Čitam baš Smiletov post o tom nesretnom momku iz kvarta..... Nisam ga poznavao. Ali čini mi se kao da jesam... Pred očima mi se vrti i moje adolescentsko doba, litrenke i klupice po parkovima, punk bandovi u Ksetu ili Jabuci... Glavni kolodvor i noćne linije, zadnji za Dugave ili onaj za Veliku Goricu... Ali i ona noć u Močvari o kojoj sam davno pisao... Kao da je netko gazio i po našim mladostima i svemu onome u što smo vjerovali. Sve me to čini neizmjerno tužnim... Više ne prepoznajem ovaj grad.... Zapravo ne mogu ništa više pametno reči. U glavi mi se osim svih tih asocijacija vrzma i ova pjesma kao muzička kulisa. Zamislite se dobro nad riječima! DOWN IN THE TUBE STATION AT MIDNIGHT Paul Weller The Jam, album "All mod cons" 1978. The distant echo - of faraway voices boarding faraway trains To take them home to the ones that they love and who love them forever The glazed, dirty steps - repeat my own and reflect my thoughts Cold and uninviting, partially naked Except for toffee wrapers and this morning's paper Mr. Jones got run down Headlines of death and sorrow - they tell of tomorrow Madmen on the rampage And I'm down in the tube station at midnight I fumble for change - and pull out the Queen Smiling, beguiling I put in the money and pull out a plum Behind me Whispers in the shadows - gruff blazing voices Hating, waiting "Hey boy" they shout - "have you got any money?" And I said - "I've a little money and a take away curry, I'm on my way home to my wife. She'll be lining up the cutlery, You know she's expecting me Polishing the glasses and pulling out the cork" And I'm down in the tube station at midnight I first felt a fist, and then a kick I could now smell their breath They smelt of pubs and Wormwood Scrubs And too many right wing meetings My life swam around me It took a look and drowned me in its own existence The smell of brown leather It blended in with the weather It filled my eyes, ears, nose and mouth It blocked all my senses Couldn't see, hear, speak any longer And I'm down in the tube station at midnight I said I was down in the tube station at midnight The last thing that I saw As I lay there on the floor Was "Jesus Saves" painted by an atheist nutter And a British Rail poster read "Have an Awayday - a cheap holiday - Do it today!" I glanced back on my life And thought about my wife 'Cause they took the keys - and she'll think it's me And I'm down in the tube station at midnight The wine will be flat and the curry's gone cold I'm down in the tube station at midnight Don't want to go down in a tube station at midnight

Naši igraju ko luđaci, Bilić je kralj, navijači su baš simpa, HNS su pederi i tak to… Malo me mnogo iritiraju. Čak ni sport na dnevniku ne pogledam. Pretjerali ga brate, stvarno je jadna ova država koja plaća medijima da skrenu pažnju s bitnih stvari, ko crkva s Tumpsonom… Užas. ———————————————————- Neki dan u novinama, na naslovnoj stranici slika Bilića dok [...]

