Normal 0 </w:Compatibil

Volim kuhati jer volim i jesti, to dvoje je uglavnom povezano. Međutim, činjenica je da sam sklona pretjerivanju - kako u svim sferama života, tako i u pripremi jela. Jedu vam se zapečene palačinke sa sirom Nema problema. Prvi put ću ih napraviti točno prema receptu i dobiti jedan veliki mmmmmm od Zajučnika, što na mene djeluje kao kad malu macu počeškate po trbici pa počne duboko presti od čistog nepatvorenog zadovoljstva. A tek rečenica Može još malo (palačinki na tanjur)... orgazam za uši Praveći ih drugi put, pomislit ću kako bih mogla dodati još nekoliko finih stvari pa će taj Zajučnikov mmmmmm postati još glasniji a time ja još sretnija. Dodat ću malkoc limunove korice u sir, pa nekoliko kapi ekstrakta vanilije s maslacem, još više grožđica i punomasno vrhnje. I gle stvarno, mmmmmm je bio puno jači. Praveći ih treći put, pomislit ću kako od viška glava ne boli i istresti pola bočice ekstrakta, grožđice namočiti u rum, umiješati pola vrećice Kotany ribane korice limuna i kupiti dodatnih pola kile sira da bude bogatije. Mmmmmmm Ne. Cijela tepsija je završila u smeću.

Svevišnji mi je uz tvrdu glavu (preneseno), moć sablažnjivo snažnog podriga te vilenjački osmijeh darovao i još ponešto. Jedna od tih sitnica je i talent za ulov riba i svega morskog. Kad bi se, nedobog, probudio na toplom pustom otoku, ne bi tu nikakvog problema bilo za barba Ribu – štap ili udica ili pak samo nož [...]

