Između jedanaest i tri morao sam raznim poslovima hodati po gradu. Reći da je bilo vruće bilo bi nedovoljno. Bilo je nepodnošljivo vruće. Glavinjao sam na rubu kolapsa po užarenom beton koji je isijavao jaru, pržilo je od zidova kuća pored kojih sam se vukao, na dnu klanca između kuća zrak se nije mogao disati. Ništa čudno da novine svakodnevno izvještavaju koliko je žrtava toplinskog udara prethodnog dana Hitna pomoć pokupila po ulicama. Koliko god bilo strašno i teško podnošljivo, dovoljno mi je da se prisjetim zime i kažem sam sebi: neka, neka… Mrzim zimu. Jedini zimski sport koji priznajem je sjedenje uz toplu peć i gledanje snijega kroz prozor. Priznajem da je lijep pogled da neki i inače lijep krajolik pokriven prvim, čistim snijegom. Ali koliko to traje? Snijeg koji mi danas znamo uglavnom je prljavi gradski snijeg ili gadljiva bljuzga. Kad je zima, onda je zima, od jutra do navečer, iz dana u dan, mjesec dana, tri mjeseca, šest mjeseci. Ljeti, koliko god bilo preko dana nepodnošljivo, večeri su ugodne, a noći prekrasne. Možeš spavati gol pored otvorenog prozora. Barem dok spavaš, živiš kao čovjek. Mrzim zimu i zimi imam na sebi šest slojeva odjeće, a iz kuće izlazim kao astronaut u skafanderu. Mrzim i to. Ta odjeća me sputava, teška je, mora je se neprekidno nositi na sebi. Ljeti hodamo u majicama, jedva i osjetimo da su na nama. Kada bi mogao birati da je po danu ugodno, a noći da su hladne ili da je preko dana pakleno, a da su noći ugodne, odabrao bih ovo drugo. Noćni sam čovjek, vampir. Od sunca sam dobio alergiju. Sjećam se da je i nekoć sunce bilo vruće, ali ovo današnje sunce - to je kao da ti netko gasi čikove na koži. Što se mene tiče, dovoljno mi je ono sunca kada Sunce zađe za horizont i ono što se odbija od Mjeseca. Oko ponoći često šećem oko Cmroka i uživam. Dan je bio grozan, sutra će biti još gori, ali neka. Ljeti ima perioda osvježenja i kiša, da svi živnu, ali zimi nema takvih zatopljenja da bi i na trenutak mogli zaboraviti da je ipak zima. To što se ljeti može ići na more, malo mi znači. Volim kupanje, ali kada se sjetim turističke histerije, prekrcanih plaža, kolona na autoputovima, traženja mjesta u restoranima i bahatih izbezumljenih turističkih radnika, ni do toga mi nije. Dočet ću jesen jednako bijel kao sir kakav sam bio i na proljeće i već sada žalim što se neću moći prepustiti višemjesečnom zimskom snu. To bi bilo najbolje.

Urbanistički plan je u ovoj priči viša sila. Mjesto radnje su dva gradilišta, u početku priče na njima nije još ništa sagrađeno, jedan do drugoga, u lijepoj rezidencijalnoj četvrti, od kojih svako ima svojeg vlasnika. Prema urbanističkom planu na njima se može podići dvojni objekt, dvije kuće naslonjene jedna na drugu i točka. To je viša sila. Nema načina kako ju se može umilostiviti, promijeniti njezinu odluku. Ne smetaju vlasnicima gradilišta koji na njima kane podići kuće druge kuće. Dapače, jedan od razloga zašto upravo ondje žele podići svoje kuće i jest taj da će biti u lijepom i reprezentativnom susjedstvu. Oni što im smeta je da će upravo uz njihovu biti podignuta i druga kuća, prislonjena uz nju. Pa kako baš da jedino uz njihovu kuću u cijelom susjedstvu bude prislonjena neka druga, tuđa kuća, da imaju zajednički zid? Oba vlasnika su to pokušala riješiti tako da su ponudila onom drugom vlasniku da otkupe i njegovo gradilište, pa parcele ujedine i sagrade na sredini kuću slobodnu sa svih strana, ali nijedan nije pristao svoje prodati. I jedan i drugi su željeli živjeti upravo ondje, na tom mjestu, u tom susjedstvu. I tako su niknule jedna uz drugu dvije kuće, jedna ljepša od druge, ne može se reći koja je ljepša, milina ih pogledati. U jednoj od tih kuća živi mala Mikica, u drugoj mali Janko. Djeca ko djeca, izađu u vrt, pa se igraju. Nije se to svidjelo ni jednim ni drugim roditeljima. No ne možeš to reći djeci izravno, a kamoli razložiti sve argumente: kakva su djeca, izbrbljala bi se na ulici, u vrtiću, gdje bi najmanje trebalo… Priča bi se raširila, napuhala, tko zna što bi ostali ugledni i utjecajni susjedi mogli o njima pomisliti. Rekoše roditelji i Mikici i Janku: "Smijete se igrati samo u svom vrtu!" Mikica i Janko, dobra i poslušna djeca - što će? Poslušaju roditelje. Sjedni svaki u svoj vrt, dva metra razmaknuti, očiste tlo između, svaki na svojoj strani, i pikulaju se. Gledaju to roditelji s prozora, iza zavjesa, i nije im se svidjelo. Ništa ne kažu, nego posade živicu točno po međi između njihovih vrtova, nisku, uredno podrezanu, kakvu i druge kuće u tom kraju imaju oko svojih vrtova. Mikica je išla još u vrtić, Janko već u školu, i viđali su se jedino preko vikenda. Živica im je poslužila da, svatko iz svog dvorišta, igraju softball, onu igru s plasičnim reketima i spužvastom loptom, sličnu tenisu. Gledaju to roditelji poskrivećki i nije im se svidjelo. Do narednog je vikenda pored živice iznikla i metar visoka žičana ograda. Nađoše se Mikica i Janko, vidješe ogradu i što će? Preko ograde su si dobacivali loptu. Narednog je vikenda ograda još porasla. U međuvremenu je Janko u školi saznao za odbojku, pa je marljivo u subotu i nedjelju podučavao Mikicu. Kad su se sljedeći puta našli, ograda je imala gotovo dva metra. No oboje su imali komplete za badmington i svaki sa svojim reketom veselili su se prebacujući pernatu lopticu preko visoke ograde. Nakon toga su se roditelji potrudili da svakog vikenda odu na neki izlet, a u međuvremenu je ograda porasla gotovo kao kuća. Kada su se djeca ponovo našla, ograda je bila poput dvojnog objekta na koji se naslonila. Janko je donio iz svoje sobe mali helikopterčić na daljinsko upravljanje i spravica se veselo uzdizala i spuštala s druge strane Mikici u krilo, pa nazad. Jedino, kada se drugo jutro probudio, elisa letjelice bila je slomljena, a nitko nije znao kako se to dogodilo. Onda je došla kišna jesen i hladna zima i roditelji nisu puštali djecu u vrt. Ali proljeće je bilo lijepo i toplo i nisu ih mogli zadržati u kućama s nikakvim valjanim razlogom i djeca su se ponovo našla uz ogradu. Sav ostali prostor vrtova nije im bio zanimljiv, nego - kao privučeni magnetom - samo onaj dio ograde gdje je drugo od njih bilo s druge strane. Sjedili su što su mogli dalje od kuća, dvojnog objekta, i pjevali. Kada su sigurni da ih nitko ne čuje, onda i razgovaraju. Najmiliji razgovor im je o tome kako će jednoga dana, kada odrastu, a roditelji ostare, srušiti ogradu.

