Veliko mi je zadovoljstvo spamati ovaj blog kako bih vas obvijestio da od večeras na drugom programu Hrvatske televizije, u tjednom ritmu, kreću glanc-nove epizode popularne humoristične serije "Bitange i princeze" - s autorskim potpisima tandema Lazić-Kožul!

Ukoliko ste propustili prvih par epizoda četvrte sezone "Bitangi i princeze", možda se pitate šta ima novo kod naših junaka? E pa, Adriana je u zatvoru zbog terorističkih aktivnosti, a usto i trudna (dijete je Teovo). Teo se zaposlio kao tajni agent u tajnoj službi. Irena se zaposlila u Agenciji. Robi se nije zaposlio nigdje, pa stoga traži posao. Erotoman Sale je otišao kurcom za kruhom u inozemstvo kako bi se ozbiljnije počeo baviti filmskom produkcijom. Osama Bin Laden je odustao od raketiranja Splita.

A što će se svima njima (dobro, osim Osami) dešavati u predstojećih sedam epizoda s autorskim potpisima tandema Lazić-Kožul? Tja, bolje bi vam bilo zapitati se šta im se neće dešavati! Ilustracije radi, pogledajte samo naslove tih epizoda:

Crne zvijeri
Piši kući propalo je
Kako je propao rock'n'roll na mom otoku
Duge tople gaće
Rašeljkina velika pustolovina
Zakon braće Radić
Uspon i pad Austrougarske monarhije

Između ostalih, kao specijalni gosti u spomenutim epizodama pojavljuju se Krešimir Mikić, Goran Navojec, Tomislav Gotovac a.k.a. Antonio Lauer, Marko Lasić-Nered, Neven Aljinović-Toth te T-Mobileov Roko u ulozi otočkog rockera Belje.

Tvornica smijeha "Lazić-Kožul" također potpisuje i epizode "Stravične stranputice stvarnosti" te "Kratki film o marketingu", ali u ovom je trenutku još nepoznato kad će točno dotične biti prikazane (budete na vrijeme obaviješteni, bez greške). U međuvremenu, idućih sedam tjedana imat ćete priliku svakog ponedjeljka upaliti HRT2 oko 21 i nešto sitno sati, počevši s večerašnjom epizodom koju su Lazić i Kožul sukreirali s, glavom i bradom, našičkom mikropop legendom Aleksandrom Holigom! Al to je tek zagrijavanje, ono najbolje tek slijedi: Lazić i Kožul su uistinu jako ponosni na ono što su vam priredili u četvrtoj sezoni "BiP", i nadaju se da ćete pokoji put pogledati na što su to točno oni ponosni, jer... oni su tu da zabave vas! (A ne obratno, jel)

Bješe to prije nešto više od tjedan dana: džabalebarim ja za kompjuterom, pustim si u drajvu E: da mi svira jedan od omiljenih cedeja, kad li se u to iz nutrine kućišta paklenog stroja začuje glasan, neugodan zvuk lomljenja nečega! CD prestaje svirati, ladica drajva E: neće vani koliko god stiskao dugme čijim bi stiskanjem trebao postići upravo to. Mislim si: tja, nije prvi put da ladica odbija poslušnost, ajde, resetirat ću pa će valjda sve opet biti ok. I resetirao ja, al ladica se i dalje ne da. Mislim si: ajde, možda je to samo trenutno namrgođena, možda se oraspoloži kroz koji sat, a što se tiče onog neugodnog zvuk lomljenja nečega, možda mi se samo učinilo da je dopirao iz kućišta! Ali prođe dan, prođe još jedan, E: i dalje ne trza, i ja sam stoga pozvah stručnu pomoć.

I što se ispostavilo? Pa, ono, ništa, samo to da mi je drajv E: SKRŠIO CD KOJI JE EKSPLODIRAO U PARAMPARČAD A KRHOTINE SE RASPRŠILE PO CIJELOJ PRŽILICI I SVU JE ZAŠTOPALE!!! Jadni moj Todd! :(

Štajaznam, ne želim nikoga plašiti, ali sam htio podijeliti ovu malu tragičnu epizodu sa svima - čist onak, da znate da je i to moguće. Čak i ako je posrijedi Plextor, navodna kraljica pržilica.

No, ta je nemila epizoda sada za mnom: zahvaljujući nenadmašnoj Jurinoj ekspertizi, od netom minule nedjelje kućanstvo Ban-Kožul se opet može podičiti funkcionalnom pržilicom. A zašto o tome pišem tek sada? Ne zato što sam imao pune ruke posla (eh da bar...), nego zato što sam bio lijen. Ima i još puno drugih stvari koje sam htio, i koje sam mogao napisati za blog, ali jednostavno sam bio sramotno lijen. Sramota je utoliko veća što sam zadnjih par tjedana imao više nego oho-ho slobodnog vremena na bacanje! Al duša blogerska ne da mira, pa će u borbi između kreativnog dobra i lijenguzog zla valjda uskoro opet pobijediti dobro (nadam se).

6. JAY-Z – American Gangster

Jedna od najvoljenijih i najčešće upražnjavanih reperskih disciplina ona je usporedbe žanra sa sportom, te samog sebe sa sportskim velikanima, no Jay-Z je to, kao i uostalom sve drugo, uvijek radio s mnogo više duha, mnogo više dovitljivosti te, najvažnije, mnogo više prava. Zapravo, pada li vam na pamet itko drugi tko bi se u bilo kojoj ljudskoj disciplini imao pravo usporediti s Michaelom Jordanom? Ajde, možda netko i postoji, no Jigga i Air Jordan svojim su igrama vladali toliko suvereno, da nikakvoga čvrstog pitanja oko najboljeg u njima nikada nije ni bilo. Sve ovo pišem kako bih točnije objasnio svojevrsni i relativni, ali ipak podbačaj kakav je bio 'Kingdom Come'. Nakon što su njegovi Bullsi 1993. godine osvojili treći NBA naslov zaredom, Jordan se bio povukao iz sporta, a jedan od najčešće spominjanih uzroka takve odluke bio je upravo nedostatak motiva za daljnjim dokazivanjem u kategoriji u kojoj si upravo to i dokazao. Vrlo skoro, niti dvije godine kasnije, Jordan se vratio na košarkaške terene, jer nije mogao živjeti bez onoga što je volio najviše na svijetu. Pauze kao da nije ni bilo, jer su Bullsi, u međuvremenu tek solidni, ponovno osvojili tri NBA prvenstva zaredom, od kojih jedno s apsolutno najboljim regularnim omjerom svih vremena (72-10), nakon čega se je Jordan i opet povukao, da bi se i opet vratio, ali to su već bila neka druga vremena. Međutim, nije se prvi put Jordan vratio te odmah ponovno postao šampion, 1995. godine Bullsi niti s njegovim povratkom nisu uspjeli proći drugi krug doigravanja. Jebiga, koliko god velik bio, Jordan se ipak nije odmah uspio potpuno prilagoditi i prisjetiti vještine koju je bio zaobilazio skoro pune dvije godine. E, to ispadanje u drugom krugu play-offa od Orlanda, to vam je 'Kingdom Come'. Sve je potpuno jasno: nakon godina i godina dominacije, Jay-Z se povlači artističkim trijumfom 'The Black Album', ali shvaća da bez hip hopa ne može, pa se vraća u igru u kojoj su ipak zavladala neka druga pravila. Snima jako dobar album, dovoljan za ulazak u doigravanje, ali ne i za osvajanje naslova, da bi tek dogodine ponovno osvojio krunu. Ta se kruna zove 'American Gangster', i daleko je najbolji hip hop album ove godine, a ako je ujedno i putokaz kako će Jay i dalje osvajati godišnje naslove, tim bolje! Čini se da je Jigga lani, kao i Michael onomad, napravio istu grešku, a to je pokušaj prilagođavanja novome, odnosno zanemarivanje svojih najjačih oružja. Čim su se obojica prisjetili tko su, što su i što sve mogu (a mnogo od toga što oni mogu, mogu samo oni i nitko više), vratili su se na vrh. Prosede cijele priče, o tome kako je Jaya za snimanje albuma inspirirala rana verzija Scottova istoimenog filma, u čijoj je radnji prepoznao mnoge paralele s vlastitim životom, važniji je kao dokaz Jayeva statusa – šta mislite da bi Ridley Scott na projekciju radne verzije svoga budućeg hita zvao Lil Waynea ili 50 Centa? Ne budite smiješni – negoli kao komponenta albumova nastanka, jer nema ovdje mnogo toga od konceptualnog albuma, i tim, opet, bolje. Na 'American Gangster' Jay-Z je spojio suštine svojih najboljih albuma, hustlersku tematiku i glad za dokazivanjem debija 'Reasonable Doubt', soul paradu i 70's sjaj 'The Blueprint' i apsolutni autoritet 'The Black Album', ostavivši u slavnoj prošlosti samo cutting-edge ludilo 'Vol. 3… Life And Times Of S. Carter', ali imam dojam da mu takav futurizam ionako sada ne bi najbolje pristajao. Od dvojice pionirskih arhitekata soul dominacije u hip hop beatovima ovdje je prisutan samo Just Blaze, i to s dvije produkcije, dok su lavovski dio posla odradili P. Diddy i ponovno oformljeni The Hitmen, opskrbivši majstora ceremonije adekvatnim materijalom za novi klasik. Jay je nakon toga samo ušao u studio i odrepao svoje. Bez zapisivanja tekstova, normalno. The ruler's back! GGGG07 KANDIDAT: Roc Boys (And The Winner Is…)

5. OKKERVIL RIVER – The Stage Names

'Plus Ones', središnja pjesma 'The Stage Names', sjajnoga novog albuma grupe Okkervil River, ne samo zahvaljujući centralnoj poziciji rasporeda, nego i njegovo najjače oružje, koje bi i oponente mogla nepovratno razoružati i preobratiti u svoje niti četiri minute trajanja, doista bi svakoga autora i tekstopisca trebala učiniti ljubomornim do puknuća. Po vlastitom priznanju vođe benda Willa Sheffa napisana jedne umorne, pijane noći nakon nastupa na SXSW festivalu, ona je krunski dokaz njegove lakoće stvaranja i maštovite originalnosti, koliko i već u nekoliko navrata ranije naznačene ljubavi prema glazbi, njenim izražajnim mogućnostima te osjećajima koje budi. Naime, 'Plus Ones' svoje ime duguje osnovnome liričkom konceptu intertekstualne igre s naslovima pjesama iz pop povijesti u kojima se pojavljuju brojevi, svima kojima Sheff ovdje pribraja još broj jedan, te tako još jednu priču o nemogućoj ljubavi smješta u zanimljiv kolaž koji, među ostalima, čine '96 Tears' ? & The Mysterians, Nenina '99 Luftballons', '7 Chinese Bros.' grupe R.E.M., 'Eight Miles High' The Byrds, 'Three Times A Lady' The Commodores i 'Sixteen Candles' The Crests. No, takav tekstualni temelj pjesme nipošto nije tek kuriozitet koji se troši nakon par startnih slušanja, jer je emocija koja iza njega stoji skoro pa neizdrživo jaka i pravi izvor njene uvjerljivosti, a melodijska linija i bogat aranžman ono što ju i uzdiže u moderan klasik nezavisne pop glazbe. Također, prikladna je to ilustracija još jednoga koraka dalje koji je na novoj ploči ovaj uvijek pouzdan bend napravio, nadmašivši čak i, dosad se činilo, nenadmašni 'Black Sheep Boy', polu-konceptualni album zasnovan na obradi i razradi ideja istoimene Tim Hardinove pjesme. Ako ništa drugo, 'The Stage Names' je osjetno komunikativniji i razigraniji, širega žanrovskog dijapazona, kad je već određivanje suhe kvalitete uvijek podložno subjektivnom doživljaju, pokazatelj kako se Sheff i ekipa definitivno neće sramiti relevantnijeg mainstream statusa, koji im svesrdno želim. U svojim počecima nezavisan bend čestog folk-pop zvuka, ali pjesama boljih od većine konkurenata i suboraca, danas Okkervil River zvuče bogato i moćno, određeni isključivo svojim željama i idejama, a nikako limitima. Sigurna i opuštena vožnja kroz brojne žanrove američkog naslijeđa, zvučna slika u kojoj istaknuto mjesto imaju i mnogi instrumenti izvan klasične postave rock benda, te spremnost na ambiciozne glazbene pothvate bez ikakve pretencioznosti, razlozi su zbog kojih je Okkervil River lako proglasiti svojevrsnom verzijom legendarnih The Band za indie generacije. Oni su, jednostavno, jedan od najboljih bendova na svijetu, i samo nam je žaliti što divan zagrebački koncert iz 2005. ove godine nije doživio reprizu, barem ako niste bili orni zaputiti se do Austrije ili Italije. Još samo jedna mala opaska. Nedvojbeno najbolji album prošle godine, 'Boys And Girls In America' The Hold Steady su otvorili pjesmom o pokojnom američkom pjesniku Johnu Berrymanu. Okkervil River svoj 'The Stage Names' zatvaraju s 'John Allyn Smith Sails'. John Allyn Smith Berrymanovo je pravo ime, a to što ova ploča na kraju i nije zasjela na sam vrh moje liste više govori o albumima koji na njoj tek nadolaze. GGGG07 UČESNIK: Plus Ones

