Nikako nas ne možete nazvati retro bendom, kada sam neke pjesme doista napisao u šezdesetima. Robert Pollard možda i nije najpouzdaniji izvor za rekonstrukciju povijesti njegova bivšeg benda Guided By Voices, ali bi se vrlo lako mogao zaposliti kao autor zvonkih i atraktivnih slogana za druge bendove. Ovaj gornji bi Fredu Coleu, vođi Pierced Arrows – nastalih na prekrasnim ruševinama kultnih Dead Moon – koji su u srijedu (da, zapustio sam se. Već dva koncerta zaredom predstavljam s danom zakašnjenja. Niste valjda točne informacije i impresije počeli tražiti na drugim blogovima?) odsvirali odličan koncert za srce i dušu, legao bez ikakvih problema. Svi dobro znamo priču o Dead Moon i Fredu koji je svoje prve snimke na analogne trake bilježio još početkom šezdesetih – e pa kada su se on i supruga mu Toody rastali od posljednjeg bubnjara kultne grupe, Kellyja Halliburtona nisu uzeli kao novog udarača stare grupe, nego kao posljednji kut trokuta nove, o čijoj starosnoj širini najviše govori činjenica kako je Fred Kellyja najprije upoznao kao sina jednog od svojih davnih muzičarskih kolega. Mali je Kelly kroz desetljeća između odrastao i narastao, ali se baš i nije usavršio u preciznosti lupanja, no meni bi bilo debilno da mi je kod ovako šarmantnog i jedinstvenog benda zasmetalo nešto kao povremeno sitno ispadanje iz ritma. Zato sam baš sretan što i nije, što znači da još uvijek nisam postao frik tehnomenadžerske mafije. Kao i svojevremeno Guided By Voices, i kad smo već na ovom terenu i Dead Moon, Pierced Arrows na svome divnom debiju 'Straight To The Heart' jesu lo-fi, ali to nije njihov izbor kao protest potpunome zvučnom izjednačavanju koje ubija raznolikost današnje glazbe, niti podnošljiva posljedica neposjedovanja većih količina perja potrebnog za kvalitetnije tonske studije, a bogami ni rezultat tvrdoglavosti ljudi koji odbijaju prihvatiti da se glazba uvelike promijenila otkako su se oni prvi put poželjeli njome baviti. Oni su lo-fi jer je njihov perfekcionizam onaj osjećaja i pogođene atmosfere, koji se, ako su pravi, dobivaju i najrudimentarnijom tročlanom instrumentalnom postavom, a ako nema talenta za njihovo postizanje, onda ćao đaci. Taj su talent GBV imali, a Pierced Arrows imaju, ali da ne bi ispalo kako je riječ o bendovima međusobno zamjenjivog zvuka, treba reći kako su Pierced Arrows ipak rock, ako su GBV bili pop. No i rock je pop, iako pop nije uvijek rock, no da se ne bismo izgubili u suvišnoj alkemiji jednadžbi i nejednadžbi, trebam reći samo kako su Pierced Arrows zvukom rock, stavom punk, pristupom lo-fi, a rezultatom najljepši mogući pop čije melodije mozak u procesu upoznavanja opsjedaju bez vidljive namjere prestanka. Mislio sam kako su Dead Moon kod nas puno jače ime, pa me malčice neugodno iznenadio polupuni KSET, ali barem se zato na licima svakog od prisutnih vidjela sreća i uživanje. Nakon desetak preslušavanja kupljenog diska, čini mi se kako je bend preksinoć u odličnim verzijama odsvirao baš sve pjesme s albuma, uključujući i ubrzanu i uzbudljivu obradu Youngove 'Mr. Soul', još iz davnog repertoara Buffalo Springfield, koji su samo jedan od bendova na koje Pierced Arrows u svojem kompletu svega najboljeg iz sixties rocka tu i tamo mogu podsjetiti. Ipak, bend je ovo svog i neodoljivog zvuka, u koji su lako uklopili i, dosad mi se činilo, otrcanu 'Can't Help Falling In Love'. Od bendovih vlastitih pjesama, najviše me rasturaju 'Up On A Cloud', 'Lost' i 'Caroline', koju su bili i ponovili na posljednjem, trećem bisu, kad ju je popratilo i pjevanje prvih redova. Naravno, nije fešta mogla proteći bez pjesama Dead Moon, od kojih su super legle 'Over The Edge' i '54/40 Or Flight', a Toody je publici razočaranoj što je treći bis ipak morao biti definitivan obećala kako će do sljedeće zagrebačke svirke uvježbati još koji favorit stare grupe, pa će ih tako više i odsvirati. Držim je za riječ.

