Jebiga. Nekad je bilo potrebno biti odličan učenik i uzoran pionir da bi, eventualno, došao u poziciju da nosiš štafetu za Najvećeg Sina Naših Naroda i Narodnosti (vidi ovdje) Danas je drugovačije; drukčije od drugog. Danas se đeca sreću s prešednicima kao da je to ništa. Pogledajte Marka Lukovića Malog Admirala Bokeljske mornarice. Siguran sam da bi puno rađe igrao nogomet s Goranom nego da mora uštogljeno stojati pored uglednika. Dodatni problem mu, to pouzdano znam, predstavlja i uniforma koju su prepravile vješte ruke njegove babe. P.S. Marko, reci ćaći da GPS vjerojatno stiže sutra a da ću u subotu doći jedino ako idemo na parangal. Posalji SMS kad tetka stigne. ;)

NEMAM SNAGE ZA NASLOV Laknulo mi je kada sam začuo glas doktora Bobana, ali je jednu zebnju zamijenila druga. Zapitao sam: - Jesi li u službi Prednost mobitela je da su ljudi svugdje dostupni, ali je mana da mogu biti na Tenenerifima. - Jesam. Što ima, što se događa - Mislim da umirem. Na trenutak je zašutio. Znao je da se ne bih šalio na takav način, i vjerojatno prepoznao po glasu da je ozbiljno. Kada je ponovo progovorio, zvučao je oštro kao skalpel: - Gdje se nalaziš - Parkirao sam auto nisam mogao voziti dalje pored ceste - s mukom sam istiskivao svaku riječ kroz zgrčene vilice. Srećom, Boban zna koji auto vozim, pa to ne moram objašnjavati. - Dolazim po staroj cesti, s mora Ne vidim ništa od kiše Nedavno sam prošao oznaku da sam izišao iz Tušilovića - Izdrži. Uključi signalna svjetla da trepću. Sad ću odmah poslati kola Hitne pomoći po tebe. Nisam imao snage spustiti mobitel u džep. Samo sam ga pustio da klizne iz ruke i presavio se preko upravljača. Bol me tresla i razdirala. Uz veliki napor volje uspio sam uključiti signalna svjetla. Koliko će trebati kolima Hitne pomoći da stignu Još mi samo treba da se skrhaju u oluji koja bjesni uokolo! --------------- Otvorio sam laptop koji je ležao na sjedištu suvozača i uključio ga. Dok se sistem budio i dizao, potražio sam mobitel na podu pored nogu. Nasreću, USB kabel je bio zataknut u računalo. Drugi kraj uspio sam utaknuti u mobitel. Stišćući lijevom rukom iz sve snage bolno mjesto pod rebrima, drhtavom desnom sam ruljio po tačpedu i kuckao po tastaturi dok se nisam spojio na internet. Na mahove obnevidio i na rubu magnovenja besvijesti napisao sam ovo gore.. Pišem dalje što u svjetlosti ekrana koja blago osjetljuje tastaturu, što koristeći bljesak munja, što napamet. Ne znam da li pri tome cvilim ili urlam jer kiša tako bubnja po krovu i po prozorima da sve zaglušuje. Nebo se otvorilo. Čujem u blizini krckanje drveta kojega čupa vjetar i tresak pada odlomljene teške grane Ako čitate, znači da sam tekst uspio i poslati. Poslavši ga, preostaje mi samo čekati. Sve ostalo zavisi od toga koliko će brzo doći po mene, pa ako stignem živ do operacionog stola, koliko će pouzdane biti doktorove ruke. Narednih nekoliko dana sigurno neće biti mojih novih postova. A možda ni nikada više

Obavještavam cijenjeno pučanstvo da sam guglajući otkrio nekoga tipa na blogger.ba koji se potpisuje kao tajpvrajter. Ne znam kako drukčije nego ću ovdje reći kako s dotičnim gospodinom nemam nikakve veze, te da to nisam ja. Tajp je jedan jedini, kao što znate. Osim toga, umoljavam kolege blogere da moje tekstove ne objavljuju na svojim blogovima pod izlikom kako se tajpvrajter. blog.hr ugasio. Zasad ih srdačno pozdravljam, a poslije ću tek popizditi. Uvijek odan!