(ili fušati, raditi u fušu, lijepa naša hrvatska jezika) Definitivno ne (samo) zbog novaca. Iako sam unuka trgovca nisam baš najbolja u pregovaranjima. Osim kad mi ionako nije stalo, pa baš tada dogovorim dobru cijenu. Ta psihologija mi je uvijek bila fantastična. Tako sam i par poslova dobila, jer valjda kod nas čim se malo trudiš za nešto, ljudi misle da si očajan i pitaju se što zapravo ne valja. A ako se ne trudiš, misle da si faca i da znaš svoj posao. To je ujedno i odgovor na pitanje odakle lova svim tim momcima u odijelima koji su pozavršavali nabrzinske tečajeve kod rođe i hoće samo doć do službenog BMW-a što prije kako bi pokrenuli lavinu. Jer pare idu na pare, rekla mi je davno moja draga susjeda. Odoh ja u krivu stranu... Uglavnom, zašto uopće fušariti? Zašto ne? Ti poslići sa strane dođu kao baš fini začin u životu. A i znaju ga prilično dobro usmjeriti. Ako možeš sam sebe pratiti. Elem, zašto to volim raditi? Zato što par dana prije dedlajna i predaje materijala intenzivno izlazim van i družim se s ljudima koje inače zanemarujem, jer znam da ako odem doma neću napraviti ništa (pa ima još vremena...) a onda ću se deprimirati zbog toga. A druženje s ljudima koje volim obično me mimoiđe jer selim/mijenjam posao/putujem/deprimiram se/ljubim/whatever. Nemam neki razlog, zato je ovo izvrsno vrijeme za mene. To je prije nego stvarno počnem raditi. Zato što mi je dan prije početka stvarnog fušarenja stan čist ko suza. Trebam li reći da sam nakon dva i pol mjeseca konačno uspjela vidjeti kako mi izgleda radijator u spavaćoj sobi, a ispred kojeg su bile nagomilane kutije od useljenja? Odjednom imam prostora ko u priči. I popeglala sam si robu, čak i zimsku. Ispraznila kufere, iako ih sutra opet punim. I pospajala produžne kablove tako da konačno ne moram gaziti preko sve sile adaptera, punjača, antena i ostalog. Zato jer kuham. Ono, stvarno. Kao nekad! I to fino. I još uvijek ne znam napraviti jednu porciju pa onu drugu obično kasno večeram. Što mi je suvišno po moje tijelo, ali nije po duh. Zato jer pijuckam. Svašta. Momentalno mi je na radnom krevetu (jer odavno ne radim za radnim stolom a i nemam ga, al zato imam dva kreveta) gomila papira, rječnika, dva laptopa a uz njega točno četiri priručna "stolića" od kojih su dva zapravo rasklopne stoličice i sve je puno papirića, čaša, šalica, omota od malih Giandor čokoladica koje čuvam za ovakve prigode, pa i prazna kutija cigareta i puna pepeljara. Kreativni nered, do sutra sve nestaje i opet se vraćam u zen. Ali me sve to čini sretnom. Zato što je ona zadnja točka koju udarim na tekst tako prokleto moćna da bi se mogla usporedit s izvjesnim seksualnim osjećajem o kojem radi vlastitog mentalnog zdravlja bolje da ne pišem. Pa kad je lupim, ushićena odahnem, zapalim cigaretu koja mi je sad već stvarno mučna ali paše... Uh, kako paše. Zato što u vrijeme fušarenja imam uvijek razloga izdvojiti pola sata za napisati novi postić na blog pa se poslije vraćati na njega i čitati komentare koji me baš vesele. Zato što za isto to vrijeme imam priliku poslušati nešto od muzike koja već predugo čeka da bude poslušana u miru božjemu. Zato što obično to što radim bude nešto o čemu slabo znam, pa se na kraju sama sebi čudim kako sam odjednom jako pametna jer znam da je freon zapravo komercijalni naziv za diklorodifluorometan. Svojevremeno, u vrijeme kad sam mislila da je mudro biti pametna cura, jedan me prijatelj savjetovao da ako želim ubrati pametnog momka moram spomenuti par jakih izraza. Meni se svidio jedan Alfist, pa sam ga šarmirala understeerom, overboostom i hair-pin style curvom. Iako sam ga ubrala, pokazalo se da je to loš način. Cure, ne radite to! Mislim, nije pametno biti smartass. Zato što za sve to dobijem novce. Još samo da dođem do te velebne zadnje točke, pa vrisnem i zgrčim se od sreće i počastim se cjelonoćnim spavanjem u krevetu mekom. Na jastuku, ne na ramenu...

Povremeno me muče neka poprilično osobna pitanja i želim ih napisati ovdje i sada, jer ovo je moj medij na kojem se izražavam. No, sve bi bilo jednostavno kad ovdje ne bih pisao pod punim imenom i prezimenom i kad bih se mogao uzdati da moj poslodavac ili moj budući poslodavac ili bilo tko od [...]

Kad smo bili klinci, starci su pazili da ne zaglavimo s kakvim frajerom i nedajbože napravimo nešto nemoralno. Kad smo studirali, nije ih previše bilo briga, a ni nas, jer smo svi znali da smo premladi za nešto ozbiljno, ali dobro je malo se zaljubit. Kad smo završili faks, bilo je poželjno biti u nekakvoj vezi, a ne se zajebavat okolo. Oko dvadesetpete počela su pitanja - kad ćeš se više ženit?! Prije tridesete jaukali su jer hoće unuke i u nevjerici pratili prekide veza ter razvode nas mladih koji smo, zaboga, tako zahtjevni. Poslije tridesete više ništa ne pitaju i mole boga da se osamostalimo i pustimo ih da žive. A sad... One koje su postale majke prije i za vrijeme studiranja, većma su sad (tridesete, jel) solo. U međuvremenu su odradile škole, sredile posao i život, jer su morale - radi djeteta ako već ne radi sebe. I ono, ozbiljne su. One kojima se nije zaletilo, postale su ili udavače koje izlaze tek da se konačno zaljube ili su pak shvatile da život prolazi prebrzo, pa nabrzinski hvataju posao, stan, kredite, tulume. Potonje se nazivaju i cosmo curama, karijeristicama, feminisicama, whatever, jer, kakvog li čuda, funkcioniraju i bez nekoga. Nijedan od tih naziva obično ne puca u sridu. Elem... Ove prve su, prema onome što vidim već neko vrijeme, idealne prilike za momke koji su, kao ove druge, čekali nešto. Pa su sad, kad su se malo sredili i shvatili da im se više ne da živit bećarskim životom, u takvima našli gotov paket. Žena i dijete. Savršeno, zar ne? Ove druge se mogu pokrit ušima, jer pokraj prvih nemaju šanse. I tko je sad tu lud? Ja ne znam što ću reći svojoj kćeri, ako je ikad budem imala. Dal da puca mlada, ili da čeka. Kako god okreneš, stigneš sve napraviti. Ako to želiš.

