KRITIKA: Drago Glamuzina ''Tri'' (izd. Profil, 2008.) Domaćoj književnosti sklona publika već je gotovo 10 godina u prilici pratiti kako se neorealistička, tzv.stvarnosna književnost proširuje prema poeziji, čije osnovne značajke posljedično postaju simplifikacija i narativizacija. Tome trendu domaći su pjesnici - pomalo čak i defetistički, usudio bih se reći - odgovorili masovnom preorijentacijom na prozni izričaj, čemu je vjerojatno dodatno kumovala i medijska pažnja što su je posljednjih godina osvojili prozaici i njihovi romani, nauštrb poezije koja je gurnuta u zapećak medijskog prostora i tavori još samo u rijetkim izdancima poeziji usmjerene časopisne periodike. (Pritom nikako ne bih volio pomisliti kako pjesnike na ovaj transfer nagoni sumnja u moć poezije...). Također valja primijetiti da i većina tih dotadašnjih pjesnika u svojim proznim pokušajima preuzima značajke koje krase glavninu domaćeg suvremenog proznog korpusa. Odnosno, kao što znamo, proza nam je već duže vrijeme inficirana trivijalizacijom, autorskim porivom za prijemčivošću i žurnalističkim, pojednostavljenim diskursom, a pjesnici koji poetski slog zamijene za prozni takvu situaciju izbjegavaju promijeniti pa isporučuju tekstove slične vrste, a koji, što je posebno razočaravajuće, ne dostižu kakvosnu razinu njihovih poetskih uradaka. (Čast rijetkim iznimkama poput Tatjane Gromače, Delimira Rešickog ili Radenka Vadanjela). Korpusu pisaca koji su poetsko stvaranje zamijenili proznim pridružio se i Drago Glamuzina, autor vrlo hvaljene poetske zbirke ''Mesari'' iz 2001. g. koju velik dio kritike, uz zbirku ''Nešto nije u redu'' Tatjane Gromače, smatra vrhuncem domaće tzv. stvarnosne poezije. Glamuzina je prije par mjeseci objavio svoj prvi roman naslovljen ''Tri'' u kojemu je svijet iz svoje poezije objavljene u knjizi ''Mesari'' nastojao prenijeti u prozni oblik, što nije trebao biti težak zadatak s obzirom da je Glamuzininu poeziju karakterizirala narativnost, odnosno da je gotovo svaka njegova pjesma imala neku priču i da su pjesme bile napisane u obliku svojevrsne proze u stihovima. U većini pjesama iz rečene zbirke Glamuzina tematizira ljubavni trokut odnosno opisuje određene događaje i situacije vezane za ljubavni život protagonista, a u romanu ''Tri'' iste te prizore prethodno već iznesene u poetskom obliku on pretočava u prozu, u romanesknom obliku. Poetsko se podrijetlo u romanu pritom prepoznaje u njegovoj fragmentarnosti i nelinearnosti, uz to što roman završava s dva ciklusa pjesama što novonapisanih, što otprije nam poznatih iz zbirke ''Mesari'' a koje su prisutne u svrhu nadopune i zaokruživanja slike o protagonistima i njihovim međusobnim odnosima. Radi se o odnosima obilježenima brojkom iz naslova jer se autor tematski fokusira na ljubavni trokut što ga čine novinar Goran, supruga Sandra i ljubavnica Hana. Glamuzina naglasak stavlja na beletrizaciju ljubomore kao patološkog oblika ljubavi koja u slučaju Gorana i Hane ide tako daleko da oni oboje iz života onoga drugog nastoje istisnuti sve što nije povezano s njima - Hana se boji svih žena s kojima Goran dolazi ili bi mogao doći u dodir na bilo koji način, a Goran svoju ljubomoru fokusira na sve ljude iz Hanine prošlosti. Rukopis je prepun scena njihovog međusobnog verbalnog mučenja, upornog ispitivanja i neprestanog sumnjičenja i uhođenja, što postupno poprima iracionalne oblike, čega su oboje svjesni ali si nisu u stanju pomoći, pa uporno i dalje ustrajavaju na histeričnim, iscrpljujućim ljubomornim ispadima. S druge strane, Goranov odnos sa suprugom Sandrom temelji se na međusobnom razumijevanju, toleranciji i iskrenosti. No premda Sandra zna za suprugovu vezu s Hanom te je nastoji tolerirati, taj preljubnički odnos s vremenom ipak počinje razarati i njihov bračni život. S tim u vezi autoru valja zamjeriti manjak pažnje koju pridaje Goranovu odnosu sa suprugom (uz gotovo potpuno izostavljanje njihova djeteta iz priče) uslijed čega Sandrino toleriranje suprugove nevjere biva neuvjerljivo, a njihov odnos nedovoljno elaboriran i nejasan. Naravno, i inkviziciji slično uporno međusobno ispitivanje i sumnjičenje između Gorana i Hane a na opise čega Glamuzina troši najviše prostora s vremenom poprima značajke nerealnog (osobito s obzirom da svoje junake Glamuzina predstavlja kao izrazito inteligentne osobe) a svojom prekobrojnošću i repetitivnošću neizostavno počinje i iritirati. Vjerojatno i sam svjestan svega toga Glamuzina svoj rukopis nadograđuje metaliterarnim dionicama kojima sugerira kako cijelo vrijeme ustvari čitamo o iskustvima likova iz romana kojega Goran piše. Na taj način, osim što iznalazi izliku za neuvjerljivost, Glamuzina svoj rukopis želi obogatiti dodatnim slojem kojega će, kako se nada, znati cijeniti tzv. zahtjevnija publika. Pritom zaboravlja kako takva publika ima (groznu) osobinu da zna prozreti razloge takvim autorskim nastojanjima. Nažalost, roman ''Tri'' ispostavlja se još jednim u nizu nepotrebnih romana kakvi su primjerice bili Pintarićev roman ''U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo'' ili ''Šibajući mrtvoga konja'' Milana Fošnera u kojima autori ne dosežu kakvosnu razinu svojih prethodnih poetskih ostvarenja; roman ''Tri'' naime nema snagu Glamuzinine poezije a situacije i prizori koji su pri posredovanju u poetskom slogu osvajali izrazitom dojmljivošću, u proznome se obliku čine banalnim i već viđenim derivacijama, s ponavljanjem istih ili sličnih fabularnih situacija kao izrazitim balastom. Paradoksalno, ali upravo se poezija kojom je, smjestivši je na kraj romana, autor želio obogatiti i nadograditi svoj romaneskni rukopis naposljetku ispostavlja potvrdom nepotrebnosti ove proze, odnosno svojevrsnim corpusom delicti njegove redundancije. (Napisao Božidar Alajbegović objavljeno u Bibliovizoru 3. programa Hrvatskog radija, lipnja 2008.)

