U sumrak su se nagomilali oblaci, a s noći su se obrušili snažna, gusta kiša, vjetar koji je trgao krošnje i gromovi koji su parali svezaglušujuću buku kao da zajednički kane zbrisati sve s lica Zemlje. Oko ponoći je sukob četiri osnovna elementa - vode, zraka, vatre i zemlje - prestao. Obilna kiša se istočila, vjetar ispuhao. Svako kretanje se zaustavilo, osim cijeđenja kapljica s mokrih listova. Oluja kao da se raširila ostavivši početno središte sleđeno. Posvuda uokolo na horizontu sijevale su munje koje su potpuno osvjetljavale velik dio mračnog vidika otkrivajući neporozne crne oblake koji su u potpunosti natkrilili svijet. Udaljeni gromovi stopili su se u neprekidnu prijeteću tutnjavu. Izišao sam prošetati psa cestom koja vodi kroz šumu na hrptu brijega. Asfalt je bio pokriven naplavljenim šljunkom i blatom, otrgnutim lišćem i grančicama, te ispresijecan potočićima koji su se probijali kroz taj krš stvarajući mjestimice mlake koje je valjalo zaobilaziti. Najčešće ne razmišljamo o prirodi oko nas. Ovakve erupcije njezine snage podsjete nas da ne samo da smo u njoj, nego i da smo tek njezin dio, i to beznačajne trunčice. Hodao sam uživajući u svakom koraku i iako je bilo kasno, a ja vrlo umoran, bio sam potpuno razbuđen. Uživao sam u svakom koraku usprkos oštroj boli koja me neprekidno pratila posljednjih godinu dana. U početku nije bila toliko jaka i javljala se samo na mahove. Kasnije se učestala i ojačala, da bi naposljetku dostigla prag nepodnošljivosti. Da me prije koju godinu iz čista mira pogodila ovakva bol, vjerojatno bih se srušio na zemlju i urlao, no ja sam u međuvremenu svikao na nju kao magarac na batine. Istina da se u posljednje vrijeme rijetko smješkam, ali iapk funkcioniram gotovo normalno. Cijeloga dana sam pripaljivao cigaretu na cigareti, svjesno pretjeravajući, pa sam tako pušio i u šetnji. Predstojalo mi je nekoliko dana bez pušenja, i to me je onespokojavalo jer nisam mogao zamisliti kako ću to izdržati. Rano ujutro trebao sam krenuti u bolnicu, na operaciju, i bilo mi je jasno da bi bilo najbolje otići pravo u krevet, ali nisam vjerovao da bih mogao zaspati. Vratio sam se kući i spremio u torbu potrepštine koje ću ponijeti. To je bilo gotovo za petnaestak minuta i naravno da sam zaboravio uzeti sapun, četkicu za zube i još nekoliko sitnica, ali nisam zaboravio laptop, fotoaparat, mali radio, diktafon, dobru knjigu, notes i olovku, rezervne baterije i punjače. Ako nešto pođe po zlu, tko zna koliko ću ostati hospitaliziran. Završivši to, preostalo mi je samo jedno. Otvorio sam laptop i počeo pisati novi post za blog. Pisao sam uz pomisao da mi je to posljednji za neko vrijeme, a vjerojatno i uz primisao da je možda posljednji zauvijek. Veliki su izgledi da ću se nakon opće anestezije probuditi, ali izvjesnosti ipak nema. Pisao sam imajući na umu radio-dramu Orsona Wallesa "Rat svjetova". Završio sam tekst i objavio ga, zatim se još malo muvao po kući, nazvao telefonsku centralu i naručio buđenje u pet sati, te legao oko tri. Tek ujutro sam se s iznenađenjem prisjetio kako sam zaspao istog trena. Malo prije šest zatvorio sam za sobom kućna vrata. Sunce se još nije pojavilo. Na jednom ramenu visjela mi je torba sa pidžamama, maramicama, sokovima i sličnim stvarima, a na drugom torba od laptopa ispunjena elektronikom. Posvuda uokolo bili su razasuti tragovi prohujale oluje. Polako sam se spustio pješke stotinjak metara do stepenica, a zatim još niz stotinjak stepenica do mjesta gdje sam se dogovorio naći s doktorom Bobanom. On će me odvesti u bolnicu i operirati. Kada već netko mora prčkati po mojoj utrobi, draže mi je da je to netko koga znam i s kojim sam u dobrim odnosima. Odložio sam torbe i pripalio cigaretu. Posljednja. U njegovom autu ne bih zapalio. Dobro odmjereno, jer tek što sam odbacio čik, na kraju ulice ukazala su se svjetla njegova automobila. Palo mi je na pamet: "Evo zore, evo dana, evo doktora Bobana" Ima Bobana i Bobana. Spremio sam torbe u prtljažnik, sjeo u vozilo, zatvorio vrata za sobom i krenuli smo. U razgovoru smo došli do trenutka kad sam mu rekao jedino što mi je bilo značajno: - Reži što hoćeš, ali mi kurac ostavi! Mogao bi mi kad-tad ponovo zatrebati

