'OZ' ili 'Ovako Zvučimo': "Mlad i perspektivan rock bend iz Ploča koji uskoro objavljuje svoj album prvijenac 'Pakao u kojem plešemo'. OZ-ovci iz svoje rock radionice izbacuju novu pjesmu, a ujedno i drugi singl, zanimljivog imena: Kišna ljubavna pjesma. Članovi benda ističu da je ova pjesma jedna psihodelična posveta izgubljenoj ljubavi, te je glazbeno opisuju kao spoj Depeche modea, Red hot chili peppersa i Rage against the machinea (... i Ekatarine velikea? - op.ur). Pjevač Luka Šiljeg, koji je autor teksta i glazbe, ističe da mu je inspiracija za ovu pjesmu bio film Blade runner, poznatog režisera Ridleya Scotta."

Nebojša Buhin: "I početkom ove godine nastavljaju se odlične recenzije albuma ‘Guitar Language’ u inozemstvu. Online Rock piše o pozitivnom svjetlucavom zvuku električne gitare hrvatskog umjetnika te ustvrđuje kako Hrvati imaju dušu."

A evo i nešto za Gorilin điha-điha kontingent: Kern!

"U nedostatku snažnih autorskih i kantautorskih ličnosti na domaćoj glazbenoj sceni, predstavljamo prvoligaškog predstavnike iste - zagrebačkog autora i pjevača Berislava Kerna koji je potpisao dugogodišnji ugovor za diskografsku kuću DOP Records , te izdavačku suradnju DOP Recordsa i Menarta. Radi se o mladom čovjeku koji je nakon desetljeća glazbenog aktivizma po raznoraznim bendovima, odlučio predstaviti svoju iznimnu pjesmaricu - kantautorski rock and roll s primjesama ritma i bluesa, doo wopa, countryja, uz pregršt akustičnih pop rock balada. Nastavljajući niz glazbenika koji su mu gradili glazbeni svjetonazor: Bob Dylan, J.J. Cale, Robbie Robertson, Neil Young, Jerry Garcia, The Beatles, Elvis Presley, Ricky Nelson, John Hartford, Dan Penn, Alan Price…KERN je iznimno osvježenje za domaću pop rock scenu žednu ugodnih i pitkih radiofoničnih autora pjesama s potpisom."

Bonus-track: Menartova najava novog albuma Alizee.

"Ako želite uživati u 11 novih psihodeličnih delicija, u prilično otkačenoj Electro-Pop atmosferi koja u mnogome podsjeća na najbolja kreativna ostvarenja 'Electrodisco-Trash-Pulp-Pop' grupe Lollobrigida, samo s puno više Pop i 'French-Pop' zvuka, svakako preslušajte ovu nadasve originalnu kolekciju!"

... i ono što ne valja (ta slika, taj FONT, Isuse!!!).

... i ono što ne valja (ta slika, taj FONT, Isuse!!!).