Paniko je tražila da napišem koju riječ o Sandiju, a meni brate neugodno pisat o čovjeku koji nije tu sa nama, ali ajde-de ka`s naval`la nesrićo, samo ću rič-dvi. Taj Sandi mi je bio sumnjiv čim se pojavio, a odakle se pojavio ne znam i ne pitajte me. No, čim sam ga prvi put ugledao zaprepastila me frapantna sličnost sa Lik Blesonom (Nemam Blesonovu sliku, ali bar ga je Athena vidjela kada je bila na kavi u Govnolendu. Malčice sliči na Antu Gotovca, što bi nas u nekim daljnjim premišljanjima dovelo do konkluzije kako Ante i Sandi sliče, a ja stvarno ljudi ne bih o tome. Dosta mi je što i o ovoj dvojici pišem. Uh, što mi se digo tlak ovdje u zagradama!). Uglavnom, na početku njegove glazbene karijere došlo je do prvih nesporazuma sa nekima od kolega. Sandi je optužio Zdravka Valentina da je od njega ukrao stil držanja gitare kojeg je on pokupio od Bruce Springsteena, dok je Zdravko kazivao i ponavljao poput Davora Šukera da on ni za što nije kriv i da će pravdu istjerati čak i preko suda ako zatreba. Da se mene pita, osobno bih Zdravku rekao da se ne nervira i da sjedne zajedno sa Sandijem za stol, te da obojica tuže Springsteena, jer on je taj koji je svojim stilom držanja gitare unio razdor među ta dva talentirana glazbenika, a sve je to moglo dovesti do katastrofalnih posljedica poput totalnog uništenja HGU-a. Ali pustimo sada nagađanja, neka se sa time bave neki viši organi koji sve to vješto održe u tajnosti tako da nam katkad svi oni neriješeni slučajevi izgledaju riješeni jer se o njima više ne govori, a oni riješeni neriješeni jer, pobogu, nitko nigdje nije spomenuo da su riješeni. Nego, što ono htjedoh reć…e da, Sandi. Htio sam vam po prvi put exkluzivno objaviti podatak koji mi je prenijela I.B. Ona je, naime, te kobne osamdeset i neke sa Sandijem bila u istom razredu, a on joj je često pisao svakakve blesave pjesmice zaljubljenog klipana. Na jednom tulumu je bio toliko popio da joj je odlučio pokazati koliki mu je. Par godina nakon toga, shrvan od boli i slomljen napisao je pjesmu koju je posvetio toj večeri : "Nebo je noćas ogromno, nebo zna gdje je moje maleno". Ali ne, nisam vam o tome htio pričati. Zapravo, cijelo vrijeme mi je na pameti anegdota koju sam ostao dužan gospodičnoj poetičnoj Paniko, a govori o tome kako su Sandi i Branka prekinuli, tj. rastavili se…diskonektirali. Tog kobnog dana sjedio sam za šankom jednog kobnog kafića i čavrljao sa konobarom – budućim mužem moje rodice, kad li je u kafić nabasao poznati glamurozni par. Budući muž od moje rodice otišao je i zaprimio narudžbu, te mi je u prolazu dobacio : "skuži sad ovo". Branki je napravio prekrasan dekorativni cappucino, a Sandiju smiješao neki "tanki" bućkuriš, zatim je uzeo ključeve muškog wc-a i zaključao ga, te u potpunosti smanjio glazbu. Nakon dvije minute Sandi naglo ustaje za stolom i kreće u unutrašnjost kafića. Djeluje dosta blijed, kao da su mu upravo javili kako mu je umro uži član obitelji. Ali Sandi nije od te sorte, on je jači i od sudbine, ali opet ne toliko jak da bi još koji minut zadržao sadržaj debelog crijeva. Dakle, žurno je pohitao ka muškom wc-u i uhvatio za kvaku, kad ono zaključano. Zatim je bez pitanja uletio u ženski wc i istjerao dvije kokice koje su mu vikale da je kreten i perverznjak bezobrazni. Ali on nije mario za to. Bitno da je stigao na vrijeme. I samo još da je znao kako je glazba smanjena na minimum i da se čuje svako potmulo kruljenje unutar stomačnih prostranstava, bilo bi sve u redu. Sigurno zamišljate scenu kao u filmu „Glup & gluplji“. Pravo da vam kažem, i bilo je nešto tako slično, ako ne i gore. Ne, ne želim se sjećati. Branka je plakala. Ostavila ga je nakon toga.