Nema tome dugo da smo, poradi vatrenog ludila, doživljavali neviđenu euforiju. Sportski uspjeh ulaska Hrvatske reprezentacije u četvrtfinale Europskog prvenstva u nogometu moglo se usporediti eventualno sa onim usiljenim maršem Južnih Slavena još tamo u 7. stoljeću. Nije bilo emisije na HTV koja na ovaj ili onaj način nije popratila taj kolektivni orgazam. Opće ludilo najbolje mi je ilustrirala situacija kada mi je Prvić, dan prije odlaska s vrtićem na izlet na Prevlaku (sic!), zapovjednim tonom kazala kako sva djeca koja idu na izlet moraju biti obučena u Hrvatsku jer tako su tete naredile. Što se može, žena je kupila prvo na što je naletjela (navijački šal) što je izazvalo blago negodovanje našeg Žgepčeta jer pored takvih kreacija koje imaju Dube, Laura i Dora ona, eto, ima samo šal! To da su Prvić i Drugić znale otpjevati sve reklame sa TV-a ne trebam ni spominjati. A onda se dogodila implozija i kolektivni orgazam zamijenjen je mlitavom ćunom. Do kraja su prvenstvo ispratili samo najveći fanovi. Neki dan, počelo je i Europsko prvenstvo u vaterpolu. Ne znate za to Ne krivim vas. Kako bih i mogao ako uzmemo u obzir da je na dan početka prvenstva koje se odigrava u Španjolskoj, u sportskim vijestima HTV-a, prva vijest bila o protivnicima rukometnog kluba Zagreb u Ligi prvaka. Nakon toga slijedi vijest danas je počelo Europsko prvenstvo u vaterpolu. U prvoj utakmici Hrvatska je izgubila od Mađarske Wtf! Sinoć je odigran, po mnogima, jedan od najboljih teniskih finala Wimbledona u povijesti. Samu završnicu meča niste mogli gledati na Hrvatskoj televiziji jer se u isto vrijeme održavao izbor za MISS i MISTER tukana 2008. Pa tko bi im mogao zamjeriti Gledati dvojicu "bolesnika" koji satima trče po travnjaku nabijajući pri tom jedan drugome loptu preko mreže, znoje se i naprežu, dok u isto vrijeme pistom jezde kasotani i krasotice, budući profesuri i znanstvenice Dobro, dobro...znam...stvarno sam prezahtjevan ;)

Sjedim u hladu na terasi na trećem katu gdje ugodno pirka i sa sinom jedem ohlađenu lubenicu. Dolje, posred ceste, izloženi nemilosrdnom suncu, grupa radnika lopatama kopa nekakav jarak. Do gore se vidi kako se presijava znoj kojim su okupani i koji vrca s njih. Ima li bolje slike za ilustraciju kako je život neravnomjerno rasporedio zemaljske blagodati Između nas dvojice koji uživamo u lubenici i radnika na cesti veća je razdaljina nego između nas dvojice i Billa Gatesa. Prilika je idealna za pedagošku pouku. Vidim da sin pogledava na radnike i osluškuje kako se dovikuju dok hrska sočno crveno tkivo. Vidim kako mu u glave rade kotačići, pametna je on glavica. Ne trebam mu mnogo govoriti. Velika je vjerojatnost da će onaj koji se u djetinjstvu sladio slatkom hladnom lubenicom imati isto ponuditi i svojoj djeci, ali nitko ne može garantirati da neki od radnika na dnu jame neće zagrebati vrhom krampa kovčeg sa zakopanim blagom, niti nitko ne može garantirati da se i onaj kojemu je sve rođenjem ponuđeno neće odati drogi i propasti na sve moguće načine. Kažem samo: - Sine, pamet u glavu!

Između jedanaest i tri morao sam raznim poslovima hodati po gradu. Reći da je bilo vruće bilo bi nedovoljno. Bilo je nepodnošljivo vruće. Glavinjao sam na rubu kolapsa po užarenom beton koji je isijavao jaru, pržilo je od zidova kuća pored kojih sam se vukao, na dnu klanca između kuća zrak se nije mogao disati. Ništa čudno da novine svakodnevno izvještavaju koliko je žrtava toplinskog udara prethodnog dana Hitna pomoć pokupila po ulicama. Koliko god bilo strašno i teško podnošljivo, dovoljno mi je da se prisjetim zime i kažem sam sebi: neka, neka… Mrzim zimu. Jedini zimski sport koji priznajem je sjedenje uz toplu peć i gledanje snijega kroz prozor. Priznajem da je lijep pogled da neki i inače lijep krajolik pokriven prvim, čistim snijegom. Ali koliko to traje? Snijeg koji mi danas znamo uglavnom je prljavi gradski snijeg ili gadljiva bljuzga. Kad je zima, onda je zima, od jutra do navečer, iz dana u dan, mjesec dana, tri mjeseca, šest mjeseci. Ljeti, koliko god bilo preko dana nepodnošljivo, večeri su ugodne, a noći prekrasne. Možeš spavati gol pored otvorenog prozora. Barem dok spavaš, živiš kao čovjek. Mrzim zimu i zimi imam na sebi šest slojeva odjeće, a iz kuće izlazim kao astronaut u skafanderu. Mrzim i to. Ta odjeća me sputava, teška je, mora je se neprekidno nositi na sebi. Ljeti hodamo u majicama, jedva i osjetimo da su na nama. Kada bi mogao birati da je po danu ugodno, a noći da su hladne ili da je preko dana pakleno, a da su noći ugodne, odabrao bih ovo drugo. Noćni sam čovjek, vampir. Od sunca sam dobio alergiju. Sjećam se da je i nekoć sunce bilo vruće, ali ovo današnje sunce - to je kao da ti netko gasi čikove na koži. Što se mene tiče, dovoljno mi je ono sunca kada Sunce zađe za horizont i ono što se odbija od Mjeseca. Oko ponoći često šećem oko Cmroka i uživam. Dan je bio grozan, sutra će biti još gori, ali neka. Ljeti ima perioda osvježenja i kiša, da svi živnu, ali zimi nema takvih zatopljenja da bi i na trenutak mogli zaboraviti da je ipak zima. To što se ljeti može ići na more, malo mi znači. Volim kupanje, ali kada se sjetim turističke histerije, prekrcanih plaža, kolona na autoputovima, traženja mjesta u restoranima i bahatih izbezumljenih turističkih radnika, ni do toga mi nije. Dočet ću jesen jednako bijel kao sir kakav sam bio i na proljeće i već sada žalim što se neću moći prepustiti višemjesečnom zimskom snu. To bi bilo najbolje.