4. TED LEO & THE PHARMACISTS – Living With The Living

Jedna me je stvar dugo mučila kod 'Living With The Living' pa sam je bio odlučio provjeriti. Naime, iz rasporeda albuma sam izbacio po mome sudu slabe točke, nebitan uvod 'Fourth World War', HC zaostatak 'Bomb. Repeat. Bomb' i reggae vježbu 'The Unwanted Things', te zatim poslušao ono što sam se nadao da će ispasti apsolutno bezgrešan album. I nisam bio potpuno zadovoljan rezultatom. Apsolutno bezgrešan album jesam dobio, ali s njim je u paketu stigla i tolika euforija melodijskog slavlja i filigranskih power-pop aranžmana da se album naprosto nije mogao slušati bez buđenja sitnog ludila. I onda sam skužio kako u Teda Leja uopće nije uputno sumnjati, jer čovjek uvijek vrlo dobro zna što mu album treba. Navedene se pjesme nikako ne mogu mjeriti s ostatkom, ali omogućuju da taj ostatak slušate pozornije i doživite potpunije nakon što su vam one pružile potreban predah. Predah koji je dobrodošlo podsjećanje na ritam klasičnih, vinilnih albuma, kada ste se morali ustati kako biste promijenili stranu. Naravno, nema spora da je puno bolje ne morati se ustati da biste čuli drugu polovicu albuma, zbog čega tu i jesu gornje tri pjesme. E Tede, lukavče! Iako sam sve prethodne albume Teda i The Pharmacistsa imao i poznavao, tek me je 'Living With The Living' zarobio do kraja, a sređivanje zaostataka nije mi promijenilo mišljenje kako mu ovo jest najbolji album. Teda se često uspoređivalo s velikanima kakvi su Bragg, XTC, Springsteen, Weller ili Strummer, no ja se osobno, koliko god mozgao, nisam uspio prisjetiti ni jednog jedinog benda ili glazbenika s kojim bih mogao usporediti blještavi zvuk Tedova benda. Nije da je čovjek izmislio novi žanr, ali bome ga svira toliko lijepo i uživljeno, da sve usporedbe ispare iz glave. Ne treba njegove radove slušati prepažljivo da bi se skužilo kako je ovdje riječ o pravome skladatelju, a ne nekome darovitom nabadaču akorda. Matija mi je jednom bio rekao kako Teda još nije baš zavolio, jer ima dojam da je riječ o štreberu koji može replicirati svaki zvuk, svaku strukturu, svaki žanr, svaki detalj koji kod nekoga drugog čuje pa to poželi napraviti. Vjerojatno to nije puno daleko od mojeg viđenja kako Ted melodije svojih pjesama baš ono sklada, za klavirom ili gitarom, pažljivo brine o ukrasima aranžmana, tekstove minuciozno dorađuje, a bend bez umora vodi ka zamišljenom rezultatu. Pravo je veselje što sve to dolazi od čovjeka koji svira čisti, rasturački gitarski pop-rock, a 'Living With The Living' nadilazi sve što je ta kategorija ponudila posljednjih par godina. GGGG07 UČESNIK: A Bottle Of Buckie

3. JASON ISBELL – Sirens Of The Ditch

Da previše ne okolišam, jedinu ću zamjerku ispucati odmah na početku. Naime, nikako ne mogu shvatiti zašto omot prvog solo albuma Jasona Isbella, jednog od najboljih tekstopisaca na svijetu, nema otisnute tekstove. Nije da ih zaluđeni obožavatelj poput mene nije pohvatao nakon nekoliko slušanja, ali potez grafičkog urednika doista nema smisla. Mada, bolje da tekstova na omotu nema a da su ovoliko dobri, nego da ih ima a da su tako-tako. Jason Isbell jedan je od mojih najdražih glazbenika, čovjek preko čijih se pjesama i jesam zaljubio u Drive-By Truckers, pa su me ovoproljetne vijesti o njegovu napuštanju grupe bile dobrano drmnule. Iz današnje je perspektive jasno kako je taj raskid vjerojatno bio uzrokovan onim važnijim, raspadom braka s basisticom Shonnom Tucker. Da je tu sve štimalo kako spada, vjerujem da bi se Isbell uspio smiriti i srediti sve nesuglasice s bendom. Ovako, ništa ga nije držalo na jednome mjestu, pa se jednostavno odlučio na solo karijeru. I, kako stvari sada stoje, ispalo je odlično. 'Sirens Of The Ditch' je briljantna ploča, a najave o novom albumu DBT, koji bi trebao izaći za dva tjedna, jako obećavaju. Vremena za upoznavanje nove inkarnacije DBT bit će i više nego dovoljno, ali nova i nova slušanja 'Sirens Of The Ditch' samo jačaju uvjerenje kako će Isbella biti nemoguće zamijeniti. Svih 11 pjesama albuma prava su remek-djela, što album nije samo zato što žanrovska raspršenost odaje kako je nastajao kroz nekoliko godina, u pauzama rada s tada matičnim bendom. Ne da sad imamo posla s nekom shizofrenom kompilacijom, sve su to pjesme kakve komotno možemo očekivati od jednog americana kantautora, ali bi ujednačeniji ton albumu osiguravao i još nekoliko punata. A možda i ne bi, kad ponovno razmislim, jer je Isbellova autorska vizura toliko precizna da se razlike između power-popa, bluesa, soula, hard-rocka, americane i folka uopće ne doimaju jako bitnima. Naravno, sve je to rock'n'roll, ili country-rock, ili kako već, a Jason ga svojim pjesmama čini najvažnijim na svijetu. GGGG07 UČESNIK: Dress Blues

2. JOSH RITTER – The Historical Conquests Of Josh Ritter

Čini mi se da je nemoguće prečuti, makar i tijekom površnih preslušavanja, kako je Josh Ritter potpuno očaran i začaran ljepotom, snagom i mogućnostima glazbe, kako one brojnih uzora i idola, tako i svoje, temeljene na bogatoj povijesti kantautorske pjesme, ali istovremeno i apsolutno samosvojne, nadahnute te dorađene skoro do savršenstva, ako je ono uopće dohvatljivo. Čuje se to u ama baš svim pjesmama njegove plodne karijere (pet ploča u osam godina); koliko u stihovima koji obiluju toplim i gorkim životnim istinama, veselim igrama riječi, halucinatornim pričama iz paralelnih svjetova, aluzivnim nadrealizmom, lomljivim emocijama i neophodnim dozama nade, toliko i u vrludajućim melodijama i prelijepim aranžmanima predanog perfekcionista, koji ipak vrlo dobro zna kako je ogoljeno osjećajno polazište najučinkovitije sredstvo za zarobljavanje publike. Čuje se to i u zvucima upijenima s različitih kantautorskih izvora, zbog čega je Ritter u ranijim razvojnim fazama ponegdje bio optuživan za puko kopiranje velikana kao što su Dylan, Hardin, Van Zandt, Springsteen ili Cohen. Takve optužbe, danas je još i jasnije, nikada nisu ni imale smisla, jer je najvažniji preduvjet stvaranja upravo ljubav prema glazbi, pa je logično kako nema ništa loše u svjesnom ili nesvjesnom preuzimanju postojećih obrazaca. Svjetlucavom, bistrijom i neposrednijom produkcijom se nastavljajući na pop pristup prethodnika 'The Animal Years', a tekstualnim temama opet zahvaćajući u sva vrela autorove inspiracije, peti album 'The Historical Conquests Of Josh Ritter' još je jedan komercijalan i kreativan pogodak autora, razigrana ploča šarolike inspiracije. Glazba sedamdesetih godina Ritteru je uvijek predstavljala emotivno i zvučno sidrište, no ono što na novom albumu iznenađuje saznanje je kako je osim u američku, Josh jednako zaljubljen i u britansku glazbu istog desetljeća. Divan singl 'Right Moves' najčvršći je dokaz te veze, pjesma koja zvuči poput nove verzije špice 'Mućki' u izvedbi Eltona Johna, dok se glam naslijeđe Stevea Harleyja ili Davida Bowieja u 'Rumors' spaja sa keltskim soulom Vana Morrisona i Dexys Midnight Runnersa, a u 'Mind's Eye' i s Paul McCartneyevim stadionskim popom, s time da me ritmičnost pjesme uvelike podsjeća i na Spoon. Ritter ipak nije potpuno promijenio tim, nego je samo poželio proširiti polje djelovanja s uspjehom realiziranom ekskurzijom u za njega neočekivane zvukove, dok je ostatak albuma opet pun onih prekrasnih folk-rock pjesama kakve od Josha posebno volim dobivati. Na samom početku albuma, 'To The Dogs Or Whoever' odmah daje do znanja kako su epopeje 'Wolves' i 'Lillian, Egypt' dobile svoju nasljednicu, baš kao što se na divne akustične balade s prethodnih ploča nastavljaju sićušna 'Moons', koja zvuči poput sažetka kakve elegije Townesa Van Zandta, te moderni trubadurski klasik 'The Temptation Of Adam', epizoda 'Izgubljenih' smještena u doba hladnog rata, s vrhuncem u sljedećim stihovima: „Oh Marie if you would stay then we could stick pins in the map, Of all the places where you thought that love would be found, But I would only need one pin to show where my love's at, In a top secret location three hundred feet under the ground“. Veseljačka strana Ritterove prirode do izražaja dolazi u neodoljivoj country poskočici 'Next To The Last Romantic', u kojoj bubnjar Liam Hurley, nakon što je briljirao na cijelom albumu, postiže i nekoliko bodova više. No, najljepša pjesma albuma prepoznatljivo je autorova 'Empty Hearts', zapravo prilično jednostavna pop pjesma, ali napisana s viškom nadahnuća: „There's a friend that I have and for her I'll go back, You see all of these empties that I'm holding, They're too much for a man, empty arms, empty hands, And she'll know me by the sound of my hoping“. Upravo je u ovome Josh najbolji, u malim istinama velikih ljubavi, u bogatstvu klasične pop-rock pjesme. Spajajući roots prtljagu kantautorskih varijacija sa privlačnim sjajem pop šarenila, 'The Historical Conquests' je album kojim je Josh Ritter pokazao kako u sebi još ima mnogo autorske kondicije, ali i zavidnu količinu istraživačkog impulsa. Ne samo da je ravan izvanrednima 'The Animal Years' ili 'Hello Starling', nego je i svojevrstan novi početak, koji lakoćom održava visoku razinu Joshova rada, što je ukupnom zbiru mnogo više nego što sam imao pravo očekivati. GGGG07 UČESNIK: Empty Hearts

1. THE DEXATEENS – Hardwire Healing

Pattersonu Hoodu, u načelu, uvijek mogu vjerovati. Možda ne baš kad 'In Rainbows' proglasi jednim od najboljih albuma 2007. godine, ali kada preporuči neki sjajni nepoznati deep-fried rock'n'roll bend iz Alabame onda svakako. Kada sam na lanjskoj listi 'A Blessing And A Curse' stavio iza Centro-maticova 'Fort Recovery' (danas je jasno da je odluka bila itekako ispravna), napisao sam kako ću se vođi Drive-By Truckersa rado odužiti, što bržom nabavkom The Dexateens, koje je uporno hvalio na sve strane, te je naposljetku zajedno s Davidom Barbeom i producirao njihovu najnoviju ploču 'Hardwire Healing'. Da sam znao kako je riječ o jednom od najboljih bendova na svijetu, ne bih bio čekao ni trenutka. Ovako, anticipiranje i iščekivanje isplatili su se u potpunosti. Neću vas zamarati (ha, ha…) detaljima oko raspodjele drugog, trećeg i četvrtog mjesta ove liste, ali moram biti iskren i priznati kako je 'Hardwire Healing' krucijalnu prednost nad konkurentima ostvario neprestano igrajući u paru s jednako genijalnim prethodnikom 'Red Dust Rising', izdanom 2005. godine. Kumulativna moć njihova prepečenog southern-rolla doista je gazila apsolutno sve pred sobom, sjajnim pjesmama, masnim gitarama, instinktivnom melankolijom, melodijama-strelicama i potpuno srceparajućim baladama, iako situacija ne bi znatno drugačije izgledala ni da sam cijele godine bjesomučno vrtio samo 'Hardwire Healing'. Prije njegova snimanja, kreativna jezgra benda, Elliott McPherson i John Smith – ne mogu odoljeti, Lennon i McCartney južnjačkog rocka ili skillet-rocka, kako sami nazivaju svoj zvuk – bila se zbog međusobnih nesuglasica umalo raspala, pa ne čudi što po pomirenju najnovija verzija benda u bržim stvarima zvuči potpuno spremno i bezbrižno. Balade su već druga priča, mračne i bolne, a dobar dio njih vjerojatno je i napisan u fazi neizvjesnosti oko nastavka karijere. Naravno, nije da će ikakve karijere u profesionalnom smislu riječi ikad i biti, ali kad su jedni relativno srodni Two Cow Garage došli do prilike za svirku u Hrvatskoj, možda se i The Dexateens uspiju otisnuti na slična putovanja. Što god im budućnost donijela, međutim, The Dexateens su već napravili dovoljno kako bi mi postali jedan od najdražih bendova. Ni u kojem drugom ove godine nisam uživao potpunije i iskrenije. GGGG07 KANDIDATI: Naked Ground – Downtown – Makers Mound – Some Things – What Money Means – Own Thing – Fyffe – Freight Train – Nadine – Outside The Loop – Fingertips GGGG07 UČESNIK: Neil Armstrong