Iako bi to bilo prilično lako učiniti, ne da mi se sada provjeravati jesam li koncert koji je prije otprilike točno godinu dana grupa Undo trebala održati u Booksi promašio zbog toga što su te večeri Pipsi bili svirali u Boogaloou, ili zbog utakmice Bilić-boysa, ali ovogodišnju, jučerašnju priliku za popravni nisam propustio. Za bend me je bio zainteresirao njihov promo materijal, jer u demo fazi opise koje čitamo po programima klubova još uvijek pišu sami članovi grupe, kojima u nekom smislu bezrezervno vjerujem. Na konkretnom primjeru grupe to ne bi značilo da sam povjerovao kako doista i zvuče poput navedenih uzora (Dave Matthews, Joni Mitchell…), nego da te navedene uzore stvarno vole, a u popisu se našlo i dovoljno mojih osobnih favorita, s kojima hrvatski bendovi najčešće nemaju mnogo toga zajedničkog. Jučer popodne saznao sam kako će Undo i grupa Bjuz zajedno nastupiti iste večeri u KSETu, pa sam promptno reagirao i otišao provjeriti krije li se išta lijepoga u njihovome kantautorskome indie folk rocku s malo popa, kako je glasio sukus predstavljanja. Krije, i to itekako! Odnosno, ništa se u njemu zapravo ne krije, jer iako uglavnom decentne i donekle sramežljive, pjesme grupe su melodijski bogate, krasno otpjevane i odsvirane, i jako zarazne – već nakon drugog slušanja (poslije koncerta sam kupio demo, koji danas preslušavam cijeli dan) refreni su mi se zakopali u mali mozak, i ne pokazuju naznake planiranja skorog odlaska. Da kažem to kratko i bez okolišanja, Undo su, dok je dojam s koncerta još svjež, trenutno najbolji hrvatski demo bend i jedan od nekoliko najboljih uopće. Kada dojam malo splasne, opet će biti upravo sjajni, čak i bez tih glupih rang ljestvica koje ja toliko volim. Gornji žanrovski opis bendovog zvuka zapravo je prilično točan, iako s druge strane i ne posve, barem zato što barem ja čitajući ga zamislim ponešto drugačiji bend od Undo. Po meni, oni sviraju čisti kantautorski pop akustičnog predznaka, a grupa koja ga svira sastavljena je od doista vrhunskih svirača, od kojih barem pola mora imati klasičnu glazbenu naobrazbu. Srećom, riječ je o toliko dobrim muzikantima, s lijepim glazbenim idejama, da lakoćom nadilaze tu najveću prepreku stvaranju lijepa popa, te isporučuju punokrvne pop dragulje. Kvartet koji se sastoji od pjevačice i tri momka u pratnji čine Orlan na različitim instrumentima, primarno klavijaturama, ali i basu u onim pjesmama u kojima se basist Daniel uhvatio druge gitare. Orlana sam ranije viđao kao vođu benda Mika Male, čije ih pretežno akustično ruho i melankolična atmosfera čine relativnim srodnicima Undo, ali koji su po meni imali ozbiljnih problema napisati pravu melodiju. Čini se kako je on bolji kao aranžer i muzičar, negoli kao autor. Daniel i bubnjar Marko bendu daju imidž Greenwich Village trubadura, a sviraju stvarno izvrsno – već dugo nisam gledao bend koji stvarno svira u punom smislu riječi, bez da time davi one kojima je sviračka virtuoznost posljednje što traže od grupe. Kakav sam recimo ja. Redom simpatičnu i čini se potpuno kul ekipu predvodi pjevačica i gitaristica Mirna, koja je sigurno najbolja frontmenica (frontvumenica? Kažemo li mi tako?) u državi. To da odlično svira kod ovog se benda izgleda mora uzimati zdravo za gotovo, ali taj glas! Snažan i siguran, fantastičnoga engleskog izgovora (ili studira, ili je studirala, ili je živjela, nema četvrte), i ugodan na uhu, mogao se mjeriti samo s očitim veseljem kojim je cijeli bend svirao. Mirna ga je i u tome predvodila, jer se gotovo cijelo vrijeme smijala, kako nekome u publici, tako i zbog odlične reakcije solidno popunjenoga KSETa (2.5 Bw), u kojem je dobar broj ljudi tekstove i pjevao. Sat vremena pjesama koje ne znaš uživo zna biti doista naporan, ali ipak je stvar u kvaliteti benda. Undo sam mogao slušati i još toliko, i ne bi mi bilo dosadilo. Potez od 'Down The Drain' do 'Petar Pan Land' skoro da bi potpuno neprimjetno zamijenio onaj od 'Calypso' do 'Gypsy' na drugoj strani 'Solitude Standing' Suzanne Vega, dok su me ritmičnije pjesme grupe podsjetile i na vrijeme kada je Sheryl Crow imala smisla, što je bilo samo na debiju 'Tuesday Night Music Club'. Još neke koordinate zvuka bile bi neke drage ploče Indigo Girls, ili Marije Taylor, no sve to uopće nije bitno, jer Undo valja preporučiti svima koji jednostavno vole lijepe pjesme. Damiena Ricea ne volim previše, ali njegova se 'Coconut Skins' u set listu uklopila savršeno, jednako kao i 'Such Great Heights' The Postal Service, koju Undo ipak izvode via Iron & Wine. Prava je šteta što bend nije izveo polu-planirane (užicao sam set listu, zbog čega i znam naslove pjesama) 'Fear No Pain' i Wild Horses', ali izgleda da nije bilo vremena. Tako da ne mogu biti siguran da je riječ o pjesmama Willyja Masona i The Rolling Stones, ali nekako sumnjam da bi se baš oba naslova slučajno poklopila. Ipak, najbolje su stvari bile one benda samog, prvo predivan valcer 'Bukurest', o vezi na daljinu, te apsolutni hit 'Bomb The World With Peace', koja me podsjetila na 'Four Winds' i 'Another Travelin' Song', i koja je odličan koncert zaključila na najbolji mogući način. Ove sam godine već hvalio domaće demo bendove, no dok sam i The Gabettes i Heroini osobno mogao naći konkretne zamjerke, ovome bendu to nikako ne mogu. Da kojim slučajem pjevaju na hrvatskom, bilo bi samo pitanje dana kada bi ih potpisala neka diskografska kuća, jer sumnjam da mogu biti toliko gluhe i nesposobne. S druge strane, mislim kako ovakva glazba jednostavno ne bi funkcionirala jednako dobro bez engleskog jezika, kojeg bi se bilo šteta odreći kada ga se koristi ovako dobro. Svejedno. Ozbiljno, raj od benda. Set lista: Unfold Me – Sleepless Eyes – Down The Drain – Indian Summer – Petar Pan Land – The Dream Place – 10000 Feet – A Matter Of Taste – Coconut Skins – Miss Mississippi – Bukurest – Such Great Heights – Bomb The World With Peace