Prije tri sedmice poklonila mi je draga prijateljica najnoviji CD izvođača kojeg već desetljećima jako volim. Poslušao sam ga na kompjutoru dok sam nešto radio, ali me posao toliko zaokupljao da nisam ni dobro čuo. Onda sam ga ostavio postrance neka pričeka kada ću naći vremena da ga pažljivo odslušam. Pogled mi često padne na njega, ali nikako ne mogu naći dovoljno vremena i volje, što se treba poklopiti, da to napravim. Pogled mi tako često padne na CD koji čeka i prisjetim se kada je "Jugoton" objavio prvu LP ploču koje smo moje društvo i ja smatrali vrijednom. Zvala se jednostavno "The Hollies". Tko god si je to mogao priuštiti, nabavio ju je. Zatim je izašla jedna kompilacija Beatlesa, a nekoliko mjeseci nakon toga kompilacija Rolling Stonesa. Barem jednu od te tri ploče moglo se naći kod bilo kojeg mojeg poznatog. Mi u ulici imali smo svi zajedno tri prve LP-ploče "The Beatlesa", što se smatralo vrlo vrijednom kolekcijom, i momci iz Novog Zagreba dolazili su do Šestina da bi mogli malo poslušati. Svaku od tih prvih ploča preslušali smo bezbroj puta. Kada se pokretala "Jabuka", uspjeli smo svi zajedno sakupiti četrdesetak LP-ploča i s tim smo godinu dana vodili program. Najvrjednije primjerke vlastitih muzičkih kolekcija dobivali smo iz inozemstva. Jednom ili dva puta godišnje išao je van netko od koga se moglo očekivati da će nas u povratku nečim darivati ili da smo tako bliski da mu možemo povjeriti jedva skupljenu ušteđevinu da nam nešto kupi. Obično je prva dilema bila: traperice ili ploču? Ako je prevagnula glazba, nametalo se pitanje - koju ploču? O tome se premišljalo mjesecima, a zatim nestrpljivo čekalo da se putnik-dobrotvor vrati. Onda je došlo doba da je "Jugoton" sve češće počeo objavljivati ploče koje smo uvažavali. Oni koji su si to mogli dozvoliti, pokupovali su ih sve. Onda je ploča bivalo sve više i više, morao se početi raditi izbor i kupovale su se samo one koje su se posebno cijenile. Onda je postalo moguće kupovati i uvozne ploče. Prestalo je biti moguće kupiti sve privlačne ploče na tržištu, pa je trebalo neko vrijeme da se priviknemo da se isplati kupovati samo one ploče za koje smo sigurni da ćemo ih stići slušati. Neki se nisu stigli snaći, pa su kupovali i glazbu koja je još mjesecima ostajala neraspakirana, a zatim jednom preslušana i zauvijek odbačena. Danas… ne moram vam pričati. Ponuda je toliko da nema što nema, svaki pojedini nosač zvuka je toliko jeftin da si gotovo bilo tko može priuštiti bilo što. Obilje. No to obilje donijelo je i inflaciju. Nema više onoga što bi se željelo mjesecima, što bi se cijenilo kao što se nekad tako nešto cijenilo, za što bi se živjelo! Teško nabavljena glazba nekoć je obogaćivala život. Jeftino usput kupljena glazba prvenstveno ispražnjuje džep. Naravno da mi je draže obilje od neimaštine, ali ne mislim da je ono dobro. U obilju treba znati živjeti, treba vremena za snaći se u njemu, i pojedincima i zajednicama. Prva posljedica obilja je enormni porast svakovrsnog smeća. Smeće nije samo odbačena ambalaža, nego često i ono što se nudi. Bezvrijedno dobiva na vrijednosti da bi se moglo prodati. Danas na svijetu imamo dvije vrste siromaha: one koji nemaju ništa i one koji imaju previše. Iz otvora Roga obilja kojeg nosi božica Fortuna prosipaju se sva dobra svijeta, ali rog završava oštrim vrhom kojim nemilosrdno drapa sve što zahvati.

Da biste bili muškarac, uopće ne morate biti muškarac. Možete biti i žena koja se ponaša kao muškarac . Odmah ćete postati predsjednica neke konzervativne stranke, da bi vas na kraju parlamentarna većina okrunila titulom premijerke. Upitate li tako neku prosječnu Britanku da li bi radije dijelila postelju s Margareth Thatcher ili Tonyjem Blairom, ponudit će vam jedan klasičan diplomatski odgovor. - Željezo ne grije. Za moju slabu cirkulaciju to bi bilo krajnje pogubno. Prema tome, glavni indikator muškosti je koliko grijete. Dok neki žare i pale, većina muškaraca su hodajući frižideri koji privlače isključivo pingvine s malo smisla za orijentaciju, pa će im, pošto su jedini adekvatan izvor hladnoće u susjedstvu, vrlo dobro poslužiti kao supstitucija za Sjeverni pol. Biti stanište carskim pingvinima, koji po cijeloj vašoj dužini i širini svoje plavokrvne stražnjice gnijezde gdje god im se to prohtije, uistinu nije teško. Za takvu je hibernaciju potrebno zastrašujuće malo energije. Stoga se nemojte začuditi kad saznate da vas prati besprijekorna reputacija uzora štedljivosti seksualnih funkcija . Na izboru škotskog Mistera bijele tehnike odmah će vam dodijelili lentu s natpisom SUPERFRIŽIDER, a nakon svečane ceremonije gomila novinara doslovce će vas preklinjati za ekskluzivni interview. Prvi koji biste dali zasigurno bi zauzeo počasno mjesto posljednje vijesti iz svijeta zabave koju je stari vuk škotskog novinarstva Luigi McArenna sačuvao kao šećer na kraju svog nedjeljnog McDnevnika. - Zucker kommt zu lezt! – uzviknut će ponosno pokazujući kroz svoj televizijski polusmiješak zavidno poznavanje doskočica na gotovo svim svjetskim jezicima, što je popraćeno ritualnim natezanjem hozentregera koji mu umjesto glomaznog remena drže iz godine u godinu sve širi kilt. Iako ga stari lordovski prdonje zaluđeni tradicionalizmom osuđuju kako je time pokazao da je tek ekscentrični plagijator, jer hozentregeri su zaštitni znak Larryja Kinga, baš kao što je riža za Kinu ili crvena fleka nasred čela za Gorbačova. On im na to odgovara kako kako za svaku fleku postoji Perestrojka, a prljavštinu s njihovih Alzheimerom načetih mozgova najbolje će otkloniti vešmašina domaće proizvodnje. Naime, svaki se medijski trenutak, pa i ovakvo usputno prepucavanje, koristi za promociju škotske bijele tehnike čiji se razvoj, uz mjere poticajne štednje, smatra glavnom uzdanicom vladine politike protiv nečistih sila uznapredovale sive ekonomije. Njeni kritičari ističu kako je ona u praksi potpuno neprimjenjiva, jer što će Škotima jedna tako bespotrebna stvar kao što je vešmašina, kad je notorna činjenica da donji veš uopće ne nose! Vlada im uzvraća protuargumentom kako je to samo dokaz stopostotne učinkovitosti domaće vešmašinerije, a urednik McArenninog kalibra bio bi potpuno lud kada bi iz emisije izostavio poslasticu poput izbora Mistera bijele tehnike za 2008. – Nakon ovih dramatičnih snimaka obnaženog Tonyja Blaira s godišnje konvencije Laburista, održanoj negdje u Obali Bjelokosti, - nastavit će s najavom, - vrijeme je da prijeđemo na oku puno ugodnija muška torza. Naše su se kamere zatekle na nacionalnom izboru Mistera bijele tehnike, a s ovogodišnjim laureatom razgovara odnedavno stalna dopisnica iz tuzemstva, naša Leona McChiacchierona! Leona, čujemo li se? - Luigi, čujem te odlično, a vjeruj mi, isto tako se i osjećam! Dopisivala sam se sa skoro svakim