10. BRUCE SPRINGSTEEN – Magic + BRUCE SPRINGSTEEN WITH THE SESSIONS BAND – Live In Dublin

Vjerojatno je potpuno nepošteno, ali poludim kad čujem da 'The Seeger Sessions' album hvali itko tko nije i inače Springsteenov fan. Argumentacije u stilu da je za razliku od svoje defaultne gromke plastike i mahanja patriotskim zastavama Bruce na toj ploči konačno zazvučao kako treba, nadahnuto se okušavši u ekspediciji po staroj glazbenoj Americi, glupe su i seljačke! – uf, koja uvreda, baš sam im pokazao! Koliko god odličan album bio, a jest, ipak je na generalnoj ljestvici svih Springsteenovih albuma smješten tek pri samom kraju, bez razmišljanja bolji tek od 'Human Touch' i 'The Rising', jer su pjesme koje je napisao sam Bruce Springsteen uvijek nekako bolje od onih koje Bruce Springsteen nije napisao. Drugi važan element 'Magic' jest taj da je i unatoč tome što je svoju najbolju ploču (bila ona 'Nebraska' ili 'Tunnel Of Love', svejedno) Springsteen snimio bez pune podrške The E Street Banda, ipak svaki pravi fan željno iščekivao još jedan velik album cijele bande, jer 'The Rising' to jednostavno nije bio. I, mada je publiku često znao iznenaditi naglim skretanjima u neočekivano, ovoga se puta Bruce odlučio na željen i očekivan potez, iznenadivši samo strašću, predanošću i mladenačkom zaigranošću benda, kojima su mudre i proživljene pjesme odsvirane kao što su to radili nekada po barovima Asbury Parka. Producent Brendan O'Brien je ovoga puta ili na snimanje došao naoružan brojnim slušanjima snimaka iz sedamdesetih, ili se malo više konzultirao sa Steviejem Van Zandtom i samim Bruceom, te je za razliku od prethodnog, usiljenoga bendovog zvuka s 'The Rising' ovdje osigurao klasičnu boardwalk romantiku istočne obale, spojivši je s povremenim žešćim gitarskim udarima. Lijepo je kad se bendovi ponovno izmisle i promijene, ali kad se približiš šezdesetima sve to gubi logiku i smisao – samo da su pjesme odlične, a atmosfera u taboru dobra, i sve će biti okej. 'Magic' meni, prije svega ostalog, predstavlja upravo to. Iako u zadnje vrijeme Bruce, valjda pomalo potaknut i nevjerojatno plodnim diskografskim nizom posljednjih par godina, najavljuje kako se nikada neće ostaviti glazbe, vrijeme ipak dolazi po svoje. Danny Federici i Clarence Clemons imaju ozbiljnih zdravstvenih problema, koji ne moraju rezultirati skorašnjom ili uopće tragedijom, ali nitko se ne može praviti da je sve u najboljem redu. Osim na prekrasnoj ploči koja vjerojatno predstavlja posljednji pozdrav jednog od daleko najboljih bendova koji je ikada zasvirao zajedno. Pasionirano kupovanje svega što Bruce objavi lošom investicijom rezultira iznimno rijetko, ali i to se nekada desi. 'Live In Dublin' nipošto nije takva, loša investicija, ali dva su mi slušanja bila dovoljna da zaključim kako ga nikada više neću poslušati. Pjesme The Sessions Banda zvuče podjednako kao i na albumu, a revidirani komadi iz ostatka Bruceove antologije nikako ne drže vodu. GGGG07 KANDIDAT: I'll Work For Your Love

9. BRIGHT EYES – Cassadaga + Four Winds EP

Za radoholičara Conorova kalibra, pauza od više od dvije godine između objavljivanja para prethodnika i ovogodišnje 'Cassadage' djelovala je i još dulja, iako smo lani dobili krasnu kolekciju rariteta. Zato i ne čudi broj od čak 19 (13 regularna ploča, 1 bonus diskić limitirane verzije, 5 EP) novih pjesama kojima nas je zasuo tamo na proljeće, kao ni jednosatno trajanje regularnog albuma. 'Cassadaga' se u najvećoj mjeri nastavlja na kantautorski urbani folk kojim je Conor Oberst na 'I'm Wide Awake, It's Morning' snimio jedan od najboljih albuma tisućljeća, iako nije toliko fokusirana i stilski dosljedna, ali je zato nošena krilima izvanrednog singla 'Four Winds'. Opušteniji pristup nakon zasluženog i potrebnog odmora Oberstu je dozvolio slobodniju šetnju po svim fazama svoje karijere, čija je žanrovska ruha ovdje u pravilu iskoristio na najbolji mogući način. Mislim, nije da je Conor ikada bio pravi kameleon, jednostavno se razvijao kako je odrastao – još je uvijek tek u svojim dvadesetima. Ovakva stilska razigranost albumu upravo i osigurava dobar dio šarma i zanimljivosti, jer se fanu u meni lijepo bili prisjetiti bedroom-folka ranih albuma, alternativnog wall-of-sounda s 'Lifted' ili elektro-rock balada s 'Digital Ash In A Digital Urn'. Najveću većinu premijernih Bright Eyes (ovdje stvarno funkcioniraju kao pravi bend, uz asistenciju slavnih gostiju) su ovdje nadmašili novim pjesmama, što već samo po sebi predstavlja puni pogodak, jer je Conor i dalje autor kojega je neumjesno omjeravati o konkurenciju. 'Four Winds' EP je samo trebalo spojiti s 'Cassadagom' u dupli album i imali bismo grandiozan komad epike s mjerom, ponajbolji dupli album zadnjih nekoliko godina. GGGG07 UČESNIK: Four Winds

8. RYAN ADAMS – Easy Tiger

„Neću reći da je Ryan Adams najbolji sjevernoamerički kantautor nakon Neila Younga. Ali neću reći ni da nije.“ Stephen King, barem još uvijek, ne uživa ugled glazbenog autoriteta, čije se procjene i sudovi u krugovima zaljubljenika u glazbu strastveno komentiraju danima nakon objavljivanja, ali gornjim je zaključkom istovremeno iskazao svoju ljubav prema Adamsovu radu ali i precizno sažeo autorovu turbulentnu karijeru. Kad god je Adams snimao dobre albume – sve tri ploče Whiskeytown, 'Heartbreaker', 'Gold', 'Cold Roses', 'Jacksonville City Nights' – oni su bili upravo sjajni, iskazi talenta kakav se rijetko rađa, dokazi kako Ryan s punim pravom nosi teret nasljeđivanja velikana kao što su Young, Gram Parsons, Bob Dylan ili Willie Nelson. No, kada snimljeni albumi nisu bili na tako visokom nivou – 'Demolition', 'Rock N Roll' , 'Love Is Hell', '29' – bila je riječ o ne toliko razočaravajućim koliko iznimno zbunjujućim radovima, nakon kojih nikome nije bilo jasno što on sam traži od svoje karijere, a i najodaniji obožavatelji gubili su neke od svojih najjačih aduta u žustrim raspravama o njegovu pravom licu. Njegov već deveti album u samo sedam godina samostalne karijere, 'Easy Tiger' srećom pojačava redove odličnih ploča, i to znatno, opuštenim, ugodnim country-rockom u kakvom se Adams izgleda ovih dana najljepše osjeća. Iako s nešto manje country elemenata, 'Easy Tiger' je pravi nasljednik izvrsnog 'Cold Roses', čija bi maestralna 'Let It Ride' i od ovog albuma napravila ozbiljnoga kandidata za najbolju Ryanovu ploču uopće. Ovako, bez nje, novi je album ipak samo još jedna lijepa ploča, koja najvažnije vijesti isporučuje tek u paketu sa saznanjem kako je Ryan već više od godinu dana potpuno trijezan i čist od droge, te friškim intervjuima u kojima se pokazuje mnogo smirenijim, realnijim, svjesnijim svojih kvaliteta i uspjeha, ali i mana i prepreka ka konzistentnijem radu. Sve skupa, Ryanovi obožavatelji imaju dovoljno razloga za veselje, jer nade kako će se u budućnosti izbjeći dosadašnja otklizavanja više ne izgledaju tako uzaludnima, što potvrđuje i uvjeren, snažan glas kojim Ryan otpjeva „Tomorrow's on its way and there's always new songs to sing“ u krasnoj 'Pearls On A String'. Doduše, razloga za veselje naći će se pregršt i na ostatku albuma, od čijih 13 pjesama samo jedna traje dulje od 3 i pol minute, čime 'Easy Tiger' podsjeća i na zlatna kantautorska vremena LP ploča, u kojima glazbenici na albume nisu pod svaku cijenu nabijali maksimalnu minutažu. Ovako, preslušati ga dva puta zaredom skoro pa je neizbježno. Za razliku od spomenutoga 'Cold Roses', ispod kojeg je bio potpisan i fantastičan prateći bend The Cardinals, 'Easy Tiger' je pripisan samo Ryanu, no zvuk FM-rocka sedamdesetih godina nedvojbeno ukazuje na važnost bubnjara Brada Pembertona, basista Chrisa Feinsteina, steel gitarista Jona Graboffa i kultnoga gitarista Neala Casala. Sigurna zaštitna mreža The Cardinalsa ne popušta ni u jednom trenu, što Ryanu, koji je opet u punoj liričkoj i pjevačkoj formi, omogućuje udobnu vožnju po različitim granama žanrovskog stabla country-rocka. Ja samo neću reći kako nije. GGG07 UČESNIK: Two

7. RICHMOND FONTAINE – Thirteen Cities

Unatoč tome što su svoju karijeru započeli upravo krajem devedesetih, u vrijeme kada je spajanje rokerskih i američkih korijenskih glazbenih obrazaca na sebe privlačilo pažnju mnogobrojnih poklonika nezavisne glazbe, a istovremeno i u dobu kada su nove napredne tehnologije počele umnogome olakšavati nabavku i one glazbe objavljene i na najmanjim i najopskurnijim diskografskim etiketama, Richmond Fontaine su uspjeli ostati skoro apsolutnom nepoznanicom sve do prije tri godine, kada je objavljen njihov maestralni album 'Post To Wire', koji ih je polako ali sigurno stao približavati upornijim pratiteljima scene. Te 2004. godine Richmond Fontaine je bio bend kao izmaštan u najljepšim snovima fanova nezavisne glazbe, koji naprosto znaju kako uvijek postoji još barem jedan genijalan bend do kojeg se itekako isplati vrijedno kopati i istraživati, ali i biti spreman na česta razočaranja. 'Post To Wire' nije otkrivao toplu vodu, ali je zato elemente svih tradicija – punk, country, rock – na koje se oslanjao koristio na način toliko uzbudljiv, svjež i zavodljiv da se doista i činilo kako predvodnik Willy Vlautin i njegovi suborci žanr predstavljaju po prvi put. Nakon pretprošlogodišnjeg albuma 'The Fitzgerald', na kojem su sužavanjem zvučne slike skoro samo na akustičnu gitaru i sitna pomagala bile do kraja izbrisane i one male oaze nade kakve je Vlautin ranije ostavljao likovima svojih mračnih pjesama, te koji je bio jedan od  na način toliko uzbudljiv, svising like Mariachis feet, Maybe a deck of cards and her record collection from the 1930's, We'llrijetkih albuma koji se i pristupom i tematski i zvukom, ali i kvalitetom, mogao usporediti sa Springsteenovom epohalnom 'Nebraskom', prvo što se da primijetiti na također odličnome novom albumu 'Thirteen Cities' jest povratak kompaktnije, kompleksnije svirke cijelog benda. Manje je danas tu dinamitnih gitara kakve su grmjele na radovima nezaboravnoga mineapoliskog punk-rock terceta osamdesetih, skupina Hüsker Dü, The Replacements i Soul Asylum, a više tekstura kakve su se i mogle očekivati na albumu snimljenom u slavnom studiju Wavelab u Tucsonu u Arizoni, s time da je album opet optočen i divnim slide pasažima stalnog suradnika grupe Paula Brainarda. Prikladan uvodni instrumental 'Intro/The Border' polako nas uvlači u trubačko marijači otvaranje i poletan bubanj još jedne luzerske ispovijesti 'Moving Back Home #2', koja se vrlo lako mogla naći i na nekome novom albumu grupe Calexico, i to takvom na kojem će naglasak biti više na preglednim rock pjesmama, a manje na eksperimentalnom bogatstvu aranžmana. Naravno, ne čudi da jedna od truba pripada Jacobu Valenzueli, članu Calexica i daljnjem rođaku r'n'r pionira Ritchieja Valensa. Gostiju na albumu ima još, i to i mnogo poznatijih. Jedan od šefova Calexica, Joey Burns, kreira zvučnu pozadinu 'The Disappearance Of Ray Norton', jedne od onih ispričanih novela kakve su u dijelovima činile vezivno tkivo 'Post To Wire', zatim zatvarača albuma 'Lost In This World', balade koja kao da je pristigla s debija Toma Waitsa, te sudjeluje i u panoramskom instrumentalu 'El Tiradito', a kod nas obožavani Howe Gelb svira klavir na '$87 And A Guilty Conscience That Gets Worse The Longer I Go', pjesmi koja već i samim naslovom ukazuje o kakvom se noir-westernu radi. Međutim, svi navedeni i nenavedeni gosti tek su zanimljiv dodatak albumu, nikako ne uzrok njegove zavidne kvalitete, koja svoje vanserijsko uporište ima u opet sjajnim Vlautinovim tekstovima te intuitivnom muziciranju Seana Oldhama, Davea Hardinga i Dana Ecclesa. Pustinjski pop 'Capsized' najbolji je primjer tvrdnji kako su i u pravom americana moru koje preplavljuje horizonte američke glazbe Richmond Fontaine rijetke i dragocjene ribe, a prva kitica nježne 'Four Walls' bit će dovoljna za prezentiranje Vlautinova pjesničkog talenta: Four walls just lock us in, Don't worry if we can't get out 'cause nothing can get in, All I need are my books and an atlas, A case of Pearls at my feet, Maybe a deck of cards and her record collection from the 1930's, We'll lay around and our hearts will sing like Mariachis. GGGG07 UČESNIK: Moving Back Home #2