Poslije Undo, na stejdž su se počeli penjati momci iz grupe Bjuz, čije mi je ime ipak bilo preljigavo i presluzavo da bih ih ostao gledati. A i da ne ispadne kako ja uvijek serem i serem, a i u svjetlu vjerovanja bendovom opisu samog sebe, evo prepisujem: „Rezultat petomjesečnog rada bilo je pola sata instrumentalne glazbe spojene u modernu Suitu koja je prvi puta izvedena u Purgeraju. Samu glazbu najbolje je opisati kao fusion pošto se ovaj bend ne drži isključivo jednog stilskog pravca nego spajaju utjecaje svih članova u što ulaze stilovi poput funka, prog rocka, jazza, ali i etno i pop glazbe.“ To ipak nisam htio provjeravati. Kad smo već kod imena bendova, za koji sat u KSETu nastupa livanjski bend Andrija! Koje ime, svaka čast!

Baš kad sam pomislio kako je moja opsesija s Panda Bearom dosegla svoj vrhunac, ja napravim ovo. 

Hura, konačno da se pojavio VELIKI INDIHAJP kojem se i ja veselim! Ljudi koji prate velike indihajpove vjerojatno već odmah znaju o kojem je bendu riječ, ali prije nego što otkrijem tko je posrijedi, priznao bih usput kako me to što sam zavolio jedan ovakav bend ispunjava... ne znam kako bih to rekao... ponosom? Ono, prije deset godina bila bi drugačija situacija, tad bih bio pomislio "ajme, zavolio sam još jedan indie bend, pa koji mi je kurac, zašto si to dopuštam?!?"... ali u međuvremenu sam pokopao takve frustracije i komplekse (ili si barem tako volim tepati), pa sam danas baš nekako neobično ponosan na sebe kada se dogodi da me impresionira bend iz žanra koji generalno ne mogu smisliti. Otprilike slično tome kako danas film doživljavam kao inferioran vid umjetnosti, posebno u odnosu na novodobne američke tv-serije, ali svejedno se osjećam nekako neobično ponosan na sebe kad uspijem odsjediti cijeli jedan film, ono, skoro dva faking sata života (posebno ako je film pogledan izvan kina - lako je biti junak na muci kad si oboružan kokicama i foršpanima! Odgledati film u takvim uvjetima je isto toliko "pothvat" koliko i završiti neku igricu sa svim mogućim cheatovima) (kao što je Momak nedavno primjetio: "Ti ne voliš filmove, ti samo voliš ići u kino!")



