Opet mi se posložile kockice. Hoće to tako, nakon što se razmrdaju žešće, pa malo klecaju koljena i pukne me na emocije, ali kad si sam (a zapravo si uvijek sam) nekako je sve pet puta intenzivnije nego inače. Čak sam stvarno počela razmišljati da prestanem pušit. Kad sam to par puta izgovorila, shvatila sam da pričam pizdarije jer to zapravo ne želim. Još. Pa sam si skuhala espresso kojeg inače ne kuham jer je prevelika kafetjera, sjela pred komp i shvatila da su gušti važni. Baš jako. Jebeš svaku radnju u kojoj nema nekog perverznog gušta. I seks može bit očajan ako nema toga. Znam ja. Misliš, kao, pa dobro, ima ta osoba miljon vrlina, pa se možda i ovo popravi. Al nikad se ne popravi. Želim otići na ljetovanje s curama. To je nešto što nisam nikad napravila. I danas kad sam to istinski spoznala, primjetila sam da mi to fali. Bar jedan vikend s bar jednom curom, pa da se zabijemo od gušta. Predložit ću to curama koje su vjerojatno raspoložene za isto. Pa da sjednemo u friško osiguran auto, natočimo skupog benzina i upregnemo svih šesnaest ventila put Jadrana, miljeći u kolonama spuštenih prozora jer klimu mrzim, slušajuć bilo što što ljulja i baca osmjeh na lice i jedući sendviče s jajima i tikvicama (oni i kad zapeče budu jestivi)... Da, sviđa mi se ta ideja. I da se ne skidamo iz kupaćeg osim u moru kad babe popizde pa se razgolite znajuć da se malo vidi malo ne, a šarmeri s grota samo čekaju... A ondak naći neki sobičak koji ima tuš, pa se presvući u drugi kupaći, onaj suhi, preko nabacit haljinicu, obut sandale i odšetat u noć. Ili nešto. I okupat se pod mjesečinom, jasno. Ustvari, jedna stvar mi nije jasna. Zašto ja to nisam napravila ranije! Stupid me. Međutim, ja nemam rodbine u Dalmaciji, a prijatelji žive po gradovima i nemam im se gdje utrpati. Ako netko želi iznajmit sobu a da je relativno blizu neke plaže, ili zna nekog ko zna ili ima ili štogod, primam sve ponude. Uzvraćam nekako već, makar novcem :-). Beskrajno zahvalna, Athena p.s. Čudim se samoj sebi što sam gore napisala. Al nek stoji...

Predobra mi ova fotka gore. Baš jaka. Kao da sebe gledam. Nikad nisam uspjela napraviti poštenu tortu. Doduše, nisam baš ni često pokušavala, ali score mi je generalno loš. A kako sam prilično duboko u teoriji kuhinjskih zavjera, ne priznajem da je nužno potrebna neka višegodišnja praksa da bi se nešto pripremilo kvalitetno. Mislim, u redu, moraš imati neka elementarna znanja koja daju onaj zadnji pic kvalitete koji te razlikuje od ostalih smrtnika u kuhinji, ali baš da mi nikad nije torta ispala dobra, to je već zla kob. Nije torta ustvari uopće bitna. Ona je samo lajtmotiv. Kuhinja me počela veseliti. Kuhanje zapravo, jer kuhinje poštene niti nemam. Mislim, žalibože. Ali to me učinilo kraljicom imporovizacije. Jer spraviti nešto na ovom na čemu ja momentalno kuham, vrijedno je divljenja. Nije puno sretnika imalo priliku to zbilja vidjeti, ali oni koji jesu, moraju se složiti sa mnom. Najbizarnije je od svega to što sam kao klinka od dvanaestak godina zbilja puno kuhala. Često. I dobro. I kolače sam pekla. I to je trajalo sve dok se nisam prvi put zaljubila. Onda sam prestala i kuhati i jesti i bila uobičajeno glupa kakvi smo svi kad se zatelebamo. Poslije kad je postalo nužno kuhati, već sam pozaboravljala većinu jela koja sam znala spravljati. Pa sam se ograničila na ono što on voli. Mislim, on je bilo tko s kime dijelim stol. Jer samoj sebi i dalje baš ne kuham. Iako, razmišljam prekinuti tu praksu, ozbiljno. Nisam baš sretne ruke ovih dana pa je slika i više nego precizno naciljana. Srećom, postoji u glavi nešto što mi kaže da je par loših dana goli k. spram potencijalnih sranja koja sam izbjegla. Kad pogledaš the bright side, sve nekako ima smisla. Zato što, kako dragi Baz kaže: Don't worry about the future, or worry, but know that worrying is as effective as trying to solve an algebra equation by chewing bubblegum. The real troubles in your life are apt to be things that never crossed your worried mind: the kind that blindsides you at 4pm on some idle Tuesday.

Nekad je gadno bit novinar. Kad svi roštiljaju za praznike a ti dedlajniraš, ili kad te tuku mafijaši a glasnogovornica murije kaže da oće oni nešto uskoro al da sad još ne… S druge strane, nekad je divno bit novinar. Kao naprimjer kad te vodu na Tuborg Green koncert u Beograd. Uz gajbu istog ladnjikavog pod nogama, slušanje Franza Ferdinanda [...]

