Damir Miloš 'MEKE ULICE' Izdavač: Naklada LJEVAK Broj stranica: 142 Format: 13x20 cm Uvez: meki Cijena: 129,00 Kn Riječ izdavača Ima tomu davno kako je Damir Miloš dosegao literarnu zrelost, a posljednjim svojim proznim knjigama, kratkim romanom Kornatske priče i njegovim nastavkom Meke ulice, dosegao je razinu literarne mudrosti, poznatu doista rijetkim piscima. Pojedinim dijelovima Meke ulice se ljepotom i lucidnošću približavaju koanima starih zen majstora i pričama zaboravljenih kineskih mistika. U Mekim ulicama Miloš pripovijeda o vjetrovima, olujama i plovećim otocima, o tome zašto se ne može pričati s galebovima i ravnim otočkim stazama, o tome kako kornatski otoci jašu vjetar i koji je otok najbrži, o tome koje je boje med divljih pčela i u kakvoj je on vezi s arktičkim ledom, o brodu od afričkog drveta čiji su red plovidbe i odredište nepoznati putnicima, o kamenju koje se sjeća, o sjenama vatre i o tome kako se dočekuju oluje, o stvarima koje ne razlikuju vodu od vjere i nadi preživjeloj u drvenoj dršci ostiju, o tome kako to izgleda kad se more ogleda u nebu, o jedrenju natraške, o mjestima gdje se udaljenost mjeri maslinovim stablima, o ledu koji tone, i opet o vjetrovima. Vjetrovi pušu, prestaju, oluje prolaze, čini mi se da živim samo od promjena u okolini. Kad bi sve stalo, kad bi odjednom sve utihnulo, ovaj bi se brod, premda na moru, jednostavno ukopao. Sve bi, poput jedara bez vjetra, odjednom splasnulo. Bez vjetra, ponekad pomislim, i more bi nestalo. No, ne pamtim da smo ikada ostali bez vjetra.

Jučer vas obavijestih da je Jurica Pavičić objavio novu knjigu, a tim povodom slijedi moja kritika njegova prethodnog romana : KRITIKA: Jurica Pavičić - 'Crvenkapica' (V.B.Z., 2006.) Nakon kratkog izleta u melodramu s prošlogodišnjim romanom 'Kuća njene majke' Jurica se Pavičić novim rukopisom vratio na teren na kojemu se puno bolje snalazi. Njegov peti roman ponovo je po žanrovskom određenju triler sa, za njega karakterističnim, jakim socijalnim štihom. Pavičićeva 'Crvenkapica' ustvari je svojevrsna intertekstualna parafraza slavne istoimene bajke, iz idilične razlistale šume transferirana u njezinu modernu urbanu inačicu grad Zagreb. U Pavičićevom romanu pobožna se i krotka djevojka Mare ('Crvenkapica') iz dalmatinske provincije s košarom punom darova upućuje teti ('baka') u Zagreb, te pritom susreće opasnoga 'vuka' (u liku taksista Vinka Vuksana). Vuksan - pritisnut dugovima i prijetnjama kamatara, a sa ženom u osmom mjesecu trudnoće - čuvši od Mare da joj je teta bogata i stara, a živi sama, stupa u grabežnu zločinačku akciju. Sve na koncu naravno svršava u krvi, ali uz mali odmak od odabranog predloška Pavičić je svoju krvavu 'bajku' svjesno lišio lika 'lovca' jer mu je intencija bila prikazati dvije generacije žena, jednu stasalu u vrijeme socijalizma i drugu odgojenu u devedesetima. Kroz njihov odnos Pavičić zrcali i odnos hrvatske periferije i zagrebačke metropole pa religiozna, pasivna i poslušna Mare simbolizira zapostavljenu i gospodarski ruiniranu provinciju dok je odlučna i energična teta Olga svjetonazorno naprednija od svoje mlade malomišćanske nećakinje upravo onoliko koliko je i Zagreb ekonomski razvijeniji u odnosu na zapuštenu periferiju. Tu naravno ponovo do izražaja dolazi konstanta Pavičićevog spisateljskog rada (kao produžetka njegovog novinarskog angažmana) njegova izrazita društvena analitičnost i socijalna kritičnost. No, za razliku od romana 'Kuća njene majke' gdje smo imali i mnogokoji izravni, kritički intoniran žurnalističko-esejistički ekskurs, komentari zbilje u novome romanu nisu toliko eksplicitni. Međutim, proveden kroz motiv emancipacije i samoostvarenja mlade žene putem ubojstva, društvenokritički je aspekt dobio na oštrini te je ustvari u ovom slučaju čak i prilično subverzivan. Pavičić je