo otvoriti još najmanje pet istraga o ubojstvima hrvatskih emigranata u Njemačkoj, s kojima će biti povezano ime Josipa Perkovića, u inkriminirano vrijeme načelnika osječke UDBA-e za emigraciju. Svih pet ubijenih bili su emigranti iz Slavonije, koju je, i u inozemstvu, "pokrivao" Josip Perković. Ti će procesi bitno utjecati na naše približavanje EU, pogotovu u svjetlu činjenice da je u sklopu euroatlantskih integracija, Njemačka dobila zadatak lustracijskog nadzora hrvatske obavještajne zajednice, čiji je glavni ravnatelj iz sjene još uvijek Josip Perković. Nije mi jasno, što se misli postići glorificiranjem Perkovića na uštrb Domazeta, koji ionako, ne predstavlja nikoga i ništa bitno na domaćoj sceni?! Priprema li se to teren za novu "rivu" sa koje će Stjepan Mesić odašiljati poruke: "Ne damo svoje heroje nacistima u München!"? A evo i reakcije na Globus-Orešićev tekst, umirovljenog brigadira HV-a Drage Frančiškovića, ustrojitelja Obavještajno-sigurnosne službe u MORH-u: - Dokle će mediji, u ovom slučaju "Globus", obmanjivati javnost o "spektakularnim uspjesima i zaslugama" Josipa Perkovića u Domovinskom ratu, kako bi mu olakšali sadašnju nezavidnu situaciju u koju se je sam doveo kriminalnim radnjama u prošlom jugoslavenskom, ali i u novom, hrvatskom sustavu, kršeći važeće zakone i propise. Isto to rade i mediji, odnosno novinari, objavljivanjem objavljivanjem "Službene bilješke" o informativnom razgovoru admirala Domazeta kod Josipa Perkovića, koji im je vjerojatno i dao dokument stupnjevan kao "DRŽAVNA TAJNA". Postavlja se pitanje, zašto se to sada prešućuje od strane nadležnih organa, dok se druge koji su objavili već ranije objavljene tajne, kazneno goni?! Perković ima najmanje prava ovakvim činima cinkariti Domazeta kao suradnika KOS-a, jer je on daleko više šurovao i koketirao s organima KOS-om na najvišim nivoima: od generala Aleksandra Vasiljevića u Beogradu, preko pukovnika Kelečevića i Perića u Zagrebu do pukovnika Beare i Matulovića u Splitu... Smiješno je Domazeta prozivati, a istodobno Perković je mnoge oficire iz JNA primao u SIS (Sigurnosno-informativnu službu). Gospodin Perković bi trebao objasniti javnosti što je skrivao kod KOS-ovaca u Komandi 5. vojne oblasti u Zagrebu, za vrijeme formiranja nove hrvatske vlasti i par mjeseci nakon njene uspostave (početak i sredina 1990-e., op. 45 lines), sve dok se nije uvjerio da će u novoj hrvatskoj državi biti mjesta i za njega! Perković nije formirao nikakve hrvatske tajne službe, već je u njima samo radio, kako u bivšem tako i u sadašnjem sustavu. Poznato je da je Josip Perković u SRH u RSUP-u radio kao pomoćnik sekretara za državnu sigurnost. Na istoj fuknciji ostao je i s promjenom vlasti sve do kraja proljeća 1991, kada pod pritiskom javnosti, posebno dijaspore, mora napustiti MUP, a njegovi mentori ga ugrađuju u MORH na mjesto pomoćnika za sigurnost. U kolovozu 1991. Perković konačno preuzima Obavještajno-sigurnosnu službu, koja je formirana u mjesecu rujnu 1990-e odlukom tadašnjeg ministra obrane , generala Martina Špegelja, i mijenja joj naziv u SIS (Sigurnosno-informativna služba). Novi naziv dotadašnje službe određen je na sastanku u kolovozu 1991. na kojem sam, pored Perkovića i pokojnog Zorana Udiljka bio prisutan i ja. Sve ovo, samo radi povijesne istine, koja očito, nikako ne odgovara Josipu Perkoviću. brigadir HV-a u mirovini Drago Frančišković U Zagrebu, 18. lipnja 2008.

Dok je nacija zanesena pratila dramatična nogometna zbivanja, Bankamagazin mi je uredno isporučivao u moj „Inbox“ ne manje dramatične financijske vijesti.