Top 25 singlova
1. Mariah Carey - Touch My Body
2. Git Fresh - Booty Music
3. Britney Spears - Break the Ice
4. Grind Mode - I'm So High
5. Danity Kane - Damaged
6. Mahagani feat. The Game - DJ Stand Over There
7. H'Two'O feat. Platnum - What's It Gonna Be
8. Vanessa Hudgens - Sneakernight
9. Custard - Club Tropicana
10. Usher feat. Young Jeezy - Love in This Club
11. Janet Jackson - Luv
12. Mara Trax - Let Goose
13. Fred Falke - Last Wave
14. R. Kelly - Hair Braider
15. Colbie Caillat - The Little Things
16. Soulja Boy feat. Arab - Yahhh!
17. Kleerup with Titiyo - Longing for Lullabies
18. Alexander Schöld - Den första svalan
19. The Ting Tings - That's Not My Name
20. Adele - Chasing Pavements
21. Rihanna - Take a Bow
22. Sean Kingston feat. The DEY & Juelz Santana - There's Nothin'
23. Cahill feat. Nikki Belle - Trippin' on You
24. Crazy Cousinz feat. Calista - Bongo Jam
25. Qwote feat. Trina - Don't Wanna Fight



Top 25 remiksa
1. Cahill feat. Nikki Belle - Trippin' on You (Wawa Radio Edit)
2. Cahill feat. Nikki Belle - Trippin' on You (Wideboys London Mix)
3. Leona Lewis - Bleeding Love (Moto Blanco Vocal Club Mix)
4. Alphabeat - Fascination (Count of Monte Cristal & Sinden Remix)
5. Kylie Minogue - Wow (Fuck Me I'm Famous Remix)
6. Erika Jayne - Roller Coaster (Moto Blanco Club Mix)
7. Alphabeat - 10,000 Nights (Brodinski & Yuksek Remix)
8. Madonna feat. Justin Timberlake - 4 Minutes (Bob Sinclar Space Funk Mix)
9. Goldfrapp - Happiness (Rex The Dog Remix)
10. Soulja Boy feat. Arab - Yahhh! (Wideboys Bassline Mix)
11. The Feeling - Without You (Linus Loves Remix)
12. Sally Shapiro - I'll Be By Your Side (Tensnake Remix)
13. Cahill feat. Nikki Belle - Trippin' on You (Wideboys Bassline Mix)
14. Kaskade - 4 AM (Adam K & Soha Remix)
15. Fragma - Toca's Miracle 2008 (Wideboys Bassline Mix)
16. Surkin - Next of Kin (Todd Edwards Re-Kindled Mix)
17. Kylie Minogue - Wow (CSS Remix)
18. The Cardigans - Erase/Rewind (Kleerup Remix)
19. Westlife - Us Against the World (Wideboys Radio Edit)
20. Daft Punk - Around the World (Dumb Dan Remix)
21. Wideboys feat. Shaznay Lewis - Daddy-O (Wideboys Bassline Mix)
22. Jamie Lloyd - May I? (Quarion Remix)
23. Kelly Rowland - Work (Freemasons Radio Edit)
24. Machel Montano feat. Shaggy - Wining Season (Remix)
25. Wiley - Wearing My Rolex (Burns Remix)



Top 5 albuma
1. Danity Kane - Welcome to the Dollhouse
2. Kelley Polar - I Need You to Hold on While the Sky Is Falling
3. Mariah Carey - E=MC2
4. Vampire Weekend - Vampire Weekend
5. Janet Jackson - Discipline

Top 2 B-strana
1. Girls Aloud - Hoxton Heroes
2. Kylie Minogue - Do It Again



Top 25 stvari iz 2007. koje sam otkrio ove godine
1. The Spill Canvas - All Over You
2. Klaas - The Way (At Night Mix)
3. Shur-I-Kan - Berlin
4. Bodyrox vs Fergie - London Bridge (Il Hot Mashup)
5. Ne-Yo - Spotlight
6. Gel Abril - The Underground Bullshit
7. Rodney Adkins - Cleaning This Gun (Come on in Boy)
8. Remi Nicole - Rock n' Roll (Soul Seekerz Radio Edit)
9. Raappana - Kotipoika
10. Stereotyp - Keepin' Me (Fauna Flash Remix)
11. DJ Kittles - Shinyi
12. Gorillaz vs 50 Cent - Feel Good Technology
13. Secret Service - I Wanna Hear You
14. Ed Solo vs 50 Cent & Justin Timberlake - Sludge Technology
15. Alphabeat - Boyfriend
16. Piddy'PY & MNT - Get Loco
17. Jimpster - Seventh Wave (Dirt Crew Rework)
18. Wahoo - Damn You're Here (Michi Lange Remix)
19. DJ Kittles - You Want My Pure Love
20. A Mountain of One - Brown Piano (Remake by Studio)
21. Bodyrockers vs Akon & Eminem - Smack that (Il Hot Mashup)
22. Thara - So Sexy
23. Alicia Keys - No One (Urban Noize Remix)
24. Demarco - I Remember
25. Ballgreezy - Shone

P.S. Kad bi Deadmau5 konačno više izdao "I Remember", komotno bi uletio u top 5 singlova.

P.P.S. Na prvo slušanje novi album Cherish zvuči odlično, uz još koje slušanje curke bi lako mogle maknuti Janet iz topa 5.

P.P.P.S. Stvar koju sam daleko, ali stvarno daleko najviše od svega slušao ove godine (otkrio sam je na samom koncu prošle) - "Sunset Boulevard" Paula Keeleyja, najdivniji mogući spoj melankolije i euforije.