i u ovome romanu, kao i u njegova četiri prethodnika, ponovo vrlo uvjerljiv u socijalnoj kontekstualizaciji i prikazu zbilje, ali je - također ponovo - prilično neuvjerljiv po pitanju psihološke motivacije likova i njihovih postupaka. To se posebno odnosi na preobrazbe koje proživljavaju Vinko i Mare a koje su provedene automatizmom, te pomalo čak i iznenađuju jer nemaju uporišta u prethodno opisanim događajima i ponašanjima to dvoje likova. Autor je propustio razjasniti prilično hladan odnos Olge i njezine sestre kao što se nije potrudio liku policijskog inspektora udahnuti život, pa je taj lik ostao potpuno plošan, na razini skice. Prigovor nažalost slijedi i zbog melodramatičnosti kojom je, uslijed nemotiviranog i suvišnog vraćanja lika Vinkove supruge u završnoj sekvenci, kraj romana osjetno a nepotrebno obilježen. Najizrazitija kvaliteta svih prethodnih kao i ovog Pavičićevog romana je njihova vrlo pažljivo i detaljno izvedena konstrukcija; poštujući onu Tribusonovu: ''bez detaljnih planova i skica urušila bi se i najobičnija pseća kućica a kako se ne bi urušio roman!'' Pavičić vrlo pomno pazi na arhitektoniku i dramaturgiju priče - koja je i u ovom slučaju ispripovjedana s iskustvom filma, dinamičnom montažnom tehnikom brze izmjene kratkih poglavlja-sekvenci - ali je previše nemaran po pitanju stilistike. Pavičić je vrlo vješt žanrovski zanatlija pa kada uzmemo njegov roman sa sigurnošću možemo očekivati tečno i vrlo dinamično fabuliranje kao i neizvjesnost i napetost radnje, uz neizbježan dodatak socijalne autentičnosti i društvene kritike. Međutim, nažalost, isto tako moramo računati i na manjkavosti koje Pavičić iz romana u roman uporno ponavlja : motivacijska nerazrađenost likova, neizglačanost teksta, mnoštvo stilističkih nezgrapnosti, jezičnih hrapavosti i nesretno odabranih formulacija. Ti bi problemi, s obzirom na njihovu učestalost i ponavljanje, u budućnosti mogli mnogokojeg čitatelja odvratiti od posezanja za Pavičićevim štivom. Pavičić međutim utjehu uvijek može pronaći u scenarističkom radu koji mu, s obzirom na dokazanu umješnost fabuliranja, puno bolje pristaje od spisateljskog. A usto je i financijski isplativiji... Napisao: Božidar Alajbegović objavljeno na Knjigomatu, siječnja 2007.

Par riječi Tatjane Gromače nakon Festivala poezije Voix de la Mditerane, Lodčve, Francuska: Od 19. do 26. srpnja 2008. godine učestvovala sam na Festivalu poezije Voix de la Mditerane koji se je, ove godine po jedanaesti put, održao u srednjovjekovnom gradiću Lodčve, na jugoistoku Francuske, sedamdesetak kilometara od obale Mediterana. Festival je ove godine, kao što je već uobičajeno, ugostio oko sedamdeset pjesnika, najvećim dijelom iz zemalja koje su na Mediteranu i čija kultura emanira mediteranski duh. Sveukupan broj gostujućih umjetnika na ovom festivalu, uključujući brojne glazbenike, glumce, performere, likovne umjetnike i druge kreatore je oko stotinu i pedeset. Ovaj je vrlo dobro organiziran Festival koji je u pjesničkim krugovima na iznimno dobrom glasu ove je godine podržan i od fondacije UNESCO. Manifestacije čitanja i ostalo - održavaju se na raznim, maštovitim i atmosferičnim lokacijama po cijelom mijestu, i traju cijeloga dana, od deset sati ujutro do jedan sat iza ponoći. Odaziv publike na sva zbivanja iznimno je velik, to nisu samo stanovnici Lodčve-a, nego i ljudi iz drugih gradova i pokrajina, ljubitelji knjige i poezije, često i sami umjetničkih interesa i zanimanja koji dolaze čuti nove i zanimljive glasove u poeziji. Također, tijekom Festivala, održava se i sajam knjiga, sa naglaskom na knjige poezije, knjige o pjesnicima ili o poeziji. Pjesnici gosti Festivala angažirani su svakoga dana, nekada i po dva puta, sa čitanjima i razgovorima na raznim lokacijama. Tijekom osam dana imala sam desetak čitanja, u