Kad smo već kod penzića, ili kako mi to volimo reći, ljudima u godinama, ili još bolje, koji se unatoč bremenu vremena dobro drže ili kajgod... Bio sam na izbornoj skupštini HSU-a, gradskog ogranka...

Prije nekoliko godina napisao sam priču Horvat se vraća u igru, o jadnom malom čovjeku uhvaćenom u birokratski aparat. Ne mislim kako je ta tema pretjerano originalna ili kako sam pričom ukazao na nešto nepoznato...

Jebiga. Nekad je bilo potrebno biti odličan učenik i uzoran pionir da bi, eventualno, došao u poziciju da nosiš štafetu za Najvećeg Sina Naših Naroda i Narodnosti (vidi ovdje) Danas je drugovačije; drukčije od drugog. Danas se đeca sreću s prešednicima kao da je to ništa. Pogledajte Marka Lukovića Malog Admirala Bokeljske mornarice. Siguran sam da bi puno rađe igrao nogomet s Goranom nego da mora uštogljeno stojati pored uglednika. Dodatni problem mu, to pouzdano znam, predstavlja i uniforma koju su prepravile vješte ruke njegove babe. P.S. Marko, reci ćaći da GPS vjerojatno stiže sutra a da ću u subotu doći jedino ako idemo na parangal. Posalji SMS kad tetka stigne. ;)

NEMAM SNAGE ZA NASLOV Laknulo mi je kada sam začuo glas doktora Bobana, ali je jednu zebnju zamijenila druga. Zapitao sam: - Jesi li u službi Prednost mobitela je da su ljudi svugdje dostupni, ali je mana da mogu biti na Tenenerifima. - Jesam. Što ima, što se događa - Mislim da umirem. Na trenutak je zašutio. Znao je da se ne bih šalio na takav način, i vjerojatno prepoznao po glasu da je ozbiljno. Kada je ponovo progovorio, zvučao je oštro kao skalpel: - Gdje se nalaziš - Parkirao sam auto nisam mogao voziti dalje pored ceste - s mukom sam istiskivao svaku riječ kroz zgrčene vilice. Srećom, Boban zna koji auto vozim, pa to ne moram objašnjavati. - Dolazim po staroj cesti, s mora Ne vidim ništa od kiše Nedavno sam prošao oznaku da sam izišao iz Tušilovića - Izdrži. Uključi signalna svjetla da trepću. Sad ću odmah poslati kola Hitne pomoći po tebe. Nisam imao snage spustiti mobitel u džep. Samo sam ga pustio da klizne iz ruke i presavio se preko upravljača. Bol me tresla i razdirala. Uz veliki napor volje uspio sam uključiti signalna svjetla. Koliko će trebati kolima Hitne pomoći da stignu Još mi samo treba da se skrhaju u oluji koja bjesni uokolo! --------------- Otvorio sam laptop koji je ležao na sjedištu suvozača i uključio ga. Dok se sistem budio i dizao, potražio sam mobitel na podu pored nogu. Nasreću, USB kabel je bio zataknut u računalo. Drugi kraj uspio sam utaknuti u mobitel. Stišćući lijevom rukom iz sve snage bolno mjesto pod rebrima, drhtavom desnom sam ruljio po tačpedu i kuckao po tastaturi dok se nisam spojio na internet. Na mahove obnevidio i na rubu magnovenja besvijesti napisao sam ovo gore.. Pišem dalje što u svjetlosti ekrana koja blago osjetljuje tastaturu, što koristeći bljesak munja, što napamet. Ne znam da li pri tome cvilim ili urlam jer kiša tako bubnja po krovu i po prozorima da sve zaglušuje. Nebo se otvorilo. Čujem u blizini krckanje drveta kojega čupa vjetar i tresak pada odlomljene teške grane Ako čitate, znači da sam tekst uspio i poslati. Poslavši ga, preostaje mi samo čekati. Sve ostalo zavisi od toga koliko će brzo doći po mene, pa ako stignem živ do operacionog stola, koliko će pouzdane biti doktorove ruke. Narednih nekoliko dana sigurno neće biti mojih novih postova. A možda ni nikada više