Možda se varam jerbo u zadnje vrijeme ne čitam nešto puno domaće novine, a možda i zato što u zadnje vrijeme iz kuće uglavnom izlazim jedino kad idem pisati kod Momka ili plesati u Masters/Fanatic/Boogaloo/Aquarius - ali, u svakom slučaju, moj je dojam da najava prodora Željka Mitrovića u hrvatski eter baš i nije nešto pretjerano uzburkala duhove! Čini mi se kao da su borci protiv takvih stvari generalno rezignirani: na telki je i ovako i onako sve više jeftine debilane, a cajke su i bez Mitrovića odavno postale neizbježan dio gradske svakodnevice (ilitiga svakonoćice), pa gore od ovoga brate ne može, kenj kenj, itd itd. No, dok ne sumnjam da će HrPink postaviti nove standarde na polju jeftinih TV-debilana, istovremeno mi je sasvim lako povjerovati u Mitrovićevu tvrdnju da se neće protežirati cajke. Jer - koliko god bile popularne, toliko su i omražene, a tako polarizirajuće pojave su nešto što krojači TV-programa generalno imaju tendenciju izbjegavati. Pa evo, i Balkanmedia je u svojim defaultnim blokovima spotova zazirala od cajki, koje je mahom stjerala u geto za to specijaliziranih emisija!

Ili je bar tako bilo do prije kojih godinu dan, kad sam zadnji put bio u prilici gledati Balkanmediju. A sjetih se Balkanmedije večeras kad sam uvodio malo reda u svoju glazbenu riznicu i naletio na jedan godinu-dvije star popis stvari za potražit - na kojem se nalazila "Tačka" Emine Jahović. I tako dolazimo do interaktivnog dijela ovog posta, onog dijela gdje apeliram na Vas, dragi moji čitatelji, da mi preporučite recentne ex-Yu singlove tog profila! A profil bi otprilike bio: "urbani" pop s rezolutnim otklonom od folka (pa čak i kad flertuje s njim, bilo diskretnije ili nešto manje diskretno), koji se s modernom produkcijom izdvaja od prosjeka tzv. zabavnjaka, i naravno ne doživljava se dijelom tzv. rock-kulture. Dakle, tražim moderan sintetički ex-Yu pop koji se ne bazira na električnim gitarama (mada sam i tu spreman prihvatiti bubblegum / Popjustice-friendly iznimke!). Kao što možete vidjeti iz priloženih linkova, moje "poznavanje" ex-Yu "urbanog" popa zaustavlja se negdje oko 2005, tako da se ne morate bojati da ćete mi preporučiti nešto što već znam - jer znam kurac!!! Pa eto, obrazujte me malo u komentarima ovog posta, youtube-linkovi su više nego poželjni, podsjetio bih još jednom da su komentari malo sjebani i da ne prihvaćaju palatale (osim "lj" i "nj", jel), i za kraj zamolio bih vas da izbjegavate zakašnjele electroclash-splačine a la pobjednici ovogodišnjeg Art&Musica. Ponavljam - obrazujte me, ljudi!

Bok svima! Istina je, malo sam zapustio Gorilu u zadnjih mjesec dana. Također je istina i to da blog i dalje odbija prihvatiti komentare koji uključuju slova č, ć, š, ž (a vebmaster je, čini se, nestao u akciji!) - jebiga, obznanit ću vam čim se stvari na tom planu budu popravile. A inače, kod mene se trenutno fura dobra vibra sto na sat: serija koju Momak, IGV i ja već godinu i pol dana pokušavamo postaviti na noge - nekim je čudnim čudom prošla na HTV-ovom natječaju! Tako da će idućih nekoliko mjeseci biti dosta posla, ali i dosta para :) :) :) :) :) A povrh toga se još i konačno pojavio dostojan nasljednik Boys Noizeovog remiksa Feist!!!

Kroz idućih nekoliko dana na Gorili od mene možete očekivati: best of 2008, svečano otvaranje prvog Gorilinog MINI-IZAZOVA, možda još ponešto. No, prije svega toga, u cijelosti prenosim urnebesni prošlotjedni Menartov PR-mejl o Marku Ronsonu, uključujući popratne slike, i - naravno - sve navodnike.

MARK RONSON - INTERVJU - EKSKLUZIVNO ZA HRVATSKU!
 
U organizaciji izdavačke kuće Menart, od 'kreme' svjetske DJ / producentske scene do sada smo realizirali direktne ekskluzivne intervjue sa slijedećim uglednim imenima: Paul Van Dyk, Gilles Peterson, Bob Sinclar, DJ Tiesto i Scoter.
No,... jedno nam je veliko ime uporno nedostajalo, a kada su me cijenjena novinarka Ela Radić iz poznatog magazina Extra i cijenjeni glazbeni urednik Daniel Berdais sa svima znanog Otvorenog radija 'unisono' zamolili - "Ma kad bi samo mogli dobiti i njega..." - bio mi je to znak da intenzivne i vrlo složene pregovore, koji su u tom trenutku bili 'negdje oko polovice', dovedem u 'završnu fazu', i... realiziram!
 
