Jučer sam pročitao knjigu eseja, rasprava, polemika i govora crnogorskog književnika Momira M. Markovića nastalih u devedesetim godinama prošlog stoljeća, naslovljenu NEMA DRUGOG VREMENA. M.M.M. svijetao je primjer kako intelektualac ne gubi pamet ni u općem ludilu, kako ostati uspravan na vjetrometini. Jedan je od rijetkih na ovim prostorima koji se nije okrenuo kako vjetar puše, ni savinuo, ni slomio. Između ostaloga, u knjizi je i tekst govora koji je kao odbornik održao na zasjedanju Skupštine opštine Podgorica 1996. godine. Odgovarajući na istupanje nekog drugog zastupnika koji je izjavio da je ponosan što je učestvovao u crnogorskoj agresiji na Dubrovnik, Momir M. Marković je - između ostaloga - rekao: "Jedini metak, u ovom ratu ispaljen, na koji Crna Gora može biti ponosna jeste onaj admirala Barovića, komandanta JRM. Njegovo crnogorsko shvatanje časti nije mu dozvolilo da izda zapovijest Floti da bombarduje primorske gradove i naselja u Dalmaciji kad mu je to naređeno. Ispalio je samo jedan hitac iz pištolja i to sebi u sljepoočnicu." Na ovom mjestu morao sam prekinuti čitanje. Dakle, postojao je admiral Jugoslavenske ratne mornarice Barović. Naređeno mu je predvodi napad na hrvatska primorska mjesta. Admiral Barović je - umjesto toga - radije odabrao samoubojstvo. Taj časni očajnički čin ujedno je i nedvojbeno herojsko djelo. Potražio sam na internetu što je moguće pronaći o admiralu Baroviću i iščeprkao svjedočenje kapetana Nikole J. Samardžića pred haškim sudom od 25. do 28. siječnja 2004. u kojemu se navodi da je admiral prije smrti ostavio oproštajno pismo u kojem kaže da se odlučio na časnu smrt "jer nije htio da ratuje protiv bratskog hrvatskog naroda". Kako to da ovdje u Hrvatskoj ne znamo za admirala Barovića Zaslužio je da se po njemu imenuje neki od trgova u Dubrovniku, da mu se postavi mramorna spomen-ploča, a nije bilo ni jeftinog novinskog napisa. Zar vijest nije do nikoga doprla Ili se ne uklapa u prevladavajuću sliku svijeta priznati da je i na "drugoj strani" bilo heroja Možda je nekome nezgodno što je crnogorski junak i životom osvjedočio da smatra hrvatski narod bratskim narodom Admiral Barović, Momir M. Marković i Nikola J. Samardžić, koliko god Crnogorci, prvenstveno pripadaju bratstvu razumnih, časnih i hrabrih ljudi, onom soju koji je u svim vremenima loše prolazio, ali je neiskorjenjiv. Za razliku od onih koji se orijentiraju u životu u skladu s vjetrokazom, ima ih kojima je glavni orijentir kompas. Sramim se što moram priznati da ne znam ni kako je pokojnom admiralu Baroviću ime. Vječna mu slava!

Ni dva-tri dana nakon uhićenja Radovana Karadžića, Nemanja je na blogu Vaseljena objavio vic: Mujo dolazi do doktora Dabića na tretman i učini mu se poznat: - Oprostite, ja vas znam od nekud Ma jeste li vi Radovan Karadžić - Paaaa jesam! - Ma nije moguće! - odgovori Mujo. - Izvin'te, a odkud se znamo - upita Karadžić. - Pa iz Srebrnice. - Ma nije moguće! - reče doktor Karadžić Ovom prilikom me ne zanima je li ovaj vic uopće duhovit, koliko je duhovit, kakav je njegov humor, koliko je u njemu morbidnosti i, moguće, neukusa. To može svatko za sebe prosuditi. Dozvoljavam da je možda nastao prilagodbom nekog ranije postojećeg, meni nepoznatog vica. Dok se to ne pokaže, smatram ga - poučen mnogobrojnim ranijim primjerima - originalnom brzom reakcijom na aktualni događaj. U jednoj od ranijih životnih faza nekoliko sam se godina bavio humorom. Između ostaloga, čitao sam zbirke viceva sa svih strana svijeta, od japanskih prevedenih na engleski, preko svih mogućih europskih, do južnoameričkih i australijskih. Ono što sam vrlo brzo uočio jest da su svi vicevi svagdje uglavnom jedni te isti ili na isti kalup. Mijenjaju je likovi: Bobi i Rudi, Max i Moritz, Škoti, Poljaci, Židovi, Meksikanci Svi preuzimaju viceve jedni od drugih i prilagođavaju ih domaćem terenu. Rijetki su oni zaista originalni i pri tome zaista smiješni. Jedni od rijetkih koji su uvijek originalni su oni o Muji i Hasi, (pri čemu se smijemo zaboraviti ni Fatu.) Kadikad je zapanjujuće koliko brzo poprate neke događaje, pri čemu su uglavnom vrlo duhoviti. Vicevi o Muji i Hasi izvorno su blago, endemska vrsta, svojevrsno čudo narodnog duha. Da je pameti i dobre marketinške organizacije, mogli bi biti izvozni artikl. Ovom prilikom palo mi je na pamet još nešto. To nisu narodni vicevi u klasičnom smislu, toliko su svježi da mora da postoji i njihov tvorac, za svaki vic ne više od jedne osobe. Koliko je tih osoba koje smišljaju viceve o Muji i Hasi Mnoštvo, mala grupica, ili jedan jedini Ako ih je više, znaju li jedan za drugoga, smišljaju li zajedno ili su raspršeni i ne poznaju se Klasičnim SUP-ovskim metodama, idući od čovjeka do čovjeka i pitajući od koga su čuli najnoviji vic, za nekoliko dana moglo bi se to otkriti. Zamišljam jednog od tih ljudi na vrhu brežuljka, izvaljenog u travu u sjeni drveta, ćibući i ispija mekanu šljivovicu, i ako bih ikoga rado sreo i upoznao, to je on.