Sise. Predivno nešto, jel tako Nekad zbilja jest. Jednom davno mi je jedan frend rekao da bi htio biti žensko na jedan dan samo da se može cijeli dan igrati s njima. Na što sam mu odgovorila da mislim da je sigurno puno zanimljivije igrat se s pimpom jer taj mijenja stanje. To zato jer nisam shvaćala koliko su sise zapravo bitne. Ali danas sam to shvatila. Možda malo kasnim, tako koje desetljeće il dva. Ali bolje ikad nego nikad. S druge strane, ja uvijek mogu kupiti sise. Ili zube. Ili tijelo utegnuto i čvrsto. Za razliku od bezbroj stvari koje su ti ili dane ili nisu, a kupit ih ne možeš. Još uvijek ne mislim da bi ih trebala kupovati. Sise, naime. Ali mogu. Ako hoću.

Sise. Predivno nešto, jel tako? Nekad zbilja jest. Jednom davno mi je jedan frend rekao da bi htio biti žensko na jedan dan samo da se može cijeli dan igrati s njima. Na što sam mu odgovorila da mislim da je sigurno puno zanimljivije igrat se s pimpom jer taj mijenja stanje. To zato jer nisam shvaćala koliko su sise zapravo bitne. Ali danas sam to shvatila. Možda malo kasnim, tako koje desetljeće il dva. Ali bolje ikad nego nikad. S druge strane, ja uvijek mogu kupiti sise. Ili zube. Ili tijelo utegnuto i čvrsto. Za razliku od bezbroj stvari koje su ti ili dane ili nisu, a kupit ih ne možeš. Još uvijek ne mislim da bi ih trebala kupovati. Sise, naime. Ali mogu. Ako hoću.

Večeras sam u Dugavama, a sutra vjerojatno na Potsdamer Platzu. Tako je to ponekad, danas si tu a sutra negdje drugdje. Sreća da postoje putovanja zračnim putem, odvojenost od zemlje i brzo kretanje doprinose osjećaju promjene lokacije u relativno kratkom vremenu. I toj se promjeni pristupa sa oduševljenjem. Još jedan europski grad za upoznati. Što očekujem od Berlina? Jako puno toga... Vidjet ćemo što će se sve ostvariti...

Bila sam tjedan dana na službenom putu u inozemstvu. Veselilo me to, kao što će me, bez sumnje, veseliti i dnevnice koje će mi pokriti većinu duga kojeg sam si nabila na karticu tada. Kupujuć hranu, par gaćica i jeftinih majica i tekući puder kojeg sam negdje zametnula prilikom prepakiravanja kufera. Kad sam se vratila s puta, nekim čudom je moj frižider postao dom za kolonije novih života. A world of it's own! Pobacala sam sve sireve osim neke strane Zdenke, margarin, lijepi komad pancete, cijelu dinju koju sam narezala i zaboravila na nju jer je bila u zatvorenoj zdjeli, isto kao i prefinu maneštru koju sam kuhala dan prije polaska, dva jogurta od kile kojima je istekao rok trajanja pred mjesec dana, kiselo vrhnje, vrhnje za kuhanje, oko pola kile pomidora, jednu tikvicu, načetu litru mlijeka i načetu litru soka, vrećicu s nekim povrćem za koje mislim da je bilo mrkva i mislim da je to sve. Ono, sva hrana koju sam imala. Na kraju sam ritualno bacila i svih šest jaja, četiri su misteriozno potrošena vjerojatno kad mi je majka bila u posjeti. Prizor koji je nakon toga ostao u frižideru je u najmanju ruku zabrinjavajući, jer se svodi na alkohol, još alkohola, masline i druge konzervirane pizdarije. I bocu vode. S obzirom na svoje prehrambene navike, meni se najviše isplati kupiti onaj vinski frižider u kojem je deset polica za boce. Ionako ih samo gomilam, jer više ne pijem skoro ništa osim cedevite i pivo ako netko naleti. Prestrašno. Nadam se da majka neće vidjeti tu sramotu kad opet svrati. Elem, u tih tjedan dana dok sam bila na putu moj je auto bio na parkingu ispred firme. A kad sam u ponedjeljak došla do njega, sablaznilo me koliko je prljav. Kao da je najgora pustinjska kiša padala danima, pa se taj pijesak pržio na suncu, a k tome su mi se u oba retrovizora uselili pauci koji su ispleli guste mreže sve do prozora i u njima hvatali kukce. Mislim, nisam neka čistunka ali bojala sam se zadnjih dana ulaziti i izlaziti iz auta da si ne zaprljam obično svijetlu ljetnu odjeću, smotana kakva jesam, redovno s dvije goleme torbe u rukama. Naravno, naravno da sam ga temeljito oprala prije nego sam otišla na taj put. Sjećam se da je to pranje bilo jedno od najskupljih ikad, izvana i iznutra, a nisam dobila ni poliranje. Prokleti lopovi. Uglavnom, tri dana sam se vozila u tako prljavom autu misleć kako mi se stvarno ne da opet ponavljati istu priču, jer sve i da ne odem na neki drugi put, na parkingu pred zgradom će mi ga već prvi dan nakon pranja naciljati jato golubova i ostaviti moćne tragove koje nikad nemam volje brisati. A kad se zapeku na ovom neljudsko jakom suncu, ostave žešće fleke na laku. Da znam da ću taj auto voziti sljedećih desetak godina, bilo bi mi svejedno. Ovako, kad očekujem da ću ga negdje uskoro prodati, želim paziti na njega. Bože, tek sad vidim koliko sve radim naopako... Ratovala sam s tim paucima po dva puta dnevno. Ujutro prije posla sam u polusnu čupala mreže s oba retrovizora, pa isto ponavljala nakon posla na plus stosedamnaest stupnjeva, čekajući da se auto rashladi bar do šezdeset, da ne koaguliram kad uđem u njega. Uporni su gadovi, neuništivi. Uglavnom danas sam ga dala oprati u onu istu praonicu. To je ukupno četvrti put za redom da idem tamo. Prva dva sam bila zadovoljna, treći je žešće omanuo, pa si rekoh, neće valjda opet. A i usput mi je s posla. I eto, sad je ispoliran i čist, a kako je doma jedino slobodno parkirno mjesto bilo upravo ispod stupa javne rasvjete, očekujem napad golubova mutanata do jutra. Sva sreća da u Zagrebu nema galebova, oni tri trostruko jači protivnici. Za tri dana mi je tehnički i osiguranje. Nisam dobila povišicu koju sam očekivala. Ne želim se podsjećati da bih trebala kupiti nešto hrane, ali i ljetne garderobe jer sam lanjsku istrošila do amena. Vjerojatno ću se zatvarati u stan nakon posla i pisati ovakve gluposti, samo da nisam vani i da uštedim nešto pa da se za mjesec dana maknem par dana nekud u neku otočnu pripizdinu pa odmorim dušu i tijelo od svega. Zabrinuta sam. Nešto se poremetilo u svemirskoj ravnoteži. Hoću natrag onu pozitivu koja me šibala pred par mjeseci. Prokleto ljeto. p.s. Bacila sam oko na blog Nezaposlene žene, preporučen na naslovnici, pa sam pomislila na sekundu kako se mogu tuć nogom u dupe jer bar imam plaću od koje mogu pokrivati troškove, ali nekako me to ne tješi momentalno. Tuđe nesreće rijetko učine moju stvarnost ljepšom, jednako kao što tuđe sreće nimalo ne umanjuju moju. I tako to...