Bankamagazine - Vijesti dana 20.06.2008 između ostalih su donijeli sljedeće:

Stopa nezaposlenosti pala na 13,2 posto
Stopa nezaposlenosti u svibnju je pala na 13,2 posto, objavio je u petak Državni zavod za statistiku. Stopa je sa 13,9 posto u travnju, pala zbog povećane potražnje za sezonskim radnicima u turizmu, trgovini i prerađivačkoj industriji. ... opširnije

Prosječna neto plaća za travanj 5.036 kuna

pročitaj dalje

Opomena autoru ovoga bloga povodom pritužbe Dijane Pajagić Hrvatsko novinarsko društvo Croatian Journalists' Association Gospodin Željko Peratović Zvonigradska 33 10000 Zagreb Broj: 33/08 Zagreb, 16. lipnja 2008. Novinarsko vijeće časti na sjednici održanoj 6. lipnja 2008. godine razmatralo je pritužbu Dijane Pajagić protiv Željka Peratovića zbog tekstova na njegovu blogu, te je donijelo Zaključak Vijeće časti izriče Željku Peratoviću opomenu. Obrazloženje: Dijana Pajagić zahtijeva od Vijeća časti da zaštiti njezin dignitet od pisanja Željka Peratovića. Kaže kako je Peratović najvulgarnije i zlurado ogovara i trača, kleveće i vrijeđa iznošenjem njezinih obiteljskih prilika, pišući istinito ili izmlišljajući o njezinom privatnom i intimnonl životu. Tuži se da je kao privatnu osobu i bez ikakvih dokaza i provjere «razvlači u javnosti već mjesecima na najvulgarniji način». To joj je, kaže, nanijelo nemjerljivu štetu i traži pravo na privatnost, tinl više što smatra da nije javna osoba. Peratović se nije očitovao, a prema izvodima s njegova bloga, očito je da piše neprovjereno, neprofesionalno, na temelju rekla-kazala. Time je povrijedio Opća načela Kodeksa, kao i članke 16. i 7. koji govore o tome da novinar treba štititi čovjekovu intimu od neopravdanog ili senzacionalističkog otkrivanja u javnosti, da je obavezan poštivati svačije pravo na privatni i obiteljski život, da je dužan poštovati etiku javne riječi i kulturu dijaloga, te uvažavati dostojanstvo i integritet osobe s kojom polemizira. Na odluku Vijeća časti može se uložiti žalba Središnjem odboru u roku od 30 dana od primitka odluke (članak 47. točka 3 Statuta HND). predsjednik Novinarskog vijeća časti Dragutin Hedl Neću javno komentirati odluku Vijeća časti, obzirom da ću se što skorije na nju žaliti Središnjem odboru HND-a. Prije svega, tražiti ću, kao što sam to nejavno već najavljivao, izuzeće iz ovoga slučaja predsjednika Novinarskog vijeća časti, kolege Dragutina Hedla, zbog ozbiljnih indicija da se nalazi u sukobu interesa sudjelujući u odlučivanju u ovome predmetu. Obzirom da sam kolegu Hedla, a i mnoge druge kolege iz HND-a, neformalno obavijestio što mislim o pritužbi Dijane Pajagić, iste navode, potpkrijepljene potpisanim izjavama drugih osoba, ponoviti ću u žalbi Središnjem odboru. Kako se ne mirim s predmetnim zaključkom, a osobito me zasmetao dio: a prema izvodima s njegova bloga, očito je da piše neprovjereno, neprofesionalno, na temelju rekla-kazala, za koji ne znam odnosi li se općenito na moje bloganje ili je ocjena moga pisanja u slučaju Pajagić, ne mislim se sljedeći tjedan niti sastajati s kolegom Hedlom, na što sam načelno, prošloga tjedna pristao ne znajući za sadržaj ove odluke. Naime, ne bi bilo u redu da razgovaramo o slučaju dok traje žalbeni postupak. A da bi ste, ipak imali potpuniju informaciju, pod linkom Pritužba Dijane Pajagić Novinarskom vijeću časti HND-a protiv Željka Peratovića, donosim dokument o kojem se nisam očitovao, ali hoću. P.S. U pritužbi se nigdje ne navode konkretni primjeri onoga što mi se zamjera da sam napisao niti je priložen bilo koji moj post, pa mi nije jasno na temelju čega je Vijeće donijelo zakjučak. Moguće je da se odgovor krije u spominjanom sukobu interesa, o čemu neću javno dok ne bude gotov postupak.

Eh, what a difference a day makes ... Neki dan se još samo kuvalo, krčkalo, brbočkalo, ka' u ekspres loncu, ali sve nekako ispotiha, inkognito, daleko od očiju (ali ne i srca ;-). A danas .. e danas je druga priča :-)

Sad su moji dragi čitatelji sigurno zbunjeni: „Ma čekaj Zvone majstore o čemu ti pričaš? Ko kuva, što se kuva, di se kuva“ ?

Ma MENI JE PRIKUVALO VIŠE !!!

Prikuvalo mi je toliko da iz mene pišti k'o iz gore spomenutog ekspres lonca!