Ulaskom u kompjutorsku eru proširili smo horizonte terminologije, pa danas bez imalo ustručavanja možemo kazati kako je tu riječ o jednom klasičnom primjeru ŽOP-a, ženske obrade podataka. On se u svojoj osnovi nimalo ne razlikuje od EOP-a ili elekroničke obrade podataka, osim što potonju ipak izvršavaju kompjutori. Međutim, kada bi na ženu pričvrstili tipku ENTER, gotovo da i ne biste uočili razliku. Brisanje kompjutorsko-ženskih razlika i nije baš takva znanstvena fantastika. Pratite li vijesti iz svijeta tehnologije, sigurno znate kako već postoji mogućnost da se pored silikona u ženske grudi ugradi i MP3 player. S njim u paketu naravno dobijete i upute za uporabu: Pritiskom na lijevu bradavicu birajte omiljenu melodiju, a pritiskom na desnu podesite glasnoću. Za remiks primite obje i dobro ih protresite! Međutim, postoje i drugi načini stapanja kompjutora i žena za koji nije nužna intervencija dr. Glumičića. Hvatajući korak s ovim zahuktalim trendom entuzijasti iz Končara mislili su, mislili i konačno smislili! Prestat će s proizvodnjom neprofitabilnih šivaćih mašina zanosnog imena Višnja. Živimo u 21. stoljeću i i sklepat će oni idealnu hrvatsku ženu. I tako su javnosti predstavili Nives: Intel Pentium M. Dothan 1.6-2-0 GHz, 533 MHz FSB, 2 MB L2 Cache. Hrvatski su muškarci postali nezasitni i htjeli su još, još i još! Sirota Nives im ubrzo više nije bila dovoljna. Tražili su nešto više, a to su i dobili. Uslijedila je nova i poboljšana Nives, samo sada Nives 2. A što je bilo iza nje Logično, kako to uvijek ide u ovakvim poduhvatima, stvorili su čitavu vojsku: Nika 17, Nina 2, Nada 30, Nora 12, Jasna 19, a za stariju populaciju tu su i 3 imenjakinje Iva 90, Iva 91 i Iva 92. Čak su i Japanci ostali iznenađeni ovakvim uspjehom hrvatske informatičke manufakture te su odlučili saznati njegovu pozadinu. Opširna istraživanja tržišta, pokazala su kako je riječ o vrlo jednostavnom uzroku. Naime, prva stvar koja muškarca zanima kod žene jest kako se zove. Druga je njezin broj. Da bi se te informacije izvukle od tzv. obične žene potrebno je uložiti strahovit trud, dok se kod kompjuterskih sve vidi na prvi pogled. Stoga ne čudi što su postale prvi izbor, dakle, pravi hit. Uštekavanjem do znanja Tako zavidnih performansi nije ni čudo što današnje kompjutorske žene raspolažu tolikim znanjem. U želji da ga se dokopaju jedina stvar koju muškarci moraju učiniti jest prištekati se na ženu i več istog trenutka imaju na raspolaganju kompletan uvid u Žensku globalnu mrežu znanja. -Koji sam ja bil bedak! - poviknut će jedan nakon što ostane šokiran bogatstvom ove virtualne riznice informacija. -I to si tek sad shvatil - predbacit će mu žena. S druge strane, s tako prištekanim muškarcem žena će s lakoćom doznati pregršt zanimljivosti o njemu. Nesebična kakva uostalom jest, redovno će mu ih nabiti na nos. -Nisam znala da si tako loš ljubavnik! -Molim zgrozit će se posrnuli Casanova. Ma kako to, molim te lijepo, možeš znati nakon pišljivih pola minute Mogućnost prognoze Otkriveni svici s Mrtvog mora ponudili su arheološkoj stručnoj javnosti frapantno otkriće: tvorac prvog predcivilizacijskog kalendara bio je Adam! Na osnovi dugoročnog promatranja Evinih promjena raspoloženja podijelio je vrijeme na ove i one dane u mjesecu te tako točno znao kada nije baš preporučljivo izazivati vraga. Lekcija mu je s Bogom bila sasvim dostatna. Gledano iz perspektive današnjih muškaraca, čiji je životni vijek u prosjeku za nekoliko godina kraći nego u žena, Adamova je metoda računanja vremena, čini se, bila pun pogodak. Ako je biblijskim statistikama za vjerovati, "Adam poživje u svemu devet stotina i tridest godina. Potom umrije." U analima dalje stoji da se ni buduća pokoljenja nisu mogla požaliti, jer navršiti devetstotinjak godina, plus minus koje desetljeće, bila je sasvim normalna stvar. Šetovih 912, Enoševih 905 ili Kenanovih 910 pružaju tako modernoj znanosti jasan putokaz u kojem smjeru krenuti. Doduše, daleko bi laganiji zadatak imala da se čovječanstvo nije pokvarilo, a ostaci Adamova kalendara neuništeni u Potopu, no, budimo otvoreni, niti do recepture za dugotrajno mlijeko nije se došlo preko noći. Nedavnim je istraživanjima tako ustanovljeno da muškarci gotovo čitavog dana misle isključivo na seks. Katkad mi se čini da su neke TV kuće uvele iznimno popularne striptiz-prognoze samo kako bi bili svijesni da će o njemu razmišljati i naredna tri dana, koliko uostalom u budućnost seže jedna pouzdana prognoza. Kad su žene pak u pitanju, svaki pokušaj predviđanja stanja i raspoloženja, uključujući ovdje i Teslin višefazni sustav, ravan je umjereno optimističnom dozivanju kiše nasred afričke savane u doba suše. Naime, daleko smo još od vremena kada će Svjetska meteorološka organizacija javnosti predstaviti Ženski prognozer, praktičnu kutijicu s čijeg zaslona mini-Vakula objavljuje: -Stupanj vlage u Vašoj partnerici trenutno je 87%. Ugodan ostatak dana! Znanstvenici u Illinoisu već nekoliko godina marljivo rade na razvoju takve tehnologije i zasad se mogu pohvaliti više nego dobrom viješću: Mona Lisa je raskrinkana! Program koji su stvorili analizirao je njene crte lica i konstatirao: 83% je sretna, 6% prestrašena, 2% ljuta, a 9% gaji osjećaj gađenja. Zbog čega Ovo nas pitanje već uvodi u područje slobodnih interpretacija u kojem je dozvoljeno sve, pa i pretpostaviti da je uvažena signora, prema vjerovanju nekih, nitko drugi do Leonardova majka. (Nastavlja se...)

