Vjerojatno je za to kriva literatura, filmovi, povijest, onaj spot od U2 za stvar Stay...O Berlinu sam dugo razmišljao i dugo želio tamo otići. Činio mi se kao neko mitsko mjesto. Valjda je odgovoran Fosseov Cabaret, a i poodavno odgledana mračna Fassbinderova serija Berlin- Alexanderplatz, i naravno, najljepša Wendersova alegorija o podijeljenom gradu i ljubavi koja ne poznaje ljudske prepreke poput zidova, Nebo nad Berlinom. Možda sam o Njemačkoj i Berlinu ipak najviše naučio čitajući Gnthera Grassa, njegovu svojevrsnu autobiografiju Moje stoljeće. Neki od najdramatičnijih trenutaka dvadesetog stoljeća odvijali su se baš u Berlinu, nije ni čudo što se meni činio kao mitsko mjesto. Na neki način i jeste mitsko mjesto. Naravno, nisam očekivao anđele koji tumaraju noćnim ulicama i kontempliraju, a niti razuzdani i dekadentni život undergrounda dvadesetih kao u Cabaretu, ali grad je apsolutno ispunio moja očekivanja. Svrha našeg posjeta bila je, prvenstveno, pogledati par koncerata, prvenstveno Radiohead, a i Magnetic fields. Vrlo brzo nakon dolaska skužili smo koliko je koncertna i sva ostala kulturna ponuda bogata i raznolika, da je gotovo nemoguće sve to pratiti.. Bogata kulturna i sva ostala scena. Život se u Berlinu vrti doslovno 24 sata na dan (i noć). U 4 ujutro moguće je na nekim ulicama vidjeti mnoštvo ljudi, otvorene birtije, život ne prestaje ni kada se već počne razdanjivati. Ovome pomaže i odličan javni prevoz koji ne prestaje voziti cijelu noć vikendom. Uzgred rečeno, javni se prevoz sastoji od U bahna (podzemna), S bahna (brza nadzemna) te tramvaja i autobusa. U U i S bahn moguće ući sa psom, a moguće je i ufurati bicikl. Zaniljivo je da berlinjani ne vole voziti jako skupe aute, a tako ni bicikle. Većina bicikala su im stare krntije, a mnogi su samo ostavljeni vezani uz razne ograde, pa skupljaju prašinu a ekipa s njih skida dijelove. Mrtvi bicikli, tako sam ih zvao. Inače, svojevrsnim trademarkom berlinjana mogli bi nazvati cuganje pive u javnom prevozu. Stanovnike Berlina, i mlade i stare, i ženske i muške, često se može vidjeti kako vozeći se U-bahnom ili S-bahnom ispijaju bocu pive, i nitko ih zbog toga neće nazivati cugerima, a niti izbaciti iz vlaka. Gradom se kreće mnoštvo zanimljivih i raznolikih ljudi, mogu se susresti kojekakvi likovi. Suprotno idelogiji čiste rase koja je bila službena u tim krajevima prije kakvih sedamdesetak godina, danas se Berlinom muvaju sve moguće rase i nacije, i njihove raznolike kombinacije. Inače, njemice su prilično ljupka stvorenja, svjetlih očiju i nekako čiste svjetle puti, i počesto pravilnih crta lica, što je jednom balkanskom polubarbarinu poput mene zapravo vrlo privlačno. Istina, nađe se i dosta privlačnih pripadnica drugih rasa, a također i vrlo zgodnih turkinja. Zanimljivo je kako poneke djevojke muslimanske vjere u skladu sa svojim moralom i običajima pokrivaju odjećom skoro svu površinu