Uglavnom, riječ je o VAMPIRE WEEKEND. Morali smo čekati gotovo pa sedam godina na nove Strokese, ali isplatilo se! Još bolje, ovaj put je moja malenkost u potpunosti sinkronizirana s Velikim indihajpom uživo, real-time, za razliku od Strokesa koje sam zavolio tek na drugom albumu, koji mi je zvučao kao ispunjenje svih potencijala i obećanja na mršavom/mlitavom prvijencu (dok je ostatak vascelog svijeta mislio obratno, tj. da su s mršavim/mlitavim drugim albumom proćerdali sve što su postigli na prvijencu). Osim što jedna od meni najdražih stvari Vampire Weekend zvuči ko čisti Strokesi ("Campus"), ta dva benda imaju koječega zajedničkog: kratki prvijenci, koncizne pjesme, masu pamtljivih melodija, jednostavnost zvučne slike kao sastavni dio šarma i elegancije a ne nekakvog popratnog back-to-basics manifesta, kao i uostalom optužbe da su razmažena djeca bogataša kojima se sve u životu servira na pladnju - uključujući i njihovih petnaest minuta slave.

E sad, nije da sam toliko puno kopao po netu, ali još nisam nigdje zapravo ni vidio potvrdu da su Vampire Weekend uistinu djeca bogataša - čini mi se da hejteri taj zaključak izvlače iz toga što: a) su sva četvorica studirali na Columbia Universityju, b) su im praktički sve pjesme o životu na campusu (romantične zavrzlame i sl.) i onome što su naučili na faksu, c) ni po čemu ne pokazuju da se eventualno srame prethodnih dviju stavki. Ako bi na trenutak uistinu i prihvatili pretpostavku da su bogati klinci, onda ispada da će bogati klinci uvijek nadrapati u nekim galaksijama indie-univerzuma, bilo da isfuravaju ulično-boemski down-to-earth imidž (Strokesi), bilo da ne bježe od svog pedigrea. Mislim, pogledajte samo ovaj temeljito debilan osvrt na Village Voiceu: kao, momci su s koledža, njeguju uredan i neagresivan zvuk, i sad, kao, iz toga automatski proizlazi da utjelovljuju ideale reaganovskih osamdesetih? Ma bjaži!

Ne znam, meni recimo paše taj uredan i neagresivan zvuk, zato što je lijep i lepršav PLUS zato što nije ritmički retardiran! Iz moje pozicije, jedan od problema s indie rockom ovog milenija je to što je odlučio da ne želi baš uistinu biti rock, ali je pritom osim rokanja odbacio i ritam kao značajnu pokretačku silu svoje glazbe. Naučili smo to prihvaćati zdravo za gotovo, ali Vampire Weekend pravovremeno podsjećaju da uopće ne mora biti tako. A to što su za razliku od svojih prethodnika ritam potražili u Africi - možda nema samo veze s time koliko su se naslušali "Gracelanda", nego možda i s time da je u jednom trenutku u zadnjih dvadesetak godina za većinu američkih bijelaca-indiejanera postalo teže usvajati ritmičke i ine novotarije afroameričke glazbe zbog straha od optužbi da se "prave crncima" (wiggaz; vidi svaku crnačku komediju, pa i svaki drugi hip hop spot, gdje je uvijek neki ćaknuti/uštogljeni bijelac koji nemušto pokušava nabacivati kulerske pokrete uz tu mjuzu, ha ha, nije li baš uuuurnebesno smiješan?).