Pa dobro, šta, samo sam godinu dana zakasnila s nastavkom. Prijašnji su tu: 1/30 Ž 2/30 Z 3/30 V 4/30 U 5/30 T 6/30 Š Sladoled U ono mračno vrijeme kad je sunce sjalo zdravo, ljeta smo provodili dijelom u ulici, dijelom na nekoj od plaža koja je te godine bila odabir naših roditelja. Za zvizdana kad bi bilo zbilja vruće, skrivali smo se pod brajdom nekog od susjeda, pa igrali briškulu, trešetu ili neke druge igre s onim čudnim kartama sa srcima i pikovima. Te karte su nam bile bezveze jer su velike i ima ih previše i loše se drže u ruci. U neko doba popodne trčali bi u kuću pogledati Poslednje leto detinjstva ili Dugo toplo ljeto, serije od kojih se sjećam tek nekih likova, ali uzbuđenja se sjećam i više nego jasno. Vrištalo se preko balkona onima koji su ostali vani da je serija počela i ulica bi brzo bila prazna. To vrijeme su starci pametno iskoristili da nam uvale ručak, što god bilo na tanjuru bilo je fino uz seriju. A pomidori i krastavci i mlada salata iz vrta imali su miris kakvog se danas više ne može naći ni u vrtu bake Dragice, koja svoje sjeme nikad nije miješala s nekim hibridnim, kupovnim. Ocat u salati bio je onaj domaći, vinski, s tragovima telc na povrću. A sokovi su postojali samo crveni ili žuti. Domaći ili kupovni, svejedno, gazirana pića nama su bila nezamisliva, jer mjehurići su bili rezervirani za bljutavu mineralnu ili pivo i kako su opće starci to mogli piti kad svrbi za nos Svakih sedam dana došla bi i nedjelja, jasno. Onda je taj ritam bio nešto drukčiji. Jer bili su i tata i mama doma i ujutro se, nakon buđenja, oblačilo u neku finiju robicu i išlo kod none i nonića u centar grada, na obiteljski ručak. Uvijek sam se bojala dok bi stari parkirao auto uz sam rub Mrtvog Kanala, ali on je redovno dobro procijenio. Velika familija, veliki stan, veliki nono koji me šetao uz Rječinu i pričao o barkama i ribama i skrivanju za vrijeme rata ispod pomičnog mosta na samom ušću Mrtvog Kanala koji je bio granica dvije države i upoznavanju s nonom ispod gradske ure kad je pljuštalo i... Ručak. Nonina savršena juha koju je uvijek malo obojala konzervom, nešto konkretno poslije, a ondak - sladoled! Ne uvijek, samo ljeti. Nekad. Onaj u kocki, u tri boje. Bijeloj, ružičastoj i smeđoj. Uvijek pošteno narezan da svi dobijemo isto. Osim što sam nekad ostala u kuhinji pa dok se rezalo, ušićarila nešto više smeđeg. Kakva slast. Srce To je naziv jedne dobre stvari Ekatarine Velike. I računalnog centra u kojeg me odvela prijateljica jedne večeri, kad sam dio ljeta provodila u Zagrebu. Taman smo upisale faks, što nam je donijelo najduže ljeto za kraj djetinjstva. Na Srcu smo bile jedne od rijetkih cura i samim time smo imale posebne privilegije. U sobi prepunoj računala, zapravo terminala, ircale smo po cijele noći, sve dok je bilo ljudi s kojima se moglo brbljati, a neki od njih nisu ni znali da pričaju s curama koje, eto, sjede taman iza ili ispred njih. Bile smo među najmlađima online. A onda su došle Hoću internet generacije. I tad je nestalo magije. Stan Čim si dobio posao, odmah nakon diplome ili završetka škole i odguljene vojske, mogao si se upisati na listu za rješavanje stambenog pitanja. Firme su gradile stanove i naselja kuća za svoje radnike, a radnici su bezbrižno radili onih par sati dnevno u kolektivima redovno pretrpanima ljudi i tada se sve vezano uz osnovna životna pitanja činilo možda ne jednostavno ili lagano, ali sasvim sigurno izvjesno. Jer otkazi su bili iznimka rezervirana za marginalne slučajeve, a bez stana si mogao ostati samo ako si zbilja pegula ili, kakva smiješna slučajnost, samac. Samci su se nerijetko švercali da dođu do stana nešto brže, jer su ih uvijek spuštali na listi ako bi se pojavila neka nova mlada obitelj. Je li onda bilo malo samaca, ne znam. Firme su gradile, a radnici prema nekim kriterijima birali. Pa kad je došao dan primopredaje ključeva, bez političara i počasne garde, smatrali su se i zvanično odraslima. Rata kredita bila je u početku golema. Ono, golema. Ali nije se moglo kupovati skupe igračke niti skupe krpice niti općenito skupe stvari, jer ih nije bilo. Bar za nas u radničkim obiteljima. Pa se i taj kredit nekako podnosio. Prvih godinu-dvije. A onda je inflacija svela vrijednost kredita na vrijednost kutije šibica. A nekretnina je ostala u vlasništvu radnika. Ako imaš kuću, vrati stan. I vraćalo se. Šta će ti stan, nemaš ga kome iznajmiti, nemaš šta s njim osim dodatne brige. Tko je onda, vjerujući u sustav, mislio da će im djeca i u tridesetim godinama živjeti s njima, muku mučeći snovima o vlastita četiri zida... Sušak Gimnazija koja me osvojila prvim ulaskom, pogledom na interijer i strop i hodnike i mirisom povijesti i čarobnih spisa koji su ležali u arhivi i dostojanstvom profesora i dvorištem i položajem tako dominantnim i savršenim. Nije ta ljubav dugo trajala, jer upala sam u razred meni tako nesličnih ljudi, u najgore vrijeme previranja kad je postalo važno sve ono što nikad prije nije bilo. Sve ozbiljno, jako ozbiljno, sve tako važno. Dan kad sam maturirala bio mi je predivan. Jer se nikad više nisam morala vratiti među te tako prokleto drukčije ljude. Nakon tog dana, svakih se pet godina s nekim perverznim zadovoljstvom ipak nađem s njima i odem na prozivku u razred i na večeru i smiješno mi je u što se pretvore ljudi koji nisu nikad imali divlje srednjoškolske dane. Par brzopoteznih: Sissi - nema Božića bez Sissi. Guilty pleasure. Sendvič - potcijenjena hrana. Može biti bolji od bilo čega. Ako se zna kako. Sarma - samo doma pripremljena je savršena. Zimi idealna. Božićni dani bez sarme ko seks bez znoja. Seks - (podsjetnik, upisati nešto!) Sedamdesduja (Disco 72, Opatija) - moj prvi izlazak, s nepunih 14 godina, zbog jednog visokog kuštravog i nadasve popularnog DJ-a iz Zagreba koji je te subote puštao tamo glazbicu. Kad sam ga vidjela, skoro sam se onesvijestila. Jer sam naglo digla pogled za više od metra i prolila sok i on me pogledao u čudu a ja sam se zaljubila. Tata je došao po nas u ponoć i pol. Bio je to predivan izlazak koji je mirisao na zelenu Maliziu Uomo. Hahaha! Slik gume - sredinom devedesetih su frajeri umjesto pravih slikova štelali priču s dobro potrošenim niskoprofilnima koje su montirali na Lancie Delte HF Turbo Integrale ili Alfe 33 ili što već. Kad smo se igrom slučaja našli na slovenskoj cesti na kojoj, gle čuda, usred zime bude i snijega, vidjela sam sve anđele nebeske. Stipanovicz & Musa, Stadion - golgeteri koji su Rijeku vinuli u onoj godini kad joj je oduzeto prvenstvo. 99, mislim. Argh, Šupraha! Zašto sam se opće toga sjetila! Hasančić, Agić, Tafra i... hm, Milinović, Balaban, Pilipović. Sick. Naravno da nemam pojma tko je danas u postavi. Muška imena na S koja bih dala sinu svom: (Ova kategorija jedva opstaje. Iz više razloga.) Uostalom, na S postoji ionako malo imena, Slaven :-*, Saša, Sanjin, Siniša, Svibor, Svemir :), Sven, Sandro, Sreten, Smiljko :), to name but a few, iz glave. Nijedno ne vidim... Sigfried! Pa da me i taj mrzi, kao i Zed.