Urbanistički plan je u ovoj priči viša sila. Mjesto radnje su dva gradilišta, u početku priče na njima nije još ništa sagrađeno, jedan do drugoga, u lijepoj rezidencijalnoj četvrti, od kojih svako ima svojeg vlasnika. Prema urbanističkom planu na njima se može podići dvojni objekt, dvije kuće naslonjene jedna na drugu i točka. To je viša sila. Nema načina kako ju se može umilostiviti, promijeniti njezinu odluku. Ne smetaju vlasnicima gradilišta koji na njima kane podići kuće druge kuće. Dapače, jedan od razloga zašto upravo ondje žele podići svoje kuće i jest taj da će biti u lijepom i reprezentativnom susjedstvu. Oni što im smeta je da će upravo uz njihovu biti podignuta i druga kuća, prislonjena uz nju. Pa kako baš da jedino uz njihovu kuću u cijelom susjedstvu bude prislonjena neka druga, tuđa kuća, da imaju zajednički zid? Oba vlasnika su to pokušala riješiti tako da su ponudila onom drugom vlasniku da otkupe i njegovo gradilište, pa parcele ujedine i sagrade na sredini kuću slobodnu sa svih strana, ali nijedan nije pristao svoje prodati. I jedan i drugi su željeli živjeti upravo ondje, na tom mjestu, u tom susjedstvu. I tako su niknule jedna uz drugu dvije kuće, jedna ljepša od druge, ne može se reći koja je ljepša, milina ih pogledati. U jednoj od tih kuća živi mala Mikica, u drugoj mali Janko. Djeca ko djeca, izađu u vrt, pa se igraju. Nije se to svidjelo ni jednim ni drugim roditeljima. No ne možeš to reći djeci izravno, a kamoli razložiti sve argumente: kakva su djeca, izbrbljala bi se na ulici, u vrtiću, gdje bi najmanje trebalo… Priča bi se raširila, napuhala, tko zna što bi ostali ugledni i utjecajni susjedi mogli o njima pomisliti. Rekoše roditelji i Mikici i Janku: "Smijete se igrati samo u svom vrtu!" Mikica i Janko, dobra i poslušna djeca - što će? Poslušaju roditelje. Sjedni svaki u svoj vrt, dva metra razmaknuti, očiste tlo između, svaki na svojoj strani, i pikulaju se. Gledaju to roditelji s prozora, iza zavjesa, i nije im se svidjelo. Ništa ne kažu, nego posade živicu točno po međi između njihovih vrtova, nisku, uredno podrezanu, kakvu i druge kuće u tom kraju imaju oko svojih vrtova. Mikica je išla još u vrtić, Janko već u školu, i viđali su se jedino preko vikenda. Živica im je poslužila da, svatko iz svog dvorišta, igraju softball, onu igru s plasičnim reketima i spužvastom loptom, sličnu tenisu. Gledaju to roditelji poskrivećki i nije im se svidjelo. Do narednog je vikenda pored živice iznikla i metar visoka žičana ograda. Nađoše se Mikica i Janko, vidješe ogradu i što će? Preko ograde su si dobacivali loptu. Narednog je vikenda ograda još porasla. U međuvremenu je Janko u školi saznao za odbojku, pa je marljivo u subotu i nedjelju podučavao Mikicu. Kad su se sljedeći puta našli, ograda je imala gotovo dva metra. No oboje su imali komplete za badmington i svaki sa svojim reketom veselili su se prebacujući pernatu lopticu preko visoke ograde. Nakon toga su se roditelji potrudili da svakog vikenda odu na neki izlet, a u međuvremenu je ograda porasla gotovo kao kuća. Kada su se djeca ponovo našla, ograda je bila poput dvojnog objekta na koji se naslonila. Janko je donio iz svoje sobe mali helikopterčić na daljinsko upravljanje i spravica se veselo uzdizala i spuštala s druge strane Mikici u krilo, pa nazad. Jedino, kada se drugo jutro probudio, elisa letjelice bila je slomljena, a nitko nije znao kako se to dogodilo. Onda je došla kišna jesen i hladna zima i roditelji nisu puštali djecu u vrt. Ali proljeće je bilo lijepo i toplo i nisu ih mogli zadržati u kućama s nikakvim valjanim razlogom i djeca su se ponovo našla uz ogradu. Sav ostali prostor vrtova nije im bio zanimljiv, nego - kao privučeni magnetom - samo onaj dio ograde gdje je drugo od njih bilo s druge strane. Sjedili su što su mogli dalje od kuća, dvojnog objekta, i pjevali. Kada su sigurni da ih nitko ne čuje, onda i razgovaraju. Najmiliji razgovor im je o tome kako će jednoga dana, kada odrastu, a roditelji ostare, srušiti ogradu.