tijela, posebice kosu, pa ipak, šminkom i uskom odjećom odaju unatoč svemu fizičku privlačnost. Što se samog kretanja i funkcioniranja grada tiče, neke stvari se odmah spoznaju. Berlin je ogroman grad i sve je prilično udaljeno. Berlin je grad s više centara. Legenda kaže da je u davna predratna vremena slavni Potsdamer Platz bio srce grada i njegovo najfrekventije mjesto. Za vrijeme hladnog rata tim je tada razrušenim dijelom bio izgrađen zid i tada su zapadni i istočni dio imali svaki svoj centar i svaki svoj život. Ti su se centri grada na neki način kasnije spojili i sad mi se čini da je sav prostor između Potsdamer Platza na zapadu i Alexanderplatza na istoku jedan veliki centar grada. Tu je upravno i poslovno, a i turističko središte grada. Tu su mnoge povijesne lokacije, poput bulevara Unter den Linden, Brandenburških vrata, parka Tiergarten, zgrade Bundestaga, ili očuvane američke vojne kontrole na granici istočnog i zapadnog dijela grada oznake C, a poznatije kao Checkpoint Charlie. Posebno se zanimljivim čine mjesta gdje je pisana povijest totalitarnih režima, kao što su zgrada Stasija ili ruševine zgrade Gestapoa (mjesto poznato danas kao Topografija terora). Poseban status ima mjesto gdje je u proljeće 1945. svoje posljednje dane proveo stanoviti gospodin s brčićima, austrijski soboslikar sumnjivog porijekla. Mjesto je to na kojemu je u ona po Njemačku (a i za neke iz Hrvatske) neslavna vremena stajala velebna zgrada Reichskanzellarata, odnosno sjedište glavnog kancelara trećeg Reicha, a u njenom dvorištu siguran i dobro utvrđen bunker. Gospodin s brčićima je u tom bunkeru proveo svoje zadnje dane prije no što je presudio samome sebi (jer bi mu inače presudili drugi). Danas zgrade Reichskanzellarata više nema, Rusi su je odavno sravnili sa zemljom (navodno su vođeni tipično ruskom praktičnom logikom mramor iz zgrade ugradili u spomenik svojoj pobjedi nedaleko od Bundestaga), danas se tamo nalazi kvart bezličnih stambenih zgrada nalik na Prečko ili Vrbane. Na mjestu legendarnog bunkera danas je sasvim bezlično parkiralište, na mjestu gdje su spaljena tijela jednog od najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća i njegove ljubavnice, danas netko parkira svoju Opel Vectru. Nastranu svi povijesni lokaliteti, ono što je u Berlinu bitno je brija. Brija se preselila u zone nekadašnjeg istoka. Prentzlauer Berg, Fridrichshain, Warschauer strasse, Oranienburger Tr, dijelovi Kreuzberga, to su kvartovi u kojima Berlin živi vani, u parkovima i po ulicama, po birtijama i klubovima, 24 sata na dan. Od sivih kvartova komunističke uravnilovke, istočni Berlin danas je zaražen životom i puca od raznoraznog šarenila. DDR je danas uglavnom uspomena na davnu prošlost za većinu stanovnika Berlina, uspomena koja skupo prodaje DDR memorabiliju turistima, od majica sa grbom DDR-a pa do navodno originalnih dijelova Berlinskog zida. Od Trabanta do Stasija i