Ne mogu više! Ne mogu više mirno i sa strane gledati kako mlate novinare, ne mogu gledati kako poštenom građaninu (i pravom patrioti!) lokalni moćnici ugrožavaju egzistenciju koristeći se instrumentima hrvatske „pravne države“, ne mogu gledati kako je Maestro maestralno zaboravljen, i ne mogu više gledati autocenzuru hrvatskih novinara nametnutu što marketinškim a što nevješto prikrivenim političkim interesima. A i Feral prestaje izlaziti :-(.

pročitaj dalje

Kao sto kaze Index.hr, nema vise Ferala. Nije ni cudo, jer je nedopustivo glupanu reci da je glup, lopovu da je lopov, a korumpiranom da je korumpiran.Takvom samoubojstvenom i neugodnom istinom si je Feral odsjekao put do nuznog marketinga.Sto ne iznenadjuje, jer tesko da je itko od "bitnih" gospodarstvenika izostavljen u nekom neugodnom kontekstu na stranicama Ferala.A ako takvih ima, oni se ne zele eksponirati i oglasavati kod onih koji su ocrnili/realno pokazali, njihove nuznim zlom neizbjezne poslovne partnere. Tesko je reci koliko je Feralovih afera istinito.Ali po meni mozda im vjerujem sa 40%. Barem dok sam ih imao zeludac cesce citati- Odustao sam prije 5-6 godina od ionako povremenog citanja. Ne radi se o animozitetu spram njihovog pisanja i nekad nepotrebnog ljevicarenja, vec zbog nepromjenjivosti u kronicnim bolestima drustva koje su opisivali.SVe je isto kao i prije 10 godina. Ako je za utjehu, Jutarnjem ili Vecernjem vjerujem cca 25% sa tendencijom pada ovog postotka. Kazu da je feral naprava koja donosi svjetlo.E pa ovaj vise nece! Nekog briga?Sumnjam...