Mark Ronson trenutno je, bez ikakvih dvojbi, jedan od Top 20 glazbenih producenata / DJ-a u svijetu. S aktualnim albumom 'Version' koji je 'iznjedrio' nekoliko velikih hitova - a svakako je najviše zapamćena efektna, specifična i vrlo uspjela obrada Morrisseya i grupe The Smiths, 'Stop Me', koju je osobno pohvalio i Morrissey - Ronson i dalje plijeni pažnju svjetske glazbeno-medijske scene, a od mnogih poziva na suradnju posebno se ističe sada već konstantna vrlo uspješna suradnja s vrckastom i nepredvidivom, ali glazbeno za svaki respekt vrhunski kvalitetnom - Amy Winehouse. Poznat je Ronsonov respekt prema klasičnoj i jazz glazbi. Prema posljednjim informacijama vrlo su vjerojatne suradnje Ronsona s grupom Duran Duran, Manic Street Preachers i Sandi Thom. Karakterno prilično sličan upravo Amy, nepredvidiv, beskompromisan i dosljedan nekim samo njemu znanim umjetničko-etičkim principima, Mark jako rijetko daje intervjue, a odbija čak i najveće svjetske medije, što je potvrđeno tijekom pregovora sa SonyBMG UK, od njegovog osobnog menadžera, a također je i sam Mark to osobno rekao našoj Eli Radić tijekom nešto više od pola sata trajanja intervjua, realiziranog prije nekoliko dana u - Londonu.  Ronson je u proteklih godinu dana za sve svjetske medije pristao dati ukupno samo 7 intervjua, računajući ovaj za Hrvatsku upravo kao baš taj - 7. intervju!  Dakle, radi se o realiziranom 'face to face' intervjuu samo za Hrvatsku, a s obzirom na prethodno navedene činjenice - i o pravom raritetu širih razmjera. Nije bilo lako dobiti ovakav 'raritet', ali kad se poklopi da vrlo ozbiljan pregovarač pregovara za nadasve kvalitetne medije, te 'agilnu' i snalažljivu mladu novinarku (vidi sliku!) - tada imamo 'kombinaciju' odnosno 'ekipu' koja, očito, što se kaže, 'može nešto napraviti'!



Znam, nažalost, da postoje određene osobe u određenim medijima koje će sad vrlo vjerojatno reći: Ma da, i baš samo za Hrvatsku... ma daj, ma to je 'slučajnost', 'opća diskografska kriza pa nije problem dobiti bilo koji intervju' (jer im je eto baš Hrvatska kao izrazito veliko, jako i pravno potpuno sređeno diskografsko tržište, sa značajnim prodajnim tiražama, uistinu izraziti promotivni prioritet, a i onda bi bilo logično da i ostale naše izdavačke kuće s licencnim partnerstvima od svojih matičnih diskografskih giganata, koji su također u podjednakoj krizi kao i SonyBMG, imaju isti broj intervjua kao i Menart, a omjer u dobivenim direktnim intervjuima je i dalje cca 4:1 za Menart), 'puka sreća' - no... na to se stvarno nećemo obazirati, jer nam je takav (apriori) pesimizam neprihvatljiv, već se samo veseliti ovom teško 'zarađenom' intervjuu kao i sve kompaktnijem radu promotivno-prodajnog tima izdavačke kuće Menart, pod sigurnim vodstvom - te vas ipak i 'službeno izvjestiti' o svim detaljima i medijima uključenima u ovaj veliki medijski projekt.

A naša Ela?
Njoj je očito 'suđeno' da se nadalje druži i slika, uz veliku pomoć Menarta, s najvećim ženskim...



  ...ali i 'muškim komadima' svjetske scene! A ča će, 'bidna mala'...       



Wow! 

Nije ljude isključivo dobro naviknuti na točnost i pouzdanost, jer se onda i najmanja ispadanja iz očekivanog ritma pokažu izazivačima zabrinutih reakcija. Hvala dragim čitateljima koji su me u subotu navečer vidjeli u Pauku, te jučer na Gorili nisu naišli na redoviti raport s mjesta zločina, pa su me danas obasuli esemesovima i mejlovima brige – jesam li u redu, kad još uvijek nisam ništa napisao o Gang Of Four i predgrupama? Pa jesam, i hvala na brizi još jednom, ali iako se to počesto ne čini tako, imam ja u životu i većih obaveza i većih gušta, a još mi je k tome i akumulirani umor cjelotjednog pohađanja Žednog uha nedjeljno jutro skratio za nekoliko dragocjenih sati, pa jednostavno nisam stigao ništa napisati.