Obavještavam cijenjeno pučanstvo da sam guglajući otkrio nekoga tipa na blogger.ba koji se potpisuje kao tajpvrajter. Ne znam kako drukčije nego ću ovdje reći kako s dotičnim gospodinom nemam nikakve veze, te da to nisam ja. Tajp je jedan jedini, kao što znate. Osim toga, umoljavam kolege blogere da moje tekstove ne objavljuju na svojim blogovima pod izlikom kako se tajpvrajter. blog.hr ugasio. Zasad ih srdačno pozdravljam, a poslije ću tek popizditi. Uvijek odan!

Nema tome dugo da smo, poradi vatrenog ludila, doživljavali neviđenu euforiju. Sportski uspjeh ulaska Hrvatske reprezentacije u četvrtfinale Europskog prvenstva u nogometu moglo se usporediti eventualno sa onim usiljenim maršem Južnih Slavena još tamo u 7. stoljeću. Nije bilo emisije na HTV koja na ovaj ili onaj način nije popratila taj kolektivni orgazam. Opće ludilo najbolje mi je ilustrirala situacija kada mi je Prvić, dan prije odlaska s vrtićem na izlet na Prevlaku (sic!), zapovjednim tonom kazala kako sva djeca koja idu na izlet moraju biti obučena u Hrvatsku jer tako su tete naredile. Što se može, žena je kupila prvo na što je naletjela (navijački šal) što je izazvalo blago negodovanje našeg Žgepčeta jer pored takvih kreacija koje imaju Dube, Laura i Dora ona, eto, ima samo šal! To da su Prvić i Drugić znale otpjevati sve reklame sa TV-a ne trebam ni spominjati. A onda se dogodila implozija i kolektivni orgazam zamijenjen je mlitavom ćunom. Do kraja su prvenstvo ispratili samo najveći fanovi. Neki dan, počelo je i Europsko prvenstvo u vaterpolu. Ne znate za to Ne krivim vas. Kako bih i mogao ako uzmemo u obzir da je na dan početka prvenstva koje se odigrava u Španjolskoj, u sportskim vijestima HTV-a, prva vijest bila o protivnicima rukometnog kluba Zagreb u Ligi prvaka. Nakon toga slijedi vijest danas je počelo Europsko prvenstvo u vaterpolu. U prvoj utakmici Hrvatska je izgubila od Mađarske Wtf! Sinoć je odigran, po mnogima, jedan od najboljih teniskih finala Wimbledona u povijesti. Samu završnicu meča niste mogli gledati na Hrvatskoj televiziji jer se u isto vrijeme održavao izbor za MISS i MISTER tukana 2008. Pa tko bi im mogao zamjeriti Gledati dvojicu "bolesnika" koji satima trče po travnjaku nabijajući pri tom jedan drugome loptu preko mreže, znoje se i naprežu, dok u isto vrijeme pistom jezde kasotani i krasotice, budući profesuri i znanstvenice Dobro, dobro...znam...stvarno sam prezahtjevan ;)