Honeckera, prošlost je to koju nitko ne skriva i nitko je se ne stidi, ali čini se da uglavnom ne znači više od suvenira za prodaju strancima. Onaj dio prošlosti prije toga, nacistička prošlost, nešto je čemu nijemci pristupaju sa kajanjem i žaljenjem, radije bi je izbacili iz svojih sjećanja, i dobro paze da se netko ne zaleti veličati ta mračna vremena. Uzgred rečeno, više zaista nema nikoga tko još vozi Trabanta, za razliku od nekih istočnoeuropskih zemalja poput Mađarske gdje ih još dosta ima, ne zato jer im se to sviđa, već zato što nemaju para za nešto drugo. Možda ima nešto što je posljedica svih tih godina podjele, sukoba, gledanja preko nišana, stalnoga pritiska. Unatoč silnoj gužvi, mnoštvu turista osobito u fancy dijelovima poput bulevara Unter den Linden, čini mi se da postoji neka posebna opuštena atmosfera, ne osjeti se onaj bolesni stres kao u nekih vrlo business gradova. Ne zavaravajmo se, to nije atmosfera fljake i nerada ili udri-brigu-na-veselje filozofije kakva je prisutna u našim krajevima i ostalom Balkanu. U Berlinu sve funkcionira i sve radi, pa i dalje postoji neki opći goodfeeling u zraku. Zanimljiv primjer su mnogi beach barovi (!), čak i na mjestima poput buvljaka na Bernauer Strasse, gdje usred tamošnjeg Jakuševca (ljudi naš buvljak i dan danas krivo zovu Hrelić, jer je on zapravo u Jakuševcu) imate beach barove, zapravo improvizirane šankove sa ležaljkama na pijesku kojeg su valjda istovarili iz kipera. I pušta se neki trance, ambiental, ili slično (kod nas bi se ziher puštale cajke). O Berlinu bi se svašta moglo još reči, a i ostalo je još mnogo toga za vidjeti za neke druge dolaske. Trenutak koji me možda i najviše dojmio bila je slika grada sa krova obnovljenog Bundestaga netom prije kiše. Pogled na Brandenburška vrata sa gornje strane, impozantnu vizuru televizijskog tornja na Alexanderplatzu dok munje paraju nebo, ili sliku oblačnog neba nad parkom Tiergarten u zalazak sunca s božicom pobjede na obelisku koja se doima poput anđeoskog stvorenja koja lebdi nad zelenim krošnjama. U tom trenutku sam iskreno žalio što ne posjedujem nikakav fotoaparat.... Fascinantan grad, koji je potpuno ispunio moja očekivanja, a vjerujem ostavio mi puno toga još za otkriti u nekim slijedećim posjetama. Na krajevima takvih putovanja uvijek je nekako čudno vratiti se u malu i beznačajnu Hrvatsku, uskogrudni i provincijalni Zagreb i nastaviti živjeti svojim normalnim, uobičajenim i ne pretjerano zanimljvim životom, do slijedećeg izleta u neke druge zemlje i događaje.

Utorak Murijak je rekao da dođem po potvrdu oko 10-11. Super, Narodne Novine rade do 3 pa stignem štošta. Krećem u 12, žrtvujem pauzu i ručak i stižem u postaju. “Dobardan.” “Dobardan.” “Vi ste.” “Došao po potvrdu.” “Koju, tko ste, kako?” “Vaš kolega je rekao da dođem danas oko 10-11 po nju.” “Gledajte, došli ste u najveću gužvu…” “Dobro, ali moja potvrda bi trebala čekat…” “Sad ću [...]