Da su mi, međutim, Gang Of Four iole draži ili za moje glazbeno obrazovanje, odrastanje i zaluđenost imalo bitan bend, vremena bi se nekako našlo, a ovako je to bio samo još jedan koncert, do nekoga idućeg, pa idućeg, pa nekoga stvarno bitnog. Naime, protiv Gang Of Four nemam apsolutno ništa, i ne mogu poreći da na prve dvije ploče stvarno imaju stvari koje šutaju guzicu (ne vrtim sad ovdje onu dosadnu tezu kako je poslije sve išlo nizbrdo, nego kasnije ploče jednostavno nisam previše slušao), ali me nikada nisu zarobili, koliko jesu brojne druge, od kojih je najsretnija tisuća ili koliko već u Pauk stane ljudi preksinoć uglavnom jako uživala, držeći atmosferu koncerta stalno na zavidnoj razini, i pozivajući bend na čak tri bisa, od kojih je treći odsviran nakon što je jedan dio publike već bio izašao iz dvorane. Prvo mi ih je bio uvaljivao moj bivši cimer Slaven, kad smo u prvom srednje, kao jedina dva alternativca u razredu, razmjenjivali kazete i glazbene ukuse. Onda su mi ih hvalili moji najdraži R.E.M., u brojnim intervjuima tvrdeći kako su upravo Gang Of Four imali presudan utjecaj na njih, ali ako to itko stvarno čuje onda je ili pas ili sere. Danas se čini kako se cijeli svijet udružio u dokazivanju njihove veličine, ali svih je tih mojih nekih desetak pokušaja kuženja što je sad tu toliko dobro završilo bez rezultata. Odnosno, s jako dobrim rezultatom, jer barem dobrih bendova ima na bacanje, pa se ne moram zamarati s nekim koji me naprosto ostavlja hladnim. Da nisam imao festivalsku iskaznicu, ama baš nikad ne bih isprsio ni 50, a kamoli 120 kuna za njihov koncert – tko zna, možda bi moje mjesto zauzeo neki pravi fan koji je imao tu nesreću da ne završi na koncertu.

Baš zato ne mogu zanijekati da je, barem iz pozicije nepristranog promatrača, sve izgledalo i zvučalo zaista jako dobro. Gore sam već spominjao atmosferu – prvih je desetak redova nakrcanog Pauka stalno skakalo i pjevalo, što se vjerujem odrazilo i na bend koji je na pozornici trošio jednako toliko energije. Glupo mi je tako prodavati priče o zgroženosti tezgaroškim pristupom, na koji sam sumnjao kad sam čuo kako ipak nećemo svjedočiti reunionu cijele grupe, nego ćemo vidjeti samo Jona Kinga i Andyja Gilla, uz pridružene muzičare Terencea Trenta D'Arbyja na basu i bubnjara kojega nisam najbolje vidio. Nije da je bend zvučao išta drugačije, iako razumijem negodovanje nekih fanova iza mene, kojima su nedostajali Dave Allen i Hugo Burnham. Jebiga, ne mogu se složiti strastvenije da je emocionalna komponenta najvažnija za odnos fan-bend, ali sumnjam da bi bilo nešto drugačije da se u Pauku pojavila potpuna originalna postava. Dobar dio set liste upravo su činile stvari s prvih albuma, dok neke uopće nisam prepoznao, pa valjda to znači kako su svirane stvari iz svih faza karijere. Naravno, kako je svirka išla dalje, postajalo mi je dosadno, pogotovo za vrijeme srednjeg dijela koncerta u kojem se činilo kako bend dvadeset minuta svira jednu te istu pilanu, pa sam to vrijeme proveo u predvorju, razgovarajući s radikalnijim napadačima koji su tvrdili kako nema smisla odlaziti na koncerte bendova čiji članovi imaju više od 30 godina.

Prva predgrupa večeri bili su noise-funk agresori Death Disco koji su stvarno superkul bend, kad mogu potpuno uživati u njihovoj svirci i bez omiljenih mi 'Košulja', iako mi se čini kako su ipak bili bolji kad sam ih posljednji put gledao u KSETu. Druga predgrupa je bio bez ikakve sumnje najgori i najdosadniji bend koji je ikada hodao licem Zemlje ili bilo koje druge planete svemira, patetični Viva Glorio. Ajde, i to je nekakav iskorak naprijed, kad je već bend-prethodnica Trobecove krušne peći bio tek bezvezan, jadan i slabašan pokušaj provokacije, čiji mit počiva samo na imenu koje je do danas stvarno već sto puta trebalo prestati izazivati sablazan i nedojebani tinejdžerski smiješak divljenja.

Kome to smeta zadovoljni Gogo? Možda onome čije postojanje strastveno i postojano negiram, pa me prca na suptilne i manje suptilne načine, kakve je sinoć spojio u nemoguć napad? Prvo smo i treći petak zaredom na Booksinom kvizu osvojili drugo mjesto s minornim bodićem zaostatka, a onda mi je trebalo još pun kurac vremena za stići do Močvare na Shellac. Došao ja tako na taksi stajalište na kojem nije bilo nijednog vozila, i odlučio pričekati par minuta jer nema smisla da zovem. Međutim, nakon što je prošlo desetak minuta a da taksija i dalje nije bilo ni za lijek, odlučio sam i nazvati, pa me je dočekao glas snimljene sekretarice koji me obavijestio kako ću morati malo pričekati do javljanja operatera, te da se čekanje ne naplaćuje, ali da poziv neovisno o duljini trajanja dođe 4 i nešto kuna plus PDV. Operater se uopće nije javio, linija me je izbacila i jesu mi mater im jebem digli lovu s mobitela, na kojemu mi tako nije ostalo dovoljno kredita za novi poziv. Naravno da nigdje u blizini nije bilo nikakvoga kioska da kupim bon, a još naravnije da na mobitelu nisam imao dovoljno baterije da kredit obnovim sve i da mi bon padne s neba. Živci su mi već bili potpuno isparili, kad sam odlučio krenuti pješke, i nekih se pola sata kasnije obreo u Močvari gdje su Shellac već debelo pičili. Po mojoj procjeni stigao sam negdje na pola njihova očekivano monumentalnog nastupa, a ako nisam, onda su stvarno svirali pošteno i dugo. Kako sam živce već izgubio na tome jebenom taksi stajalištu u Martićevoj, tako se zapravo i nisam nervirao zbog propuštenog dijela koncerta, nego sam se brzo opustio i prešaltao u mod priče s Perasom kako nam fali neki dobar koncert No Comment. Za to su vrijeme Shellac odsvirali i omiljenu mi 'Steady As She Goes', pa, eto, nisam baš sve propustio. Valjda će biti opet prilike, za cijeli koncert.