Usto, urednost i ekonomičnost zvuka Vampire Weekendu daje jednu jako zadovoljavajuću niskokaloričnu kvalitetu. Dok recimo nakon slušanja nekog tipa Arcade Fire ("Još orkestracija, ajmo još, ne, ne, nije dosta, JOŠ!") imam osjećaj kao da sam u tri minute progutao veliki tanjur špageta koji mi se sručio na želudac poput gromade olova - nakon Vampire Weekend osjećam se kao da sam pojeo molto fin vegetarijski ručak, pun egzotičnih začina i povrća iz Mercatora kojem ne znam ni ime, i pritom ga pojeo taman onoliko da sam sit, ali nipošto prejeden, nego mogu nastaviti normalno sa svojim danom tamo gdje sam i stao prije ručka (umjesto da se samo srušim na krevet i buljim u sudoku dok crijeva stenju od prezakrčenosti).

Kada bend koji pred vama svira zapravo nikada prije niste slušali, i na njegov koncert niste otišli zbog ljubavi, nego zbog generalnog, neuništivog interesa i unutarnjeg crvića koji onemogućuje mirno kućno gledanje televizije ako bilo gdje na tramvajohvat svira bilo kakav bend koji bi vam se mogao svidjeti, onda većinu svirke ne provodite pjevajući tekstove, koje ne znate, nego igrajući jednu od onih vječnih igara, kakve su u drugim kontekstima i socijalnim okruženjima legendarne Jel-ti-znaš-onoga-koji-je-xy i Šta-je-tebi-onda-onaj-xy. Na koncertima je takva Na-koga-liči-neki-od-muzičara, i prva runda i frontmen očito azijskog podrijetla iznjedrili su rezultat kako je pjevač Rock n Roll Soldiers stoposto dijete vijetnamskog veterana koji je noći kratio i kraj rata dočekao u nekome od vazda otvorenih bordela, pa je opijen slavljem, napaljenjem i viskijem odlučio sa sobom kući povesti i kurvu dobra srca koja se u tom trenu našla ispod njega. Okolina i susjedi u Eugeneu, Oregon, nisu blagonaklono gledali na takav potez, ali ljubav je bila jača… Dobro, znate takve i te priče, kakvu bih sada možda i dalje razrađivao da nam poslije nastupa Matkova prijateljica nije objasnila kako smo totalno u krivu, i kako je pjevač sin Kineskinje i Norvežanina, ili Norvežanke i Kineza. Norveška i Kina! Vidiš ti, često potpuno zaboravimo na tu primarnu ljepotu Amerike, Novoga kontinenta čije su ruke stoljećima čvrsto grlile sve dovoljno hrabre i kadre odvažiti se na novi početak, kotla melting pota u kojem su gigantske ruke sudbine zakuhale mnogo toga bez čega mi danas život ne možemo ni zamisliti, uključujući i ono najvažnije, zbog čega smo i ja i vi sada upravo ovdje, a to je rock'n'roll. Kojega Rock n Roll Soldiers baš i nisu vojnici u onom smislu riječi koji prvi tresne na pamet, više je riječ o nekakvoj civilnoj službi, odnosno, s obzirom da ipak jesu naoružani gitarama i palicama, svojevrsnim dodatnim snagama. Ne znam je li tako ispalo zbog imidža i imena benda – takvo ime plus konfederacijska kapa na glavi jednog od članova na plakatu – ali reklamirani kao bend koji svira garažni rock na tragu Rolling Stones i The Pretty Things, Rock n Roll Soldiers barem uživo nemaju nikakve veze ni s jednima ni s drugima, niti sa bilo čim u tome