Tko je god pogledao devetu epizodu Združene braće, taj budite uvjereni, neće nimalo preispitivati potrebu izručivanja jednog Ašnera hrvatskim sudovima, bez obzira koliko godina dotični imao ili kakvog zdravstvenog stanja bio. Jer prijatelji dragi – onakav zločin nikada ne zastarijeva - nikada! Naime, u ovoj pretposljednoj epizodi koja nosi naslov ´Zašto se borimo?´, američka satnija E, 101.zračno-desantne divizije - dobija odgovor na gore postavljeno pitanje. Satnija pukim slučajem pronalazi svoj prvi - koncentracioni logor. Epizoda je uistinu potresna i autentična i kao što je vrgorčanin u jednom svom komentaru rekao i svaku mu potpisujem: ´Ona epizoda kad američka 101. zračno-desatna divizija, tj. satnija E dolazi u koncentracijski logor u zapadnoj Njemačkoj mi je nešto najstrašnije što sam vidija. A u stvarnosti je bilo sto puta gore. Mogu samo zamisliti kako su se osjećali ruski vojnici kad su osvojili Auschwitz ili Britanci koji su oslobodili Bergen-Belsen. Prestrašno mi je sve to, i kad vidim neku mulariju kako nosi kape režima i njihovih satelita koji su za ovo jedini odgovorni, zgadi mi se. Šta oni o svemu tome znaju!? Prestrašno.´ -Milivoj Ašner, danas 95godišnjak, navodno je kao bivši načelnik ustaške policije u Požegi od 1941. do 1942. i kao agent Gestapa za vrijeme II.svjetskog rata u Požegi prokazivao Židove, Srbe i Rome i deportiranjem u Auschwitz pečatio im sudbine. -Hrvatska je za Ašnerom izdala tjeralicu koji se odmah potom bježeći preko granice nastanio u Austriji. -Austrija Ašnera odbija isporučiti Hrvatskoj, navodno zbog njegova lošeg zdravstvenog stanja (ishlapljelosti?) i visoke dobi koja mu onemogućuje izdržati eventualno suđenje. -Ašnera to isto loše zdravstveno stanje i visoka dob ne sprečavaju da istupa u medijima i pri tom izvoljeva diktirati (sic!) uvjete eventualnog suđenja. Tko je ovdje lud? Tvrdim da je ovo što Austrija čini, odnosno NE čini – sramota, ali i lukavo smišljeni igrokaz. Isto kao što je bila sramota ali i igrokaz pustiti Ašnera sve one silne godine (do 2004.te) da se nekažnjeno šeće po Hrvatskoj hineći da se za njegovu prošlost ne zna. Metenje prošlosti pod tepih uvijek je pogrešan ali nažalost i najčešći način rješavanja problema, kojeg očito ove dvije zemlje dijele. Interes i onaj pravi razlog zbog kojeg Austrija odbija isporučiti Ašnera možemo samo naslutiti, isto kao što možemo samo naslutiti razloge zbog kojeg Hrvatska daje otkaz policijskom djelatniku koji se usudi provoditi slovo zakona i privoditi nositelje nacističkih simbola. Možda Austrija želi izbjeći kompromitaciju u vlastitim redovima ako čovjek ima austrijsko državljanstvo, no u svakom slučaju ne izručujući ga - kompromitiraju sebe samo još i više. Etiketu nacizma i nakon pola stoljeća jako je teško ako ne i nemoguće izbrisati, što Hrvatska itekako dobro i sama zna. Pokojni se Ben Gurion ili Golda Meir u ovakvim situacijama ne bi krzmali ni sekunde. Stari lisci bi automatski izdali tajnu zapovijed – Eichmanna dovući u Izrael! Bez puno priče i filozofije, po kratkom postupku - cap! Pa makar i s drugog kraja svijeta – onda s drugog kraja svijeta. I to bi bilo/jest učinjeno, uza sve eventualne prijepore koje bi u svijetu svojim postupkom izazvali - tajne službe bi dovukle Eichmanna. Izraelci su naprosto bili svjesni da preživjelim nacistima moraju poslati poruku – Niste sigurni ma gdje da ste! Lovit ćemo vas kao zvijeri što i jeste, lovit ćemo vas i uloviti! Nećemo imati milosti prema vama kao što je ni vi niste imali prema nama. Izraelci su naprosto bili svjesni da im u onom poslijeratnom svijetu nitko neće dati pravde - ako je ne iščupaju sami. I zato su je čupali. Stariji će se sjetiti da je Hrvatska već krajem 80ih sličnu situaciju doživjela sa slučajem Artuković. Ratni zločinac Artuković bio je u još gorem stanju nego Ašner kad je iz SADa isporučen tadašnjoj SRJ/SRHR (iz aviona je iznesen na nosilima). Uslijedilo je teatralno suđenje kojeg je taj na smrt bolesni starac vjerojatno bio polu-svjestan, te je na njemu zasluženo osuđen na doživotnu robiju. Iako je cijelo suđenje, ruku na srce, bila jedna velika predstava ondašnjih vlasti za oči svijeta – takve predstave su u ovakvim slučajevima uistinu neizbježne i potrebne baš kao što su to bila i suđenja preživjelim vodećim nacistima u Nurnbergu. Jer suđenja kao što je Nurnberg iznose istinu na lice pravde i pred lice svijeta te donose neophodnu katarzu koja nakon zločina takova opsega (Aushwitz, Treblinka, Mauthausen, Jasenovac…) mora uslijediti. Poruka za generacije koje dolaze mora biti jasna – takvi zločini neće proći nekažnjeno. Pravde mora biti! Dakle – Ašnera pred sud! Nek´pred sudom dokaže svoju nevinost ako je nevin kao što tvrdi, a ako nevin nije onda - osuditi! A ako se još uvijek pitate zašto, čemu sve to, Hemingway je to najbolje objasnio odgovorom na naslovno pitanje svog antifašističkog romana ´Kome zvona zvone?´ Ne pitaj kome zvone - TEBI zvone! Uostalom pročitajte, pa će vam sve biti jasno.

Danas su na redosljedu sjednice Sabora promjene Zakona o doprinosima kojima:

Hrvatski bi sabor u sutrašnjem nastavku pete sjednice trebao razmotriti prijedlog novog zakona o doprinosima, kojim bi se propisalo da poslodavci prvih godinu dana ne moraju plaćati doprinose za zdravstveno osiguranje za one koji se prvi puta zapošljavaju.

Vlada ističe da će novi zakon, koji bi na snagu trebao stupiti od 1. siječnja iduće godine, stvoriti uvjete za bolju naplatu doprinosa i suzbijanje sive ekonomije na tržištu rada i zapošljavanja.

Čini se kako su promjene zakona loše pripremljene i iako je izgovor da se radi o usklađenju s pravnim stečevinama EU, činjenica je da zakon raste s 98 na čak 261 član (detaljniji tekst o tome je napisan u novom Lideru, sorry ali nema link na webu). Više o tome možete naći na saborskom internetu.

pročitaj dalje

SPOSOBNOST suvremenih medija da se od ničega stvori prvoklasni skandal možda bi najbolje mogao ilustrirati način na koji je jedan portal komentirao televizijsku reklamu za dvotomnu knjigu koje se na kioscima prodaje uz Večernji list. Riječ je o knjizi "Pisma Hitleru",  djelu koje je napisao njemački povjesničar Henrik Eberle, a koje se temelji na tisućama pisama koja su obič...