Muhidin Kurtović sa punih dvadeset i sedam godina konačno se osamostalio i živi sam u jednosobnom stanu na rivi. Zovemo ga Muha. Nedavno je pronašao novi posao dostavljača paketa i od tada stalno zuji po gradu, a uglavnom ga možete sresti između šest i deset sati ujutro. Starci su mu ljetos odselili natrag u Goražde. Narod se tamo poput Feniksa izdignuo iz pepela i iako nitko nema ništa, imaju jedni druge. Neretljani su skeptični prema takvom solidarnom načinu preživljavanja, ali kao da će to ikada ugroziti ponos ljudi kojima Drina protječe kroz grad i vene. Njihovo srce je veliko poput prerije, a njihova je sreća lijepi šareni balon koji lebdi iznad polja kaktusa. Zato je Muha ostao ovdje među svojim govnima na koja se svakodnevno lijepi. A žene, žene se svakakve lijepe na njega; plave, crne, riđovke, židovke, udate, slobodneuglavnom ih obrađuje od deset do podne. Kasnije su mu dosadne. Ne volih ih previše oko sebe, kaže. Pičke ko pičke. Pijavice. Daš im malo više sebe i isišu ti svu krv. Eto, takvo je njegovo mišljenje o ženama. Osim roditelja Muha ima i brata Đenisa koji će tridesetu dočekati u dubrovačkom okružnom zatvoru zbog krijumčarenja cigareta. Prije tog ilegalnog posla probao je u pločanskoj luci utovar-istovar poslove sa još devetoricom ljudi iz kvarta. Svi osim njega pali su na urinskom droga testu. Komisiji je to bilo sumnjivo, pa su ga ponovno testirali, ali ovaj put je morao pišati u bočicu pred njima. Drugi test je pokazao da je pozitivan na marihuanu i još neke supstance, pa je i on letio s posla. Navodno se prvi put provukao obećavši malom Ivanu iz susjedstva sladoled ako mu se popiša u bočicu. Većina ljudi kaže kako je pravda spora i dostižna, ali je po svemu sudeći za Đenisa uglavnom prebrza i predostižna. Đenisa je u zatvor neki dan vozio policajac Boško Arnaut, srpski povratnik koji odnedavno prima prijeteća pisma, a sve se nekako poklopilo sa slučajem novčanog i bodovnog kažnjavanja ratnog veterana Mladena Mustapića koji boluje od PTSP-a. Dok Boško čita još jedno u nizu pisama, njegova žena Valentina razgovara sa prijateljicom u drugoj prostoriji. -Hoćeš li mi poslati ono upitala je Valentina -Već jesam. odgovorila je Suzana -Jesi Kako -Po Muhi. -Kome -Pa znaš Muhu, ovaj - Suzana će i zagonetno se nasmiješi -Ne, ne znam ga. Valentina će pomalo zbunjena -Eeee, Valentina, Valentina. Vidim ja da je tvoj društveni život nula. Zato ti i šaljem Muhu da ga upoznaš. Dobar je, vjeruj mi. Rekla sam mu da te posjeti oko deset i donese ti paket. Na vrhu su kolači, a u pregradi ispod vibrator. -Ok. Idem sada da Boško ne bi nešto posumnjao. Hvala ti što si me se sjetila i konačno mi poslala. -Šta Paket ili njega -Hehe. Aj ćao. -Ćao. U taj trenutak Boško ulazi u sobu gdje se nalazi Valentina. -Nije da prisluškujem, ali šta ti je tko poslao upitao je -Ma, Suzana mi šalje recept za jedan super kolač, pa da ga probam spraviti kako to ona radi. -Baš super. Za razliku od tebe meni dolaze samo prijeteća pisma. -Bit će sve u redu ljubavi. Ne brini. -Je, lako ti je tako govoriti kada prijetnje nisu upućene tebi. -Jel A šta je sa prijetnjom da će me silovati -Ajde, ajde, šta se žališ. Bolje i to nego da ti odrube glavu kao što meni obećavaju. -Svinjo! -He, he. Idem sada. Žurim u ured. Zaključaj za mnom i ne otvaraj nikome. -Ok ljubavi. Muha je već bio nadomak Boškove kuće kada mu je kroz jedan otvoreni prozor prizemnice mlaz vode doletio u lice. -Ma šta Tkotko se to zajebaje! Nitko nije odgovarao, pa se Muha malo više približio prozoru. U trenutku kada je pokušao glavom proviriti kroz okno, odjednom mu je pred lice izronila velika automatska vodena puška i novi mlaz oprao mu je lice. -E sad je stvarno dosta! Ovo je rat!!! urlao je Muha -Predaaaj seee, predaj seeee! vikao je dječak koji je izgledom podsjećao na Slavka Štimca u mlađim danima -Da se predam jel E sada ćeš ti vidit boga svoga! reče Muha i uputi se u najbližu trgovinu Prodavačica na blagajni ga je čudno promatrala vidjevši da kupuje samo plastičnu pušku na vodeni pogon. Pričekala je da se udalji iz trgovine, a onda dobacila gospođi koja je bila u redu iza njega : -Znaš li ti koji je ovo momak -Ne. -Kako ne znaš, jadna ne bila! Pa to ti je onaj Muha što nema sa kojom ženom u gradu nije spavao. -Sa mnom bogami nije! reče gospođa kao da se brani -Nije ni sa mnom. Nismo mi te sreće. uzdahne blagajnica i doda Sto posto sada ljubuje sa nekom udatom. -Kako znaš upita je ova što je čekala na blagajni -Pa vidiš da joj kupuje i igračke za djecu! -Vidi stvarno. Dobro si to zamijetila. U to vrijeme Muha je već pregrupirao snage i napunio pušku u obližnjoj fontani. Paket je odnio pred kapiju Boškove kuće i odložio ga na tlo. I baš u taj trenutak naiđe Boško u svom automobilu jer je bio zaboravio neke papire kod kuće. Kada je ugledao Muhu kako odlaže tajanstveni paket, a u ruci mu naoružanje, dao je gas do daske i pravac u postaju. Za razliku od Boška Muhu su mučili neki drugi problemi. Zamaknuo je iza ugla u namjeri da se razračuna sa klincem. Da bi zaplet bio jači i od najjačih filmova koji se prikazuju na Sundanceu pobrinuo se Đrk koji je ničim izazvan naišao na paket pred Boškovom kućom u nekom vremenskom međuprostoru dok su se Muha i Boško bavili svojim problemima. -Vidi ovooo - začuđeno je promrsio sebi u bradu, te pogledao lijevo-desno, sagnuo se i uzeo paket u ruke Valentina je pogledala na sat. Točno je deset sati. Navukla je na sebe kućni ogrtač i papuče, te sišla u dvorište i otvorila vrata od kapije. -Muhaaaa!!! dobacila je zamamno Dok je Đrk zbunjen kružio okolo glavom gdje je muha, Valentina ga je zgrabila za košulju i odvukla u dvorište, te zaključala kapiju. Dvaput.