najrazličitijim terminima, koja su uvijek bila vrlo dobro posjećena. Nakon čitanja uslijedila su poznanstva sa drugim autorima, kontakti i razmjena iskustava, pozivi na suradnju u časopisima u Francuskoj i van nje. Osobno, ostala sam u kontaktu sa nekoliko autora iz Francuske koji su pokazali dobru volju da pomognu pri teškom poslu - potrazi za eventualnim izdavačem poezije koju sam čitala na Festivalu. Kontaktirajući i sa pjesnicima iz drugih zemalja primjetila sam da postoji vrlo dobro mišljenje o modernoj hrvatskoj poeziji, i priličan broj poznanstava i kontakata sa našim autorima. Prošlogodišnjoj učesnici ovog Festivala, gospođi Sibili Petlevskoj, poezija je objavljena u jednom uglednom francuskom časopisu. Ove je godine Festival objavio i svoju antologiju, u kojoj je svaki od učesnika predstavljen sa jednom pjesmom na originalu i na francuskom jeziku. Boravak na ovom Festivalu značajan je jer Hrvatska, kao mediteranska zemlja, ovdje ima priliku predstaviti se u drugačijem svijetlu od onoga pod kojim nas se, stereotipno i površno, predstavlja (a na žalost, među širom publikom, o nama se uglavnom, manje-više zna to da smo bili u ratu i da smo nekadašnji dio Jugoslavije). Mnogi ljudi koji se smatraju obrazovanima i kulturnima još uvijek ne znaju piše li se u Hrvatskoj latiničnim ili ćirilićnim pismom, pa je to prigoda da se zainteresiranima pruže neke informacije o našoj zemlji i kulturi, što je svakako od velikog značaja. Ujedno, za pjesnika je ovo iskustvo obogaćujuće ne samo zato jer učestvuje na jednoj ovako velikoj i već prilično slavnoj i uglednoj manifestaciji, što susreće brojne druge umjetnike i ostvaruje kontakte, nego i zato jer tako ima prigodu upoznati druge krajolike, prostore i kulture, što je za jednog umjetnika od važnog značaja. U Puli, 30.07. 2008. Tatjana Gromača

Dalmacija viđena kao nikada do sada u novoj knjizi poznatog novinara i pisca. U izdanju VBZ-a na svim kioscima i u knjižarama za samo 49 kuna : Jurica Pavičić: 'Patrola na cesti' kratke priče Izdavač: V.B.Z. Uvez: meki Format: 15,5 x 23,5 Broj stranica: 184 Cijena : 49,00 kn Riječ izdavača Južnjačka gotika na mediteranski način jedan sasvim novi žanr! Patrola na cesti, zbirka deset priča, najnovija je knjiga Jurice Pavičića. Ako vam se ovaj naslov odnekud učinio poznatim, i ukoliko ste još pri tom pomislili na baladu Highway Patrolman Brucea Springsteena s njegovog legendarnog akustičnog albuma Nebraska iz 1982. godine, potpuno ste u pravu. Naslovna priča ove najnovije Pavičićeve zbirke preuzima osnovnu konstrukciju i sam srž zapleta upravo iz te Springsteenove balade o kompleksnom odnosu ljubavi i mržnje dva brata od kojih jedan narator radi za policiju i čovek je sistema dok drugi, njegov brat Frankie, pa, ukratko i Springsteenovim riječima Frankie ain't no good... Pavičić, naravno, odatle zadržava samo ono najbitnije i s izuzetnom pripovjedačkom lakoćom transponira osnovne elemente Springsteenove priče u jedan milje koji daleko bolje poznaje. Frenki, tako, postaje Frane, Maria Mare, a radnja se iz bespregledne ravnice Nebraske, sliva i seli u pritiskujuće i tvrde vrleti stjenovitog dalmatinskog zaleđa, omeđenog s jedne strane previsokim planinama a s druge prevelikim i predubokim morem jedne teške i mračne Dalmacije iz koje kao da nema izlaza. I upravo se tu, u tom uskom pojasu kamenitog tla, odvijaju drame i tragedije, ne samo naslovne već gotovo i svih ostalih Pavičićevih priča iz zbirke Patrola na cesti. Ima nečeg potresnog u tom primorskom postojanju kakvim ga Pavičić vidi, bez obzira na to da li se ono odvija u zahuktalom Splitu, uspavanom zaseoku u dalmatinskom zaleđu ili na već nekom otoku gdje se čitav život događa u tri ili četiri mjeseca ljetne sezone, dok je sve ostalo čista hibernacija i puko preživljavanje do narednog razdoblja kakve-takve živosti.