Sjećate li se kada se je Rodney bio primao u tajne agente, pa kad je mu moralo biti dodijeljeno kodno životinjsko ime? Njegov nadređeni službenik za vezu prvo ga je označio nadimkom Puma, do koje se bilo došlo propisanom abecednom podjelom. Zvuči jebeno i Rodneyju se, logično, svidjelo, ali nije stigao ni do pola svoje zamišljene avanture u kojoj se tajni agent Puma pojavi niotkuda i spasi prekrasnu manekenku od sigurne smrti, te s njom kasnije završi u postelji, kad li je službenik primijetio da je došlo do greške, jer se prethodni tajni fajl zalijepio za posljednji zauzeti. Ajde, šta imaš, upita ga Rodney, a ovaj njemu – Piglet. Praščić! Zajebano je to s pumama, nikad ne znaš odakle će iskočiti niti gdje će nestati, a ova sinoćnja – trojka norveških kurac-palac-eksperiment-post nojzera – zadesila me u polukružnoj dvorani Teatra &TD. Jebem se lojalista koji kad već ima osiguran upad na koncert ide po svaku cijenu, odgleda dvadeset ubibožetačno dosadnih dvadesetak imena dizanja i raspršivanja tenzije, te ode doma zaklinjući se sam sebi kako mu se više neće dešavati takve pogreške. Od mene je još manje strpljenja imalo pet ljudi, još više nekih petnaestak preostalih. Jebiga, tako je to, uvijek prije uzbudljivih finalnih utakmica Shellac i Gang Of Four (iako nisam daj hard fan ni jednih ni drugih, da se odmah razumijemo) moraš otrpjeti nekakvu tlaku nebitne utakmice za deveto mjesto. Puma nisu dobili ni nju, iako je nisu ni izgubili, jer sam čekajući njihov, skupio hrabrosti i za gledanje nastupa dobrostojećih i dobrodržećih austrijsko-američkih djedica iz jazz ansambla Neighbours & Friends. Šta, stvarno očekujete da objašnjavam kako mi je bilo?

Malo što me u životu iznervira koliko loše donesene odluke i krivi izbori. Paralelno tome, malo što me u životu razveseli koliko dobro donesene odluke i pravi izbori, kakav je nedvojbeno bio onaj sinoćnji da se konačno uzme pauza od alternativno-eksperimentalne klike Žednog uha (sinoć na programu Picastro i lažni Sparks), ali ne u svrhu mirne kućne večeri uz televiziju i kekse, nego zbog malo klasičnog rokijanja kakvo se našlo na jučerašnjem KSETovu programu. Funkciju domaće predgrupe stranim avanturistima u misiji otkrivanja istočne Evrope sinoć su vršili novopečeni zagrebački blues-punk garažeri Roadkill Egzotix, koje sam već jednom imao u planu vidjeti, ali sam njihov zajednički nastup s The Hip Priests u Spunku bio propustio zbog standardne nedjeljne večeri gledanja NBA utakmice kod Rayke. Nova prilika se tako ukazala i brže nego što sam očekivao, jer su Roadkill Egzotix izgleda odabrali growing up in public pristup građenju svoga imena, zbog čega im se daju oprostiti i povremene rupe u svirci. Ritam gitarist i po svemu viđenom spiritus muvens benda jest Šabo iz (bivših?) Šabana, čiji je punk čišće definicije ovdje uz pomoć ostatka mladoga kvinteta zamijenio za korjenskiji zvuk čak na tragu ranih Majki ili kasnih The Flamin' Groovies. Logično, meni su puno bolje bile brže punk-rock pjesme, od ritmičnijih bluzija, ali sve je skupa ipak bilo izvedeno s dovoljno duha i sreće što se svira pred publikom (60-70 ljudi), da su na mene ostavili prilično pozitivan dojam. Pjevač je stvarno prava zvijer, grla koje grmi i reži; bubnjar prava kičma, kako i treba biti; a klinci na basu i solo gitari su za moj ukus malo previše pozirali prijateljskim fotićima. Ali, valjda to tako i mora ići u kompletu. Roadkill Egzotix još uvijek nisu jako dobar, nego samo dobar bend, ali potencijala imaju na bacanje, pa se veselim nekoj novoj svirci. Glavni bend večeri bili su sjajni Šveđani Masshysteri, trojka s debelim iskustvom na domicilnoj sceni grada Umeä, dok je basistica Sara svojevremeno bila i u The (International) Noise Conspiracy, ali nikakve me reference nisu mogle pripremiti na plimni val fantastičnoga punk-rocka kojim su se sinoć obrušili na KSET. Bendova svirka kreće se u pravilnim i jednakim razmacima i od panka stare škole, i od blago surferske garažne rokije, i od meke i poželjne pop-punk komercijale, a putovanjem uporno i predano rukovodi bubnjar Erik. Način na koji su melodije i rifove izmjenjivali spomenuta Sara i gitarist i glavni pjevač Robert pomalo me podsjetio na međuigru Johna Doea i Exene Cervenka iz legendarnih X, iako su Masshysteri generalno pozitivnijeg pogleda na svijet. Odnosno, to pretpostavljam sudeći po raspjevanim melodijama i osmjesima na licima benda, a kako su pjevali na švedskom (ili nekome drugom jeziku koji isto tako ne razumijem) ne mogu potvrdu naći u temama tekstova. Ako će nekome pomoći, pjesme na EP-ju koji sam poslije svirke kupio zovu se 'Monoton tid', 'Istiden', 'Tvivel' (najveći hit!), 'Lule' i 'Trött på tvång', pa javite ako sam totalno u krivu. Koliko se sjećam, sve su od njih svirali i sinoć, dodavši i još desetak pjesama u brzih, zabavnih, slatkih i jednostavno super četrdesetak svirke. Ne bih se bunio da zasviraju i po povratku s daljnjeg dijela turneje.