Normal 0 <!-- /* Style Definitions */ p.MsoNormal, li.MsoNormal, di

Hrvatski majstori Ponedjeljak, 12.00. Halo, dobar dan, Jakupčević? Ne, ali blizu, recite. MD Profil ovdje, vozač, dostavio sam vam vrata, recite jeste li doma. Nisam doma jer je ponedjeljak i podne, a trebate doć u utorak u 9. A jebiga, oćete ili nećete. A dobro, recite majstorima da preuzmu. Dobro, fala. Ponedjeljak, 14.00 Halo, dobar dan, Jakubović? Ne, ali dobar pokušaj, recite. Ovdje montaža vrata, recite, jeste [...]

Satrali me pusti kilometri autocesta i klime i vlaga i nemir i neimanje pet dana koje si mogu isplanirati pošteno, čak ni za odlazak zubaru ili ginekologu. Zrela sam za dobar, konkretan, pošteni odmor. Pa makar bio samo produženi vikend. Negdje u pripizdini uz more gdje će me barba Šime jutrom pozdravljati i izvjestiti o ulovu kojeg mi može ponuditi za ručak, a teta Bepina mi prodati pola kile pomidora i tri breskve s osmjehom na licu i svježim tračevima. Sve putem do terasice u hladu s tri stola gdje ću naslonjena na zid uz njega pijuckati kavu u kupaćem kostimu, spremna na toćanje čim postane prevruće. Pa kad dođe ostatak, baciti briškulu i trešetu i beštimati karte i sreću i ljubav. I maziti se pod površinom mora, uz grotu koja skriva dio slike. I pjevušiti glupe ljetne pjesmuljke pripito se klateći kroz toplu, suhu noć, zagrljeno. I neimati internet ni mobitele ni pristup stvarnosti koja će se ionako događati ružna i teška, znala ja za to ili ne. Trebam turn off, bez dima cigareta, bez susretanja sve sile menadžera (zašto su svi odjednom menadžeri?!) koji piju skupa pića i pričaju isprazne priče, bez mučenja s besparicom, osjećajem proklete brzine i vremenske stiske i obaveza i grižnje savjesti zbog propuštanja obiteljskog ručka ili susreta s nekim koga opet neću vidjeti sljedećih godinu dana, bez razmišljanja o raspodjeli plaće za pokrivanje još jednog mjeseca. Prvi put u životu zaista želim otići na neki mali otok, u neku selendricu gdje ne postoji ništa što me kroz cijelu godinu zapravo čini ovime što jesam. Ali postoji nešto što mi momentalno prokleto fali...