20. BABYSHAMBLES – Shotters Nation

Izvannastavne aktivnosti na polju uživanja opijata i posljedičnoga kršenja zakona gdje god se i kad god to može Peteu Dohertyju nekako ne bi smjele ostavljati dovoljno vremena za bavljenje glazbom, no sav se taj kaos u njegovim radovima srećom ne odražava negativno – smanjivanjem kvalitete, ili čak i raspuštanjem grupe – nego ipak osiguravanjem nepresušnih tema i zanimljivog sadržaja. Ako je ikada bilo potrebno raspodjelu uopće označiti, bilo je jasno kako je u The Libertines upravo Pete bio zaslužen za albionsku arkadiju, dok je Carl bio više garažni mangup, no 'Shotters Nation' još jednom pokazuje kako uz nostalgične, omamljujuće elegije Pete barem jednako toliko voli i razuzdano opaliti po žicama električne gitare. Koliko god dobar i primamljujući bio, prethodnik 'Down In Albion' ipak je bio za nijansu preglomazan, te razbacan na sve strane, pa su se poneki prigovori protivnika morali uvažiti. Sve to 'Shotters Nation' izbjegava gracioznom lakoćom, prelijepim pjesmama, ispunjavajući Peteovu želju za bivanjem nasljednikom velikih britanskih rock'n'roll autora. GGGG07 UČESNIK: Delivery

19. BUFFALO TOM – Three Easy Pieces

Logično je da je cijela gomila ovogodišnjih reuniona nekoć raspadnutih bendova u drugi ili čak i treći plan potisnula ponovno okupljanje bostonskih Buffalo Tom, kad bend nikada nije uspio niti pokucati na vrata mainstreama – što su u pojedinim trenucima bili uspjeli gotovo svi bendovi s fantastične nezavisne scene istočne obale – čak ni kada su sve srednjoškolke pokušavale nabaviti pjesmu 'Late At Night' koja je zatvorila jednu od omiljenih epizoda obožavane serije 'I to mi je neki život'. Meni, malo je što ove godine u glazbi bilo važnije, jer su mi Buffalo Tom oduvijek bili jedan od najdražih bendova, nažalost skrivena tajna sićušnog broja ljudi, ali koja je zato brojne nezaboravne trenutke u kojima sam je istraživao činila neusporedivo ljepšima. Kako je prvu fazu grupe bio zatvorio sumnjivi 'Smitten', očekivati buđenje one zvjezdane college-rock čarolije mogli su samo neobjektivni navijači, koji su zapravo i činili skoro svu publiku grupe. 'Three Easy Pieces', međutim, upravo i jest album za navijače, koji je od trija fantastikus 'Let It Come Down', 'Big Red Letter Day' i 'Sleepy Eyed' slabiji tek za onoliko koliko desetak godina ljudskog života čovjeka liši iluzija, snova i nadanja. Drugim riječima, vjerojatno nimalo, osim što je jedno imati 17 godina i topiti walkman neprestanim ponavljanjem 'Kitchen Door', a ipak nešto drugo imati 27 i sutra se morati ustati za na posao. Bill Janovitz u međuvremenu je ostvario kvalitetnu solo karijeru, no osjeti se kako mu je u okviru grupe nekako toplije i jednostavno bolje, dok je za srcolome opet zadužen Chris Colbourn. Ni on nikada ne omane. GGGG07 KANDIDAT: Renovating

18. UGK – Underground Kingz

Pitanje je bi li nadahnutost i prijemčivost 'Underground Kingz' išta napravile na polju približavanja grupe i slušateljima izvan redova hip hop pacijenata, no sudbina se opet bila poigrala s južnjačkim pionirima UGK, ovaj put mnogo okrutnije nego što se itko usudio i pomisliti. Pimp C je, već znate, prije malo više od mjesec dana pronađen mrtav i, koliko god takvo što bilo uvredljivo za obitelj i prijatelje, prava je tragedija da se sve desilo baš nakon objavljivanja tako grandioznog albuma kakav je dupli 'Underground Kingz'. Nije da sam ih slušao sve, ali jesam dosta i ovaj mi je album bolji čak i od slavljenog 'Ridin' Dirty', koji je sklona izdvojiti većina poklonika, a više od dva sata muzike u svjetlu događaja koji su slijedili neću ni pokušati očistiti za par slabijih numera, kako bih dobio bezgrešnih stotinjak minuta bogate i veličanstvene muzike. Kao epitaf jednom od istinskih velikana, te pečat njegove genijalnosti, teško da se 'Underground Kingz' ikako može popraviti. Jedini koji je to mogao više nije s nama. GGGG07 KANDIDAT: Chrome Plated Woman

17. STARS – In Our Bedroom After The War + VA – Do You Trust Your Friends?

Prvo pušten na besplatni download od strane same grupe, pa tek onda objavljen u službenom obliku, 'In Our Bedroom After The War' je album kojim su mi Stars konačno zauzeli poziciju koju su do prije koju godinu čvrsto čuvali Saint Etienne. Iako određene paralele u zvuku postoje, prije je riječ o srodnom senzibilitetu über-pop bendova indie backgrounda i želje za osvajanjem svijeta, što je želja koja se ni jednima ni drugima nikada neće ostvariti. Svi s kojima sam pričao album bez imalo razmišljanja stavljaju na samo začelje bendove diskografije, s čime bih se možda i sam mogao složiti, što dovoljno govori o tome koliko su svi ti albumi dobri. Stars sam potpuno zavolio relativno kasno, na trećem albumu 'Set Yourself On Fire', pa sam možda još uvijek u stadiju prve zaljubljenosti, ali stvarno mi se čini kako Torquill i Amy ne mogu pogriješiti sve i da to hoće. 'Do You Trust Your Friends' je tribute gore navedenom 'Set Yourself On Fire', na kojem su njegove pjesme obradili ostali izvođači s etikete Arts & Crafts, i nije da je nešto posebno dobar, ali funkcionira na jednak način kao i očajni 'DRIVE XV: A Tribute To Automatic For The People', podsjećajući na ljepote omiljenih mi ploča, te inicirajući ponovna davljenja u njima. GGGG07 UČESNIK: Personal

16. BLACK LIPS – Good Bad Not Evil + Los Valientes Del Mundo Nuevo

Priznajem: sve do urnebesnoga proljetnoga zagrebačkoga koncerta Black Lips nisam uspijevao skužiti i zavoljeti. Nije baš da sam se bio pretjerano trudio, jednostavno mi nisu bili legli kako treba. Na koncertu, međutim, bio sam doživio prosvjetljenje, potpuno se zaljubivši u njihov razuzdani garažni 60's pop, jednako pojačan punkom koliko i utopljen u prepoznatljivu južnjačku melasu. Tako da nije zapravo ni važno je li i koliko je 'Good Bad Not Evil' bolji od njihovih prethodnih albuma, ali udara, klizi, mazi i pali kao jako malo ovogodišnjih ploča, hrvatskom uhu zvučeći kao idealna glazba tuluma na kojima bi se Malik Tintilinić i Domaći raspojasali i zaboravili na misiju koja im je namijenjena, truseći tekile i štipajući curice za guze. Veselje s kojim se Black Lips strmoglavljuju u košaru s rock'n'roll žanrovima – iz koje sve što im treba uzimaju, prekrajaju, spajaju i ispaljuju u publiku – doista je gotovo opipljivo, pa zaluđenom fanu, kakav sam u međuvremenu postao, ne preostaje ništa drugo do li prepustiti se bez ostatka. I biti sjajne volje zbog toga. 'Los Valientes Del Mundo Nuevo' je živi album, zapis koncerta koji su Cole Alexander i ostali vragovi bili održali u Tijuani, fantastična snimka s 12 ponajboljih bendovih pjesama. GGGG07 KANDIDAT: Cold Hands (iako mi je album Viski spržio tek poslije nalaženja, tako da zapravo nije riječ o pravom kandidatu)

15. ARCTIC MONKEYS – Favourite Worst Nightmare + Brianstorm EP + Fluorescent Adolescent EP

Još uvijek ima ljudi koji sumnjaju u Arcticse? Ima? Čak i sada, kada su slabićke jadikovke o težini i pritisku drugog albuma smrvili u komadiće, ponovno pokazavši kako ništa nije toliko bitno koliko bendova ljubav, nadahnuće i ambicija? Dobro, oni koji u njima još uvijek ne vide prave spasitelje gitarskog popa s Otoka vjerojatno nikada neće promijeniti mišljenje (ili ih baš zaboli za brit-pop), baš kao što ga izgleda više nikada nećemo promijeniti ni mi kojima su najdraži bend i koji u svojim kasnim dvadesetima i srednjim tridesetima (pozdrav, Ozzy!) ponosno nosimo majice s imenom benda čiji se članovi proslava svojih dvadesetih rođendana sjećaju do najsitnijih detalja. 'Favourite Worst Nightmare' jest (blasfemija!) malo više funky, odnosno ritmičniji od povijesnog debija, no najave iz redova grupe kako su na nove pjesme podjednako utjecali QOTSA i The Prodigy prije su bile zgodna doskočica za ne-britanske novinare, negoli istinit opis zvuka u kojem je ovaj sjajan bend opet spojio sve ono što volim kod britanskih melodičnih gitara. Brojne pjesme s albuma skinute su za EP-jeve koje su Alex i dečki dalje punili novim stvarima, no od svih dosadašnjih nabavio sam samo 'Brianstorm' i 'Fluorescent Adolescent'. Šest novih pjesama koje ukupno nude činile bi čvrstu okosnicu odličnoga trećeg albuma. S obzirom da bend za njega čuva još i bolje… Uh! GGGG07 KANDIDAT: Do Me A Favour

14. MARIA TAYLOR – Lynn Teeter Flower

Kada se 2005. godine oglasila samostalnim debijem '11:11', Maria Taylor je pokazala kako je i dalje krasi određeni talent za pisanje lijepih, zrelih pop pjesama koji je demonstrirala na albumima dream-pop dueta Azure Ray, ali i kako, baš poput kolegice Orende Fink na svojem 'Invisible Ones', i nema čvršćeg razloga za odvajanje od sigurne jezgre, osim eventualne želje za diskografskim bilježenjem većeg broja svojih pjesama. Činilo se kako je Taylorova tek jako umješna kantautorica dobrih ali ne i zavidnih autorskih rezultata, sve dok ove godine nije objavila upravo fantastičnu drugu ploču 'Lynn Teeter Flower', na kojoj je skladno objedinila i međusobno prilično različite rukavce kantautorskog popa, od country i folk ornamenata do ponekih digitalnih ritmičnih ukrasa, u itekako tečnu i divnu cjelinu, u kojoj se izdvaja tek nepotrebno repersko gostovanje u pjesmi 'Irish Goodbye'. Računajući i radove Azure Ray, ali i grupe Now It's Overhead u kojoj je Maria također jedan od članova, ovo su njene daleko najbolje pjesme, kojima se čvrsto ubacila u antologiju najbolje diskografske etikete na svijetu, Saddle Creek, za koju je objavila većinu svojih ploča, stavši tako uz bok Rilo Kiley, Two Gallants,  Cursive ili Bright Eyes. Upravo je Conor Oberst, čovjek koji kompaniju i dalje jako dobro personificira, te osoba s kojom je Maria jednom bila i u romantičnoj vezi, gostujući ko-autor na sjajnoj country naraciji 'The Ballad Of Sean Foley', kojom Maria očitije naglašava svoje južnjačko podrijetlo. Spajajući zvuk jednako blizak ispovjednom, odraslom popu Aimee Mann, ali i čvršćoj, više bendovskoj svirci Aimeena prvog benda 'Till Tuesday, sa toplim i pomalo nervoznim pop rockom ranih Rilo Kiley i preciznošću prenošenja emocija autorica s početka sedamdesetih, kao što su Carole King ili Joni Mitchell, Maria je i opet pokazala da u sebi krije ogromne količine nesvakidašnjeg dara za pretočavanje životnih iskustava u zavodljive pjesme, ali je, što je još važnije, taj dar i kanalizirala u konkretan rad. 'Lynn Teeter Flower' doista je krasan i romantičan album, koji me je bio zarobio nakon samo nekoliko slušanja. GGGG07 UČESNIK: Smile And Wave