djelićem svijeta, od Bagdada i Islamabada do Buckinghamske palače i Bijele kuće, ali svakako je najljepše biti dopisnik kod kuće! – izgovori reporterka svjetskog glasa sa stažem barem dvaput duljim od Pontifikata Ivana Pavla II. te brzim pokretima ruku, na kojima bi joj pozavidio svaki kolibrić na dopingu, zapljeska svojoj netom urimljenoj umotvorini. - Pa kako i ne bi bila odlično kada vidim u kakvom se samo ugodnom društvu nalaziš! – dobaci iz svoje voditeljske stolice McArenna natežući lijevu traku hozentregera. - Potpuno si u pravu! Naježila sam se već pri samom ulasku u Ledenu dvoranu, a kraj ovog ljepotana, Mistera bijele tehnike pretvorila sam se u pravcatu Snježnu kraljicu! Recite, kako ste se osjećali u trenutku kada vam je sam sir Sean Connery namještao pobjedničku lentu? – upita glomaznu metalnu kutiju čija se površina još sjajila od jutarnjeg beauty tretmana glancanjem antilop krpicom. - Dobro. – izusti jedvice svoj škrti odgovor u kariranu spužvicu mikrofona. Blagoglagoljivu novinarku poput Leone McChiacchierone ovakvi su odgovori oduvijek dovodili do ludila. Naime, vjerovala je u reciprocitet komunikacijskog kanala: ako ja puno pričam, od tebe očekujem barem prosto proširenu! - Naši se gledatelji sigurno pitaju kako objašnjavate svoj iznenadan uspjeh? – izvlačila je situaciju, makar bolno svjesna da u ovoj zemlji, izuzev novinara i voditelja TV kvizova, ama baš nitko ne postavlja pitanja. Naime, štedi se čak i na tome. Tipičan vam je primjer Lassie, škotska ovčarka kitnjastog repa i sumnjivog pedigrea (sumnja se da joj je otac bio vjeverica), kojoj bi, da je samo upitala prvog prolaznika, trebalo znatno manje filmova da se vrati kući. Ovako vjerojatno još luta po celuloidnim trakama smještenim u prašnjavim podrumima hollywoodskih arhiva. - Ne objašnjavam. - D... Dobro. – uzmuca se Leona susprežući bijes. – Onda nam barem recite u čemu leži vaša tajna? Kvaka? - Kvaka? - Da, kvaka. - Zabunili ste se. Ja vam nemam kvaku. Znate, frižideri imaju ručke. - Pa u čemu je onda vaša ručka?! - Nemam ja ni ručku! - Pa iz koje ste vi serije ispali?! – zaurla zapjenjena reporterka. – „Lassie, kuja izgubljena u svemiru“? - ŠND. - ŠND? Koji je vrag ŠND? - Serija iz koje sam ispao. - To je neka kratica? - Štedi Na dijelovima. Š-N-D. – objasni frižider slovkajući što je sporije mogao, čvrsto uvjeren kako ova gospođa Leona i nije baš prepametna kad postavlja pitanja i za najmanju sitnicu. Stoga odluči nesebično joj objasniti sve, samo da ga već jednom ostavi na miru. – Zašto bi recimo morali nositi i hlače i gaće kada vam stražnjicu sasvim solidno prekriva i kilt. Na taj način ne samo da ste uštedjeli na tkanini, već tako decentno obnaženih nogu zračite i određenim seksipilom. To uostalom savršeno dokazuje moja titula Mistera bijele tehnike! Možda moja vrata nemaju ručku i ne isporučuju me u kartonskoj ambalaži, ali ja za razliku od nekih ne trošim energiju bespotrebno se zamarajući pitanjem zašto ja to nemam. Inače bih bio sasvim obično ruglo kao što je jedan Bosch, Electrolux, ili još gore, Gorenje! Oni mi nisu konkurencija niti do police za jaja! - I za kraj, kada biste mogli poželjeti samo jednu stvar, koja bi to bila? - Joj, već sam potrošio i previše kilovata na vaša pitanja. Emotivno sam se potpuno istrošio. Ali ovo je zadnje? Kvragu, ode još jedan! - Naravno, zadnje. – potvrdi. - Pa, - stane razmišljati bijeli Ljepotan tražeći prikladan, a povrh svega originalan odgovor u sebi. – Poželio bih, poželio bih... poželio bih MIR U SVIJETU! - Ma bravo! Priznaj Luigi, ovakav pacifistički frižider jednostavno MORAŠ imati u svojoj špajzi! – oduševljeno će McChiacchieronova. - Istina. – odgovori joj McArenna zatečeno, jer našao se u kadru kako pokušava razmrsiti klupko koje je do maločas predstavljalo skupocjene Armanijeve hozentregere. Samo da ga žena nije vidjela. – Leona, hvala ti na ovom javljanju. A sada dragi gledatelji – nastavi pribrano, - prelazimo na upravo pristiglu vijest. Avion s četveročlanom posadom, inače proizveden u prilogu spomenutoj ŠND seriji, srušio se danas na groblju u okolici Glasgowa. Sumnja se da ima preživjelih, no spasilačku ekipu to ne spriječava da nastavi s potragom. Prema posljednjim informacijama, dosad je pronađeno tristotinjak tijela. Škotska matematika Služite li se ovakvom škotskom matematikom, sigurno nikada nećete saznati zašto neki žare i pale, dok drugi hiberniraju u dubokom polarnom ledu. No nemojte razbijati glavu s time. Škoti su naime poznati kao veliki zaljubljenici u enigmatiku, pa stoga ne čudi da su patentirali KARIRANKU, najtežu križaljku svih vremena. Kako je njena specifičnost u tome da joj je svako drugo polje zatamnjeno, našlo se tu podosta najvećih svjetskih umova koji su od nje znali odustajati i nakon nekoliko dana provedenih nad njom. Tako je primjerice George W. Bush zapeo na sasvim banalnom pitanju: Gdje se skriva Osama bin Laden? Ukoliko bi poželjeli učiniti ju još težom, mogli bi se odlučiti postavljati pitanja koja će predstavljati pravi mentalni izazov. Recimo, zašto je ženama toliko bitna predigra? - Pa to je barem jednostavno! – uzviknut će neki muškarac, inače na glasu kao vrsni poznavatelj populacije s Venere. – Odgovor pod 8 okomito je Ž! Ž kao žene! Naš Casanova nikako ne bi mogao konkurirati za set Tupperware rajnglica, prestižni jackpot koji očekuje sretnog dobitnka nagradne križaljke „Vrući odgovori za vruću večeru iz snova“. Ovako će o njoj moći samo sanjati, jer svojoj će žrtvi servirati odmrznuti biftek u napuklom kineskom porculanu s cvijetnim uzorkom, a da pritom neće biti ni svjestan kako su upravo sličice tratinčica na tanjurićima odgovorne za to što će kremšnite potamaniti pred televizorom sam. Uostalom, baš kao što to upravo čine deseci milijuna muškraca. Nije im preostalo ništa drugo nego da vrte programe na kabelskoj i reže: - Žene... Prvo se žali da joj ne kupujem cvijeće, a sad roni suze nad tanjurom. Svašta! Svima je njima zajedničko jedno – ne razumiju ih, pa jedino što mogu jest gunđati. Nije to ništa čudno. I sam je Isaac Newton, dok još nije razradio svoju teoriju koja ga je i proslavila, širokim koracima lutao ulicama Londona mrmljajući si bijesno u bradu: - Gravitacija... Potrajalo je to sve dok mu jednog lijepog i sunčanog dana na glavu nije pala naizgled savim obična jabuka. Naime, zahvaljujući njoj danas nam je puno jasnija razlika između sile teže i sile na WC. Groznica pitanja Ako je takvu revolucionarnu spoznaju mogla prouzročiti jedna obična jabuka, zamislite samo što je kadra učiniti jedna potpuno neobična knjiga! Za početak, mogla bi gore spomenutom zavodniku bez portfelja poslužiti kao više nego dobrodošla literatura koju će konzultirati prilikom rješavanja enigmatskih smicalica kao što je ona pod 8 okomito. Tako bi imao daleko