Paniko je tražila da napišem koju riječ o Sandiju, a meni brate neugodno pisat o čovjeku koji nije tu sa nama, ali ajde-de ka`s naval`la nesrićo, samo ću rič-dvi. Taj Sandi mi je bio sumnjiv čim se pojavio, a odakle se pojavio ne znam i ne pitajte me. No, čim sam ga prvi put ugledao zaprepastila me frapantna sličnost sa Lik Blesonom (Nemam Blesonovu sliku, ali bar ga je Athena vidjela kada je bila na kavi u Govnolendu. Malčice sliči na Antu Gotovca, što bi nas u nekim daljnjim premišljanjima dovelo do konkluzije kako Ante i Sandi sliče, a ja stvarno ljudi ne bih o tome. Dosta mi je što i o ovoj dvojici pišem. Uh, što mi se digo tlak ovdje u zagradama!). Uglavnom, na početku njegove glazbene karijere došlo je do prvih nesporazuma sa nekima od kolega. Sandi je optužio Zdravka Valentina da je od njega ukrao stil držanja gitare kojeg je on pokupio od Bruce Springsteena, dok je Zdravko kazivao i ponavljao poput Davora Šukera da on ni za što nije kriv i da će pravdu istjerati čak i preko suda ako zatreba. Da se mene pita, osobno bih Zdravku rekao da se ne nervira i da sjedne zajedno sa Sandijem za stol, te da obojica tuže Springsteena, jer on je taj koji je svojim stilom držanja gitare unio razdor među ta dva talentirana glazbenika, a sve je to moglo dovesti do katastrofalnih posljedica poput totalnog uništenja HGU-a. Ali pustimo sada nagađanja, neka se sa time bave neki viši organi koji sve to vješto održe u tajnosti tako da nam katkad svi oni neriješeni slučajevi izgledaju riješeni jer se o njima više ne govori, a oni riješeni neriješeni jer, pobogu, nitko nigdje nije spomenuo da su riješeni. Nego, što ono htjedoh reć…e da, Sandi. Htio sam vam po prvi put exkluzivno objaviti podatak koji mi je prenijela I.B. Ona je, naime, te kobne osamdeset i neke sa Sandijem bila u istom razredu, a on joj je često pisao svakakve blesave pjesmice zaljubljenog klipana. Na jednom tulumu je bio toliko popio da joj je odlučio pokazati koliki mu je. Par godina nakon toga, shrvan od boli i slomljen napisao je pjesmu koju je posvetio toj večeri : "Nebo je noćas ogromno, nebo zna gdje je moje maleno". Ali ne, nisam vam o tome htio pričati. Zapravo, cijelo vrijeme mi je na pameti anegdota koju sam ostao dužan gospodičnoj poetičnoj Paniko, a govori o tome kako su Sandi i Branka prekinuli, tj. rastavili se…diskonektirali. Tog kobnog dana sjedio sam za šankom jednog kobnog kafića i čavrljao sa konobarom – budućim mužem moje rodice, kad li je u kafić nabasao poznati glamurozni par. Budući muž od moje rodice otišao je i zaprimio narudžbu, te mi je u prolazu dobacio : "skuži sad ovo". Branki je napravio prekrasan dekorativni cappucino, a Sandiju smiješao neki "tanki" bućkuriš, zatim je uzeo ključeve muškog wc-a i zaključao ga, te u potpunosti smanjio glazbu. Nakon dvije minute Sandi naglo ustaje za stolom i kreće u unutrašnjost kafića. Djeluje dosta blijed, kao da su mu upravo javili kako mu je umro uži član obitelji. Ali Sandi nije od te sorte, on je jači i od sudbine, ali opet ne toliko jak da bi još koji minut zadržao sadržaj debelog crijeva. Dakle, žurno je pohitao ka muškom wc-u i uhvatio za kvaku, kad ono zaključano. Zatim je bez pitanja uletio u ženski wc i istjerao dvije kokice koje su mu vikale da je kreten i perverznjak bezobrazni. Ali on nije mario za to. Bitno da je stigao na vrijeme. I samo još da je znao kako je glazba smanjena na minimum i da se čuje svako potmulo kruljenje unutar stomačnih prostranstava, bilo bi sve u redu. Sigurno zamišljate scenu kao u filmu „Glup & gluplji“. Pravo da vam kažem, i bilo je nešto tako slično, ako ne i gore. Ne, ne želim se sjećati. Branka je plakala. Ostavila ga je nakon toga.