13. THE NATIONAL – Boxer + The White Sessions live bootleg

Matko mi je baš neki dan pričao kako mu je Bryan u mejlu napisao kako su se sa zagrebačkim po fantastičnoj atmosferi mogli mjeriti samo koncerti koje su The National odradili na domaćem terenu u New Yorku.  Tko je god 23.11. bio u Pauku dobro zna da sve to jest istina, iako osobno sumnjam da je onakvo ludilo bend mogao doživjeti igdje drugdje, uključujući i domovinu. Kao igrači na duge staze, koji su svojim strpljenjem, upornošću i beskompromisnim slijeđenjem svojih želja i ideja pokazali kako sve jednom dođe na naplatu, The National se već godinama polako potvrđuju kao jedan od najboljih bendova na svijetu, no pravo je čudo da lagano postaju i jedan od najvoljenijih, barem ljudima koji ih vole uopće. Do svega toga bend nije došao nikakvim trikovima ili vještim pronalaženjem prečica, nego pažljivo razvijajući svoju priču u smjeru kojim ih je vodio nepogrešivi instinkt. Paradoks situacije jest taj da su 'Alligator' i 'Boxer' zapravo manje komunikativni od prve dvije ploče, ali ovako lijepe pjesme nisu mogle ostati vječno po strani. Od nekoliko živih bootlega koje sam uspio nabaviti valja izdvojiti snimku 'The White Sessions', jer se na njoj nalazi neobjavljena ljepotica 'You've Done It Again Virginia'. GGGG07 UČESNIK: Start A War

12. AGAINST ME! – New Wave

Postoji li ijedna stopostotno točna tvrdnja iz povijesti glazbe onda je to valjda ona kako punk nije mačka. Mačke imaju devet života, dok je smrt punka dosad bila proglašavana i u znatno više navrata. Prvi je put punk umro kada su The Clash potpisali diskografski ugovor s CBS-om. Držite li punk isključivo izrazom undergrounda, onda se datum njegove smrti može smjestiti još i u brdo sličnih situacija, kao što su potpisi Hüsker Dü za Warner Bros ili Nirvane za Geffen. Ako, kao i ja, smatrate da je punk ipak prije slavlje individualnosti u uniformiranom svijetu, onda biste finalnu smrt žanra mogli pronaći i u, da se zadržimo na primjerima iz povijesti već navedenih bendova, danu kada je Joe Strummer iz benda izbacio Micka Jonesa, noći kada su Bob Mould i Grant Hart shvatili kako ne mogu zajedno tek nakon one-night standa, ili trenutku kada je Kurt Cobain ispalio metak u svoja usta. Sve te priče o smrti punka, koliko god ponekad djetinjaste i nerazumne bile, ipak ponajprije i najčvršće svjedoče o njegovoj važnosti, strasti koju ne prestaje izazivati i predanosti kojom se voli. Generacije i generacije mladih upravo su se preko njega zaljubljivale u glazbu pa dok je god mladih ljudi punk ne može umrijeti. Možda će se ovaj i ovakav podugačak uvod nekome i učiniti nepotrebnim i samorazumljivim, ali pojedine stvari ipak treba ponavljati, pogotovo uslijed ponavljanja nekih drugih. Naime, kad je u prvoj polovici godine na izmaku bend Against Me! potpisao ugovor s velikom diskografskom kućom Sire, opet su se, nakon mnogo godina, probudile priče o smrti cijelog žanra kao posljedici poteza jedne grupe. U deset godina svoje karijere, vođa i osnivač benda Tom Gabel pokazao je kako je DIY estetika punka još uvijek itekako živa i plodna, pa hordama neshvaćenih klinaca i nije bilo previše važno što se u njegovim pjesmama uopće ne mogu čuti bubnjevi ili glasne gitare, te što je žanrovski bio mnogo bliži modernom folku Billyja Bragga nego tutnjavi Sex Pistolsa. Ono što se nije moglo previdjeti bile su Gabelove emocije i njegov gnjev, pa je bend polako prerastao u klasičnu rock postavu, a talentirani dečko iz Floride vođa jednog od najvažnijih bendova američkog punka, o čijoj su obljubljenosti dovoljno svjedočile optužbe za izdaju. Da imam 15 godina, vjerojatno bih se i sam pridružio snagama optužbe. Kako sam ipak nešto stariji, to mi samo preostaje uživati u najboljoj ploči karijere ovoga sjajnog autora i njegove nesvakidašnje grupe, koji su još jednom pokazali kako je u cijeloj priči ipak najvažnija glazba sama. 'New Wave' zvukom vješto balansira između ponovno probuđene post-indie punk žestine i stadionske pop-rock grandioznosti, s time da ni u jednom trenu ne pada na jednu ili drugu stranu. Takav spoj neodoljiv je i zarazan, poletan i inspirirajući, a Gabel ni jednu pjesmu, mudro, ne razvlači na predugo trajanje, pa album proleti skoro u trenu, jer njegovih deset pjesama traje tek malo više od 33 minute. Napunjen eksplozivnim punk-rock himnama kao što su 'Up The Cuts', 'White People For Peace' ili 'American Abroad', album svoje emotivno središte ipak ima u dvama osobnijim naslovima. Prvi je 'Stop!', ritmično upozorenje koje Gabel šalje samom sebi, podsjećanje na sve opasnosti prelaska na veliku etiketu, koje je ipak uspješno izbjegao. Drugi je prekrasna balada 'Borne On The FM Waves Of The Heart', duet s Tegan iz Tegan & Sara, svojevrsni nasljednik 'Chillout Tent' The Hold Steady, i bez ikakve dvojbe jedna od najljepših pjesama godine. Pjesma je to kakvu do prije 3-4 godine Gabel ne bi ni pomislio napisati, još jedan dokaz o nužnosti puta na koji se ovaj punk-trubadur na našu sreću ipak bio odlučio. GGGG07 UČESNIK: Borne On The FM Waves Of The Heart

11. COLD WAR KIDS – Robbers & Cowards

Tražite li punokrvni, čvrsti rock'n'roll nije vam ga previše uputno tražiti po kampusu privatnoga kršćanskog sveučilišta, ali Cold War Kids nam na svome izvrsnom debiju pokazuju kako na navedenome mjestu vrlo lako možete pronaći sofisticirani soul-rock momaka sa, očito je, fantastičnim roditeljskim kolekcijama ploča, s kojih su naučili kako konkretne lekcije kreiranja lijepe glazbe, tako i sve o primarnoj nužnosti građenja osobnog identiteta i prije prvih svirki i snimki. Pjevač, pijanist i tekstopisac Nathan Willett, basist Matt Maust i gitarist Jonathan Bo Russell, kojima se kasnije pridružio i bubnjar Matt Aveiro, upoznali su se upravo na takvom sveučilištu, što je autorska pozadina koja u izrazito sekularnom svijetu nezavisnog rocka zasigurno može izazivati sumnjičavo nepovjerenje i podozriv podsmijeh. Međutim, upravo je taj svijet nezavisnog rocka u svojim počecima u osamdesetim godinama glasno vikao i jasno pokazivao kako ne postoji nikakva hijerarhija stavova, tema, stilova ili tehničkih kompetencija, pa onda doista nema nikakvog smisla jednome moćnom i strastvenom bendu originalnog zvuka i odličnih pjesama tražiti zamjerke pod svaku cijenu. Nije da bismo ih na tome planu i našli, s obzirom da se ni iz jednog tona niti iz jednog stiha njihova religija ne može nazrijeti, ako kao njen signal ne uzmemo nesvakidašnje suosjećanje kojim Willett pripovijeda o cijelom nizu likova zalutalih na stranputice života, ili propitivanje valjanosti svoje predanosti u dirljivo kaotičnoj 'God, Make Up Your Mind'. Cold War Kids doista zvuče samosvojno i nezamjenjivo za bilo koji drugi bend, kako aktualan tako i umirovljen u glazbenu povijest, no svježina njihova zvuka ona je pravilno zavoljenih, upijenih i iskorištenih stilova međusobno prilično različitih slavnih glazbenika širokog dijapazona djelovanja. Spajajući močvarne basove američke blues baštine sa stop-start gitarama ponovno aktualnog post-punka, jednom hrapave blues napjeve a drugi put zavodljive melodije bjelačkog soula s raspadnutim garažnim ritmovima bubnjeva, bend je ovo koji se jednako može postaviti na nastavak linija koje idu od Jonathana Richmana, Patti Smith, Jeffa Buckleyja, Nine Simone, The Velvet Underground ili Creedence Clearwater Revival, da spomenemo samo neke. Najčišća paralela ipak bi bila ona sa belgijskim majstorima dEUS, odnosno njihovim nasljednicima, grupom Zita Swoon, iako Cold War Kids više gasa stišću na soul i blues cestama, a ne zalaze na post-HC teren, te imaju i masu bolje pjesme. U Americi objavljen još krajem prošle godine, 'Robbers & Cowards' bez ikakve je dvojbe jedan od najboljih debija sezone, album koji gromoglasnim fanfarama najavljuje dolazak vrhunskog benda. GGGG07 KANDIDAT: Tell Me In The Morning

27. RICHARD HAWLEY – Lady's Bridge

Sheffield trenutno drži oba kraja gitarske pop glazbe, jer iz njega dolaze i najbolji brit-pop klinci Arctic Monkeys, kao i autor najboljih albuma kasnih pedesetih snimljenih u novom tisućljeću, Richard Hawley. Baš kao i prethodni 'Coles Corner', 'Lady's Bridge' doista zvuči kao neko zagubljeno šlageraško blago iz poraća, izgubljeno u ludilu koje će za koju godine izazvati beatlemanija. Grandiozna melodrama The Walker Brothers, country chicka-boom ritmovi Johnnyja Casha, Las Vegas glamur Franka Sinatre, prvi Elvisovi televizijski nastupi, šanksonjerska romantika Charlesa Aznavoura – sve su to pogonska goriva Hawleyjevih nostalgičnih povrataka ne u njegovu vlastitu mladost, koliko u jednostavniju, romantičniju prošlost. Novitet u odnosu na prošli album jest veći udio bržih, ritmičnijih pjesama, tako da je sada doista sve na svome mjestu. GGGG07 KANDIDAT: Tonight The Streets Are Ours

26. GALLOWS – Orchestra Of Wolves

Jedino ozbiljnije kršenje propozicija na ovoj listi debi je album britanskih pankera Gallows, ali kako među mojim prijateljima i poznanicima ni najpedantniji i najuporniji punk-enciklopedisti o bendu nisu znali ništa do ove godine, onda je zanemarena činjenica kako je 'Orchestra Of Wolves' prvotno objavljen 2006. godine. Iako neznatne, izgleda da su promotivne sposobnosti sitne etikete iz Nottinghama ipak bile dovoljne da se benda dočepa veliki Warner, koji je album ove godine objavio na širem tržištu, mada više vjerujem kako je za sve to ipak najzaslužniji bend sam, njegov žilet-intenzitet te rafalna energija koja ovih 12 pjesama tjera u sumanuti sprint. Podjednako inspirirani američkim 80's hardcoreom Black Flag ili Rites Of Spring koliko i novijim skandinavskim melodyjem, Gallows su bend koji je jednostavno moćniji i opasniji od brojnih kolega, a zamjeriti im se može jedino šokiranje koje je ponekad samo sebi svrha, koje se tu i tamo pojavi u tekstovima istetoviranog Franka Cartera. Sve ostalo, nezadrživa je punk lavina od koje nije uputno pokušavati pobjeći. Ono, da se ne naljuti. GGGG07 KANDIDAT: Come Friendly Bombs

25. NO AGE – Weirdo Rippers

Dugo ga nije nigdje bilo, ali alternativac u meni se jednoga dana odjednom probudio i zaposjeo dobar dio moje slušalačke osobe. Sve je bila posljedica prvog slušanja albuma 'Weirdo Rippers' grupe No Age, melankolično-bučnog dua koji čine gitarist Randy Randall i bubnjar i pjevač Dean Spunt, čovjek iza diskografske etikete koja je objavila jedan od mojih prošlogodišnjih tihih favorita, 'C.Y.S.L.A.B.F.' benda Mika Miko. Pjesmama grupe uglavnom treba neko vrijeme – iako su u principu iznimno kratke, te njih 11 traje tek nešto malo više od pola sata – da se rascvjetaju u zarazne refrene, iako oni i onda ostaju skriveni golemim tepihom feedbacka. Klasičan je primjer ovo ploče koja je sve jasnija, preglednija i ljepša što je više slušate, pa je baš super što je bend po njoj posuo pregršt udica i mamaca, tako da mi je teško bilo ostati nezakačen. 'Weirdo Rippers' sastavljena je od najboljih pjesama s pet vinilnih singlova i EP-jeva, pa bi se valjalo potruditi i oko njih. GGGG07 KANDIDAT: Neck Escaper