veće šanse osvojiti toliko željeni set posuđa i iz njega idućeg jutra konzumirati doručak udvoje – u 8 vodoravno. I to sve samo zato što ne bi štedio energiju tražeći odgovor na postavljena pitanja. Pravi je problem u tome što što muška psihofizička konstitucija nije baš navikla na takve iscrpljujuće mozgalice, pa se zbog prirođene inercije muškarci radije zadržavaju na provjerenoj formuli: Što manje pitanja, to bolje! Barem će biti mir u svijetu. U sličnu je napast došao i sam autor ovih redaka. Naime, već u trenutku razvijanja ideje za knjigu javila se lagana glavobolja. Niti silne količine acetil-salicilne kiseline nisu pomogle, jer narednih se dana bol samo pojačavala. Stoga nije bilo drugog izbora nego posjetiti liječnika. Nakon što sam mu u osnovnim crtama izložio svoju povijest bolesti i primijenjenu tehniku liječenja, službeno me proglasio Aspirinom na dvije noge. Svaku eventualnu sumnju u tu konstataciju raspršila je medicinska sestra koja ga je izvijestila kako su svi pacijenti iz čekaonice nekim čudom naglo ozdravili, pokupili svoje zdravstvene knjižice i kartone te objavili da odlaze na hodočašće u Lourdes. - Jeste li sad sretni? – zavikao je na mene. – Taman mi je bio vrhunac sezone gripe, a vi ste se našli igrati iscjelitelja! Želite li vi to mene namjerno upropastiti?! Pa vi ste potpuno ludi! I napisao mi uputnicu za psihijatra. Plastičnu stolicu zamijenio sam kožnim trosjedom prvog na čiju adresu sam naišao na žutim stranicama. - Čudno. – mumljao je pošto sam mu iznio sve svoje tegobe. - I velite, Aspirini ne pomažu? - Ne. – odgovorio sam primajući se za glavu koja samo što se nije raspukla. - Kažete, sve je krenulo kada ste krenuli pisati knjigu? - Da. - A o čemu je, ako smijem pitati? Onako, ukratko. - Ukratko, o ženama. - O, pa onda je sve jasno! – uskliknu značajno. - Stvarno? – bio sam znatiželjan. - Mladi gospon, vi ste jedan klasičan primjer Masculfibera! - Jesam? - Jeste. – potvrdi dubokim kimanjem glave. – Čista psihosomatika! - A onda dobro. – odahnuo sam. – Već sam mislio da je nešto ozbiljno! - Dobro?! – viknu psihijatar zgranutog izraza lica. – Pa vi ste potpuno ludi! Njegova me reakcija nije ni najmanje začudila. Prihvato sam to kao sasvim normalnu pojavu našeg zdravstvenog sustava. - Pa Masculfiber je nešto najgore što se jednom muškarcu uopće može dogoditi! – nastavio je nepromijenjenim tonom. – Impotencija mu nije ni do koljena! - Ima li lijeka? - Ima samo jedan. Prestanite postavljati pitanja! – izgovori lupivši šakom o stol. - U suprotnom? - Migrene, nesanice, psihoze, neuroze, depersonalizacije, halucinacije, a da ne spominjem personalne transformacije! - Isuse, pa to je grozno! – zavapio sam prestravljen nizom –oza i –cija. - No pokušajte gledati na sve to s vedrije strane. – naglo promijeni raspoloženje razvlačeći zavjesu. Pogled kroz prozor padao je na nekolicinu djevojaka koje su kroz glasan smijeh na terasi susjednog kafića ispijale popodnevnu kavu. – Možda ih i shvatite.

Sinoć sam imao jedan neobičan poslovni izlet. Vozio sam zmijolikom uskom cestom preko groblja sve do jezera Modro Oko. Trebao sam osposobiti internet vezu roditeljima jednog četrdesetogodišnjaka kojemu je igrom slučaja žena jučer rodila sina; i to u Pragu, jer je ona Čehinja, a administracija je inače jako zajebana stvar. Uglavnom, internet nije proradio, ali zato smo kušali sedam vrsta vina i jednako toliko jela. Ma što da vam pričam; dijete je živo i zdravo, a veseli otac kaže da će dogodine u školu. Pišulinac teži četiri i pol kilograma za što sam pomislio da je mnogo za novorođenče dok se nije javio djed i rekao kako je on pri porodu težio sedam kilograma, a majka ga je rađala sedam dana. Na to je veseli četrdesetogodišnjak dodao kako je njegova žena rađala punih sedamnaest sati, te da je prije, dok je igrao košarku, uvijek na dresu imao broj sedamnaest što jasno ukazuje kako je broj sedam jako bitan u njegovoj obitelji i prenosi se s koljena na koljeno. Kasnije je ponosni novopečeni otac teturajući po sobi, dok sam ja razbacivao računalne komponente po stolu, ugazio na neku kutiju u kojoj su se nalazile nove Nike tenisice za koje uopće nije znao. Nitko nije bio sretniji od njega u tom trenutku. Popili smo jednu i u to ime. Bilo kako bilo, danas on putuje za Češku, a ja ću najvjerojatnije u kurac. Buđenje nije toliko bolno kada piješ kvalitetno vino. Danas je onaj dan u tjednu kada su svi biskupi u domovini koji citiraju Thompsona ponosni na mene. Danas ne natežem kožicu, već idem na rijeku upecati kakvog svala, ploticu il` geru. Ulica je pusta. Sunce udara o asfalt i stvara superbond ljepljivu masu na kojoj će zaglavljivati neoprezni kartonski ljudi i zijevati kao ribe na suhom dok ih plameni jezičci budu gutali. Ispred Vjekine kuće veselo : stara zalijeva rajčice, stari se njiše na ljuljački dok baka usisava mrvice kruha sa njegovih invalidskih kolica. Vjeko je na katu i po ustaljenom običaju uvježbava čin samoubojstva. Ovaj put kroz prozor vidim njegovo uvijek nasmiješeno lice i omču oko vrata. Čitao je u novinama da je 2012. konačni kraj i ne želi ga dočekati nespreman. Ali zašto ne čujem ptica pjev, već grmljavinu strašnu iz daljine? Odgovor nas je doslovno sve pokosio s nogu : Vjekina stara puzala je između stabljika rajčice lica prekrivenog crvenim nektarom poput najiskusnijeg bombaša iz Drugog svjetskog rata. Stari je visio na živici okružen kivijem i mirno čekao da ga netko skine od tamo, dok je baka poput uplašenog miša provirivala ispod invalidskih kolica provjeravajući je li opasnost prošla, a ja sam u to vrijeme čuvao kapiju da ne odleti ovako klimava na ulicu. Na Vjekinom prozoru se srušila roleta, pa sam pohitao u njegovu sobu da vidim kako je. Prvo što sam zamijetio bilo je njegovo stakleno oko koje se koturalo po podu nakon još jednog manjeg potresa. Krevet je bio u neviđenom neredu, knjige svugdje osim na polici, a nasred sobe prevrnuta stolica, te Vjeko koji se ljulja poluživ ali dovoljno živ da bi bio ljut što ga ne skidam sa omče. Nikako ne vidim razlog zašto bi se ljutio na mene jer nisam ja taj koji ga je doveo u ovu situaciju. Daj nauči se pristojnosti dečko! Skinuo sam ga sa omče i dao mu par minuta da se pribere. Otišao je do frižidera, donio nam po pivo, a onda izustio : - Čuj Strokewski, ipak odustajem od ovih suludih priprema za smak svijeta. Što kažeš da se uhvatimo onog tvog starog projekta? - Kojeg projekta? – rekoh - Pa ono, snovi iz djetinjstva, da izgradimo kućicu na drvetu tamo blizu kuće od tvog djeda. Pričao si mi da takav prekrasan pogled ne možeš doživjeti nigdje na svijetu. - Je, istina. Pogled na sanjivu dolinu ne bih mijenjao ni sa odlaskom u… - zastao sam bacivši pogled po zidovima njegove sobe i ugledao poster na kojem je bila Miss Tanzanije 2005. – Tanzaniju!