Jedna od stvari koju uglavnom, a posve neobjašnjivo, ne činim sama jest gledanje filmova. Besmisleno je tome tražiti kvalitetno objašnjenje, pa ću ostaviti tek kao činjenicu. Pokazalo se da je ta činjenica imala golemo značenje u mom ne pretjerano značajnom životu. No o tome neki drugi put. Možda. Druga je bitna činjenica da u filmu, kao i u glazbi, volim komercijalu. Ne osjećam istinska duboka značenja umjetnosti dovoljno da bih se mučila dva-tri sata gledajući djelo vrsnog filmskog umjetnika, tražeći smisao u fabuli koja me ne veseli, pokušavajući upijati kadrove, slike, boje, zvukove i tako to. U glazbi, pak, to je pojednostavljeno do krajnje granice - mogu ili ne mogu uživati, što mi ostavlja dovoljno prostora da na playlisti imam istovremeno manje-više pokrivene sve stilove. Fado mi baš ne leži najbolje. Predubok je za moje plitko stanje uma, najčešće. Hm, no dobro. Ni trash filmovi mi ne leže, osim ako nisam u nekom drugom stanju svijesti. Onda su izuzetni. Uglavnom, bila je jedna od onih dosadnih zimskih subota kad ti je pun kufer ljudi i posla i grada i života i najradije bi se zavukao u krevet i ostao tamo do ponedjeljka kad te sila zvana posao izvuče u sivu stvarnost. Najdraži je imao silnu potrebu iskoristiti svaki slobodan dan za nešto privatno i korisno, kao da će ga vrijeme sustići, pa je tako i tu nesretnu subotu od mutnog praskozorja želio popuniti. Kao da je zadnja. - Daj, di ćeš sad, pa bar danas se možemo cijeli dan kiseliti u krevetu... - mrmljavo sam pokušavala dobiti partnera u grijehu lijenosti. Bilo je to više da sebe opravdam, jer mi je nabijao osjećaj krivnje ako sam ja trulila dok je on bio aktivno koristan. - Joj, nemoj opet. Ne moraš ti, ja ću samo đir do grada, pa odvest auto na pranje, kupiti klopu, ožbukat garažu, nacijepat drva za roštilj, skuhat ručak, pa poslije možemo malo u šetnju na Brdo - zajebavao me s onim ciničnim pogledom, ali zapravo je uživao u svom slobodnom danu. Zbilja uživao. - Srećo, auto je jučer opran, garažu nemamo, do roštilja na proljeće možeš nacijepati omanju šumu, jesti možemo i neku dostavu a Brdo jamačno neće pobjeći. Uostalom, blato je i hladno i planinari se nedjeljom. Subota, alo! Daj... A ako baš moraš van, odi po neki film. - lijeno sam se valjala po krevetu trudeći se nagovoriti ga. - Jebote, di ti je mladost - Pojela je starost. Ajde, pliz, nismo odavno cmoljili u stanu cijeli dan... - pomaknula sam plahtu taman dovoljno da se prisjeti da me tu noć razgolitio u polusnu, savršeno svjesna da je to zadnji adut kojeg imam i koji mora upaliti. - Um... hehe, ok, šta bi gledala - Ja biram! - iskočila sam ispod plahte, sjela na krevet i dobila viziju gotovo idealnog subotnjeg dana u kojem se valjamo jedno po drugom gledajući neku romantičnu komediju s lijepim i popularnim glumcima koji glume obične, glupaste i zaljubljene ljude, pa da mi se smije dok ja na kraju filma plačem kad se savršeni par iz filma vjenča ispod luka od gomile šarenog cvijeća, a najbolja prijateljica i kum se pogledavaju jer su se i oni zaljubili i sve je tako slatko i nestvarno i želiš biti tako nestvarno sretan i zaljubljen i lijep i bogat i vjenčati se ispod šarenog cvjetnog luka i imati petero djece i kućicu s travnjakom na kojem će skakutati i ganjati bicikl i loptu dok on vrti odreske na roštilju a ja režem salatu i pjevušim hitove sa zadnjeg Eurosonga i... - Halo, ima