Uputa za emocionalno krhke jebače rumene kadulje koji nisu nužno iz Dalmatinske zagore. Dakle, vi muškarci, koji niste nužno iz Dalmatinske zagore, kao što to rade mali majstori velikih tajni kuhinje, ja ću vam na jednom malom primjeru pokazati kako putem maila pridobiti svoju voljenu na pomirbeni sex. Kao prvo, mail započnete sa Štovana (to ste čuli negdje od nekog prijatelja biznismena), te dodate njeno cijenjeno ime kao naznaku da vam je ipak stalo do njenog bivstvovanja u svakom pogledu. A onda joj kroz svu svoju profinjenu sirovost pokažete koliko vam je do nje stalo : Gledaj, maco, to šta san ti opalija dvi-tri šamarčine totalno si krivo protumačila. Znaš i sama kada nije po mome da tako završi. Sama si kriva lutko. Volin te i uvik ću te volit. Da te ne volin ne bi te tuka tako mlako ka pičkica, već bi skaka po tebi tri dana dok ti sve kosti ne polomin. Znan, da mi nisi vidila vako nabildano tilo ne bi mi virovala. I znaš šta još...mislin da i ti mene voliš. Mislin da bi ti čak jednon i moga polomit sve kosti jer ti si jedina žena do koje mi je stalo i sa kojon bi u svemu tija ić do kraja. Zato te još jednon molin da ne sereš i da mi večeras daš pičke jer san osta doma sam, a kad ne iden sa ekipon pit i kad se ne jeben s tobon onda se osićan ka peder. Na kraju dodate Unaprijed zahvaljujem (to ste isto čuli od nekog prijatelja biznismena), te stavite zarez i napišete Zauvijek tvoj (dodate vaše ime (po potrebi)) Eto, to bi bilo to. Nadam se da vam se sviđa. U idućem postu definitivno neću pisati o šivaćim veš mašinama za pranje posuđa. UPDATE : Danas sam bio na kavi u Dopuzenu koji još uvijek smrdi više od Govnolenda. Kada sam unišao u jednu od kavana, kvaka od vrata ostala mi je u ruci. To me podsjetilo na događaj od prije dvadesetak dana : ponudio sam se jednoj dami u najboljim godinama, koja je nosila svoje računalo iz servisa do auta, da joj džentlmenski otvorim vrata njenog Golfa jedinice...

Eh, drugarice i drugovi, nadam se da nemate ništa protiv da vam se obratim, a da pritom ne spominjem zločinačku organizaciju koja upravlja ovom zemljom čije dupe slovenci još uvijek nisu razradili kako treba. Morao sam to izgovoriti ispravno kako bih se oslobodio svih mogućih kletvi Ivinog čukundede vrača koji je prvih 100000 eura zaradio preuređivanjem i iznajmljivanjem starih wigwama uz more bledolikim turistima, a ponekad bi progledao kroz prste i onima koji inače ne koriste Coperton. Znam, pretjerao sam. Nisu oni zločinci samom činjenicom što produbljuju agoniju milijunima ljudi svojim promišljenim postupcima koji se mjesecima kuju u parlamentu. Mogu oni i gore, ali za to čekaju bolja vremena. Koliko daleko su spremni ići uvjerio sam se noćas. Naime, već par dana osjećam nepodnošljive bolove u predjelu lijevog ramena. Moram vam priznati da me takva situacija zatekla nespremnog i da sam počeo lagano paničariti prisjetivši se kako se Račan non-stop držao za to isto rame. I već sam se bio pomirio da odlazim, te počeo razmišljati u koju grobnicu da me smjeste, koliki će biti trošak ukopa, kome sam bio i tko će meni doći, želim li bonus trubača i ako želim, kojom melodijom da me isprati. No, ništa od toga. Barem ne još neko vrijeme. Noćas sam otkrio da za bolove u mom ramenu, a i duši nisu krive nikakve vradžbine, niti posjeta vanzemaljaca, već savršeno koordinirana akcija specijalnih postrojbi MUP-a protiv blogera s greškom. Uspavali su me u trenutku dok sam igrao džepni biljar šetajući rivom i ugradili taj jebeni čip za romantiku u rame. I potrajalo je to jedno vrijeme dok nisam skužio taj čudni rez od dva centimetra povrh leđa, a primijetio sam i da volim mirisati cvijeće, poklanjati ga ženama, govoriti im lijepe riječi, te da idući sex ne želim prije braka. U strahu da se to ne dogodi i njima, neki od mojih kolega blogera pogasili su blogove ili su ih zamrzli do daljnjega. Mislim, tko ih jebe kad nemaju muda ponijeti taj teret. A i sebični su. Misle samo kako će izgledati cool u očima drugih ljudi, te kako je stvarni sirovi svijet sve što im treba kako bi opstali. Na rubu plača, dok u krvavim rukama držim ovaj čip, jecam : "Jebite se, vi stvarni ljudi!" Danas mi je, dok sam među zubima prevrtao komadiće puretine, na pamet pao Gene Hackman. Nemam pojma kako, niti zašto. Najviše ga pamtim po rolama u "No way out", "Superman" i "Unforgiven" filmovima. Možda je to nekakva interakcija unutar mog uma koja mi sugerira osvetu prokletniku Frogu koji mi se jutros javio iz Splita dok je čekao zrakoplov za Berlin, a sama osveta se temelji na bolnoj činjenici da mi je tek dan poslije emitiranja rekao za "Thelmu & Louise". Uzeo sam TV program, listam ga i čekam. Vratit će se gad ovih dana, a ja sam tu i čekam. Strpljivo. Btw, izrazio bih iskreno suosjećanje Tonyju Cetinskom koji je ovih dana uz ženinu pomoć dokazao kako to nije on bio na slikama, te bih, isto tako, pozdravio Zdravka Škendera koji je ovih dana u Sloveniji kupio nove gume za svoj BMW peticu jer su tamo jeftinije.