Božidar Violić 'ISPRIKA' Područje: autobiografija Izdavač: Naklada LJEVAK Broj stranica: 370 Format: 14x21,5 cm Uvez: tvrdi Cijena: 169,00 Kn Riječ izdavača Nakon za kazalište izvanredno važne knjige 'Lica i sjene', tih autoanaliza vlastitih režija strukturiranih u formi razgovora i međurazgovora u kojima s vremenske distance analizira vlastite stavove, a što ih u njezinu drugom izdanju 2004. nadopunjuje s deset fenomenalno napisanih portreta glumca, Violić nas iznenađuje novom knjigom. Zapravo su ogledi i pamćenja izvrstan podnaslov što opisuje dinamičnu heterogenost ove uzbudljive kazališne knjige, koja je i memoarske naravi, nevjerojatno osobna i otvorena. Zanimljivo kako je Violićeva autobiografija ujedno i (sada već) povijest poetike jednoga kazališnoga razdoblja koje je obilježio Gavella i njegovi redateljski učenici. Analizirajući svoja redateljska iskustva, i u ogledima ove knjige s jedne strane bavi se analizom dramskoga teksta, a s druge kazališnim i političkim kontekstom koji dominira u devedesetima te bitno određuje i vrednuje njegovu redateljsku poetiku. A u tom našem teatru teško je preživjeti ako si izvan klana, izvan sustava, izvan neke nametnute političke mode: Violić je uspio ostati svoj, nije se pokušavao mijenjati i prilagođavati, ne iznevjerivši tako svoj senzibilitet, svoj osjećaj za teatar, glumca i literaturu. Ne znam da je i jedan redatelj ispisao tako otvorene stranice o suočavanju sa svojim sve manjim umjetničkim sudjelovanjem u kazališnom životu i vremenom sve manjim režiranjem, a koje vjerojatno dolazi s godinama, kao što s godinama dolaze neki novi klinci i kao što s godinama nestaju generacije redatelja i glumaca s kojima si dijelio svoju nezaboravnu kazališnu mladost. Violićevo autobiografsko razotkrivanje doživljaja te kazališne starosti tako je neskriveno, snažno i duboko, ono fascinira hrabrim otkrivanjem osjećaja s druge strane kazališne medalje koju svi u tim istim godinama treće dobi ne pokazuju, a pogotovo ne ispisuju.

Na ovome linku nalazi se tekst u kojemu Dubravka Ugrešić piše o Radovanu Karadžiću, Dinku Šakiću, Zvonku Bušiću...

Zbirka pjesama Poljska konjica književnika Marka Vešovića neophodno je štivo za razumijevanje ratnih zlodjela pod komandom Radovana Karadžića. Zbirku, objavljenu 2002. godine, Vešović je posvetio Mireli Pločić, prijateljici svoje kćerke Ivane, kao i sarajevskoj djeci ubijenoj za vrijeme opsade grada, njih 1500. Marko Vešović : KRV PAŠČEĆA (iz zbirke 'Poljska konjica') Uf, što vi Crnogorci umijete prokleti! Imao sam komšiju, laka mu zemlja, bio je čovjek - koliko možeš viknuti! Otkud ga znam vazda svakome na raspolaganju, taman k'o vazduh! Vi Crnogorci, zbilja, ni u zlu ni u dobru, ne umijete a da ne pretjerate! Padaju granate. Svi mi što nas je podrumu - psujemo i kunemo. Nekad je milina čuti. Umije to naš svijet. Nekad se sjetim i tebe: što nije Markan ovdje, da ovo blago zapiše! Jer, dok si dolje, čini ti se da ćeš sve upamtiti. A kad stanu granate, i ti iz onog mraka na božji dan iziđeš, gotovo sve ti se izbriše. Evo ti najbolje psovke koju sam u ratu čuo na račun bjesnika s Durmitora: Jeb'o on svoga babe svatove, pa ovariso na mladu! Svi mi psujemo i kunemo, a moj komšija jok. Ma šta ih imaš kleti Što ih više kunemo, od toga njima, prijatelju, kika sve više raste! Znam ti ja njih odlično. Ćer'o sam ja to, prijatelju, čak do Zidanog mosta. Ako mu ide, to digne glavu, preniska mu nebesa, a čim dobije po kokardi, skljoka se u nužnik. Dobro znam te delije s mrtvačkom glavom na barjaku. Kičmu im treba slomiti. Mani kletve i