Prije tri sedmice poklonila mi je draga prijateljica najnoviji CD izvođača kojeg već desetljećima jako volim. Poslušao sam ga na kompjutoru dok sam nešto radio, ali me posao toliko zaokupljao da nisam ni dobro čuo. Onda sam ga ostavio postrance neka pričeka kada ću naći vremena da ga pažljivo odslušam. Pogled mi često padne na njega, ali nikako ne mogu naći dovoljno vremena i volje, što se treba poklopiti, da to napravim. Pogled mi tako često padne na CD koji čeka i prisjetim se kada je "Jugoton" objavio prvu LP ploču koje smo moje društvo i ja smatrali vrijednom. Zvala se jednostavno "The Hollies". Tko god si je to mogao priuštiti, nabavio ju je. Zatim je izašla jedna kompilacija Beatlesa, a nekoliko mjeseci nakon toga kompilacija Rolling Stonesa. Barem jednu od te tri ploče moglo se naći kod bilo kojeg mojeg poznatog. Mi u ulici imali smo svi zajedno tri prve LP-ploče "The Beatlesa", što se smatralo vrlo vrijednom kolekcijom, i momci iz Novog Zagreba dolazili su do Šestina da bi mogli malo poslušati. Svaku od tih prvih ploča preslušali smo bezbroj puta. Kada se pokretala "Jabuka", uspjeli smo svi zajedno sakupiti četrdesetak LP-ploča i s tim smo godinu dana vodili program. Najvrjednije primjerke vlastitih muzičkih kolekcija dobivali smo iz inozemstva. Jednom ili dva puta godišnje išao je van netko od koga se moglo očekivati da će nas u povratku nečim darivati ili da smo tako bliski da mu možemo povjeriti jedva skupljenu ušteđevinu da nam nešto kupi. Obično je prva dilema bila: traperice ili ploču? Ako je prevagnula glazba, nametalo se pitanje - koju ploču? O tome se premišljalo mjesecima, a zatim nestrpljivo čekalo da se putnik-dobrotvor vrati. Onda je došlo doba da je "Jugoton" sve češće počeo objavljivati ploče koje smo uvažavali. Oni koji su si to mogli dozvoliti, pokupovali su ih sve. Onda je ploča bivalo sve više i više, morao se početi raditi izbor i kupovale su se samo one koje su se posebno cijenile. Onda je postalo moguće kupovati i uvozne ploče. Prestalo je biti moguće kupiti sve privlačne ploče na tržištu, pa je trebalo neko vrijeme da se priviknemo da se isplati kupovati samo one ploče za koje smo sigurni da ćemo ih stići slušati. Neki se nisu stigli snaći, pa su kupovali i glazbu koja je još mjesecima ostajala neraspakirana, a zatim jednom preslušana i zauvijek odbačena. Danas… ne moram vam pričati. Ponuda je toliko da nema što nema, svaki pojedini nosač zvuka je toliko jeftin da si gotovo bilo tko može priuštiti bilo što. Obilje. No to obilje donijelo je i inflaciju. Nema više onoga što bi se željelo mjesecima, što bi se cijenilo kao što se nekad tako nešto cijenilo, za što bi se živjelo! Teško nabavljena glazba nekoć je obogaćivala život. Jeftino usput kupljena glazba prvenstveno ispražnjuje džep. Naravno da mi je draže obilje od neimaštine, ali ne mislim da je ono dobro. U obilju treba znati živjeti, treba vremena za snaći se u njemu, i pojedincima i zajednicama. Prva posljedica obilja je enormni porast svakovrsnog smeća. Smeće nije samo odbačena ambalaža, nego često i ono što se nudi. Bezvrijedno dobiva na vrijednosti da bi se moglo prodati. Danas na svijetu imamo dvije vrste siromaha: one koji nemaju ništa i one koji imaju previše. Iz otvora Roga obilja kojeg nosi božica Fortuna prosipaju se sva dobra svijeta, ali rog završava oštrim vrhom kojim nemilosrdno drapa sve što zahvati.