krugu. Imaju, dosadni su kao The Pretty Things, vezu je našao Matko Moose, ali njegove zlobne primjedbe ostavimo po strani. Nema u zvuku previše veze ni s legendarnim Radio Birdman, po kojima su si momci nadjenuli ime, ali eto, ima dokaza o dobrom ukusu. Da baš sad ne ispadne kako je riječ o synth-pop ili doom-metal bendu, Rock n Roll Soldiers jesu čvrsti, žestoki rock bend, ali takav koji je jednako vremena proveo u garaži koliko i u sobi, slušajući moderne alternativne radio stanice. No, za razliku od recimo Kings Of Leon – koji su do svoje prve prekooceanske turneje u životu bili slušali samo braću Fogertyje, Allmane, Burrite i Van Zante, a onda su u Britaniji skužili kako ima jedan dobar noviji bend U2, pa su nabavili duge crne kožnate kapute i do svoje treće ploče izgubili sve ono sjajno što su instinktivno krotili na debiju, na što nas je slatko podsjetila sinoć prije koncerta puštena 'Molly's Chambers' – vojnici su sve to skupa u sebe upili prije skladanja prvih pjesama, pa njihov spoj rock garaže i žešćih indie-pop formi zvuči kompaktno i moćno. Dobar je to bio sinoć koncert, solidnog benda, ali takvog koji baš i nema jako dobre pjesme. Pozitivna strana cijele priče je što u malo više od sata svirke nisu ni jednom upilali ekipu pričom i uštimavanjem, i što u skladu s furkom nisu odsvirali ni jednu jedinu baladu, držeći razinu nabrijanosti cijelo vrijeme vrlo visoko, čak i na samom startu, što jest izgledalo malo previše. E sad, pojedine je pjesme bilo teško razlikovati ili im se refrena sjetiti i netom nakon što bi iscurili posljednji akordi, pa se ugodnom iznenađenju kvalitetnog i lakog održavanja interesa publike za cijele svirke nije pridružilo i ono melodija i refrena koji vam ne žele napustiti glavu. Jedina pjesma koja je to meni uspjela napraviti bila je ona koja bi se mogla zvati 'Behind Closed Doors' – ta se fraza ponavlja u refrenu – koja je bila čisti Weezer. Uz svoje pjesme, dečki su odsvirali i prilično vjernu obradu 'Head On' J.A.M.C., koja bi im baš mogla biti dobar putokaz, da su u stanju uglazbiti takav kul faktor. Nije da sam dan proveo nadoknađujući propušteno i skidajući njihove EP-je, ali da ću ih čista srca preporučiti svakome željnom lijepe večernje zabave, hoću! Ajde, kad ih već nisam spominjao gore, popunimo postavu još i dobrim basistom, metronomom pojačanim bubnjarem Springsteen/Pacino škole, te gitaristom koji je u igri dao najviše i najrazličitije rezultate – nezakoniti sin Axla Rosea, slika i prilika pjevača iz KUD Idijota, samo da se ošiša isti pjevač iz Radost (e Matko svaka čast!), da mu ne vidiš glavu po motima i tipu gitare pljunuti Jeff Tweedy. Daleko najsimpa član benda, nosio je i majicu s nečijim likom, a kaiš mi je onemogućio potvrditi ali i negirati pretpostavku kako je na slici bio nitko drugi do heroj a ne zločinac Ante Gotovina. Imalo je smisla, kao oni u svakoj državi u kojoj sviraju od organizatora nabave majice s njenim kultnim vojnicima, zbog paralele u imenu, zar ne?