Od osmog srpnja, pa do jučer, ispisivao sam priču u nastavcima s kojom sam bio vrlo zadovoljan i dok sam je pisao i nakon što sam je završio. Uspio sam u nju ubaciti svega i svačega. I napetost, i medicinu, i sinca svoga, i partizane, i Juru i bobana, i napetost, i čudne događaje, i šarm, i pirsing, i "Dire Straits", i popodnevno igranje šaha, i svašta još, a sve se na kraju dobro uklopilo. Uspio sam svašta reći, a pri tome - nadam se - nisam bio dosadan. Čini mi se to dobra priča. Dapače, rekao bih da je to prava blogerska priča. Razbijena je na nastavke oko kojih svaki ima svoju priču, svaki govori nešto drugo, svaki je dovoljno kratak da se može pročitati na brzinu, a ipak sve zajedno ima i zajedničku priču i nije bez veze. Volim priče koje se neočekivano izokrenu, a da se pri tome ne iznevjere. Toliko sam zadovoljan tom pričom da sam je izdvojio i otvorio novi blog samo da nje ondje postavim, da poštedim one koje zanima nespretnog preskakanja od posta do posta, da je mogu - u nekih desetak minuta - pregledno pogledati natenane. "BLOGER DO POSLJEDNJEG DAHA" nalazi se OVDJE. Da bi sve bilo bolje, već sam desetak dana na moru. Fotografija ispod naslova je vidik i kojem uživam svakoga dana, a fotografija sa strane pokazuje moje ljetno radno mjesto. Utopio sam se u zelenilo i sjenu. (Obratite pozornost na mrežu za izležavanje u pozadini!) Što ti je tehnika! Odavde sam uspio obaviti jedan posao koji je uključivao svakodnevno komuniciranje i razmjenu materijala sa suradnicima u Zagrebu i partnerima u Danskoj i Poljskoj. Danas sam svratio do lokalnoj dućana kupiti sitnice koje su nedostajale za ručak. Kupio sam malu bočicu maslinovog ulja, "Megle" mlijeko s 1% masnoće, "Z bregov" jogurt light, tri korneta sladoleda, kutiju cigareta, i kad je prodavačica utipkala u kasu sve cijene i stisnula da dobije zbroj, uzviknula je: - Točno sto kuna! - Koliko se to puta na dan događa - zapitao sam. - Koliko puta ispadne tako okrugla cijena - Na dan! - uzviknula je ona. - Ne dogodi se ni jednom mjesečno! Jeftino sam platio da me dugo zapamti.

S velikim zadovoljstvom mogu objaviti da ovim nastavkom završavam priču započetu 8. srpnja, desetak postova niže. OVDJE. Ukoliko niste ranije čitali, savjetujem vam da počnete čitati od početka, od posta pod naslovom NEMAM SNAGE ZA NASLOV. Svratio sam poslijepodne do doktora Bobana da odigramo koju partiju šaha. Vrata mi je otvorila njegova supruga Sanja, a po izrazu lica vidio sam istog trena da nešto nije kako treba. - Zdenka nema! Tek što se vratio sa dežurstva, ponovo su ga pozvali. Hitan slučaj. - Što se događa - zapitao sam pretpostavivši da to nije sve. - Ane nema od jučer! Uopće nije spavala kod kuće! - Ana ima šesnaest godina i tako nešto se nikada ranije nije dogodilo. - Jučer se vratila s pirsingom u pupku! Neke kuglice Užasno smo se posvađale! Onda je tražila da je pustim na neki tulum. S pirsingom! Naravno da je nisam pustila. Onda je pobjegla! - Jesi li rekla Zdenku - Nisam. Nisam stigla. Onda sam se suzdržala da mu išta kažem. Ionako je bio umoran, a vjerojatno mora nekoga operirati. Još da mu tako nešto kažem! Trebala sam! Sanja je jurila po kući kao lav po kavezu. Inače je inteligentna i racionalna žena, ali ovaj put je bila sva van sebe. - Pada noć! - zavapila je. Nisam je htio ispravljati da je tek šest poslijepodne i da do mraka ima još nekoliko sati. - Sprema se oluja! To je bilo točno. Nebo se natuštilo, tamni oblaci se zlokobno gomilali, ali to je za sam problem bilo potpuno nevažno. U najgorem slučaju, moglo bi se dogoditi da Ana dobro pokisne na povratku kući. - Jesi li je zvala na mobitel - Jesam! Ostavila ga je kod kuće. Namjerno! Ja zovem, i čujem kako zvoni u njezinoj sobi. To mi je namjerno napravila! Demonstrativno! To mi je zvučalo malo vjerojatno. Maloljetnice se ne razdvajaju od mobitela. Eventualno se ne javljaju onome koga ne žele čuti, ali da ostave svoju vezu sa svijetom Neuvjerljivo. Najvjerojatnije je izletjela od kuće u takvoj žurbi i bjesnilu da ga je zaboravila, a kasnije se nije htjela po njega vraćati. - Što da radim - Sanja je bila u krajnjem očaju. Najiskrenije i najdobronamjernije bih odgovorio "Ništa", ali sam uviđao da je to ne bi smirilo. Nisam bio zabrinut za Anu, pametna je ona glavica, čuvati će se nevolja. Bio sam zabrinut za Sanju jer sam vidio da je izbačena iz ravnoteže i neće to moći dugo izdržati. - Znaš li gdje je mogla otići - Zvala sam već nekoliko njezinih prijateljica, neke rođake kod kojih je mogla otići Nitko ne zna gdje je ni gdje je noćas bila! Ima još nekoliko koje bih