24. NEIL YOUNG – Chrome Dreams II

Koliko god vitalan i plodan u posljednjih desetak godina i unatoč bliskim susretima sa smrću Neil Young bio, bilanca diskografske uvjerljivosti istoga tog razdoblja i nije bila najzavidnija. Po mojemu osobnom izboru, posljednji veliki Youngov album bio je 'Mirror Ball', jedini koji se mogao pridružiti 'Ragged Glory' na primanju u izbor najčišće autorove antologije koju su već zaposjeli albumi iz sedamdesetih. Zbog svega toga 'Chrome Dreams II' vrijedi još i više. Od čovjeka koji već godinama eskivira kompletiranje svojih rariteta i bootlega u osmodijelni box-set iz straha da bi time prešutno pristao na kraj, ovako se krasan album već dugo i očekivao, ali se baš nije i dobivao. 'Chrome Dreams II' zvuči kao početak nekakve buduće odlične serije zadnje dobi, u kojoj se autor neće zamarati kompaktnošću materijala, nego će nam samo poklanjati svoje nove najbolje pjesme, bile one country tužbalice ili gitarski maratoni. Ili i stare najbolje pjesme koju se iz nekog razloga ostale neobjavljene, kakve su ovdje uvodne tri ljepotice, od kojih je osamnaestominutna 'Ordinary People' jedna od najboljih Youngovih pjesama uopće. Neil Young jedan je od mojih idola. GGGG07 UČESNIK: Ordinary People

23. MARITIME – Heresy And The Hotel Choir

Sljedeća žalopojka nije rezultat nostalgije, starenja, žanrovske zatucanosti ili neprihvaćanja nužnosti trendova ili promjena koje pop glazbu tjeraju naprijed, ali nekada je albuma na kakve slatko podsjeća divni treći album grupe Maritime, 'Heresy And The Hotel Choir', bilo znatno više, nalazio sam ih gotovo na svakom koraku i u njima sam bespogovorno uživao. Prije svega, govorim ovdje o prvoj polovici devedesetih godina, kada je nalet grungea sa sobom pred oči šire javnosti poveo i mirnije bendove klasičnijeg usmjerenja, od kojih se neki nisu bojali vlastite prijemčivosti, dok su drugi od nje pokušavali pobjeći glavom bez obzira. Ne bi bilo pošteno, a niti točno staviti znak jednakosti između 'Heresy And The Hotel Choir' i voljenih albuma kakvi su 'It's A Shame About Ray' The Lemonheads, 'Crooked Rain, Crooked Rain' Pavement, 'Panic On' Madder Rose ili 'Bakesale' Sebadoh, ali zajednička karakteristika svih njih, a to je nedvojbeno nezaustavljiva pop bujica, iskače i iz svake note najnovije ploče Daveyja von Bohlena i njegove ekipe. Prvo electroclash, a kasnije i dancepunk, kao da su velik dio američke nezavisne scene odvukli od melodija i pjesama prema ritmu i plesu, a freak-folk trupa predvođena Devendrom Banhartom zaludila je i većinu preostalih, pa se činilo kako je sve manje onih koji bez ikakvih pretenzija žele svirati isključivo melodični gitarski pop. Nikako mi nije namjera ulaziti u suštinski izrazito pogrešno hijerarhiziranje žanrova, ali osobno nisam ni bio svjestan koliko mi nedostaje ovaj slatki, zarazni zvuk dok nisam čuo 'Heresy And The Hotel Choir'. Još veće iznenađenje jest činjenica što su ovakav power-pop dragulj snimili dosad ipak tek malo više nego prosječni Maritime, no izgleda kako im je ipak trebalo neko vrijeme da svoje ideje realiziraju u potpunosti. Nova ploča stilski ne bježi mnogo od prethodnice 'We, The Vehicles', objavljene lani, ali jednostavno je sastavljena od znatno boljih i atraktivnijih pjesama. Kad smo ih već gore pobrojali, navedimo i to da jedan od njezinih najuspješnijih mamaca doista jest neprestano bombardiranje sjajnim melodijama na tragu klasika Evana Danda i njegovih The Lemonheads, dok su se tretmanom aranžmana i osjećajem nekakve paradoksalne ležerne užurbanosti Maritime dosta približili Sebadohovom sjajnom 'Bakesale', ali su njegov lo-fi ipak zamijenili kristalno čistom produkcijom. Davey von Bohlen je svoje ime izgradio u bendu The Promise Ring, emo pionirima čiji razlaz mnogi obožavatelji još uvijek nisu uspjeli preboljeti. Stoga ne čudi početno odbijanje prihvaćanja njegova novog zvuka, na koje je naišao kod dugogodišnjih pratitelja, ali čudi razmjerno opskuran status ovako uvjerljivog i naprosto jako dobrog benda u ovo sve-dobavljivo vrijeme. 'Heresy And The Hotel Choir', i dalje je izgledno, neće napraviti ništa na planu promjene takve situacije, ali će barem zato svatko tko s njime dođe u kontakt upoznati jedan ugodan, topao, dobroćudan bend, kakvih nikada ne može postojati previše. Ali zato svakako može premalo, što bi bilo iznimno porazno po sve ljubitelje američke gitarske melodije. GGGGO7 KANDIDAT: Guns Of Navarone

22. RILO KILEY – Under The Blacklight

Nikako mi nije jasno zašto je ovaj album bio ovoliko hejtan i doživio toliko porazne kritike, prvenstveno među starim fanovima – 'Under The Blacklight' je zarazan, ljepljiv, melodičan, kompaktan, sladak i zabavan pop album. Nije mi jasna ni cijela priča o komercijalizaciji i poliranju zvuka, dolazila ona iz indie tabora razočaranih fanova, ili iz srdačnog dočeka koji su bendu priredili više mainstream kritičari – ne vidim po čemu se to ovaj album znatno razlikuje od prethodnika 'More Adventurous', a nije da su Rilo Kiley odjednom postali MTV konstanta i česti gosti radijskih valova. Nije mi jasna ni cijela spika oko toga da je ovo korak nalik onima Fleetwood Mac – osim što se ista priča uvijek koristi kad se snimi kalifornijska ploča benda s ženskim vokalom, ništa se drugo ne poklapa, jer nije da su prije nje Rilo Kiley bili odani sljedbenici hermetičnog bluesa ili takvo što, nego normalan indie bend. Ono što mi jest jasno je da me Rilo Kiley još uvijek nisu razočarali, a 'Under The Blacklight' je još uvijek na teškoj rotaciji. GGGG07 KANDIDAT: Breakin' Up

21. WILCO – Sky Blue Sky

Preferiranje Jaya Farrara nad Jeffom Tweedyjem, kada pričamo o periodu nakon raspada neprežaljenih Uncle Tupelo, barem s moje strane nikada nije bilo posljedica kulerskog isfuravanja, nego jednostavno nuspojava veće ljubavi prema čišćoj americani prve navedene legende. Ipak, sve mi je ovo vrijeme bilo jasno kako Tweedy jest jači autor, ali mu nisam mogao oprostiti bježanje prema, po mome sudu, nepotrebnim eksperimentalnim vodama, koliko god obožavao i 'Summerteeth' i 'Being There'. Da sam bio u pravu pokazao je čudnovati 'A Ghost Is Born', koji nije sjeo nikome koga poznajem. Veliku ulogu u krojenju zvuka imale su Tweedyjeve ubitačne migrene te ovisnost o painkillerima, ali mi pretpostavljeno vjerno dočaravanje osjećaja autorove nelagode i unutarnjega kaosa nije ništa značilo. 'Sky Blue Sky' dolazi iz razdoblja mira i zdravlja, pa njegova meka opuštenost ranih sedamdesetih nimalo ne čudi, a mnogo daje. Topla, smirujuća klasika od ploče koja uši doslovno liječi. Jeffe, samo nastavi ovako, lijepo molim! GGGG07 KANDIDAT: Impossible Germany

Dobro nam došla, 2008. godino! Počelo je zaista sjajno, ne samo najavama o skorašnjim zagrebačkim koncertima Marah (tooooooooooooooooo!!!!!!!!!!!!!!!) i Two Cow Garage (juuuuupiiiiiiiiiii!!!!!), nego i nezaboravnim jučerašnjim nastupom FNC Diverzant u KSETu. Predgrupa Shoot Me Wendy se izgleda malo prepala gomile ljudi koja se nakrcala u omiljeni klub, tako da su bili osjetno manje keči i uvjerljivi nego kad sam ih gledao prošlog proljeća u Spunku, kada su me itekako ugodno iznenadili i zabavili. Nije da su bili loši, ali nisu uspjeli publiku zainteresirati u većoj mjeri, pa se nekoliko zadnjih numera činilo kao da samo odrađuju unaprijed dogovorenu minutažu. Koliko sam zapamtio i koliko to mogu tvrditi za bend čije sam pjesme u životu čuo točno dva puta, set im se lista ni u čemu nije razlikovala, osim što je bila proširena za još dvije ili tri pjesme, tako su ovi simpatični pop-pankeri svirali tek nešto manje od pola sata. Publiku nisu pokrenule ni stalne obrade 'Damaged Goods' i 'Ever Fallen In Love?', ali sve je bilo jasno kad je s prvim diverzantskim akordima ogromno iščekivanje eksplodiralo u fantastičnu atmosferu.

FNC Diverzant u Zagrebu nisu svirali već više od godine i pol dana, još tamo od svibnja 2006. godine, a jedini planirani prošlogodišnji koncert bila je spriječila ista ona biblijska kišetina koja je i Thompsonov koncert u Maksimiru odgodila za dan kasnije. Dana kasnije nije bilo za pankere koji su nas trebali zabavljati na otvorenom na SC-u, tako da se desilo ono što se nekada činilo nemogućim, da najbolji hrvatski melodični pank bend na domaćem terenu ne održi koncert više od 17 mjeseci. Zbog svega toga nimalo ne čudi da su Diverzanti opet rasprodali KSET – što im nije prvi put, nego skoro da je riječ o pravilu – koji su više ispunili malo stariji fanovi nego novi klinci panxi, tako da je mojih skoro 28 godina bilo možda i negdje ispod prosjeka. Logično, neki novi klinci imaju neke svoje nove bendove, a diverzantska jedinica je redom u svojim tridesetima, na konto čega se duhovito osvrnuo i Teo, konstatirajući kratko kako više ne poznaje uvjete na sceni, jer više nije na njoj, nego je on danas doma. Inače, jedini neoženjeni član benda ostao je dragi basist Goc, jedan od mojih najboljih prijatelja (da ne bi poslije bilo a on ih hvali na sva zvona, a frendovi su – šta mogu kad mi prijatelji sviraju samo u odličnim bendovima?), ali i to će se, nadam se, uskoro promijeniti. Mada, još uvijek nisam dobio nikakvu pozivnicu.

Mislim da nimalo ne griješim i kada kažem da se koncerta jednako koliko i publika zaželio i sam bend, što je u konačnici rezultiralo sigurno najboljim koncertom grupe od brojnih koje sam ja vidio, a ne bi me iznenadilo da čujem kako to jest bio i najbolji od svih koje su ikad održali. Za početak, svirali su skoro pedesetak minuta, ispod čega bend s ovoliko dobrih i popaljivih pjesama ne bi ni smio ići, ali koji se zbog kondicije koja je otišla s godinama često zaustavljao na polusatnim nastupima. Baš na tome zadnjem bubnjar Bero se u jednom trenu bio umalo srušio sa stolice, jer mu je bilo slabo i nije mogao izdržati manijakalni ritam udaranja. Jučer, bend je svirao energijom i uživljenjem klinaca na svojim prvim koncertima, ali i s iskustvom i jasnoćom vizije koju donosi višegodišnje prisutstvo. Naravno, u toliko minuta stalo je i više pjesama, čak 17 plus osamnaesta ponovljena 'Biba' na bisu, i osim eventualno 'Na jednom plesu' ja se ne mogu sjetiti ni jedne jedine pjesme koja se još trebala odsvirati. Vjerojatno različiti ljudi imaju različite favorite, ali jučerašnja set lista bila je sastavljena brižnim izborom koji je rekapitulirao cijelu karijeru, te odlično posložena.