koga Šta ćemo gledat Da idem na zicer, a Ajde, iznenadit ću te. - pokušao se na brzinu izvući, kao da mi je pročitao misli. Ali njegovi odabiri su tako prokleto dosadni. Čuje od nekoga da je taj neki film užasno važan za filmsku umjetnost i općenito za čovječanstvo i samo što svijet nije spašen od gladi, bolesti i ratova zbog toga što taj film postoji i jednostavno ga moramo pogledati. Ne, savršeno sam sigurna da ne želim gledati neki njegov film. Danas pogotovo. - Uzmi neki veseli, daj, neki sa... Meg Ryan! Sleepless in Seattle! ili Imaš poruku! Da, neki od tih, nismo odavno gledali neki po mom guštu - ubrzala sam misli, diveći se samoj sebi što sam se uopće sjetila imena glumice, jer imena glumaca zaboravljam brže nego statistiku posjećenosti Sabora. - Idem, možda ti i nije tako loša ideja ostat cijeli dan u krevetu, hehe - okrenuo se na peti i nestao u hodniku. Najprije sam pomislila da se neće vratiti bez kakvog pornića. Što i nije bila loša ideja, s obzirom na to da smo prošli Badnjak proveli gledajući Zoru živih mrtvaca pa Dan živih mrtvaca. Bilo bi lijepo bar presjeći te njegove dosade od filmova... Kao da mu se nije baš svidjela moja ideja. Vratio se pola sata kasnije s vrećicom punom peciva sa šunkom kojima se mislio iskupiti za to što je ignorirao moju želju. Subotu smo proveli lijeno, pokriveni dekicom na krevetu, gledajući - Ratove zvijezda! Posudio je svih šest filmova. Počeli smo gledati kronološki, ne redom snimanja. Prateći razvoj priče ovaj put, a ne napredak tehnologije kao onda kad je snimljen zadnji odnosno treći dio. - Umjetnost - kaže mi grickajući smoki, - umjetnost neću nikad shvatiti, ali jebeno mi je kako su to sve napravili. - Da, jebeno je - uzvratila sam mu. - Anakin je pogotovo jeben. Skoro ko Tom Hanks u IMAŠ PORUKU! Sjećaš se, pitao si me što želim! - Daj ne pizdi, ionako stalno pričaš da ne gledaš dovoljno dobrih filmova - rekao je nekim čudnim tonom, pa sam se na trenutak čak zamislila nad tom izjavom. Šta je, je. Pregrizla si jezik ako ikad više to ponovim. - Ali daj, pa ovo smo gledali tri puta, sve! I... - Znao sam da ćeš pizditi - prekinuo me - i zato, ta-dammm! Slavodobitno je ustao iz kreveta, izvadio DVD iz plejera, zavijorio ga na kauč i iz ruksaka izvadio Imaš poruku. Skočio je natrag u krevet i zavalio mi pusu na čelo, pa se brzo ušušurio pod dekicu i prebacio daljinski na moju stranu. - Ajde, danas može i Meg Ryan, ali pliz ubrzaj do pola... - opet pusa pa je krenulo prevrtavanje očima i komentiranje baš svake rečenice koja ne liči na izričaj balkanoidne muškarčine. Mislim, da... Sad ti, Atheno, uživaj. Sad, kad sam izmučena od neonskih mačeva, robota i svemirskih letjelica i komentara, ah, komentara!... Super. Zapravo se ne mogu sjetiti da se dogodio ikad taj dan kojeg bih s nekim najdražim provela cijeloga u cmoljavoj romantici. A apsolutno sam sigurna da nije problem u mom odabiru filmova. Možda tek u odabiru frajera. Jer Imaš poruku jest film koji spašava svijet. (Ljubav, ljubav!) Ratovi zvijezda ga samo oslikavaju.

Rumunjska je država s najvećim postotkom džeparenja u Europi. Rumunjska je igrom slučaja i zemlja s najvećim postotkom romske manjine u Europi. S ulaskom u EU, oko 100.000 rumunjskih Roma, džeparoša je otišlo u Italiju (mali, crni, slični im ko i jezik uostalom) i digli postotak krađa u Italiji za 24%. Jučer sam se vratio iz Rumunjske. I imao [...]