mogla obići jer ne znam njihove telefone, ali ne usudim se izaći iz kuće. Što ako nazove - Ako te ne nađe kući, nazvati će na mobitel - rekao sam. - Da. Ali možda je otišla u našu vikendicu kod Karlovca! Ima ključeve. A ondje nema telefona. Shvatio sam da je i ona mislila o mogućnosti koja mi je izgledala najvjerojatnija, iako su nju više od toga opsjedale sve moguće zamislive strahote. Pobjegla je na tulum, a ujutro se nije usudila vratiti kući. Sad se negdje prikrila i razmišlja što će, kako se vratiti, ili čeka da se gnjev istutnji, da joj sve oproste samo da se vrati ili je i dalje bijesna i kažnjava majku time što se ne vraća. - Ti obiđi prijateljice po Zagrebu, a ja ću skočiti do vikendice - predložio sam. - Za sat vremena sam ondje i javim ti se. - Dobro znam put. Bio sam ondje nekoliko desetak puta na nezaboravnim roštiljima i slično. Sanja je zdušno prihvatila plan. Dobacila mi je ključeve vikendice i u narednom trenu smo već oboje bili pred kućom i ulazili svatko u svoj auto. Vozio sam autoputom prema Karlovcu brže nego što bih inače vozio u susret oluji koja mi se valjala u susret. Povremeno su bljeskovi osvjetljavali cijelo obzorje ispod olovnih oblaka, ali je bilo još toliko daleko da grmljavina nije dopirala. Putom sam slušao Dire Streets. "Brothers in Arms" i "Private Investigation". Polako sam se počeo osjećati kao Philip Marllowe na zadatku. Ana je tvrdoglava. Lako sam je mogao zamisliti kako bježi u vikendicu i čeka nadajući se da će oluja nekako protutnjati. Ali, nisam vjerovao da ću je naći. Bez auta je ondje teško doći. Oblaci se toliko zacrnili nebo da se činilo da je noć poranila. Skrenuo sam na šumski put koji vidi prema vikendici. Čim sam došao do proplanka na kojem je spazio sam automobil parkiran pred ulazom, pa sam i ja zaustavio svoj auto. Posljednjih pedesetak metara prešao sam pješke. Na drvenoj jednokatnoj kućici bili su otvoreni kapci samo na jednom prozoru s kojega se nije vidjelo da prilazim. Prišao sam prozoru zatvorenih kapaka i povirio unutra kroz mali otvor u sredini izrezan u obliku srca. Ono što sam vidio nije mi se ni najmanje svidjelo. Ana je bježala oko stola izmičući ogromnim rukama nekog grmalja koji ju je pokušavao zahvatiti preko njega. Ogromne ručerde sijevale su spram njoj i oko nje, ali ona se izmicala vješto kao vidra. Nije bilo mnogo prostora za bježanje jer je cijeli donji kat samo jedna prostorija u kojemu najviše mjesta zauzima glomazni stol oko koje su se ganjali. Uz jedan zid su kuhinjski elementi, na drugome vrata u kupaonicu sa zahodom, a uz treći stepenice koje vode na gornji kat. Unutra je bilo vrlo mračno, ali sam ipak vidio da je Anina kosa raščupana, jedna stranica usnica joj je bila krvava, rukav podrapan. Baraba koja ju je progonila bila je tridesetih godina, za glavu viši i dvadesetak-tridesetak kilograma teži, opakog izgleda, nedvojbeno zlih namjera. Nije mogao vjerovati da mu izmiče na tako malom prostoru i potpuno se izbezumio. Skočio je na stol, ali se ona sagnula i kliznula pod njega. Ona se izvio da je dohvati preko ruba, ali je ona već prhnula na drugu stranu i potrčala uz stepenice. Bacio se kao medvjed pravo na početak stepenica, ali je ona, umjesto da nastavi do gore gdje bi bila u klopci, preskočila ogradu i ponovo se stvorila s druge strane stola. Pri tome je protrčala pored vrata, ali nije ni pokušala otvoriti ih, što mi je dalo do znanja da su zaključana, a ključ kod njega. Ponovo su trčali oko stola. Vidio sam da nema vremena za čekanje, a i da nije vrijeme za razumnu riječ, prijateljsko uvjeravanje i diplomatsku taktiku. Pojurio sam prema vratima s ključem u ruci. Jebemu sve! Nisam nikakav akcioni heroj! Čak nisam ni pisac akcionih priča! Ne cijenim filmove s jurnjavama i tučnjavama, ali što mi to vrijedi Srećom je uz ugao kućice bio naslonjen nekakav vrtni alat. Lopata, kramp, motika i - srećom - samo drška nekakve takve alatke bez metalnog završetka. Zgrabio sam je u prolazu. Bila je teška i tvrda i ulila mi je sigurnost. Gadna batina! Zabio sam ključ u bravu, okrenuo ga i naglo otvorio vrata. Grmalj mi je bio okrenut leđima i nisam čekao da se okrene. Gurao je stol pokušavajući ga pritisnuti uz zid, a Ana se oprela s druge strane i premda je nesrazmjer snaga bio velik, sama težina stola je pomagala da se može oduprijeti. Svjetlo koje mu je provalilo iza leđa u trenu ga je sledilo, a ja nisam oklijevao. Da sam ga tresnuo po glavi, razcopao bih mu lubanju. Podigao sam batinu i zviznuo ga iz sve snage po bubrezima. Od snage udarca i iznenađenja samo se složio na pod. Izbio sam mu