Eh, drugarice i drugovi, nadam se da nemate ništa protiv da vam se obratim, a da pritom ne spominjem zločinačku organizaciju koja upravlja ovom zemljom čije dupe slovenci još uvijek nisu razradili kako treba. Morao sam to izgovoriti ispravno kako bih se oslobodio svih mogućih kletvi Ivinog čukundede vrača koji je prvih 100000 eura zaradio preuređivanjem i iznajmljivanjem starih wigwama uz more bledolikim turistima, a ponekad bi progledao kroz prste i onima koji inače ne koriste Coperton. Znam, pretjerao sam. Nisu oni zločinci samom činjenicom što produbljuju agoniju milijunima ljudi svojim promišljenim postupcima koji se mjesecima kuju u parlamentu. Mogu oni i gore, ali za to čekaju bolja vremena. Koliko daleko su spremni ići uvjerio sam se noćas. Naime, već par dana osjećam nepodnošljive bolove u predjelu lijevog ramena. Moram vam priznati da me takva situacija zatekla nespremnog i da sam počeo lagano paničariti prisjetivši se kako se Račan non-stop držao za to isto rame. I već sam se bio pomirio da odlazim, te počeo razmišljati u koju grobnicu da me smjeste, koliki će biti trošak ukopa, kome sam bio i tko će meni doći, želim li bonus trubača i ako želim, kojom melodijom da me isprati. No, ništa od toga. Barem ne još neko vrijeme. Noćas sam otkrio da za bolove u mom ramenu, a i duši nisu krive nikakve vradžbine, niti posjeta vanzemaljaca, već savršeno koordinirana akcija specijalnih postrojbi MUP-a protiv blogera s greškom. Uspavali su me u trenutku dok sam igrao džepni biljar šetajući rivom i ugradili taj jebeni čip za romantiku u rame. I potrajalo je to jedno vrijeme dok nisam skužio taj čudni rez od dva centimetra povrh leđa, a primijetio sam i da volim mirisati cvijeće, poklanjati ga ženama, govoriti im lijepe riječi, te da idući sex ne želim prije braka. U strahu da se to ne dogodi i njima, neki od mojih kolega blogera pogasili su blogove ili su ih zamrzli do daljnjega. Mislim, tko ih jebe kad nemaju muda ponijeti taj teret. A i sebični su. Misle samo kako će izgledati cool u očima drugih ljudi, te kako je stvarni sirovi svijet sve što im treba kako bi opstali. Na rubu plača, dok u krvavim rukama držim ovaj čip, jecam : "Jebite se, vi stvarni ljudi!" Danas mi je, dok sam među zubima prevrtao komadiće puretine, na pamet pao Gene Hackman. Nemam pojma kako, niti zašto. Najviše ga pamtim po rolama u "No way out", "Superman" i "Unforgiven" filmovima. Možda je to nekakva interakcija unutar mog uma koja mi sugerira osvetu prokletniku Frogu koji mi se jutros javio iz Splita dok je čekao zrakoplov za Berlin, a sama osveta se temelji na bolnoj činjenici da mi je tek dan poslije emitiranja rekao za "Thelmu & Louise". Uzeo sam TV program, listam ga i čekam. Vratit će se gad ovih dana, a ja sam tu i čekam. Strpljivo. Btw, izrazio bih iskreno suosjećanje Tonyju Cetinskom koji je ovih dana uz ženinu pomoć dokazao kako to nije on bio na slikama, te bih, isto tako, pozdravio Zdravka Škendera koji je ovih dana u Sloveniji kupio nove gume za svoj BMW peticu jer su tamo jeftinije.