Sjedim u hladu na terasi na trećem katu gdje ugodno pirka i sa sinom jedem ohlađenu lubenicu. Dolje, posred ceste, izloženi nemilosrdnom suncu, grupa radnika lopatama kopa nekakav jarak. Do gore se vidi kako se presijava znoj kojim su okupani i koji vrca s njih. Ima li bolje slike za ilustraciju kako je život neravnomjerno rasporedio zemaljske blagodati Između nas dvojice koji uživamo u lubenici i radnika na cesti veća je razdaljina nego između nas dvojice i Billa Gatesa. Prilika je idealna za pedagošku pouku. Vidim da sin pogledava na radnike i osluškuje kako se dovikuju dok hrska sočno crveno tkivo. Vidim kako mu u glave rade kotačići, pametna je on glavica. Ne trebam mu mnogo govoriti. Velika je vjerojatnost da će onaj koji se u djetinjstvu sladio slatkom hladnom lubenicom imati isto ponuditi i svojoj djeci, ali nitko ne može garantirati da neki od radnika na dnu jame neće zagrebati vrhom krampa kovčeg sa zakopanim blagom, niti nitko ne može garantirati da se i onaj kojemu je sve rođenjem ponuđeno neće odati drogi i propasti na sve moguće načine. Kažem samo: - Sine, pamet u glavu!

Između jedanaest i tri morao sam raznim poslovima hodati po gradu. Reći da je bilo vruće bilo bi nedovoljno. Bilo je nepodnošljivo vruće. Glavinjao sam na rubu kolapsa po užarenom beton koji je isijavao jaru, pržilo je od zidova kuća pored kojih sam se vukao, na dnu klanca između kuća zrak se nije mogao disati. Ništa čudno da novine svakodnevno izvještavaju koliko je žrtava toplinskog udara prethodnog dana Hitna pomoć pokupila po ulicama. Koliko god bilo strašno i teško podnošljivo, dovoljno mi je da se prisjetim zime i kažem sam sebi: neka, neka… Mrzim zimu. Jedini zimski sport koji priznajem je sjedenje uz toplu peć i gledanje snijega kroz prozor. Priznajem da je lijep pogled da neki i inače lijep krajolik pokriven prvim, čistim snijegom. Ali koliko to traje? Snijeg koji mi danas znamo uglavnom je prljavi gradski snijeg ili gadljiva bljuzga. Kad je zima, onda je zima, od jutra do navečer, iz dana u dan, mjesec dana, tri mjeseca, šest mjeseci. Ljeti, koliko god bilo preko dana nepodnošljivo, večeri su ugodne, a noći prekrasne. Možeš spavati gol pored otvorenog prozora. Barem dok spavaš, živiš kao čovjek. Mrzim zimu i zimi imam na sebi šest slojeva odjeće, a iz kuće izlazim kao astronaut u skafanderu. Mrzim i to. Ta odjeća me sputava, teška je, mora je se neprekidno nositi na sebi. Ljeti hodamo u majicama, jedva i osjetimo da su na nama. Kada bi mogao birati da je po danu ugodno, a noći da su hladne ili da je preko dana pakleno, a da su noći ugodne, odabrao bih ovo drugo. Noćni sam čovjek, vampir. Od sunca sam dobio alergiju. Sjećam se da je i nekoć sunce bilo vruće, ali ovo današnje sunce - to je kao da ti netko gasi čikove na koži. Što se mene tiče, dovoljno mi je ono sunca kada Sunce zađe za horizont i ono što se odbija od Mjeseca. Oko ponoći često šećem oko Cmroka i uživam. Dan je bio grozan, sutra će biti još gori, ali neka. Ljeti ima perioda osvježenja i kiša, da svi živnu, ali zimi nema takvih zatopljenja da bi i na trenutak mogli zaboraviti da je ipak zima. To što se ljeti može ići na more, malo mi znači. Volim kupanje, ali kada se sjetim turističke histerije, prekrcanih plaža, kolona na autoputovima, traženja mjesta u restoranima i bahatih izbezumljenih turističkih radnika, ni do toga mi nije. Dočet ću jesen jednako bijel kao sir kakav sam bio i na proljeće i već sada žalim što se neću moći prepustiti višemjesečnom zimskom snu. To bi bilo najbolje.