zrak iz pluća da nije stigao išta uzviknuti. Ana je optrčala stol, preskočila truplo na podu i izletjela preko praga. Sagnuo sam se i zabio ruku u desni džep crne kožne jakne. Kao što sam i očekivao, unutra su bila dva svežnja ključeva. Ključevi od vikendice i ključevi od automobila. Izišao sam pred kućicu i prišao uzdrhtaloj djevojci. Na vanjskom svjetlu vidjelo se i da ima gadnu masnicu pod okom. I dalje noseći močugu bez riječi sam je prihvatio za lakat, poveo do nepoznatog automobila i pružio joj ključeve. Nema vozačku dozvolu, ali znam da zna voziti. Razumjela je bez pitanja, otvorila vrata, sjela za volan i upalila motor. Na pamet mi nije padalo ostaviti taj automobil pred kućom da razbješnjeli medvjed može jurnuti za mnom kada se pribere. Stajao sam uz nju dok nije krenula, a zatim se okrenuo prema svojem autu. Prebacio sam močugu u lijevu ruku, a desnu zabio u džep da izvadim svoje ključeve. U tom trenutku je iz kuće poput strašila na oprugi iskočio raspomamljeni siledžija i bubnuo tri-četiri metara ispred mene. U ruci je držao pištolj i munjevito ga podizao. Njegovo iscereno lice nije ostavljalo nikakvu sumnju da kani pucati, a udaljenost da može promašiti. Umjesto ključeva u džepu sam zgrabio sretni kamen koji odnedavno stalno nosim uza se. Potegnuo sam ga i iz sve snage poput igrača baseballa bacio prema barabinoj glavi istovremeno kada se njegova ruka s pištoljem usmjerila prema mojoj. Trgnuo se na stranu istovremeno kada je pritisnuo okidač. Pucanj je proparao tišinu poput groma, kamen je promašio, ali i metak. U narednom djeliću trenutka sam zgrabio močugu s obje ruke i poput samuraja uspio ga zveknuti njezinim krajem po ispruženoj ruci. Ovaj puta je zasigurno urliknuo, a pištolj odletio daleko u duboku travu. Ne čekajući odalamio sam ga još jednom postrani po koljenu. Uz još gori vrisak pao je kao da sam ga posjekao. Čisto da pojačam utisak mlatnuo sam ga još jednom odozgo po bubrezima s druge strane. Na to se nije ni oglasio. Rekao sam umjesto njega: - Hvala starcu na udarcu! Potrčao sam prema svom automobilu, uskočio, upalio motor i krenuo. Morao sam se okrenuti prije nego sam zamakao na šumski put. Tada je tišinu proparao prvi grom nadolazeće oluje, a nešto me snažno udarilo straga i odbacilo prsima na volan. Uspio sam se održati na putu i vidio prve krupne kapi koje su prošle kroz granje nada mnom i rasprskale se na vjetrobranskom staklu. Spustio sam pogled na prsa i vidio da krvarim. Tada još ništa nije boljelo. Dok sam stigao do prave ceste već je boljelo, i to jako. Okrenuo sam prema Karlovcu. Kiša se raspomamila i brisaći su jedva osiguravali vidljivost. Tamu koja se spustila prije vremena parale se samo munje i odjekivali gromovi koji praštali svud naokolo. Farovi su osvjetljavali samo guste nanose kiše i rubovi ceste su se vidjeli svega nekoliko metara. Parkirao sam uz cestu, izvukao mobitel i uz najveći napor volje uspio nazvati. Laknulo mi je kada sam začuo glas doktora Bobana, ali je jednu zebnju zamijenila druga. Zapitao sam: - Jesi li u službi - Jesam. Što ima, što se događa - Mislim da umirem. Na trenutak je zašutio. Znao je da se ne bih šalio na takav način, i vjerojatno prepoznao po glasu da je ozbiljno. Kada je ponovo progovorio, zvučao je oštro kao skalpel: - Gdje se nalaziš

Nećete vjerovati, ali ovo je i dalje nastavak pričanja koje je započelo OVDJE, 8.srpnja, deset postova niže: Ležeći gol, pokriven samo plahtom, na krevetu s kotačićima u hodniku ispred ulaza u operacionu salu, izbrijanog trbuha od prsnih bradavica do korijena kurca, s bijelim tijesnim čarapama do prepona protiv prskanja krvnih žila na nogama, razmišljao sam kako to najbolje opisati. Kako riječima izraziti taj osjećaj da je čovjek sveden na komad mesa koji će uskoro netko drugi rezati, a on sam na to ne može nikako utjecati Koliko je to uopće moguće Nakon što su odveli malu Mihaelu koja je neko vrijeme čekala na svom krevetcu pored mene, razmišljao sam kako bih o ljudskoj nemogućnosti da preuzmu bol od drugih, koliko god to svim bićem željeli, mogao napisati esej. Morao sam se nasmijati. Gle, ležim nemoćan neposredno prije operacije i umjesto da se brinem kako će sve to proći, razmišljam što bi od onoga što proživljavam bilo vrijedno zapisati i kako to što bolje uobličiti! Ako to nije ponašanje pravog pisca, ne znam što je. I u (potencijalno) smrtnom času pokazujem se kao pravi, čistokrvni pisac. Pet caciba! Tada mi se iznenada razotkrila jedna od koristi od literature, pisanja, jedna od njenih zadaća u životu. Daleko bilo da mislim da je to glavna ili da se