Inače, a u skladu s gornjom pričom o pravim i krivim izborima, moram se pohvaliti kako sam jutros ostvario i svoj prvi povijesni dobitak na kladionici! 10 kuna za 380 – da sam imao muda staviti keku sad bih dizao kredit za stan. Ajde, ne bih odmah, ali uz malo dodatnog i pametnog ulaganja sve bi bilo moguće. Dakle, hvala Kobeju, Gasolu, Dwightu, Hedi, Boozeru, te posebno Deronu Williamsu koji je u zadnjih pola minute zabio tri trice i tako ostvario nužan mi over nad marginom 21.5. Znao sam da će mi kad-tad opravdati povjerenje.

Provjeravanje bendova koji me pretjerano ne zanimaju nastavio sam i jučerašnjim posjetom Žednom uhu, a rezultati su bili znatno bolji negoli dan prije. Nemojte se bojati, nisam odjednom doživio prosvjetljenje po pitanju psihodelične ambijentale, ali ni zlato ugledao na kraju distorziranog synth tunela – jednostavno, očekivanja su bila krivo postavljena. Neki kažu kako Charalambides imaju jako kul ime, ali ja bih se u svakoj prigodi kada bih preko jezika izvalio Šaralambajds tijekom razgovora o programu festivala i mojim planovima o praćenju osjećao debilno. Supružnici Tom i Christina Carter svoj su nastup u glavnoj dvorani Teatra &TD – u koju je za ovu prigodu bilo ponovno postavljeno prvih desetak redova stolica, pa mi je izgledalo veća no ikad – započeli nekako potajno, kao da se skrivaju, pa sam prvih dvadesetak minuta njihove svirke proveo lunjajući teatarskim prostorima i čekajući da već jednom krenu. Onda sam tek skužio kako su vrata dvorane zatvorena, zbrojio dva i dva, ali i oduzeo jedan zbog činjenice da se nije čuo ni jedan jedini zvuk kako dopire iz dvorane. No, provjera je majka točnih informacija, pa sam zavirio i vidio kako su već počeli. Bojanu su, recimo, bili previše metal, zbog Tomovih flashy (koliko se to u ambijentalnom kontekstu može biti) solaža, ali meni su upravo ti dijelovi bili najbolji. Ne zato što sam metalac, nego zato što mi glomazna droneaža vrlo brzo postane zamorna, pa je bilo kakva akcija razlog kratkotrajnog zadovoljstva. Da živim u špilji u kanjonu Colorada u njihovim bih ekspedicijama u srce sunca, mjeseca, noći i vode valjda i nalazio zanimljivih stvari, ali kako se ne prezivam ni Fahey ni Rothko nije čudo da sam ostao hladan. Pauzu do početka odlične svirke Digital Leather Bojan i ja smo popunili sastavljanjem idealne jedanaestorice za predstojeće Evropsko prvenstvo, i to isključivo od igrača s Bilićeva popisa, jer nismo mi kojekakvi šarlatani koji preko utjecajnih medija nameću svoje pulene. Dakle, Pletikosa na branci, u obrani Srna, Knežević, Ćorluka i Pranjić, vezni red Modrić, Kranjčar i Rakitić, napad Petrić, Klasnić i Kalinić, pa ajmo u svakoj partiji zabit pet golova! Dobro, ipak je do prvenstva još točno mjesec dana, a ja sam danas baš zadovoljan što sam imao volje otići na koncert benda koji me ni po čemu što sam o njemu čuo ili od njega slušao nije trebao zadovoljiti. Digital Leather na onih nekoliko stvari koje sam čuo sviraju nekakav alternativni, distorzirani synth-pop, meni malčice dosadan. Možda nisam slušao pažljivo i detaljno, ali uživo su Digital Leather druga priča, čisti garažni pop-rock klase '77, sa sintićem koji zapravo češće nadomješta izostanak basa, nego što podsjeća na zvjezdane trenutke Eurythmics, Pet Shop Boys, Suicide, Denis & Denis ili Neki to vole vruće. Moje iznenađenje čistim rokenrolom, kakav nisam uopće očekivao, bilo je dovoljno da mi povremeno razotkrivanje bendove ne baš pretjerane usviranosti – bubnjar je učinio nekoliko stvarno velikih grešaka; inače, znate da je greška velika ako je ja primijetim – uopće ne zasmeta. Jako dobru atmosferu dodatno su dizali prvi redovi skakutavih fanova, te niska energičnih bombona kao što su 'Styrofoam' ili 'Hologram', ako sam naslove pravilno razabrao iz najava i refrena. Moje oduševljenje ipak nisu dijelili svi, jer sam u jednome momentu čuo neke ljude kako razočarano komentiraju da bend ima previše gitara i da to uopće nije electro, ali sto ljudi sto ćudi, a dvije gitare ja zadovoljan. Shawn Foree nekako je odbojan tip koji se nije nasmijao ni nakon što mu je bend pozvan na tri bisa, pa tako sumnjam kako prihvaća ičije savjete, ali moj bi bio taj da malo ozbiljnije poradi na rock postavi, a zaboravi električarsko oruđe.