Svakog se dana zaljubim. Shvatila sam da je to puno ljepše i ugodnije nego potiskivati sve mogućnosti da dođe do nekakvih razočaranja. Do kojih neminovno dođe kad se zaljubiš. Jer sve ima svoj rok trajanja. Znamo to, jer smo čitali o tome. Ili smo živjeli to. A sigurno znamo i zato jer je bilo na televiziji. Neki misle da ne znaju, ali oni samo zatvaraju oči ne želeći vidjeti ni vlastiti život, uljuljani u rutinu i dosadu. Zapravo, fućka mi se za njih. Zaljubim se svakoga dana, bez greške. Pa treperim onako jako kako sam trebala dok sam bila u godinama kad je pred javnošću to primjereno. Onda sam potiskivala. Sad ne. Zaljubim se, pa sam sretna. Pa mi nekad misli pobjegnu u krivu stranu, u glavi zavrtim film u kojem zapravo moju ulogu nisu nigdje smjestili, pa budem tužna kad to shvatim. Onda me malo boli u prsima. Stišće, kako već stišće onaj teški osjećaj gubitka. Sebičan osjećaj, zapravo. Jer kad ništa nemaš, ništa niti ne možeš izgubiti. Ili nekoga. Pa prođe i bude opet dobro. Kad se zaljubim, imam blesavi osmjeh na licu. Zbilja blesavi, jer je najčešće potpuno neprimjeren situaciji u kojoj se nalazim. To zato jer se zaljubljujem u osobe koje tada nisu fizički prisutne. Tu su, prođu kroz ured, u autu su do mene u koloni, ili pak u mobitelu, u e-mailu, na gtalku, čitam o njima na netu ili ih slušam na radiju. Takve situacije budu čudne, jer nisu u skladu s poslovnim obavezama koje istovremeno izvršavam. Niti s atmosferom koja je u uredu. Kojeg dijelim s kolegama. A meni bude super jer sam sretna tada. Kad sam zaljubljena. I smijem se. Zaljubljivala sam se u svakakve ljude. U plivače, novinare, prodavače vina, direktore, selebritije, servisere, susjede, vaterpoliste, pravnike, profesore, slikare, informatičare, doktore znanosti, urednike, maloljetnike, glazbenike, studente, pisce, a bio je i jedan mađioničar. Tko će ih sve nabrojati. A svi su mi pružili jedan komadić sreće. I sve ih volim. Jučer sam se zaljubila u konobara. Nasmijavao me do suza dok sam mu pričala o sebi. Nije mi vjerovao. A ja nisam vjerovala sebi da zbilja sjedim sama za šankom i užasno mi je dobro uz petu kavu tog dana. A samo sam došla nažicati novine, da ne sjedim za praznim stolom. Danas sam se zaljubila u dj-a. Slala sam mu glazbene želje mailom, a on ih je puštao na lokalnom radiju. Svaka pjesma koju sam si poželjela sjela je upravo savršeno u taj trenutak, u ovaj dan. Razmišljala sam, dok su svirale tuđe glazbene želje, jesu li i drugi tako sretni kad čuju pjesmu koju su si odabrali. Kad me netko učini sretnom, ja ga volim. Zaljubila sam se tako blesavo, da od siline unutarnjeg smijeha nisam čula kad sam dobila vijest da mi je dodijeljen neki novi posao za kojeg sam tek kasnije, kad su se emocije slegle, shvatila da je užasno važan. Ustvari mi se to jako svidjelo. Nekad treba postaviti prioritete. Čudno, a nije prosinac.

Normal 0 <!-- /* Style Definitions */ p.MsoNormal, li.MsoNormal, div.MsoNormal {mso-style-par

Digo sam se u 6 Pokupio Clia s tehničkog, iskrco hrpu para Gužvao se Zagrebačkim cestama do zubarke, Bandiću, Bandiću, ufff… Za dlačicu izbjego sudar s tipom koji je istovremeno pretico isti šleper i ulazio u istu traku, ne znam ko bi bio kriv, ali znam kome je istekla registracija Bio kod teta zube, nije bolilo ono do mozga, [...]

Budući da sam, eto, već petu godinu član osoblja Motovun Film Festivala, svoj doživljaj narečenog (festivala, da ne bi bilo zabune zbog neologizma) opisala sam na zajedničkom službenom festivalskom blogu svih Motovunaca. Riječ je o nama, biltenušama, odnosno ljudima koji rade u festivalskom biltenu, a koji se službeno zovu biltenuše čak i kad nisu žene. Što je, doduše, rijetko. No da ne bih previše duljila, evo linka na post pa si ga čitajte: ETO TEKSTA O MFF-u!