time iscrpljuju sve njezine uloge, ali to je jedna od značajnijih, a u svakodnevnom životu rijetko nama pada na pamet i rijetko se spominje. Doduše, često se može čuti da nam literatura pomaže u teškim časovima, ali što to znači i kako je to moguće Nije nužno biti Dostojevski, dovoljno je biti i literarni diletant, ali čim nas nešto muči, ili nakon što smo proživjeli nešto što nas progoni i kao uspomena, čim pokušavamo to zapisati izdižemo se iznad toga, možemo to objektivnije i realnije sagledati, emocionalno se odalečujemo od vlastite patnje i muke, ne dozvoljavamo im da nas u potpunosti preplave i time ih svodimo na podnošljivu mjeru. Oni koji su savladali to umijeće su pravi pisci, bez obzira koliko su knjiga objavili, kakve su i da li uopće ono što napišu ikome pokazuju. Za pravog pisca čitatelj je manje važna pojava, on piše zato jer se njemu piše, kao što pauk izbacuje svoju nit iz sebe naprosto zato što je pauk. Uloga čitatelja, imaginiranog ili stvarnog, ipak je vrlo značajna. Razmišljajući što i kako zapisati, pisac ga mora imati na umu, truditi se vladati konvencijama poput abecede, pravopisa, razumljivog izlaganja, naprosto zato jer bi u protivnom naprosto ispisivao gomilu besmislica, šarao nerazumljive čvrčkarije, kao što i pauk mora imati na umu muhu jer bi u protivnom samo razvlačio niti, a ne bi pleo mrežu. Time što se mora disciplinirati da bi zapisao što želi, pisac ujedno ukroćuje sam sadržaj i njegov emocionalni naboj. Je li pisac Vladimir Vidrić koji je u životu napisao svega dvadesetak pjesmica ili su pisci Goran Tribuson i Pavao Pavličić koji su objavili ne znam koliko knjiga Ne znam. Možda su svi navedeni, a možda nije nitko. Pisac je prvenstveno onaj tko razmišlja kao pisac, kome su život i literatura toliko isprepleteni da je literatura samo nastavak života drugim sredstvima.

Odavno nisam dobio tako dragocjen poklon kao plastičnu vrećicu s kamenjem i pijeskom koju mi je, nakon što sam se probudio iz narkoze nakon operacije, spustio na dlan doktor Boban. Opčinjeno sam buljio u nekoliko većih primjeraka. Oblikom su bili trostrane piramide sa stranicama gotovo do centimetra, crni, tvrdi kao vulkansko kamenje, svaki sa četiri oštra vrha s kojima bi se moglo zaparati staklo. Izgledali su kao zubi morskog psa kojima nije potreban ostatak životinje da bi živjeli svoj život. Bilo je dovoljno vidjeti ih da bih se prisjetio kakve mi je neugodnosti, još vrlo nedavno, pričinjao svaki pomak bilo kojeg od njih. Usredotočio sam se najopakijeg, onoga koji se izdvajao oštrinom stranica i vrhova i znao sam - to je Zli kamen! - Što mi nisi donio da vidim i organe koje si mi počupao Zanimalo bi me da ih proučavam na dnu kantice kao što sam svojevremeno zapanjeno, s čuđenjem i gnušanjem, proučavao svaku dlačicu koja mi je niknula pri dnu trbuha, ali nisam mogao odvojiti pogled od njih, kao što sam istovremeno iz dana u dan razgledao sa svih strana koliko mi je od posljednjeg pregleda porastao izdanak kroz koji sam piškio, a - ako ga povlačim - kako se može napuhati, očvrsnuti i strčati uvis. Zli kamen i njegova još gora družina ostali su mi kao morbidna uspomena i opomena što je u životu najopasnije i što može svaliti na nas najveće, fatalne nevolje. Čovjek, kao i društva ili civilizacija, razvijen je i složen organizam, sposoban surađivati ali i opirati se sebi sličnima, ravnima, pa čak i sposobnijima. Sposobni su odoljeti najvećim opasnostima. Čovjek može izbjeći i metak, izmaknuti mu, skloniti se, metak može promašiti, pancirni prsluk može ga zadržati, ako je i pogođen - može se izliječiti. Ono pred čim ni čovjek, kao ni društva ni civilizacije, nemaju obrane jeste kada nešto raste unutar njih, nešto tako glupo da se ne obazire ni na kakva uvjeravanja, argumente, nagovaranja, savjete, prijetnje ni prevare, a tako tvrdokorno da je neosjetljivo na bilo što. Kako objasniti kamenu da prestane rasti, da mu nije mjesto gdje se našao, da neće ni sebi dobro priskrbiti Nikako. Jedini djelotvoran način kako se s tako nečim ophoditi jest da se to ukloni, izvadi i odbaci. Da je to kamenje ostalo u meni, moglo je dovesti i do smrtonosnog ishoda. Ovako, na dlanu, može poslužiti čak i da se od njega izradi neka nakaradna ogrlica, ukras. Da, bio bi to vrlo poseban ukras. Onima koji ne bi znali od čega je ne napravljen bio bi egzotičan, onima koji bi prepoznali - zastrašujući, a onome koji bi ga nosio, koliko god se radovao što je opasnost svedena na bezopasni ukras, bilo bi bolje da je uspio sačuvati svoj organizam cjelovit, zdravlje neokrnjeno, da ničega nije ni bilo.