1. Imali su Šoići papigicu, malu plavu tigricu, što se potpuno udomaćila i svašta naučila. Uvlačila se ukućanima u džepove, hodala im po glavi, jela iz ruke i iz uha, dolazila na poziv, plesala na komandu, kriještala "Šećera! Šećera!" i "Drrragi gosti!" i još svašta. Dogodilo se jednom da su odjednom morali svi Šoići, svatko svojim poslom, duže vremena izbivati iz grada, pa su ostavili papigicu kućnim prijateljima, kumovima i susjedima Dobrovićima u koje su jedine imali povjerenja, ali su ipak tražili da svi Dobrovići, od najstarijega do najmlađega, svi zajedno i svaki posebno, obećaju da će paziti papigu kao zjenicu oka. Dobrovići su prenijeli kavez s papigom u svoju kuhinju, objesili ga na zid i odlučili da je najbolje, za svaki slučaj, da je uopće ne puštaju iz kaveza. Kako je tko prošao pored kaveza, bacio je pogled ima li ptica vode i hrane i treba li joj očistiti nastambu, te joj pružio prst kroz rešetke da se malo poigra. Papiga je prvih dana neprestano vikala "Šećera! Šećera!" i "Drrragi gosti!" i "Dida! Dida!", a onda se primirila, sve manje se obazirala na prste koje su još pružali, bivala sve tiša, dok nije sasvim zašutila, a onda je krepala. Kada su ujutro Dobrovići ušli u kuhinju zatekli su je kako leži na leđima na dnu kaveza, mrtva mrtvacata, krepanija od one papige iz poznatog skeča Montya Pyhtona o krepanoj papigi. 2. Očajni Dobrovići spustili su kavez s krepanom papigom na sredinu kuhinjskog stola, okupili se oko njega i pokušavali dokučiti što se dogodilo, sve dok netko nije zapitao "A je li itko nahranio papigu?" Pitanje je izgledalo bez veze jer je krepana papiga ležala upravo pored zdjelice do vrha napunjene sjemenjem, koje je za svaku papigu prava delikatesa, sve dok nisu pozornije razgledali to sjemenje. Na opće zaprepaštenje, otkrili su da to uopće nije sjemenje, nego samo lupinke sjemena. Papiga je očito pojela sadržaj i uredno pljunula savršeno očišćene lupinke nazad u zdjelicu. Svaki od ukućana koji je pogledao u kavez vidio je da je zdjelica puna, pomislio da ju je netko drugi napunio, dao joj sveže vode, i tako sve dok papiga nije krepala od gladi. Krepana papigica izrasla je u veliki problem. Kako obavijestiti Šoiće? Tko će preuzeti na sebe taj teški teret? Kako priznati da je umrla od gladi? 3. Naposlijetku je mama Dobrović zamotala krepanu papigu u list novinskog papira i otišla do najbližeg dućana s kućnim ljubimcima. Imali su svu silu papigica-tigrica, raznih boja. Tražim takvu, takvu i takvu papigicu, objašnjavala je mama Dobrović. Ne ovakvu i ne ovakvu i ne ovakvu… Prodavači su nudili razne papige koje su odgovarale opisu, ali nijedna nije odgovarala. Objašnjavali su se sve dok svi u dućanu nisu povjerovali da je mama Dobrović skroz luda, sve dok ona nije tresnula o pult novinski zamotuljak, razmotala ga, pokazala krepanu papigu i rekla "Točno ovakvu!", na što su sasvim povjerovali da je luda. Trgovci su pogledali papigu i rekli: - Nemamo tako mršave! Od dućana do dućana po cijelome gradu tražili su Dobrovići novu papigu. U svakom ih je bilo na desetke sličnih, nekoliko vrlo sličnih, ali nijedna potpuno ista. U svakom dućanu ljubitelji životinja gledali su ih kao čudovišta, a kada su napokon našli savršeno sličnu, praktički potpuno istu, identičnu papigicu, samo dobro uhranjenu, morali su dugo nagovarati trgove da im je prodaju. Preostale dane do povratka Šoića, Dobrovići su proveli na smjenu oko kaveza nepresano ponavljajući "Šećera! Šećera!", "Drrragi gosti!" i "Dida! Dida!", ali bez značajnijeg uspjeha. 4. Šoići su se vratili, Dobrovići im svečano uručili kavez sa živom pticom i razbježali se na sve strane. Ne samo da nisu navraćali susjedima kao obično, nego su izbjegavali biti i kod svoje kuće, da susjedi ne bi navratili. Nakon desetak dana kada su se slučajno svi okupili, iznenade ih Šoići banuvši na vrata tako da nisu mogli pobjeći. Krenu bez okolišanja: - Evo, ne bojte se! Ništa vam nećemo, samo nam recite što se - dok nas nije bilo dogodilo - s pticom? Uopće se ne ponaša kao ista ptica! Vidjeli su odmah da se papigica ne ponaša kao ranije, ali su to pripisali šoku seljenja i dugoj odsutnosti, no kako je vrijeme prolazilo, a u njezinom ponašanju nije bilo ni natruha promjena, počeli su se čuditi i brinuti. Papigica kao da je i zaboravila sve što je ranije znala… Dobrovići u panici iskazaše sve bogatstvo mogućih ljudskih reakcija, od "Što bi mi imali s tim?", preko uvrijeđenog "Da vi to nas nešto sumnjičite?", do naivnog "Pojma nemamo!", no jedini je tata Dobrović pokušao nešto verbalizirati: - No, vidite… ovi naši ministri… rijetko kojega se može uopće razlikovat, a krešte svi jedno te isto… - ali zašuti, vidjevši da je započeo na način koji nikamo ne vodi. Na to izleti malom Mujici: - To nije ista ptica! - Kako "nije ista ptica"? - zgranuše se Šoići. - Pa valjda znamo kako izgleda naša papiga?! Naravno da je to ona, samo… kao da nije. Oni su bili uvjereni da je papigica doživjela nekakav šok, možda moždani udar, varijanta da ju je netko silovao ipak nije dolazila u obzir, bili su totalno zbunjeni. Kako im Dobrovići nisu ništa pomogli, ostali su zbunjeni i dalje, no vremenom se papigica ponovo udomaćila i zbližila sa svim članovima obitelji, naučila mnogo toga i kada je napokon krepala ponosno su pričali svima kako su imali papigicu koja je živjela dvostruko duže nego sve ostale njezine vrste.