Zapelo mi za oko zadnjih tjedana više puta ono kuharsko pripetavanje kad kroz tjedan skupe pet ljudi koji se najčešće međusobno ne poznaju, pa jedni drugima kuhaju i poslije se ocjenjuju. Pa pobjednik dobije mikser. Ili bar trenutak slave. I dok to gledam, možda mi nekako i ima smisla dok ne shvatim da su se ti ljudi sami prijavili za tu emisiju. Bacili rukavicu izazova suparnicima. Izazvali ih na taktilni višeboj. Čvrsto odlučili orbi et orbi pokazati svoje gastronomske ter kulinarske vještine! Ihaa! Večera(jmo) za pet. Da se razumijemo, meni je ta ideja skroz u redu. Općenito i iz svake perspektive, kuhanje se dobro prodaje, a ja sam sasvim solidan kupac. (Koji je ženski rod imenice "kupac"!) Ali i kritičarka. Stroga ali pravedna. I više od učenja i prisvajanja ideja, iz svih tih kulinarskih emisija zapravo izvlačim nešto što možda većinu ne ždere pet-devet, poput - kakve noževe koriste, kakve padele, što imaju od opreme u kuhinji, imaju li neku malu tajnu poput stavljanja vode u bjelanjak da zgusne snijeg pri laganom mlaćenju utjerivanjem kisika i tako te ljepote. Ana Ugarković mi je zakon, ona sve radi tako smireno i polako (baš kao ja doma), pa o tim nekim namirnicama priča nešto što mi je novo (iako iste neću vjerojatno koristiti više nego jednom-dva puta u životu), a da ne spominjem kako joj kuhinja i sva ona oprema u njoj, izgleda seksi. Mljac. Ja bi nju češće gledala. Da se vratim na Odlikaše. Ima nešto što me redovno natjera na čuđenje, a u svakoj odgledanoj emisiji pomislim da je to slučajnost. Ali nije. Ti ljudi su jednostavno nemaštoviti i tipično jalni. Generalno, povode se uobičajenom hrvatskom idejom da je važnije puno pojest nego dobro pojest. Teško je potisnuti višestoljetno gladovanje ovog naroda... Pa kad već imaju priliku servirati nešto drukčije i neobično i neviđeno ili nešto možda i ne najbolje prihvaćeno ali bar originalno i njihovo na što mogu bit ponosni jer eto, možda upravo njihova familija to obožava a netko tko gleda sa strane (ja) može tu dobru ideju stvoriti u post kojeg će možda pročitati parsto ljudi pa ih uvjeriti da je to baš fino, ne... Oni se radije furaju na zicer jela. Provjereno dobra. K tome, nedobog da je nečija sarma bolja od one koju ostali rade doma, a ne, to se ne tolerira. Odmah ocjena manje. Jer je u njoj, ne znam, vegeta. Moja mama to kuha bolje stav. Kao recimo danas, teta za predjelo radi derivaciju salate caprese, s umrvljenim pomidorima i ubijenom mozzarelom jer ih je oboje narezala na kockice pa su se potoćali jedno s drugim i ubili si okuse. To sve posluži na golemom listu zelene salate, što je potpuno nespojivo s ovim i okusom i vizualno, a potom nakelji par feta pršuta jer s njim, kao, ne možeš falit. Umjesto bosiljka tutne origano, jer šta, trava je trava. Ko vidi razliku uopće, jel... Koma. Da ne duljim, prase i kroketi za glavno sa zelenom salatom, pa nesretni "ledeni vjetar" (slastica koju ne kužim, baš nikako) za desert. Mislim, to je samo današnji primjer, znalo se svega vidjeti, ali generalno se sve svodi na ta prokleto dosadna jela. To je užasno fino kad dođeš kod frendova na ručak, ali