Za kraj, jedna mala primjedba. Pričamo mi tako prije koncerta u prvom dijelu KSETa a ulazi samo gerijatrija, ali ono, prava – prosjek je godina bio, majke mi, barem jedno 37-38. Mi se opet osjećamo kao srednjoškolski prvaši na koncertu Vještica u splitskom Mississippiju 1995. godine (kad Iku roditelji nisu bili pustili na koncert, jer je sutra ujutro bila škola, pa je on pobjegao skokom s prvoga kata, kroz čiji se otvoreni prozor kasnije i vratio, samo da bi u sobi naišao na oca koji ga je čekao!), ali ne kužimo šemu. Tek sam danas na ulaznici skužio logo Jam Session programa, pa je možda moguće da je taj logo pozivnica u koju se ne sumnja takvoj starijoj ekipi, koja je klub napunila kožnim jaknama i umornim kostima. Druga stvar, nigdje ne vidim ni jednu od onih četrdesetak faca koje se pojavljuju na apsolutno svakom koncertu na koji odem, pa mislim nije valjda da se svi oni međusobno dobro poznaju i nekome je umrla baka pa su na sprovodu u Ogulinu. Nije Gogo!, pouči me par Matka, sve su ti to česti forumaši forum.hra koji nikako ne podržavaju koncerte koje organizira tip imena Banderas, jer je on po njima zatucani roker, a oni su indie ekipa, koja podržava prijatelje Matu Škugora i Bradu. Pri čemu tip benda izgleda uopće nije bitan, jer su prije sedam dana na relativno sličnima ali zato puno većim pilatorima Bubblegum Screw bili svi. Eto Moose, jel dobro, jesam ispunio zamolbu? Ništa, proučit ću ja materiju možda idućih mjeseci (možda i iznutra jer sam zbog Marah panike i sam postao registrirani korisnik forum.hra), pa napisati jednu lijepu muzikološko-sociološku analizu. Male su šanse, ali nikad se ne zna. Gotovo.