Na ovome linku blogerica Iva Pejković (inače, poznata i kao autorica romana 'Mačka u čizmama') donosi svoja razmišljanja potaknuta pitanjem : 'Kako to da su knjige koje kritičari etiketiraju ka komercijalni, trivijalni šund istovremeno omiljeno štivo toliko čitatelja'

Ovo je link na kojemu blogerica Julijana Adamović govori o kolaborativnom blogu A(j)fekt te o svojoj, nedavno objavljenoj zbirki priča 'Kako su nas ukrali Ciganima'

Povodom izlaska njegove druge zbirke priča 'Odlično je baviti se kriminalom' s autorom Nenadom Stipanićem razgovarala je Ivana Pavelić-Mirošević. Razgovor čitajte ovdje

Roman 'Srednji spol' Jeffreya Eugenidesa ne bi trebalo propustiti. Saznajte zašto na ovome linku

Darija Žilić odabrala je 5 žena koje su obilježile prvu polovicu 2008. U nastavku slijedi obrazloženje uvrštenja Dorte Jagić a cjelovit tekst pročitajte na ovome linku Dorta Jagić, nagrađivana pjesnikinja, nedavno je dobila i treću nagradu Večernjeg lista u natječaju za priču. Nedavno su nagrađene i njezine kazališne predstave, na natjecanju kazališnih amatera. Prošle godine dobila je Balcan prize of poetry i objavljena joj je sjajna knjiga 'Kvadratura duge'. U književnom svijetu, u kojem ispadaju smiješni oni koji istinski vole umjetnost, Dorta Jagić nije dio nikakva klana, nema moćne roditelje, niti je nečija ljubavnica. Ništa od toga. Dorta se svaki dan bori za sebe, za život, za umjetnost. I pritom je ostala - čista duša. Zato i jest iznimna umjetnica

KNJIŽARA LJEVAK poziva na tribinu 'Žene u islamu : između izdaje i emancipacije' Sudjeluju: Nadežda Čačinović i Miljenko Jergović Voditelj: Nenad Rizvanović u četvrtak, 10.07.2008. u 19 sati u Knjižari Ljevak, Trg bana Jelačića 17, Zagreb

Idete na more

Klikom na ovaj link u prilici ste pogledati i poslušati video-intervju u kojemu Milana Vuković Runjić govori o 2. festivalu 'Ljeto u knjižari Vuković&Runjić' te o (ne)sklonosti Hrvata prema poeziji i čitanju uopće.

Još je jedan hrvatski bloger objavio knjigu - u Srbiji je u izdanju Balkanskog književnog glasnika objavljena prva knjiga pripovijedaka Eduarda Prangera pod nazivom ''Ples na žici''. Urednik knjige je neumorni Dušan Gojkov, a pogovor je napisao Ludwig Bauer i u njemu o knjizi između ostaloga kaže : Kada ste počeli čitati zbirku pripovijedaka ''Ples na žici'', možda ste se suočili s tim da imate rijetku privilegiju: prva knjiga nekog autora, posebno ako vas odmah, već na početku, počne privlačiti nekim svojim vrlinama, daje posebnu mogućnost čitanja i doživljaja izvornog književnog teksta na način oslobođen bilo čega što bi zamagljivalo neposredno viđenje teksta i njegovih imanentnih vrijednosti; na sasvim unbiased način, kako bi se pomodnim anglizmom reklo, ili pak starinski sine ira et studio. Kako nije riječ o autoru čija fama, pozitivan ili negativan glas, ide ispred njega, čitatelj se može prepustiti književnom djelu kao sasvim autonomnoj stvarnosti, bez prethodnih predrasuda ili posredno i umjetno stvorenih očekivanja. U istoj ediciji Balkanskog književnog glasnika, osim knjige Eduarda Prangera izašli su i ovi naslovi : "Domovina, bleda mati", Franjo Frančič, roman, prevod Ana Ristović "Putovanje, Danijela Kambasković - Sawers, poezija "Listovi na vodi", Enes Halilović, poezija "Pustinje", Rade Jarak, roman "Album fotografija", Dušan Gojkov, roman Iz tiska uskoro izlaze i knjige poezije Nebojše Gajtanovića, Leile Samarrai Mehdi i Ajle Terzić. Kako nabaviti knjige saznajte klikom na ovaj link