psovke. A počeo je, i on, da kune i da psuje kad je granata - sigurno pamtim još onu djecu s Bistrika iskasapila. Pa kad smo čuli da je jedan od onih očeva svoju curicu to što je od nje ostalo poznao jedino po šakama, e tad je i moj komšija otčepio: Radovane, veli, jebem ti krrv paščeću! Radovane, veli, dabogda se rraspadao od živih rrana, I prrobo od svačega što god je na svijetu, a ni u čemu ne mogo lijeka naći, ni ti, ni tvoje praunuče, veli. E jest' ga vi Crnogorci kunete dabogsačuva. Kad vi stanete nekome proklinjati i žive i mrtve i nerođene, insanu ništa ne preostaje do da se sav naježi. Od miline! Još nekoliko pjesama iz zbrike 'Poljska konjica' Marka Vešovića dostupno na ovome linku

KRITIKA :Renata Valentić 'Možeš malo glasnije' (Meandar, 2007.) Četiri godine nakon svoje druge poetske zbirke, Renata Valentić (rođ.1965.), jedna od najzanimljivijih pjesnikinja devedesetih, prošle se godine javila prvom zbirkom priča. Knjiga nosi naslov ''Možeš malo glasnije'' a kratke priče u njoj sakupljene svojom tematikom ali i ugođajem skladno se nadovezuju na autoričinu poeziju, posebice onu iz njezine zbirke ''Slike odlaze''. ''Možeš malo glasnije'' konceptualno je zaokružena knjiga sastavljena od 14 priča (duljine od 3 do 13 stranica) većinom ispripovijedanih iz pozicije prvoga lica jednine, sa naratoricom koja je ujedno i glavni lik - uz iznimku jedne priče gdje je pripovjedač muškarac ali je lik žene i dalje u prvom tematskom planu (priča ''Nemaš se čega bojati'') i naslovne priče u kojoj se izmjenjuju tri naratora. U svim se pričama radi o subjektiviziranoj prozi koja kroz isječke života posreduje intimnu geografiju svakodnevlja usredotočujući se na detalje i situacije koje zrcale život u množini iskušenja, frustracija i nesigurnosti. Priče su to bez poanti ili efektnih završetaka, ali uvijek fino zaokružene, čak i kada okončavaju s otvorenim krajem kojim se sugerira nedovršenost situacije i osjećaj neodlučnosti, odnosno svojevrsni životni status quo žena nezadovoljnih stanjima u kojima se nalaze, ali nespremnih da se trgnu i pokušaju nešto promijeniti. Priče su urbano ambijentirane i stvarnosno determinirane no autorica izbjegava društvenu kritičnost i detaljniju društveno-socijalnu ili političku kontekstualizaciju već se usredotočuje na emocionalnu zbilju protagonista, a zbirku strukturira prema načelu kronologije životnog ciklusa, na način da svaka priča posreduje iskustveni isječak jedne životne etape (od djetinjstva i srednjoškolskog doba, preko bračnih dana i roditeljstva pa sve do tzv.treće dobi). Autoričine kratke priče karakterizira stilski ogoljeno, jednostavno i funkcionalno linearno pripovijedanje, lišeno ukrašavanja i korištenja usluga raznih književnih pomagala (izuzmemo li eliptičnu naraciju u priči ''Lekcija prva'', i pojedine rijetke i vrlo kratke reminiscencijske digresije u nekim pričama), a autorica redovito bez oklijevanja izravno kreće u središte zbivanja (In media res) nastojeći maksimalizirati dojam autentičnosti iskustava temeljenih na nezadovoljstvu i frustraciji. U njezinome je primarnom interesu dočaravanje atmosfere kao odraza raspoloženja junakinja a koja su rezultat fabularnih, odnosno životnih situacija u kojima ih zatječemo. Priče većinom tematiziraju samospoznajnost ostvarenu kroz relaciju s drugima, pri čemu odnosi po pravilu rezultiraju zbunjenošću, razočaranjem, deziluzijom i uznemirenošću. Komunikacija s partnerom je redovito vrlo površna, lišena izrazitije bliskosti štoviše, često se radi o zatomljivanju nesklonosti i netrpeljivosti a ni odnos prema samome sebi