Da biste bili muškarac, uopće ne morate biti muškarac. Možete biti i žena koja se ponaša kao muškarac . Odmah ćete postati predsjednica neke konzervativne stranke, da bi vas na kraju parlamentarna većina okrunila titulom premijerke. Upitate li tako neku prosječnu Britanku da li bi radije dijelila postelju s Margareth Thatcher ili Tonyjem Blairom, ponudit će vam jedan klasičan diplomatski odgovor. - Željezo ne grije. Za moju slabu cirkulaciju to bi bilo krajnje pogubno. Prema tome, glavni indikator muškosti je koliko grijete. Dok neki žare i pale, većina muškaraca su hodajući frižideri koji privlače isključivo pingvine s malo smisla za orijentaciju, pa će im, pošto su jedini adekvatan izvor hladnoće u susjedstvu, vrlo dobro poslužiti kao supstitucija za Sjeverni pol. Biti stanište carskim pingvinima, koji po cijeloj vašoj dužini i širini svoje plavokrvne stražnjice gnijezde gdje god im se to prohtije, uistinu nije teško. Za takvu je hibernaciju potrebno zastrašujuće malo energije. Stoga se nemojte začuditi kad saznate da vas prati besprijekorna reputacija uzora štedljivosti seksualnih funkcija . Na izboru škotskog Mistera bijele tehnike odmah će vam dodijelili lentu s natpisom SUPERFRIŽIDER, a nakon svečane ceremonije gomila novinara doslovce će vas preklinjati za ekskluzivni interview. Prvi koji biste dali zasigurno bi zauzeo počasno mjesto posljednje vijesti iz svijeta zabave koju je stari vuk škotskog novinarstva Luigi McArenna sačuvao kao šećer na kraju svog nedjeljnog McDnevnika. - Zucker kommt zu lezt! – uzviknut će ponosno pokazujući kroz svoj televizijski polusmiješak zavidno poznavanje doskočica na gotovo svim svjetskim jezicima, što je popraćeno ritualnim natezanjem hozentregera koji mu umjesto glomaznog remena drže iz godine u godinu sve širi kilt. Iako ga stari lordovski prdonje zaluđeni tradicionalizmom osuđuju kako je time pokazao da je tek ekscentrični plagijator, jer hozentregeri su zaštitni znak Larryja Kinga, baš kao što je riža za Kinu ili crvena fleka nasred čela za Gorbačova. On im na to odgovara kako kako za svaku fleku postoji Perestrojka, a prljavštinu s njihovih Alzheimerom načetih mozgova najbolje će otkloniti vešmašina domaće proizvodnje. Naime, svaki se medijski trenutak, pa i ovakvo usputno prepucavanje, koristi za promociju škotske bijele tehnike čiji se razvoj, uz mjere poticajne štednje, smatra glavnom uzdanicom vladine politike protiv nečistih sila uznapredovale sive ekonomije. Njeni kritičari ističu kako je ona u praksi potpuno neprimjenjiva, jer što će Škotima jedna tako bespotrebna stvar kao što je vešmašina, kad je notorna činjenica da donji veš uopće ne nose! Vlada im uzvraća protuargumentom kako je to samo dokaz stopostotne učinkovitosti domaće vešmašinerije, a urednik McArenninog kalibra bio bi potpuno lud kada bi iz emisije izostavio poslasticu poput izbora Mistera bijele tehnike za 2008. – Nakon ovih dramatičnih snimaka obnaženog Tonyja Blaira s godišnje konvencije Laburista, održanoj negdje u Obali Bjelokosti, - nastavit će s najavom, - vrijeme je da prijeđemo na oku puno ugodnija muška torza. Naše su se kamere zatekle na nacionalnom izboru Mistera bijele tehnike, a s ovogodišnjim laureatom razgovara odnedavno stalna dopisnica iz tuzemstva, naša Leona McChiacchierona! Leona, čujemo li se? - Luigi, čujem te odlično, a vjeruj mi, isto tako se i osjećam! Dopisivala sam se sa skoro svakim djelićem svijeta, od Bagdada i Islamabada do Buckinghamske palače i Bijele kuće, ali svakako je najljepše biti dopisnik kod kuće! – izgovori reporterka svjetskog glasa sa stažem barem dvaput duljim od Pontifikata Ivana Pavla II. te brzim pokretima ruku, na kojima bi joj pozavidio svaki kolibrić na dopingu, zapljeska svojoj netom urimljenoj umotvorini. - Pa kako i ne bi bila odlično kada vidim u kakvom se samo ugodnom društvu nalaziš! – dobaci iz svoje voditeljske stolice McArenna natežući lijevu traku hozentregera. - Potpuno si u pravu! Naježila sam se već pri samom ulasku u Ledenu dvoranu, a kraj ovog ljepotana, Mistera bijele tehnike pretvorila sam se u pravcatu Snježnu kraljicu! Recite, kako ste se osjećali u trenutku kada vam je sam sir Sean Connery namještao pobjedničku lentu? – upita glomaznu metalnu kutiju čija se površina još sjajila od jutarnjeg beauty tretmana glancanjem antilop krpicom. - Dobro. – izusti jedvice svoj škrti odgovor u kariranu spužvicu