Čim je Žac startao skraćenu verziju prve 'Toga dana' u KSETu je nastao pozitivan kaos, pun dobrih vibracija i zbornog pjevanja cijeloga kluba, koji se nije smirio do samoga kraja, kada je publiku od daljnjeg traženja nastavka svirke odvratila jedna jedina pjesma koja je to bila u stanju, s razglasa puštena 'Farmersko srce'. Treba li posebno napominjati, naš izaslanik u šutku bio je, kao i uvijek, neumorni Rayka. Ljubavne 'Kažeš da bi htjela' i 'Biba' smjenjivale su se s osobnim 'Blizu sunca' i 'NDS' (koju sam konačno dočekao uživo!), pa odmah zatim i s himnama 'Punk Rock Song' i 'Put za bolje vrijeme', a iako su 'Zapleši sa mnom' i 'Stari panxi' bile planirane za bis, odlično raspoložen bend otprašio ih je odmah u regularnom dijelu, da bi se tek potom vratio na opisani bis. Dvije smo pjesme čuli i po prvi put, novu 'Diverzant 2' (iako su mi se od pjesama koje mi je Goc neki dan puštao više od nje svidjele i 'Krezuba treba' i još jedna o autobusnoj stanici u Dugavama), te 'Zajedno', snimljenu za tribute projekt Razlogu za. Stari panxi još uvijek rasturaju. I to kako! Set lista: Toga dana – Punk Rock Song – Psiho – Kažeš da bi htjela – Zadnja epizoda – Slobodan – Put za bolje vrijeme – Blizu sunca – Biba – Ideš mala – Ne tamo (gdje sam bio nekada) – NDS – Daleko od mene – Diverzant 2 – Zajedno – Zapleši sa mnom – Stari panxi – BIS: Biba

27. RICHARD HAWLEY – Lady's Bridge

Sheffield trenutno drži oba kraja gitarske pop glazbe, jer iz njega dolaze i najbolji brit-pop klinci Arctic Monkeys, kao i autor najboljih albuma kasnih pedesetih snimljenih u novom tisućljeću, Richard Hawley. Baš kao i prethodni 'Coles Corner', 'Lady's Bridge' doista zvuči kao neko zagubljeno šlageraško blago iz poraća, izgubljeno u ludilu koje će za koju godine izazvati beatlemanija. Grandiozna melodrama The Walker Brothers, country chicka-boom ritmovi Johnnyja Casha, Las Vegas glamur Franka Sinatre, prvi Elvisovi televizijski nastupi, šanksonjerska romantika Charlesa Aznavoura – sve su to pogonska goriva Hawleyjevih nostalgičnih povrataka ne u njegovu vlastitu mladost, koliko u jednostavniju, romantičniju prošlost. Novitet u odnosu na prošli album jest veći udio bržih, ritmičnijih pjesama, tako da je sada doista sve na svome mjestu. GGGG07 KANDIDAT: Tonight The Streets Are Ours

26. GALLOWS – Orchestra Of Wolves

Jedino ozbiljnije kršenje propozicija na ovoj listi debi je album britanskih pankera Gallows, ali kako među mojim prijateljima i poznanicima ni najpedantniji i najuporniji punk-enciklopedisti o bendu nisu znali ništa do ove godine, onda je zanemarena činjenica kako je 'Orchestra Of Wolves' prvotno objavljen 2006. godine. Iako neznatne, izgleda da su promotivne sposobnosti sitne etikete iz Nottinghama ipak bile dovoljne da se benda dočepa veliki Warner, koji je album ove godine objavio na širem tržištu, mada više vjerujem kako je za sve to ipak najzaslužniji bend sam, njegov žilet-intenzitet te rafalna energija koja ovih 12 pjesama tjera u sumanuti sprint. Podjednako inspirirani američkim 80's hardcoreom Black Flag ili Rites Of Spring koliko i novijim skandinavskim melodyjem, Gallows su bend koji je jednostavno moćniji i opasniji od brojnih kolega, a zamjeriti im se može jedino šokiranje koje je ponekad samo sebi svrha, koje se tu i tamo pojavi u tekstovima istetoviranog Franka Cartera. Sve ostalo, nezadrživa je punk lavina od koje nije uputno pokušavati pobjeći. Ono, da se ne naljuti. GGGG07 KANDIDAT: Come Friendly Bombs

25. NO AGE – Weirdo Rippers

Dugo ga nije nigdje bilo, ali alternativac u meni se jednoga dana odjednom probudio i zaposjeo dobar dio moje slušalačke osobe. Sve je bila posljedica prvog slušanja albuma 'Weirdo Rippers' grupe No Age, melankolično-bučnog dua koji čine gitarist Randy Randall i bubnjar i pjevač Dean Spunt, čovjek iza diskografske etikete koja je objavila jedan od mojih prošlogodišnjih tihih favorita, 'C.Y.S.L.A.B.F.' benda Mika Miko. Pjesmama grupe uglavnom treba neko vrijeme – iako su u principu iznimno kratke, te njih 11 traje tek nešto malo više od pola sata – da se rascvjetaju u zarazne refrene, iako oni i onda ostaju skriveni golemim tepihom feedbacka. Klasičan je primjer ovo ploče koja je sve jasnija, preglednija i ljepša što je više slušate, pa je baš super što je bend po njoj posuo pregršt udica i mamaca, tako da mi je teško bilo ostati nezakačen. 'Weirdo Rippers' sastavljena je od najboljih pjesama s pet vinilnih singlova i EP-jeva, pa bi se valjalo potruditi i oko njih. GGGG07 KANDIDAT: Neck Escaper

24. NEIL YOUNG – Chrome Dreams II

Koliko god vitalan i plodan u posljednjih desetak godina i unatoč bliskim susretima sa smrću Neil Young bio, bilanca diskografske uvjerljivosti istoga tog razdoblja i nije bila najzavidnija. Po mojemu osobnom izboru, posljednji veliki Youngov album bio je 'Mirror Ball', jedini koji se mogao pridružiti 'Ragged Glory' na primanju u izbor najčišće autorove antologije koju su već zaposjeli albumi iz sedamdesetih. Zbog svega toga 'Chrome Dreams II' vrijedi još i više. Od čovjeka koji već godinama eskivira kompletiranje svojih rariteta i bootlega u osmodijelni box-set iz straha da bi time prešutno pristao na kraj, ovako se krasan album već dugo i očekivao, ali se baš nije i dobivao. 'Chrome Dreams II' zvuči kao početak nekakve buduće odlične serije zadnje dobi, u kojoj se autor neće zamarati kompaktnošću materijala, nego će nam samo poklanjati svoje nove najbolje pjesme, bile one country tužbalice ili gitarski maratoni. Ili i stare najbolje pjesme koju se iz nekog razloga ostale neobjavljene, kakve su ovdje uvodne tri ljepotice, od kojih je osamnaestominutna 'Ordinary People' jedna od najboljih Youngovih pjesama uopće. Neil Young jedan je od mojih idola. GGGG07 UČESNIK: Ordinary People

23. MARITIME – Heresy And The Hotel Choir

Sljedeća žalopojka nije rezultat nostalgije, starenja, žanrovske zatucanosti ili neprihvaćanja nužnosti trendova ili promjena koje pop glazbu tjeraju naprijed, ali nekada je albuma na kakve slatko podsjeća divni treći album grupe Maritime, 'Heresy And The Hotel Choir', bilo znatno više, nalazio sam ih gotovo na svakom koraku i u njima sam bespogovorno uživao. Prije svega, govorim ovdje o prvoj polovici devedesetih godina, kada je nalet grungea sa sobom pred oči šire javnosti poveo i mirnije bendove klasičnijeg usmjerenja, od kojih se neki nisu bojali vlastite prijemčivosti, dok su drugi od nje pokušavali pobjeći glavom bez obzira. Ne bi bilo pošteno, a niti točno staviti znak jednakosti između 'Heresy And The Hotel Choir' i voljenih albuma kakvi su 'It's A Shame About Ray' The Lemonheads, 'Crooked Rain, Crooked Rain' Pavement, 'Panic On' Madder Rose ili 'Bakesale' Sebadoh, ali zajednička karakteristika svih njih, a to je nedvojbeno nezaustavljiva pop bujica, iskače i iz svake note najnovije ploče Daveyja von Bohlena i njegove ekipe. Prvo electroclash, a kasnije i dancepunk, kao da su velik dio američke nezavisne scene odvukli od melodija i pjesama prema ritmu i plesu, a freak-folk trupa predvođena Devendrom Banhartom zaludila je i većinu preostalih, pa se činilo kako je sve manje onih koji bez ikakvih pretenzija žele svirati isključivo melodični gitarski pop. Nikako mi nije namjera ulaziti u suštinski izrazito pogrešno hijerarhiziranje žanrova, ali osobno nisam ni bio svjestan koliko mi nedostaje ovaj slatki, zarazni zvuk dok nisam čuo 'Heresy And The Hotel Choir'. Još veće iznenađenje jest činjenica što su ovakav power-pop dragulj snimili dosad ipak tek malo više nego prosječni Maritime, no izgleda kako im je ipak trebalo neko vrijeme da svoje ideje realiziraju u potpunosti. Nova ploča stilski ne bježi mnogo od prethodnice 'We, The Vehicles', objavljene lani, ali jednostavno je sastavljena od znatno boljih i atraktivnijih pjesama. Kad smo ih već gore pobrojali, navedimo i to da jedan od njezinih najuspješnijih mamaca doista jest neprestano bombardiranje sjajnim melodijama na tragu klasika Evana Danda i njegovih The Lemonheads, dok su se tretmanom aranžmana i osjećajem nekakve paradoksalne ležerne užurbanosti Maritime dosta približili Sebadohovom sjajnom 'Bakesale', ali su njegov lo-fi ipak zamijenili kristalno čistom produkcijom. Davey von Bohlen je svoje ime izgradio u bendu The Promise Ring, emo pionirima čiji razlaz mnogi obožavatelji još uvijek nisu uspjeli preboljeti. Stoga ne čudi početno odbijanje prihvaćanja njegova novog zvuka, na koje je naišao kod dugogodišnjih pratitelja, ali čudi razmjerno opskuran status ovako uvjerljivog i naprosto jako dobrog benda u ovo sve-dobavljivo vrijeme. 'Heresy And The Hotel Choir', i dalje je izgledno, neće napraviti ništa na planu promjene takve situacije, ali će barem zato svatko tko s njime dođe u kontakt upoznati jedan ugodan, topao, dobroćudan bend, kakvih nikada ne može postojati previše. Ali zato svakako može premalo, što bi bilo iznimno porazno po sve ljubitelje američke gitarske melodije. GGGGO7 KANDIDAT: Guns Of Navarone

22. RILO KILEY – Under The Blacklight

Nikako mi nije jasno zašto je ovaj album bio ovoliko hejtan i doživio toliko porazne kritike, prvenstveno među starim fanovima – 'Under The Blacklight' je zarazan, ljepljiv, melodičan, kompaktan, sladak i zabavan pop album. Nije mi jasna ni cijela priča o komercijalizaciji i poliranju zvuka, dolazila ona iz indie tabora razočaranih fanova, ili iz srdačnog dočeka koji su bendu priredili više mainstream kritičari – ne vidim po čemu se to ovaj album znatno razlikuje od prethodnika 'More Adventurous', a nije da su Rilo Kiley odjednom postali MTV konstanta i česti gosti radijskih valova. Nije mi jasna ni cijela spika oko toga da je ovo korak nalik onima Fleetwood Mac – osim što se ista priča uvijek koristi kad se snimi kalifornijska ploča benda s ženskim vokalom, ništa se drugo ne poklapa, jer nije da su prije nje Rilo Kiley bili odani sljedbenici hermetičnog bluesa ili takvo što, nego normalan indie bend. Ono što mi jest jasno je da me Rilo Kiley još uvijek nisu razočarali, a 'Under The Blacklight' je još uvijek na teškoj rotaciji. GGGG07 KANDIDAT: Breakin' Up

21. WILCO – Sky Blue Sky

Pošto garant ima ljudi koji prate Gorilu ali ne i Velimirov sajt (sram vas bilo!), garant ima i ljudi kojima je promako ovaj isječak razmaženog američkog tinejdžerskog derišta iz američke verzije "Mijenjam ženu".

A fakat ne bi bilo u redu da vam promakne, jerbo je URNEBES.