nije zadovoljavajući, jer junakinje npr. vlastito tijelo osjećaju ili kao amorfnu masu (priča ''Debela'') ili pak kao praznu kutiju (priča ''Odletjet ću''), a jedino u čemu su natprosječne je osjećaj depresije i bezvoljnosti, ili pak vrlo visok ostvareni stupanj samozavaravanja. No, svoje narušeno samopouzdanje i nesigurnost pojedine junakinje vješto kamufliraju, poput žene iz priče ''Djetetova mati'' koja se mazohističkom požrtvovnošću i upornošću posvećuje vlastitom djetetu kako bi u roditeljskoj ulozi pronašla spasonosno životno ali i identitetno sidrište (što je i naslovom te priče jasno naznačeno). Premda prostorna limitiranost autoricu lišava mogućnosti izraženije individualizacije pa junakinje uglavnom bivaju svedene na simbol uz dojam da se, iako mijenjaju dob i obličja, neprestano radi o jednoj te istoj osobi to svoju svrsishodnost pronalazi u činjenici dojmljivo provedene konceptualne i tematske zaokruženosti rukopisa. Poput fotografija koje se rugaju našoj sadašnjosti zureći u nas nepromjenjivim sjajem naše mlađahne prošlosti, tako i autorica redovito odabire situacije koje odražavaju frustracije neispunjenih želja, neostvarenih snova ili života žuđenog ali nedosegnutog, a svaka je priča tek dionica na putu čiji je cilj u naratoričinom retoričkom pitanju upućenom samoj sebi ''Kako sam se dovela u ovakvo stanje'' ili ''Zar sam to stvarno ja''. Međutim, iako takvo pitanje obično predstavlja otponac ka pokušaju promjene, ovdje to nije slučaj jer junakinje Renate Valentić ipak radije izabiru status quo i nastavljaju živjeti u leru, otaljavajući i dalje svoje depresivne, jednolične svakodnevice. No, premda se knjiga nadaje proznom nadogradnjom odnosno nadopisivanjem pojedinih poetskih cjelina iz autoričine pjesničke zbirke ''Slike odlaze'' gdje se Valentićeva također bavila slabim subjektima zarobljenima u položaju poniznosti, pasivnosti i nezadovoljstva, ali bez snage i odlučnosti da nešto poduzmu i dokinu življenje u nerealiziranosti knjiga ''Možeš malo glasnije'' ne ostavlja dojam uratka pjesnikinje koja ''vježba'' pisati prozu, niti se radi o pukom sabiranju rasutog proznog tereta, već je riječ o vrlo solidnom, promišljenom, zaokruženom i dorađenom rukopisu, primjetnog ali ne plakatnog i glasnog već suptilnog feminističkog i aktivističkog impulsa, metaforički naznačenoga i u samome naslovu zbirke. Napisao Božidar Alajbegović objvaljeno u 'Vijencu' broj 375-377, srpanj 2008.

Projekt digitalne-knjige.com pokrenulo je nekoliko pojedinaca i zaljubljenika u knjigu kako bi hrvatsko kulturno naslijeđe, a ponajprije vrijedne i znamenite knjige hrvatskih pisaca spasili od zaborava, propadanja i nečitanja, te ih učinili što dostupnijima svim građanima. Kao ponajbolji način u ostvarenja tog cilja učinile su im se digitalne knjige, koje će svi korisnici moći lako, jednostavno i besplatno preuzeti s njihove internet stranice. Za razvoj cijelog projekta možda najzaslužnija osoba književnica, pjesnikinja i urednica Ana Horvat. Digitalne-knjige.com za sada sadrže "Malu virtualnu antologiju hrvatske lirike", odnosno osam digitalnih knjiga poezije poznatih hrvatskih književnika (Irena Vrkljan, Tin Ujević, Jozefina Dautbegović, Vesna Krmpotić, Vesna Parun, A.G.Matoš, Dobriša Cesarić, Slavko Mihalić), knjigu "Dubravka" Ivana Gundulića iz edicije "Klasici hrvatske književnosti", te digitalnu slikovnicu " Zaljubljeno voće i povrće" Ane Horvat i Nevenke Macolić, a ubrzo nas očekuju i još mnoga ugodna iznenađenja.

Na Knjigomat.com je objavljena moja kritika romana prvijenca jednog domaćeg pisca. Čitajte ovdje