Ako me sjećanje na plakate propuštenih koncerata ne vara, oba sinoćnja otvarača drugog dijela ovogodišnjega Žednog uha, i AIDS Wolf i Old Time Relijun, već su svojevremeno bila nastupala u Zagrebu, no kako kod mene imaju status bendova koje nije nedozvoljeno propustiti, tako sam ih tek sinoć prvi put čuo uživo. Ovakvi su festivali za provjeru takvih bendova koji me pretjerano ne zanimaju idealne prigode, a čisto sumnjam kako ću ih ikada ponovno poželjeti vidjeti uživo, osim ne budu li činili manje bitne dijelove nekoga šireg popisa. Kad ponovno preletim pogledom prve dvije rečenice imam dojam kako mi je sinoć u polukružnoj dvorani Teatra &TD, koja se polako ali sigurno probija na jedno od čeonih mjesta zagrebačke koncertne scene, bilo očajno, a zapravo uopće nije. Štoviše, bilo mi je baš okej, što je posljedica kombinacije nevelikih očekivanja i odlično odrađenih glazbenih zamisli bendova s čijim glazbenim zamislima nemam mnogo zajedničkih tema za razgovor. AIDS Wolf su se nekako ugurali na pomodni vlak za otkrivanje indie prostranstava goleme Kanade, iako nikakve veze s brojnim u zadnjih par godina popularnim zemljanima nemaju, jer je bend to koji pred sobom vidi jedan jedini cilj, a to je biti što glasniji i bučniji. I, ako se ikako može, žele cilj doseći što brže, da ne moraju gubiti dragocjeno vrijeme, pa im je koncert valjda zato i iscrpio većinu repertoara u nepunih pola sata vremena. Baš zbog svoje brzine i dječje predanosti destrukciji klasičnih pop elemenata – osim strukture, jer sve su pjesme trajale oko dvije minute, i imalo su nešto što bi se u nedostatku prikladnije terminologije moglo nazvati i fraza i refren – legli su mi mnogo bolje nego što sam pretpostavljao. Njihova buka nije teška i nasilna, nego nekako poletna, pa mi je bilo lakše oprostiti pojavljivanje lijepe jangle-pop Rickenbacker gitare u sasvim neprikladnom kontekstu. Da su mogli i bez bisa, jesu, jer je u drugoj polovici nastupa intenzitet ponešto opao, ili sam se ja ipak samo umorio. Old Time Relijun su drugačija banda šegatora, koja neuobičajenom instrumentalnom postavom – gitara, bubanj, kontrabas, saksofon – stvara atmosferu nekakvog post-punk saluna, ili new-wave istarske konobe. Kao da These New Puritans ili bivši Clor ili bilo koja druga skupina aktualne britanske klinčadije uskoči u vremeplov i završi u Oldhamovu Matewanu ili birtiji uz Danielovo nalazište nafte, pa osjeti da bi bilo dobro ne dosađivati mačorima izrezbarenih lica, ali ne može pobjeći od instinktivnog nagona za skakutavim ritmovima, Old Time Relijun bi se uz sitne preinake bez problema uklopili i u lijevo krilo americane i u širi reprezentativni popis najnovijeg vala novog vala, iako je mene čitavo vrijeme njihova himnička svirka podsjećala na nekakav izvitopereni gospel. Ono u čemu su Old Time Relijun najbolji pokretački je ritam koji jednostavno goni na skakanje ili barem njihanje, te koji stoji u osnovi svih sinoć sviranih pjesama. Problem je u tome što se u zadnjoj trećini itekako jako dalo osjetiti kako su sve te pjesme zapravo jedna jedina pjesma. Da su bile barem još dvije, bilo bi puno bolje.