ljudi moji, ili sam ja krivo shvatila ovu emisiju, ili su oni pomiješali lončiće. Halo! Tv! ...ring a bell Čak ni sve to ne bi bio problem da se oni nisu ufurali da ta jela rade kao da su, brate mili, šefovi kuhinja restorana ovjenčanih Michelinovim zvjezdicama, pa ih tako i poslužuju, na sređene stolove, pa fine zdjelice, pa čaše u koje nerijetko toči bez reda, pa teoretiziranje i filozofiranje o vrhunaravnim aromama a sve se svodi na ono što majka doma spravlja na najjednostavniji mogući način i to bez filozofije i skrivanja iza paravana finoće. Sjećam se jednog vrlo mladog momka koji se više puta pojavio u toj emisiji u ulozi kuhara, a i sam je priznao da je neiskusan ali voli kuhati, pa je pucao na sigurno. Takvi su mi dragi, vidiš da imaju stila jer ako im i ne uspije savršeno jelo, bar se dobro zabavljaju. Ali većina žena je tako prokleto kritična prema tim jelima da mi opće nije jasno zašto su tamo! Da se dokažu kao najbolje kućanice, koji klinac Frajeri definitivno imaju moju naklonost u kuhinji, jer ako i nisu bolji kuhari, bar su bolji gosti. I kritičari. I barem se ne prave da znaju sve o svemu što postoji i o onome što još nije ni izmišljeno u kulinarstvu. A ja, kao žensko koje kuha samo u rijetkim trenucima sreće, uzimam si pravo kritizirati sve. Kako me inspiriraju, čudo jedno. A nisam se ni dotakla detalja poput načina pripremanja hrane, odabira namirnica, odabira vina!!, postavljanja stola i serviranja i svašta nečeg što mi zapne za oko. Zamišljam što bi se dogodilo da kojim nesretnim slučajem ja završim u tom kulinarskom šouuuu. Meingott. S obzirom da mi kamere nisu prijatelji, jer pred njima tiltam i imam držanje kao da mi lopata stoji u leđima, to jamačno ne bi bio lijep prizor. A i mislim da bih pričala većma pizdarije, jer bih bila ometena tom nesretnom kamerom. A hrana, ne... Neću o tome sad, treba mi još jedan ovakav post za to. Naravno da ne znam napraviti savršenu pašticadu nit štrukle pa ni maneštru, ali sigurno znam prodati priču o svemu tome. Ne zvala se ja Athena Air :-). Ipak, moram svim tim ljudima nešto priznati. Imaju hrabrosti. To je ono što ja nemam u ovoj priči. Jer kuhati pred kamerama... Ne, ne hvala. Slutim da me nakon ovoga više nitko neće pozvat doma na ručak nit večeru. Ali zapravo ja sam vrlo zahvalan gost! I uvijek dam ruku ako treba sjeckati, guliti, rezati ili tek miješati. Pa i vrtiti palačinke. Suđe baš ne volim prati, ali ako je društvo dobro... hehe. I donosim cugu! U slast! p.s. Zastrašuje me što mi je kuhinja sve češća tema ovdje. Danas sam jela neki poluburek, dva jogurta, zadnji O'Cake Crvenkin keks (fala Riba) i jednu bezobraznu pralinu (fala Mladen!). Mislim, nit kuhinje nit kučeta... Lako tuđim pimpom gloginje mlatit.

Dakle, ja sam kompletni idiot jer sam zaspamao pol hrvatske. Velika isprika svima, molim vas da ne zloupotrebljavate to više. Hvala. Jednom davno na jednom maturalcu vrlo pijanog mladića u ranim je jutarnjim satima pred vratima sobe čekalo iznenađenje. Plavuša i crnka. “Bok. Mi bi spavale s tobom.” On zahvali Svevišnjem što ga je čuo i kaže –“Pa upadajte!” A crna kaže [...]