Da se idem operirati Karlovac odlučio sam prvenstveno stoga jer ondje reže i šiva doktor Boban, a osjećao sam se lagodnije znajući da će po meni rovati netko koga znam i s kim sam u dobrim odnosima. Naknadno sam ustanovio da mi je to bila odlična odluka i zbog okolnosti koje mi nisu padale ni na pamet. Većina onih kojima sam se unaprijed povjerio se začudila. Zašto idem "u provinciju" kada svi odande hrle u Zagreb Upravo zato! Navodno i doktori iz provincije žele dobiti posao u prijestolnici, ovdje ih je previše, u ostalim dijelovima Hrvatske premalo. Većina pacijenata bi zbog svakog iole ozbiljnijeg problema uputnicu za koju zagrebačku bolnicu. Vjerujem da je zaista tako. Nasuprot tome, znam nekolicinu liječnika koji su, što stjecajem okolnosti, što dragovoljno, otišli u manje gradiće i provincijske sredine i ondje uživaju kao bubrezi u loju. Nije istina da su najbolji stručnjaci u Zagrebu. Za dobiti posao u kojoj od zagrebačkih medicinskih ustanova često je presudnije imati dobre veze nego o kakvom je doktoru riječ. Za kvalitetu doktora često je najvažnije iskustvo, rutina, pa i širina iskustva izvan uske specijalizacije, a toga neki od doktora u udaljenim medicinskim centrima imaju više od onih koji u gradu gube vrijeme i živce na pronalaženje mjesta za parkiranje. Znam i nekoliko vrlo sposobnih i vrijednih liječnika koji su završili probrane specijalizacije na cijenjenim mjestima u svijetu, ali mjesto u Zagrebu dobiti ne mogu. Pacijenti hrle u naše vrhunske središnje ustanove jer se neki zahvati mogu poduzeti samo u njima, ali pretjeravaju i promašuju kada na istom mjestu traže i ono što bi im pored kuće mogli napraviti jednako dobro, ako ne i bolje. Moja odluka je ispala još bolja jer sam poslušao savjet doktora Bobana da pričekam s operacijom ljetne mjesece. Preko ljeta je na bolnice manji pritisak jer i bolesnici radije odlaze na ljetovanje nego da ga iskoriste za liječenje, a na jesen uzimaju bolovanje i opravdano izostaju s posla. Kada sam došao na odjel abdominalne kirurgije u Karlovcu, bio je poluprazan. U sobama s više kreveta bila su po dva pacijenta ili netko sam. I ja sam bio sam su sobi, što mi je dozvolilo da se neometano baškarim, rastvorim laptop, slušam radio i čitam do kasno u noć. Neopterećeno gužvom, osoblje je bilo smireno, ljubazno, i posvećivalo svakome od pacijenata dostojnu pozornost. Dapače, naučen na uobičajeno zagrebačko ophođenje kada se gdje pojavim kao stranka, pacijent, mušterija ili slično, nakon nekog vremena mi se učinilo da su sestre neuobičajeno, neprirodno ljubazne i brižne, (iako se i ovdje na tom polju dogodio enormni napredak,) a doktori opušteni, prisni i srdačni. Koliko god to bilo prijatno, nisam tome posvećivao odviše pažnje jer sam smatrao da je riječ o osobnom, varljivom dojmu, sve dok se nisam vratio i kako je, po prirodi stvari, u narednih desetak dana u svakom od nekoliko desetaka razgovora koje sam imao s raznim ljudima iskrsavala i tema bolesti i liječenja, iznenada bio zasut lavinom svjedočanstava kako se tko proveo u nekoj od zagrebačkih bolnica, koja su bila sve jedno gore od drugoga. Priče o tome kako su bili pogrešno liječeni, zanemarivani, kako su u bolnicama nedostajale osnovne potrepštine, a medicinari svih nivoa osorni, bahati i nepažljivi, smjenjivale su se kao krugovi Danteova pakla. Naposljetku sam naletio na doktora koji radi u medicinskom centru u unutrašnjosti koji mi je pričao kako je bio na nekoj specijalizaciji u renomiranoj zagrebačkoj ustanovi i nakon dvije sedmice jedva dočekao da pobjegne glavom bez obzira jer nije mogao vjerovati vlastitim očima što je sve vidio. Kako sam nedavno vidio kako su prihvatili sinka Dinka Mandarinka u bolnici u Gospiću kada mu je zatrebala hitna zdravstvena pomoć, a nekolicina sugovornika je također imala samo vrlo pohvalne riječi za svoja iskustva po manjim bolnicama u okolnim gradovima, nametnula mi se slika da nigdje nije dobro kada čovjek zatreba takvu pomoć, ali je u Zagrebu bolje da se to nikome ne dogodi, dok drugdje može očekivati daleko savjesniji profesionalni prijem i više ljudskosti u ophođenju. Ako je zaista tako, zapitao sam se zašto je tako. Domislio sam se jednog obrazloženja, pa kako nemam boljega, za sada se držim njega. Recimo, tipični liječnik, specijalist bilo koje vrste ili tipična bolnička sestra u Zagrebu imaju toliko posla da su objektivno na rubu toga da izlude. S druge strane, izgledi da će ikada više u životu sresti bilo kojega pacijenta, naročito ako dođe s uputnicom iz nekog mjesta udaljenog dvije stotine kilometara, nikakvi su. U takvim okolnostima ni bombonjera, ni darovana flaša skupocjenog pića ili parfema ili sto eura zapravo ne mogu mnogo utjecati na kvalitetu usluge. Čak i ako se netko od njih založi za nekog svog bliskog prijatelja ili rođaka, ne može promijeniti cjelinu već uhodane mašinerije. Čast izuzecima koji usprkos svemu uspijevaju zadržati svoju savjesnost i poštenje. Nasuprot tome, tipična bolnička sestra kad izađe na tržnicu u Karlovcu može biti sigurna da će sresti barem tridesetak svojih bivših pacijenata i barem toliko budućih, da će automehaničar koji će joj zatrebati biti bivši pacijent, mesar, službenik u općini, majstor za popravke u kući, da su brojni ljudi koji će njoj zatrebati ili koje neizbježno susreće ljudi koje se stalno iznova viđati, pa i na svom radnom mjestu mora biti ljubazna sa svima. Sve u svemu, odjednom mi je sinula da sam, otišavši u Karlovac na operaciju, i nehotice primijenio Todorovu strategiju. Opća slika je kazivala da je to dobar potez, othrvao sam se nagonu da se priključim gomili koja hrli u zagrebačke zdravstvene centre, a sam izabravši kada mi je to najpovoljnije, umjesto da odlažem dok me hitna pomoć ne odveze u najbližu bolnicu, imao sam pod kontrolom sve što sam mogao. Tako je Todorova strategija pokazala superiornost na još jednom neočekivanom polju, još jednom dokazavši svoju vrijednost.