Za uhićenje doktora D. D. Dabića čula sam u neko praskozorje na lokalnom radiju. Isti me glas jutros obavijestio da je dotični otpremljen pred časni sud. I da su u Beogradu izbili (opet) nemiri. Ovo sam jutros dobila mailom, od prijatelja koji noćas nije spavao. Kaže da se opet događa isto sranje kao nedavno, par stotina navijača i huligana najgore vrste rastura centar grada, pod njegovim prozorom. Sve u manje od pola sata s užasnim posljedicama, osobito u moralnom smislu. I eto... A kod nas priče prestrašne i užasne. Mislim... Nisam komentirala do sada jer nisam imala što reći. Istjerivanje pravde ionako ovdje nikad nije bio dobro odrađivan posao. A kontrola medija je toliko jaka da moraš posvetiti veći dio slobodnog vremena prateći neke druge, nehrvatske medije kako bi pohvatao nešto od čega bi možda mogao sastaviti sliku koja bi bila najbliže istinitoj. Prestala sam vjerovati u servirane vijesti, osobito u naglašena mišljenja svakoga kome se dozvoli tri minute medijskog prostora, jer svi su danas stručnjaci za ratna i pitanja povijesne zbiljnosti. A oni koji to nisu, oni su to proživjeli pa pričaju iz prve ruke. Al svi sve znaju i svi su u pravu. Je li negdje uopće prikazan taj čovjek otkad je uhićen, osim na fotkama Jesam li ja nešto propustila ili mi govorimo o duhu Ono, Osamu bin Ladena su uspjeli snimiti, ali ovog ne. Ma moš si mislit...