mikrofona. Blagoglagoljivu novinarku poput Leone McChiacchierone ovakvi su odgovori oduvijek dovodili do ludila. Naime, vjerovala je u reciprocitet komunikacijskog kanala: ako ja puno pričam, od tebe očekujem barem prosto proširenu! - Naši se gledatelji sigurno pitaju kako objašnjavate svoj iznenadan uspjeh? – izvlačila je situaciju, makar bolno svjesna da u ovoj zemlji, izuzev novinara i voditelja TV kvizova, ama baš nitko ne postavlja pitanja. Naime, štedi se čak i na tome. Tipičan vam je primjer Lassie, škotska ovčarka kitnjastog repa i sumnjivog pedigrea (sumnja se da joj je otac bio vjeverica), kojoj bi, da je samo upitala prvog prolaznika, trebalo znatno manje filmova da se vrati kući. Ovako vjerojatno još luta po celuloidnim trakama smještenim u prašnjavim podrumima hollywoodskih arhiva. - Ne objašnjavam. - D... Dobro. – uzmuca se Leona susprežući bijes. – Onda nam barem recite u čemu leži vaša tajna? Kvaka? - Kvaka? - Da, kvaka. - Zabunili ste se. Ja vam nemam kvaku. Znate, frižideri imaju ručke. - Pa u čemu je onda vaša ručka?! - Nemam ja ni ručku! - Pa iz koje ste vi serije ispali?! – zaurla zapjenjena reporterka. – „Lassie, kuja izgubljena u svemiru“? - ŠND. - ŠND? Koji je vrag ŠND? - Serija iz koje sam ispao. - To je neka kratica? - Štedi Na dijelovima. Š-N-D. – objasni frižider slovkajući što je sporije mogao, čvrsto uvjeren kako ova gospođa Leona i nije baš prepametna kad postavlja pitanja i za najmanju sitnicu. Stoga odluči nesebično joj objasniti sve, samo da ga već jednom ostavi na miru. – Zašto bi recimo morali nositi i hlače i gaće kada vam stražnjicu sasvim solidno prekriva i kilt. Na taj način ne samo da ste uštedjeli na tkanini, već tako decentno obnaženih nogu zračite i određenim seksipilom. To uostalom savršeno dokazuje moja titula Mistera bijele tehnike! Možda moja vrata nemaju ručku i ne isporučuju me u kartonskoj ambalaži, ali ja za razliku od nekih ne trošim energiju bespotrebno se zamarajući pitanjem zašto ja to nemam. Inače bih bio sasvim obično ruglo kao što je jedan Bosch, Electrolux, ili još gore, Gorenje! Oni mi nisu konkurencija niti do police za jaja! - I za kraj, kada biste mogli poželjeti samo jednu stvar, koja bi to bila? - Joj, već sam potrošio i previše kilovata na vaša pitanja. Emotivno sam se potpuno istrošio. Ali ovo je zadnje? Kvragu, ode još jedan! - Naravno, zadnje. – potvrdi. - Pa, - stane razmišljati bijeli Ljepotan tražeći prikladan, a povrh svega originalan odgovor u sebi. – Poželio bih, poželio bih... poželio bih MIR U SVIJETU! - Ma bravo! Priznaj Luigi, ovakav pacifistički frižider jednostavno MORAŠ imati u svojoj špajzi! – oduševljeno će McChiacchieronova. - Istina. – odgovori joj McArenna zatečeno, jer našao se u kadru kako pokušava razmrsiti klupko koje je do maločas predstavljalo skupocjene Armanijeve hozentregere. Samo da ga žena nije vidjela. – Leona, hvala ti na ovom javljanju. A sada dragi gledatelji – nastavi pribrano, - prelazimo na upravo pristiglu vijest. Avion s četveročlanom posadom, inače proizveden u prilogu spomenutoj ŠND seriji, srušio se danas na groblju u okolici Glasgowa. Sumnja se da ima preživjelih, no spasilačku ekipu to ne spriječava da nastavi s potragom. Prema posljednjim informacijama, dosad je pronađeno tristotinjak tijela. Škotska matematika Služite li se ovakvom škotskom matematikom, sigurno nikada nećete saznati zašto neki žare i pale, dok drugi hiberniraju u dubokom polarnom ledu. No nemojte razbijati glavu s time. Škoti su naime poznati kao veliki zaljubljenici u enigmatiku, pa stoga ne čudi da su patentirali KARIRANKU, najtežu križaljku svih vremena. Kako je njena specifičnost u tome da joj je svako drugo polje zatamnjeno, našlo se tu podosta najvećih svjetskih umova koji su od nje znali odustajati i nakon nekoliko dana provedenih nad njom. Tako je primjerice George W. Bush zapeo na sasvim banalnom pitanju: Gdje se skriva Osama bin Laden? Ukoliko bi poželjeli učiniti ju još težom, mogli bi se odlučiti postavljati pitanja koja će predstavljati pravi mentalni izazov. Recimo, zašto je ženama toliko bitna predigra? - Pa to je barem jednostavno! – uzviknut će neki muškarac, inače na glasu kao vrsni poznavatelj populacije s Venere. – Odgovor pod 8 okomito je Ž! Ž kao žene! Naš Casanova nikako ne bi mogao konkurirati za set Tupperware rajnglica, prestižni jackpot koji očekuje sretnog dobitnka nagradne križaljke „Vrući odgovori za vruću večeru iz snova“. Ovako će o njoj moći samo sanjati, jer svojoj će žrtvi servirati odmrznuti biftek u napuklom kineskom porculanu s cvijetnim uzorkom, a da pritom neće biti ni svjestan kako su upravo sličice tratinčica na tanjurićima odgovorne za to što će kremšnite potamaniti pred televizorom sam. Uostalom, baš kao što to upravo čine deseci milijuna muškraca. Nije im preostalo ništa drugo nego da vrte programe na kabelskoj i reže: - Žene... Prvo se žali da joj ne kupujem cvijeće, a sad roni suze nad tanjurom. Svašta! Svima je njima zajedničko jedno – ne razumiju ih, pa jedino što mogu jest gunđati. Nije to ništa čudno. I sam je Isaac Newton, dok još nije razradio svoju teoriju koja ga je i proslavila, širokim koracima lutao ulicama Londona mrmljajući si bijesno u bradu: - Gravitacija... Potrajalo je to sve dok mu jednog lijepog i sunčanog dana na glavu nije pala naizgled savim obična jabuka. Naime, zahvaljujući njoj danas nam je puno jasnija razlika između sile teže i sile na WC. Groznica pitanja Ako je takvu revolucionarnu spoznaju mogla prouzročiti jedna obična jabuka, zamislite samo što je kadra učiniti jedna potpuno neobična knjiga! Za početak, mogla bi gore spomenutom zavodniku bez portfelja poslužiti kao više nego dobrodošla literatura koju će konzultirati prilikom rješavanja enigmatskih smicalica kao što je ona pod 8 okomito. Tako bi imao daleko veće šanse osvojiti toliko željeni set posuđa i iz njega idućeg jutra konzumirati doručak udvoje – u 8 vodoravno. I to sve samo zato što ne bi štedio energiju tražeći odgovor na postavljena pitanja. Pravi je problem u tome što što muška psihofizička konstitucija nije baš navikla na takve iscrpljujuće mozgalice, pa se zbog prirođene inercije muškarci radije zadržavaju na provjerenoj formuli: Što manje pitanja, to bolje! Barem će biti mir u svijetu. U sličnu je napast došao i sam autor ovih redaka. Naime, već u trenutku razvijanja ideje za knjigu javila se lagana glavobolja. Niti silne količine acetil-salicilne kiseline nisu pomogle, jer narednih se dana bol samo pojačavala. Stoga nije bilo drugog izbora nego posjetiti liječnika. Nakon što sam mu u osnovnim crtama izložio svoju povijest bolesti i primijenjenu tehniku liječenja, službeno me proglasio Aspirinom na dvije noge. Svaku eventualnu sumnju u tu konstataciju raspršila je medicinska sestra koja ga je izvijestila kako su svi pacijenti iz čekaonice nekim čudom naglo ozdravili, pokupili svoje zdravstvene knjižice i kartone te objavili da odlaze na hodočašće u Lourdes. - Jeste li sad sretni? – zavikao je na mene. – Taman mi je bio vrhunac sezone gripe, a vi ste se našli igrati iscjelitelja! Želite li vi to mene namjerno upropastiti?! Pa vi ste potpuno ludi! I napisao mi uputnicu za psihijatra. Plastičnu stolicu zamijenio sam kožnim trosjedom prvog na čiju adresu sam naišao na žutim stranicama. - Čudno. – mumljao je pošto sam mu iznio sve svoje tegobe. - I velite, Aspirini ne pomažu? - Ne. – odgovorio sam primajući se za glavu koja samo što se nije raspukla. - Kažete, sve je krenulo kada ste krenuli pisati knjigu? - Da. - A o čemu je, ako smijem pitati? Onako, ukratko. - Ukratko, o ženama. - O, pa onda je sve jasno! – uskliknu značajno. - Stvarno? – bio sam znatiželjan. - Mladi gospon, vi ste jedan klasičan primjer Masculfibera! - Jesam? - Jeste. – potvrdi dubokim kimanjem glave. – Čista psihosomatika! - A onda dobro. – odahnuo sam. – Već sam mislio da je nešto ozbiljno! - Dobro?! – viknu psihijatar zgranutog izraza lica. – Pa vi ste potpuno ludi! Njegova me reakcija nije ni najmanje začudila. Prihvato sam to kao sasvim normalnu pojavu našeg zdravstvenog sustava. - Pa Masculfiber je nešto najgore što se jednom muškarcu uopće može dogoditi! – nastavio je nepromijenjenim tonom. – Impotencija mu nije ni do koljena! - Ima li lijeka? - Ima samo jedan. Prestanite postavljati pitanja! – izgovori lupivši šakom o stol. - U suprotnom? - Migrene, nesanice, psihoze, neuroze, depersonalizacije, halucinacije, a da ne spominjem personalne transformacije! - Isuse, pa to je grozno! – zavapio sam prestravljen nizom –oza i –cija. - No pokušajte gledati na sve to s vedrije strane. – naglo promijeni raspoloženje razvlačeći zavjesu. Pogled kroz prozor padao je na nekolicinu djevojaka koje su kroz glasan smijeh na terasi susjednog kafića ispijale popodnevnu kavu. – Možda ih i shvatite.