40. PLASTISCINES – LP1

Ovakav nam je bend doista mogao dati samo Pariz. Četiri teenke manekenskog izgleda svijetla kamera nisu odlučile privlačiti šetnjom po modnim pistama, nego skakanjem i sviranjem po pozornicama rock klubova. Dio iste one scene koja se probudila nakon opjevanih pariških koncerata The Libertines, Plastiscines su bend koji svoje pjesme izvodi i na francuskom i na engleskom jeziku, spajajući u njima ovomilenijski njujorški pop-rock jednih The Strokes s utjecajima bendova od kojih su i sami The Strokes crpili svoje adute, kao što su The Ramones ili The Heartbreakers, zvučeći naposljetku kao Blondie u kojima je Debbie Harry zamijenjena s Jane Birkin. Njihov debi 'LP1'  traje nešto više od 25 minuta, što kod mene uvijek ima ogromne pluseve, a na njemu Marine, Louise, Zazie i Katty pokazuju kako nipošto nisu bend-egzotika, nego odlična grupa čvrstog zvuka i zabavnih pjesama. GGGG07 KANDIDAT: Mister Driver

39. FUCKED UP – Hidden World

Da kojim slučajem previdite ime benda, po ostalim biste podacima vrlo lako došli do krivih zaključaka. Dakle, dolaze iz Kanade, točnije Toronta, članovi benda su si nadjenuli luckasta imena kao što su Pink Eyes, 10000 Marbles ili Mr. Jo, a sve je violinske dionice na albumu odradio Owen Pallett iz Arcade Fire i Final Fantasy – sigurno je riječ o nekim novim kanadskim alter-pop vilenjacima, pjesama sazdanih od snijega, melankolije i vrckavosti. E, ali bend sam zove se Fucked Up, što je u startu prilično jasan putokaz, a jednako kako je to možda i ponajbolje punk ime nekog benda barem u zadnjih nekoliko godina (dobro, uz Pissed Jeans), tako je i ova ekipa jedan od najboljih punk bendova novijeg vremena, a sigurno onaj najoriginalnijeg zvuka. 'Hidden World' traje debelo više od sat vremena, ali nije riječ o nekoj maratonskoj izvedbi pedesetak pjesama, nego o normalnoj ploči s 13 stvari, samo što pjesme na njoj nisu nimalo normalne. Energija, ljutnja i žestina jesu hardcore intenziteta, kao i nemilosrdno trošenje glasnica pjevača Pink Eyesa, ali je rasturačka matrica jednostavno obogaćena duljim instrumentalnim pasažima, tako da se samo 'David Comes To Life' i 'Carried Out To The Sea' zadržavaju u klasičnoj minutaži. Priznajem da sam prvih par puta 'Hidden World' slušao prije svega jer ga nisam kužio, ali vrlo mi je brzo bio ušao pod kožu. Ne bojte se, prijatelji, unatoč prezentiranom ovo ipak nije nekakav bastardni prog-core, nego samo dobar stari napadački punk, samo što gitarske grmljavine u njemu traju dovoljno da zasite i najneumornije. GGGG07 KANDIDAT: Carried Out To The Sea

38. AMERIE – Because I Love It

Jedan od nejasnijih diskografskih poteza u godini za nama povukao je Sony, odbijajući novi album Amerie objaviti na domicilnom, američkom tržištu, pustivši ga u ostatku svijeta vani bez ikakve promocije. Mislim, da je 'Because I Love It' snimila neka njemačka R&B zvjezdica, bilo bi sve jasno kao dan i unatoč zavidnoj kvaliteti pjesama, no izgleda ni da milijuntonski megahit '1 Thing' (više uopće ne dvojim – draža mi pjesma i od 'Crazy In Love') nije prekrasnoj Amerie osigurao dovoljno kredita kod šefova. Što je prava šteta kako po publiku, jer je album itekako lijep, ljupkih melodija i moćnih dancefloor pogodaka, tako i po njih, jer potencijalni hit-predvodnici kojih na albumu ne nedostaje ipak bi osigurali barem solidnu prodaju. Iako se pouzdani Rich Harrison povukao iz ekipe, na 'Because I Love It' to nije primjetno utjecalo, pa je tako Amerien treći album kvalitetom blizu odličnom debiju 'All I Have'. A to je dosta, ako slučajno ne znate. GGGG07 KANDIDAT: Gotta Work

37. DUSTIN KENSRUE – Please Come Home

Što ti je slučajnost: nikada me nije zapravo zanimalo u kakvom je to bendu prašio Dustin Kensrue prije negoli se odlučio na akustični put solo kantautora, sve dok proučavajući knjižicu 'If We Could Only See Us Now' albuma grupe Thrice nisam unutra naišao na njegovo upadljivo prezime. Taj je album doma donio Saša, a njemu ga je dao njegov stric, navodno nemajući pojma kako se našao u njegovu posjedu. Ajde, pogledali ste dovoljno filmova s neočekivanim obratom na kraju da ne biste zaključili kako je Dustin upravo član Thrice. Vjerujem Saši da to ne trebam slušati jer je riječ o nekakvome atmosferičnom post-metalu, a i ne da mi se riskirati smanjenje oduševljenja ovako slatkom pločom. Polusatna kolekcija samo osam pjesama i dalje je dovoljno bogata nadahnućem i emocijom da se čini većom i važnijom, iako moram priznati da joj dobar rezultat ponajprije osigurava briljantan početak s dvije fantastične pjesme koje biste lako, dijelom i zbog hrapave ljepljivosti glasa, zamijenili za neobjavljene stvari Ryana Adamsa (osim što Ryan ipak sve objavi), kao i sigurno privođenje utakmice kraju. GGGG07 KANDIDAT: I Knew You Before

36. ELVIS PERKINS – Ash Wednesday

Naslov debi albuma kantautora Elvisa Perkinsa odnosi se na srijedu 12. rujna 2001. godine, dan nakon što mu je majka izgubila život vozeći se avionom koji se zabio u jedan od njujorških blizanaca, dan kada je sve što mu je od nje ostalo bio samo pepeo. Točno toga dana navršilo se i devet godina od smrti Elvisova oca, Anthonyja Perkinsa (da, onog!), koji je 1992. godine izgubio bitku sa sidom, pa nimalo ne čudi što se rečeni datum zacementirao u autorovu stvaralačku svijest. Na neki se način oslobodivši njegova tereta konačnim objavljivanjem svoje prve ploče, Elvis Perkins je u njenih jedanaest pjesama uspješno i umješno kanalizirao osjećaje koji su opisani događaji u njemu probudili, ali bez konkretnijih tragova u tekstovima pjesama. Ostavivši depresiju životnog iskustva izvan njih, Perkins ih je ipak naposljetku sastavio od melankolije i žudnje, koje su se na ovome lijepom i decentno zavodljivom albumu po tko zna koji put pokazale neiscrpnim izvorištima kvalitetne, ugodne glazbe. Kantautorski okvir 'Ash Wednesday' podjednako je određen američkim, više korijenskim pristupom u kojem zapaženo mjesto imaju folk, country i blues, ali i britanskim pristupom novijeg datuma koji se ne srami promišljenijih aranžmana, pop struktura te frankofonih začina. Glavna Elvisova oružja jesu pouzdana akustična gitara i divan glas (koji mene podsjeća na Mladog Vladu), ali istaknuto mjesto u fino krojenom glazbenom ruhu imaju i neuobičajeni instrumenti kao što su, recimo, vibrafon i timpani u minimalistički orkestriranoj 'Sleep Sandwich' ili harmonika u 'Emile's Vietnam In The Sky', najljepšoj pjesmi albuma. Ne profanirajući obiteljsku tragediju, te iskoristivši neželjen zastoj na počecima svoje glazbene karijere na najbolji mogući način, učvršćujući autorsku osobnost, Elvis Perkins je na kantautorsku scenu stupio potpuno formiranim koracima autora koji lakoćom postiže ono što želi, albumom koji uz 'Please Come Home' Dustina Kensruea predstavlja najugodnije ovogodišnje kantautorsko iznenađenje.GGGG07 KANDIDAT: Emile's Vietnam In The Sky

35. PAUL WALL – Get Money Stay True

Inače nisam preveliki fan ovakvog zvuka, being a NY playa and all, ali sam se ovoga ljeta bio dosta zakačio na novi album bijelog brata Paula Walla (kako sam izgovara, Pau Vau), sat vremena udarnog teksaškog post-screw bouncea. Iako mi je njegov nekadašnji partner u Color Changing Clicku, Chamillionaire, i dalje draži, 'Get Money Stay True' je sočan komad razvaljene synth-agresije, na kojem nema ništa mudro (doista si ne namjeravam nabaviti grillz, koliko god u svojim pjesmama Paul predano oglašavao rezervni biznis), ali koji je glavni producent Mr. Lee pažljivo i detaljno sredio u jedan od najugodnijih godišnjih rap albuma. GGGG07 KANDIDAT: I Ain't Hard To Find

34. THE THRILLS – Teenager

But this will never be what I want, eating in some fancy restaurant, like now, svojim razoružavajućim glasom pjeva Conor Deasy, izrijekom potvrđujući ono što se itekako dalo naslutiti, da se čak ni u relativno umjerenom uspjehu romantični sanjari iz grupe The Thrills nisu baš najbolje snašli. Sasvim je to logično za bend koji je na svome nezaboravnom debiju 'So Much For The City', jednoj od najdražih mi ploča uopće, pokazao kako se u melankoliji i nostalgiji osjeća kao riba u vodi. Fanovi west coasta, isto su se tako domaće The Thrills bili osjećali snimajući debi u Kaliforniji, pa malkice čudi da su se njegovoj poetici ovoliko uvjerljivo vratili snimajući 'Teenager' u hladnoj Kanadi, poslušavši savjet mentora iz R.E.M. (na čijem gore spomenutom 'Live' Daniel Ryan i gostuje). Naravno, 'So Much For The City' ostaje neponovljen i neponovljiv, a 'Teenager' je i bez obzira na to potvrda kako u ovim irskim trubadurima ima još mnogo inspiracije i ambicije. GGGG07 KANDIDAT: I Came All This Way

33. THE BISHOPS – The Bishops

Ako se već, uz tek zanemarivo natezanje i navlačenje, razvojna povijesna crta najveće većine britanskih guitar-pop bendova može na neki način ispratiti natrag do Lennona i McCartneyja, onda ni The Bishops iz tog okvira ne izlaze, ali se vraćaju i još dalje. Priznajem, nikada zapravo nisam čuo The Quarrymen, ali garažni pop ovog benda uvelike je modeliran na skiffleu i ranom rock'n'rollu kasnih pedesetih i ranih šezdesetih godina, razdoblju prije beat booma. Bend se sastoji od braće blizanaca Bishop, gitarista Mikea i basista Petea, te bubnjara Chrisa McConvillea, koji navodno ruši imidž benda nastupajući u svakodnevnoj odjeći, dok se Bishopi ne skidaju iz mod odijela. Zvučni kredibilitet zarađen je i snimanjem u Toe Rag studiju, gdje su i The White Stripes bili otišli po svoju porciju vjerodostojnosti. The Bishops su svoju našli i odlično iskoristili. GGGG07 UČESNIK: The Only Place I Can Look Is Down

32. THE WEAKERTHANS – Reunion Tour

Pokušavao sam ih uloviti otkako sam prvi put čitao hvalospjeve koje im je uputio Craig Finn, no nisam se nešto previše trudio. Izgleda da su zvijezde, znajući za moju zaljubljivost u romantični indie-pop, stoga odlučile obaviti najveći dio posla, poslavši me u Mannheim na Bruceov koncert taman onog vikenda kada su u susjednom Heidelbergu bili svirali upravo The Weakerthans. Čitali ste ovdje kako me je koncert potpuno oduševio, a album' Reunion Tour' me još uvijek ne pušta od sebe, pa će biti doista super ako je istina da su im ostali i još bolji, na kakve sudove uglavnom nailazim. Jedini čisti indie-pop album koji me je ove godine više zarobio bio je 'Heresy And The Hotel Choir' (o njemu nešto kasnije), ali imam dojam da će mi John Samson postati puno bolji prijatelj. GGGG07 KANDIDAT: Civil Twilight

31. SLOAN – Never Hear The End Of It

Sloan, nažalost, nikada nisu uspjeli profitirati barem na račun proboja drugih zemljaka i sistema spojenih posuda Amerike i Kanade, kad je već postalo izvjesno kako se njihove odlične pop pjesme nekim čudom nikako ne mogu probiti do širih slušateljskih masa. Početak devedesetih mikroskope je bio usmjerio ka nekim drugim regionalnim centrima, kao što je bio onaj u Seattleu, tako da se skupina dobroćudnih power-pop momaka mogla osloniti samo na svoje melodije i gitare. Na početku jednako fascinirani i klasičnim pop bendovima kao što su The Beatles ili Big Star, kao i bučnim inovatorima Sonic Youth ili Dinosaur Jr, kroz godine se njihovo glazbeno ruho sve više bojalo mirnijim bojama, a pročišćavanju zvuka pridonijelo je i pomirenje s nedostatkom značajnijih prodajnih brojki. S obzirom da su sva četvorica članova, i gitaristi Patrick Pentland i Jay Ferguson, i bubnjar Andrew Scott, i basist Chris Murphy, plodni i umješni autori, ne čudi što su na svoju novu ploču Sloan nabili čak 30 pjesama, kao što su to nekad znali raditi Guided By Voices. Međutim, za razliku od GBV koji bi to napravili u otprilike pola trajanja, Sloan na 'Never Hear The End Of It' sviraju punih 80 minuta, koji prolete bez ikakvog osjećaja zamora ili odrađivanja. Jednostavna matematika govori nam da su dečki mogli ploču podijeliti na pola, i dobiti dvije od 15 pjesama u 40 minuta, što bi ih zasigurno učinilo prohodnijima, i zbog čega njihovoj tvrdoglavosti treba očitati bukvicu. Ali, sagledati situaciju iz druge perspektive, one koja cijeni izostanak ikakvih kalkulacija, koje nadomješta radost stvaranja i sviranja glazbe, znači ovoj premalo cijenjenoj grupi uplatiti i dodatne kredite. GGGG07 KANDIDAT: Last Time In Love

30. DINOSAUR JR – Beyond

Prošlo je već deset godina od posljednje ploče koju je J Mascis objavio pod imenom svoga matičnog benda, podcijenjene 'Hand It Over', no ono što ponovno korištenje voljenog imena u ovom vremenu posvemašnjih reuniona, od The Stooges preko Police i The Jesus And Mary Chain pa sve do Buffalo Tom, čini posebnim jest to što je ovo prva ploča od legendarne 'Bug' iz 1988. godine koju je snimila originalna postava Dinosaur Jr, dakle i J i bubnjar Murph, ali i basist Lou Barlow. Treba li koga podsjetiti, Mascis i Barlow su tijekom zajedničkog rada prvih godina grupe potpuno zaboravili na prijateljstvo koje je stajalo u temeljima benda, najvjerojatnije zbog Mascisove želje za potpunom kon