Svake godine, početkom ljetne sezone, aktualizira se problem pristupa tzv. hotelskim plažama. Svaka godine ponavljaju se iste priče o koncesijskim odobrenjima, o zakonskim preprekama koje onemogućuju vlasnicima zabranu pristupa pomorskom javnom dobru. I svake godine, ponavlja se igra mrkve i batine. U pravilu, princip mrkve vrijedi tek kad se uzbuni javnost. Tada na scenu stupaju tzv. upravitelji, vlasnikove produljene ruke (neki će se sjetiti famoznog Uwe Geissnera koji je vodio jednu od hotelskih kuća u Dubrovniku) koji pilatovski peru ruke: «Zar bi mi zabranili našim građanima da se kupaju na našim plažama? Ma samo dođite, dođite..raširenih ruku vas čekamo». A kako to izgleda na početku ove sezone – pročitajte iz nadahnutog posta moga prijatelja koji je to sve lijepo popratio i slikama. Ja ću se suzdržati od komentara jer ono što bi im ja napisao ne bi, vjerujem, objavio ni ST pokojnog Božića…. Budimo se kasno i još smo ošamućeni od sinoćnje utakmice s Turskom. Kasno ručamo i oko pet odlučimo ići na kupanje. Nije nam do gužve i onako lijeno se sjetimo da se godinama nismo kupali na plaži ispod hotela Palace. To nam je nekad davno bila jedna od omiljenih plaža, a računamo da nema još puno turista pa ćemo valjda nas troje naći neku usamljenu hrid za sebe. Dolazimo do hotela i vrlo brzo shvaćamo da su skalini koje smo nekad koristili za doći na plažu sad zagrađeni visokom željeznom ogradom. A onda ništa, zaključujemo, to je sigurno ona politika hotela o kojoj su sve novine pisale, da se može na plažu ali samo kroz hotel. I tako, siđemo na plažu i naiđemo na grupe turista koji se izležavaju na plaži ili pijuckaju svoje koktele stojeći u bazenu. Prolazimo brzo pored njih pokušavajući naći neko usamljeno mjesto. Odlazimo na krajnji južni dio plaže, tu su se nekad davno kupali nudisti ali sad nema apsolutno nikoga. Super!!! Idemo do jedne stijene gdje ima malo hlada, skidamo odjeću i brzo uskačemo u more. Plivamo par minuta kad odjednom netko nešto dovikuje s obale. Okrenem se, kad na samom rubu mora dva visoka, nabildana lika izbrijanih glava, jedan u crnom jedan u sivom odjelu (dugi rukavi!!!) nešto viču na nas i mašu rukama da izađemo vani. Scena gotovo nerealna, njih dvojica u odjelima na rubu mora, a vani je valjda 30 stupnjeva. Skoro sam prasnuo u smijeh jer me je scena asocirala na film Ljudi u crnome (MIB), ali se ne smijem! G. Sivi i g. Crni ne izgledaju kao tipovi koji se šale pa poslušno plivamo prema njima. Izlazimo iz mora i pitam g. Sivoga u čemu je problem? - "Ovo je plaža samo za goste hotela i vi se odmah kupite!" brzo mi odbrusi. - Začuđeno ga pogledam! "Pa zar ovo nije pomorsko dobro? Zar se ne može svatko tu kupati? Pa vi nemate koncesiju za to i vi to dobro znate!" izrecitiram sve u jednom dahu. - "Ajde manje priče i odmah se skupljajte" ponovno mi odbrusi g. Sivi dok nas g. Crni, mlađi i tiši, okružuje s druge strane. Odmah nam je jasno da smo nadjačani! Mislim, ljude kao nas troje (dvije žene i jedan muški, onako "intelektualac") ovakvim tipovima valjda serviraju za doručak! Brzo kupimo svoje stvari, a ja onako još mokar pitam g. Sivoga: - "A dobro gdje se možemo kupati?" - "Sad ću vam ja pokazati!" odgovori mi g. Sivi sad već manje oštro kad je shvatio da drži pod nadzorom tri "huligana". I tako krećemo u koloni po jedan. Prvi ide g. Sivi pa onda nas troje, mokri i svatko sa svojom odjećom u ruci, a na začelju nas prati g. Crni. Prolazimo pored bazena, a turisti, brčkajući se u bazenu i pijuckajući svoje koktele, u čudu gledaju kako "osiguranje" privodi tri mokra izgrednika koji su se drznuli ući na plažu na koju tako očigledno ne pripadaju! Sigurno razmišljaju: "Tako im i treba! Što se miješaju tamo gdje im nije mjesto!". Ne znam da li bih se smijao ili plakao!?! G. Sivi nas privodi preko cijele plaže, valjda kako bi pokazao kriminalce za primjer "dobrim" ljudima kako završavaju oni koji skrenu tamo gdje im nije mjesto. Gledam uokolo i sad se već osjećam kao pravi "buntovnik" (a i g. Crni nas više ne prati) pa pitam g. Sivoga kako se zove. Ignorira me pa ponovim pitanje. - "A što te to briga?" opet mi odbrusi oštrim, razdraženim tonom. - "Kad se budem žalio, da znam na koga" odgovorim mu sad već pun samopouzdanja. - "Ne radi probleme! Nisam ja pravila izmislio, ja samo radim svoj posao!" Složim se s njim u tišini i zašutim! G. Sivi nas privodi na krajnji rub plaže uz ogradu prema hotelu Vis 2. Tamo nas dočekuje slika potpune katastrofe! Dvije ležaljke i suncobran zatrpani smećem, limenke Heineken-a i ljuske pistacija razbacane na sve strane. Ograda srušena i povaljena po stijenama, a na tom dijelu plaže nema ni skalica za izlazak iz mora... Odmah mi se vraća raspoloženje! Sjetim se Alana Forda i priča o plaži za bogate i plaži za siromašne i umirem od smijeha. E pa ovo je kao precrtano iz stripa pa već planiram, kao Bob Rock, bacati smeće preko ograde koja dijeli plažu. Ali izgleda kao da je g. Sivi pročitao moje misli (ipak mu je to posao) i nakon što nas je priveo na plažu za siromašne ostaje s nama i nadzire nas! Nisam mogao vjerovati! On zbilja patrolira pored nas i priča s nekim na mobitel dok se mi