Urbanistički plan je u ovoj priči viša sila. Mjesto radnje su dva gradilišta, u početku priče na njima nije još ništa sagrađeno, jedan do drugoga, u lijepoj rezidencijalnoj četvrti, od kojih svako ima svojeg vlasnika. Prema urbanističkom planu na njima se može podići dvojni objekt, dvije kuće naslonjene jedna na drugu i točka. To je viša sila. Nema načina kako ju se može umilostiviti, promijeniti njezinu odluku. Ne smetaju vlasnicima gradilišta koji na njima kane podići kuće druge kuće. Dapače, jedan od razloga zašto upravo ondje žele podići svoje kuće i jest taj da će biti u lijepom i reprezentativnom susjedstvu. Oni što im smeta je da će upravo uz njihovu biti podignuta i druga kuća, prislonjena uz nju. Pa kako baš da jedino uz njihovu kuću u cijelom susjedstvu bude prislonjena neka druga, tuđa kuća, da imaju zajednički zid? Oba vlasnika su to pokušala riješiti tako da su ponudila onom drugom vlasniku da otkupe i njegovo gradilište, pa parcele ujedine i sagrade na sredini kuću slobodnu sa svih strana, ali nijedan nije pristao svoje prodati. I jedan i drugi su željeli živjeti upravo ondje, na tom mjestu, u tom susjedstvu. I tako su niknule jedna uz drugu dvije kuće, jedna ljepša od druge, ne može se reći koja je ljepša, milina ih pogledati. U jednoj od tih kuća živi mala Mikica, u drugoj mali Janko. Djeca ko djeca, izađu u vrt, pa se igraju. Nije se to svidjelo ni jednim ni drugim roditeljima. No ne možeš to reći djeci izravno, a kamoli razložiti sve argumente: kakva su djeca, izbrbljala bi se na ulici, u vrtiću, gdje bi najmanje trebalo… Priča bi se raširila, napuhala, tko zna što bi ostali ugledni i utjecajni susjedi mogli o njima pomisliti. Rekoše roditelji i Mikici i Janku: "Smijete se igrati samo u svom vrtu!" Mikica i Janko, dobra i poslušna djeca - što će? Poslušaju roditelje. Sjedni svaki u svoj vrt, dva metra razmaknuti, očiste tlo između, svaki na svojoj strani, i pikulaju se. Gledaju to roditelji s prozora, iza zavjesa, i nije im se svidjelo. Ništa ne kažu, nego posade živicu točno po međi između njihovih vrtova, nisku, uredno podrezanu, kakvu i druge kuće u tom kraju imaju oko svojih vrtova. Mikica je išla još u vrtić, Janko već u školu, i viđali su se jedino preko vikenda. Živica im je poslužila da, svatko iz svog dvorišta, igraju softball, onu igru s plasičnim reketima i spužvastom loptom, sličnu tenisu. Gledaju to roditelji poskrivećki i nije im se svidjelo. Do narednog je vikenda pored živice iznikla i metar visoka žičana ograda. Nađoše se Mikica i Janko, vidješe ogradu i što će? Preko ograde su si dobacivali loptu. Narednog je vikenda ograda još porasla. U međuvremenu je Janko u školi saznao za odbojku, pa je marljivo u subotu i nedjelju podučavao Mikicu. Kad su se sljedeći puta našli, ograda je imala gotovo dva metra. No oboje su imali komplete za badmington i svaki sa svojim reketom veselili su se prebacujući pernatu lopticu preko visoke ograde. Nakon toga su se roditelji potrudili da svakog vikenda odu na neki izlet, a u međuvremenu je ograda porasla gotovo kao kuća. Kada su se djeca ponovo našla, ograda je bila poput dvojnog objekta na koji se naslonila. Janko je donio iz svoje sobe mali helikopterčić na daljinsko upravljanje i spravica se veselo uzdizala i spuštala s druge strane Mikici u krilo, pa nazad. Jedino, kada se drugo jutro probudio, elisa letjelice bila je slomljena, a nitko nije znao kako se to dogodilo. Onda je došla kišna jesen i hladna zima i roditelji nisu puštali djecu u vrt. Ali proljeće je bilo lijepo i toplo i nisu ih mogli zadržati u kućama s nikakvim valjanim razlogom i djeca su se ponovo našla uz ogradu. Sav ostali prostor vrtova nije im bio zanimljiv, nego - kao privučeni magnetom - samo onaj dio ograde gdje je drugo od njih bilo s druge strane. Sjedili su što su mogli dalje od kuća, dvojnog objekta, i pjevali. Kada su sigurni da ih nitko ne čuje, onda i razgovaraju. Najmiliji razgovor im je o tome kako će jednoga dana, kada odrastu, a roditelji ostare, srušiti ogradu.