Već neko vrijeme osjećam nalete autodestrukcije koji me periodično preplavljuju i tjeraju da činim kojekakve gluposti. Ponekad te «valunge gluposti» uspijevam suzbiti višesatnim igranjem nekih starih naslova kao što su «Diablo 2» ili u posljednje vrijeme «Planescape: Torment» koji me na određeni način vraćaju u vrijeme kada su stvari bile jednos...

Kroz cjevovod ispod šahta plovi moja braon jahta! Reče jedan čiko, iliti na Hrvaščini: Jedri hrabro smeđi brod, U moj novi The zahod! Odabir zahoda možda se i čini banalan ili prizeman finoguzim fufama koje ni ne prde, a kamoli da ikad spominju išta što je napustilo njihova crijeva, mislim, ono, preužas, ne… A neki ljudi pak kenjaju, priznaju da to [...]

Doma više nemam compa jer su ušli maljari i parketari a bogami će i sanitarislavi uskoro. Pa nemrem skinut slike iz Rijeke gdje provedoh vikend. U biti mogu skinut, al nemrem smanjit, jer na poslu imam Meka koji nemre smanjit slike jer nema fotošopa ni onog drugog te sam malo drkili… Pa slike uskoro. —————————————————————— Bijo Riba i u Varaždinu [...]

S obzirom da su moje glasnice postale nemoguće za kontrolirati, pa me iznevjere prečesto i redovno u krivo vrijeme, što uopće nije ugodno nit na poslu nit izvan njega, prisiljena sam na radikalne poteze. Teta specijalistica, usput pušačica promukla glasa, dala mi je antibiotike da izliječim upalu ter mudro savjetovala da ne govorim glasno i općenito da pokušavam što više šutjeti. I da ne pušim baš previše, jel. Mislim, svi koji me poznaju znaju koliko je to apsurdno, jer nit lajem nit sam glasna. A i ne pušim pretjerano. A opet, nakon svakog izlaska sam promukla i napola mutava. Sva je sreća da više ne izlazim tako često kao ranije, pa su ovakva stanja iznimka. Bizarno je da mi glas pukne i nakon par sati najobičnijeg pričanja, bez buke i dima. I to tako zadnje dvije-tri godine. Šta ja ranije nisam niš pričala?! Svašta... Naravno, kad se ovakvo što dogodi nepušačima, ondak je to zbog prehlade, izderavanja, klime, čegagod. Kad si pušač, nije ništa od toga već isključivo zbog cigareta. Talking about diskriminacija... Elem, ima li netko neki narodni lijek, čudotvorni prah, magic potion ili pametan savjet za nabrzinsko liječenje promuklosti i bolesnih glasnica? Umirem od sirupa za grlo i cuclanja pastila, a da ne spominjem da na to dajem čitavo bogatstvo koje sam već mogla pretvoriti u jedan solidan godišnji odmor na otoku. Pristajem i na gutanje sirovih jaja ako treba, koliko god mi mrska sama pomisao na to. Samo nek mi se vrati moj alt od oktave i pol, ovako na tri tona zvučim zlo i drsko čak i kad se smješkam. Hvala! Vaša bezglasna, Athena

Roisin Murphy @ Hartera 4 skinuto s bloga Jadranke Lacković gdje ima još puno dobrih fotki pa bacite oko. Obožavam Harteru. I vrlo vjerojatno nije samo meni taj naziv rezerviran isključivo za ovaj festival ili bivšu tvornicu papira. Od prvog momenta kad sam ušla tamo, na žalost s dvije godine zakašnjenja, pa vidjela sve te ljude koje inače baš nikad ne vidim, osjetila nevjerojatno jake vibre i super pozitivu, znala sam da takvo što ne propuštam više. Bar dok ostane organizacija kakva je sad. Ovo je kao maturalac, a tko ga ne bi htio ponavljati... Pozdrav Klubu Ljubitelja Buke, opet su odradili veliki posao. Da ne duljim, ove mi je godine Hartera imala neku drukčiju boju, bila je sirovija i žešća nego lanjska. Što je odlično. A Roisin Murphy je predivna, prejaka. Da mogu, zaljubila bih se u nju samo tako. Neću nikoga komentirati, jer ionako posvud ima izvješća, ali moram reći da još nikad nisam vidjela TBF ovako vesele na sceni. I pritom ne mislim na artificial happyness. I oni, a prilično sam sigurna i drugi izvođači, osjećaju da je tamo pukla i zadnja obrana tradicionalno hladne i polumrtve riječke publike. S razlogom. Elem, bilo predivno, naravno da mi je opet pukao glas, ali sam se bar isplesala toliko da me danas boli svaki mišić na tijelu, a masaže niotkud momentalno. A baš bi fino sjela, jer za drugo ionako nisam. A sutra natrag na posao... Kako bi ovih dana dobro došao jedan kratki godišnji, plutanje barkom oko otočića, zavaljena na prsa junačka, pa i prženje na četrdeset u hladu i bevanda pod smokvom...