pokušavamo snaći i smjestiti odjeću među gomilama smeća. Ovo moram slikati! Brzo vadim mobitel i fotografiram g. Sivog, a on se, kad je uočio što radim, strateški povlači među tamarise ali nas i dalje drži na oku i blokira nam put do plaže za bogate. Mi shvaćamo da ćemo na ovom dijelu plaže imati problema s izlaskom iz mora preko stijena, a i sve skupa nas je pomalo štufalo, te odlučujemo igrati karte. Povremeno pogledavamo prema g. Sivom u tamarisima, a on nas netremice motri. Savjestan neki radnik, za svaku pohvalu. Zezamo se kako ćemo ostati na kupanju do 10 da čovjeku ne bude dosadno, ali nam ga je već pomalo i žao onakvog u odijelu na vrućini. Nakon otprilike četiri partije g. Sivi odlazi, ali ga na straži u tamarisima zamjenjuje g. Crni. E taj je već malo i "mangup" pa ubrzo skida sako i ostaje samo u košulji kratkih rukava. Sramota! Ovoga treba hitno prijaviti samom g. Štroku. Ali odjednom nastaje velika gužva i g. Crni hitno navlači sako pa zaključujemo da dolazi neki od šefova koji nešto pokazuje rukama i brzo odlazi. E sad smo nadrljali! Dolazi im pojačanje da se obračuna s upornim huliganima... Međutim ipak nije o nama riječ, veći je problem u pitanju. Ograda je polomljena! Hitno dolaze dva tehničara koji pokušavaju vratiti tešku ogradu na mjesto, ali ne uspijevaju pa im i g. Sivi i g. Crni priskaču u pomoć (e sad su obojica skinuli sakoe). Tehničari komentiraju da su ogradu sigurno polomili "oni" koji znaju da je plaža zabranjena, ali bi se isto tu kupali. I sumnjičavo nas gledaju... Nismo mi majke mi!!! Zajedničkim naporom ograda je ponovno na mjestu pa nas svi skupa napuštaju sretni, zadovoljni i oznojeni. Mi ostajemo sa svojim kartama i bez svoga statusa huligana pod prismotrom. Postalo nam je dosadno pa smo se zaputili doma, sad više nema smisla ostati do 10 na kupanju! Eto što vam se sve može dogoditi ako se kupate na plaži ispod hotela Palace. Pozivam sve građane ovog Grada da se upravo na toj plaži kupaju. Dovedite i djecu. Vjerujte mi tu ćete biti 100% sigurni, dobit ćete čak i svog osobnog bodyguard-a!!! A mi smo i smeće počistili na odlasku...

Znajući da će se svi stuštiti na more, Mijo i Vlaho odlučiše nasuprot svima - u planine. Srećom su djeca dovoljno odrasla da po prvi puta mogu ići na odmor bez njih, a supruge će svesti na pravu mjeru time što su otišli u poznati sportsko-rekreativni centar, Kompleks je nudio veličanstven pogled s vrha planine, bazen, saunu, masažu, fitnes kabinet, kuglanu, streljanu, biljar, pikado, konje za jahanje i još svašta, uključujući dobre restorane i noćni bar. NJih dvojica su odlučili sat vremena ujutro i sat vremena navečer provesti na trkaćoj stazi koja je vodila kroz šumu i preko livada. Gospođe neka kroz to vrijeme šetuckaju parkom oko hotela ili prelistavaju "Gloriju", "Story", "Elle", "Cosmopolitan" ili bilo što slično što zadovoljava žensku intelektualnu radoznalost. Trčali su već prvog jutra, trčali prve večeri, trčali drugog jutra i drugo veče, trčali trećeg jutra i treće veče, i bili su vrlo zadovoljni kako mogu potegnuti brže i izdržati duže od većine mladih rekreativaca koje su mimoilazili ili preticali. Četvrto jutro iznenada na šumskoj stazi ispred njih ukaže se osamljena trkačica. Bila je to visoka i vitka djevojka u šminkerskoj trenerci. Grabila je vrlo elegantno na vrlo dugim nogama. NJih dvojica se samo pogledaše i namignuše, pa ubrzaše. Stigli su na dvadesetak metara iza nje, kad ona lagano ubrza. Pogledaše se, pa ubrzaše i oni. Ona se nije osvrtala, ali mora da je čula njihov topot iza sebe, pa i ona ubrza. Oni pomisliše "hm!" i dodaše još malo gasa. Ona skrene preko proplanka i ubrza tek toliko da su i dalje ostali dvadesetak metara iza nje. Oni požuriše, a ona samo malkice produži korak i razdaljina je i dalje ostajala ista. Sad su već trčali prilično brzo, a njena stražnjica je hipnotički privlačno odmicala. Ponovo zađoše u šumu, te njih dvojica zapeše da je stignu, ali kako su ubrzavali tako je i ona. Što je najgore, nije se ni jednom osvrnula da pogleda tko je iza nje. Potpuno ih je ignorirala, osim što nije dozvoljavala da joj se približe. To ih izbezumi i jurnuše koliko su mogli, uzalud. Ona je izmicala kao avet, jednako tako nestvarno, bez napora. Nisu mogli vjerovati što se zbiva i uvjereni da je moraju stići u sljedećih nekoliko trenutaka već su gubili svijest od napora. Zamalo se obojica sručiše u podnožje nekih stabala ispraćajući zamućenim pogledima prikazu koja je nestajala u daljini. Kad su došli do daha i pribrali se, krenuše nazad ka hotelu. Nisu se usuđivali pogledati jedan drugoga i bez riječi su se vukli s noge na nogu kao dva prebijena mačka. U hotelskom restoranu dočekaše ih supruge. Oni se šutke sručiše do njih. Tri stola dalje sjedila je u društvu tri muškarca trkačica koju se ganjali. Iako je bila okrenuta leđima, bilo je nedvojbeno da je to ona i jasno da se stigla otuširati, promijeniti odjeću i namirisati. Neki vrlo svježi miris koji se probijao kroz sve druge mirise mora da je dolazio od nje. Supruge su se uzbuđeno komešale i čim su im se pridužili, ispod glasa ih obavijestiše: - Znate tko je također sada u hotelu? Blanka Vlašić!