Mikser je ustvari suvišan na fotki. Navukla sam se na kapare. Iste one koje sam bez ikakvog posebnog razloga izbjegavala cijelog života. Bit će da sam ih jednom davno negdje probala pa mi se nije svidjela gorčina i samo sam ih pospremila u jednu od ladica "nezanimljivo, izbjegavati". Isto kao, uostalom, sušene pomidore, tamno pivo, većinu začina, čokoladu s keksima (kakav nonsens...), pjenušava vina, ukiseljena jaja i koješta još jestivoga. Godinama sam sve te okuse uspješno potiskivala i potpuno zanemarivala. Da se razumijemo, nisam ni danas nešto posebno sklona obožavanju istih. Ali ih, kad ulovim priliku kušati, uživam nekako drukčije. I to mi bude fino. Mislim, fino mi bude otkrivanje tih okusa u nekoj sasvim drugoj perspektivi. To zato jer samoj sebi rijetko kuham, pa kad baš moram jesti vani, moram birati između onog što inače i nije moj prvi izbor. Jer volim pohano bijelo i pire i zelenu salatu najviše na svijetu. Ali... Sad i tripice (sic!) degustiram (još uvijek ne naručujem, osobito kad me stisne želudac od gladi, pa idem samo na zicer), nekad pijucnem tamno pivo i pjenušac, obično onaj jeftini talijanski spumante kojeg oni toče više nego mi kojekakve malvazije, pinote ili, božesačuvaj, izabele. Sušeno ili ukiseljeno povrće, ili pak kombinaciju istoga, ne doživljavam u ove ljetne dane, ali eto, sve ću probat. I sad me stisli ti kapari. Kuhao je prijateljici muž večeru, da je dočeka iz dvanaestosatne smjene, pa ju je poslužio na terasi gdje sam s njom neki dan pretresala uobičajene ljubavne jade, njene i moje. A šta ćeš bolje od začinjanja takvih priča, nego malo čalabrcnut nešto. Lagano, jel, čuva se linija. Servirao je, taj njen muž, paštu s tunom. Nešto što ne da ne bih nikad sebi kuhala, već mi nije ni u peti kao nešto što bi bilo fino. To zato jer mi je pašta nužno zlo i rijetko u njoj baš uživam. A s tunom sam raskrstila lani. Ali ovi špageti, al dente, preliveni pelatima s komadićima tune i gomilom kapara, bili su tako prokleto savršeni. To je bilo pred mjesec dana. Od onda sam potrošila točno sedam limenki tune i tri staklenke kapara. Danas mi je, dok sam pripremala osmu limenku tune, pala neotvorena staklenka kapara na pločice u kuhinji. I pukla je pločica. A zelene bobice rasule su se u tri pm do pol stana. Ručak mi je bio tužan i prazan bez njih. I slijepac bi vidio da očajnički trebam godišnji odmor.

Marko Grubnić gol na naslovnici Storyja By ribafish Kaže mi Hrc jučer u birtiji s gađenjem odgurnuvši Story bez da ga je otvorio – “Čovječe, odvratno, al će sad pederi imat materijalaza drkicu…” Beli sa sličnom grimasom, kao da je stao u govno od gnua, doda – “Po meni, prije pedofili. Mali zgleda ko retardirani sedmaš… Ko se [...]

Vjerojatno ste ga već pogledali, ali uložit ću svojih 10 centi… - Da, Nolan je nešto najbolje što se serijalu o Batmanu moglo dogoditi. - Da, Heath Ledger je odličan i uvjerljivo najbolji dio ove jednadžbe. Iako, ne mogu pobjeći od ra

Ovo me miče cijeli dan i ne izlazi iz glave... Prejebeno! Još i lisice čagaju, a svi znamo da su lisice moje životinje... Ovo boldano je link na spot... <embed type="application/x-shockwave-flash" pluginspage="http://www.macromedia.com/go/getflashplayer" src="<object width="425" height="344"><param name="movie" value="http://www.youtube.c...

Vic od Paripa: Kako se zove najveći frajer među Slovencima? I najbogatiji Slovenac? Vinjetu! ———————————————————————- 10 razloga zašto volim ledeno ljeto u Zagrebu 1. Mogu se odvest od Peveca na Jankomiru (zamijenili mi bez frke dvije strgane lampe – fala!) do Electroluxa (fala Ajrin, fala Ivana!) po ugradbenu ploču za 17 minuta. U 9 ujutro!!! 2. Mogu nać parking ispred firme. Relativno, al ipak [...]