Podsjetnik: 13.02. negdje u SC prostorima nastupaju Two Cow Garage. Country, Jug, gitare, pank, slomljeno srce, razderane glasnice, himne, refreni, znoj, ludilo. Gorit će!

Kada bend koji pred vama svira zapravo nikada prije niste slušali, i na njegov koncert niste otišli zbog ljubavi, nego zbog generalnog, neuništivog interesa i unutarnjeg crvića koji onemogućuje mirno kućno gledanje televizije ako bilo gdje na tramvajohvat svira bilo kakav bend koji bi vam se mogao svidjeti, onda većinu svirke ne provodite pjevajući tekstove, koje ne znate, nego igrajući jednu od onih vječnih igara, kakve su u drugim kontekstima i socijalnim okruženjima legendarne Jel-ti-znaš-onoga-koji-je-xy i Šta-je-tebi-onda-onaj-xy. Na koncertima je takva Na-koga-liči-neki-od-muzičara, i prva runda i frontmen očito azijskog podrijetla iznjedrili su rezultat kako je pjevač Rock n Roll Soldiers stoposto dijete vijetnamskog veterana koji je noći kratio i kraj rata dočekao u nekome od vazda otvorenih bordela, pa je opijen slavljem, napaljenjem i viskijem odlučio sa sobom kući povesti i kurvu dobra srca koja se u tom trenu našla ispod njega. Okolina i susjedi u Eugeneu, Oregon, nisu blagonaklono gledali na takav potez, ali ljubav je bila jača… Dobro, znate takve i te priče, kakvu bih sada možda i dalje razrađivao da nam poslije nastupa Matkova prijateljica nije objasnila kako smo totalno u krivu, i kako je pjevač sin Kineskinje i Norvežana, ili Norvežanke i Kineza. Norveška i Kina! Vidiš ti, često potpuno zaboravimo na tu primarnu ljepotu Amerike, Novoga kontinenta čije su ruke stoljećima čvrsto grlile sve dovoljno hrabre i kadre odvažiti se na novi početak, kotla melting pota u kojem su gigantske ruke sudbine zakuhale mnogo toga bez čega mi danas život ne možemo ni zamisliti, uključujući i ono najvažnije, zbog čega smo i ja i vi sada upravo ovdje, a to je rock'n'roll. Kojega Rock n Roll Soldiers baš i nisu vojnici u onom smislu riječi koja prvi tresne na pamet, više je riječ o nekakvoj civilnoj službi, odnosno, s obzirom da ipak jesu naoružani gitarama i palicama, svojevrsnim dodatnim snagama. Ne znam je li tako ispalo zbog imidža i imena benda – takvo ime plus konfederacijska kapa na glavi jednog od članova na plakatu – ali reklamirani kao bend koji svira garažni rock na tragu Rolling Stones i The Pretty Things, Rock n Roll Soldiers barem uživo nemaju nikakve veze ni s jednima ni s drugima, niti sa bilo čim u tome krugu. Imaju, dosadni su kao The Pretty Things, vezu je našao Matko Moose, ali njegove zlobne primjedbe ostavimo po strani. Nema u zvuku previše veze ni s legendarnim Radio Birdman, po kojima su si momci nadjenuli ime, ali eto, ima dokaza o dobrom ukusu. Da baš sad ne ispadne kako je riječ o synth-pop ili doom-metal bendu, Rock n Roll Soldiers jesu čvrsti, žestoki rock bend, ali takav koji je jednako vremena proveo u garaži koliko i u sobi, slušajući moderne alternativne radio stanice. No, za razliku od recimo Kings Of Leon – koji su do svoje prve prekooceanske turneje u životu bili slušali samo braću Fogertyje, Allmane, Burrite i Van Zante, a onda su u Britaniji skužili kako ima jedan dobar noviji bend U2, pa su nabavili duge crne kožnate kapute i do svoje treće ploče izgubili sve ono sjajno što su instinktivno krotili na debiju, na što nas je slatko podsjetila sinoć prije koncerta puštena 'Molly's Chambers' – vojnici su sve to skupa u sebe upili prije skladanja prvih pjesama, pa njihov spoj rock garaže i žešćih indie-pop formi zvuči kompaktno i moćno. Dobar je to bio sinoć koncert, solidnog benda, ali takvog koji baš i nema jako dobre pjesme. Pozitivna strana cijele priče je što u malo više od sata svirke nisu ni jednom upilali ekipu pričom i uštimavanjem, i što u skladu s furkom nisu odsvirali ni jednu jedinu baladu, držeći razinu nabrijanosti cijelo vrijeme vrlo visoko, čak i na samom startu, što jest izgledalo malo previše. E sad, pojedine je pjesme bilo teško razlikovati ili im se refrena sjetiti i netom nakon što bi iscurili posljednji akordi, pa se ugodnom iznenađenju kvalitetnog i lakog održavanja interesa publike za cijele svirke nije pridružilo i ono melodija i refrena koji vam ne žele napustiti glavu. Jedina pjesma koja je to meni uspjela napraviti bila je ona koja bi se mogla zvati 'Behind Closed Doors' – ta se fraza ponavlja u refrenu – koja je bila čisti Weezer. Uz svoje pjesme, dečki su odsvirali i prilično vjernu obradu 'Head On' J.A.M.C., koja bi im baš mogla biti dobar putokaz, da su u stanju uglazbiti takav kul faktor. Nije da sam dan proveo nadoknađujući propušteno i skidajući njihove EP-je, ali da ću ih čista srca preporučiti svakome željnom lijepe večernje zabave, hoću! Ajde, kad ih već nisam spominjao gore, popunimo postavu još i dobrim basistom, metronomom pojačanim bubnjarem Springsteen/Pacino škole, te gitaristom koji je u igri dao najviše i najrazličitije rezultate – nezakoniti sin Axla Rosea, slika i prilika pjevača iz KUD Idijota, samo da se ošiša isti pjevač iz Radost (e Matko svaka čast!), da mu ne vidiš glavu po motima i tipu gitare pljunuti Jeff Tweedy. Daleko najsimpa član benda, nosio je i majicu s nečijim likom, a kaiš mi je onemogućio potvrditi ali i negirati pretpostavku kako je na slici bio nitko drugi do heroj a ne zločinac Ante Gotovina. Imalo je smisla, kao oni u bilo kojoj državi u kojoj sviraju od organizatora nabave majice s njenim kultnim vojnicima, zbog paralele u imenu, zar ne?

Za kraj, jedna mala primjedba. Pričamo mi tako prije koncerta u prvom dijelu KSETa a ulazi samo gerijatrija, ali ono, prava – prosjek je godina bio, majke mi, barem jedno 37-38. Mi se opet osjećamo kao srednjoškolski prvaši na koncertu Vještica u splitskom Mississippiju 1995. godine (kad Iku roditelji nisu bili pustili na koncert, jer je sutra ujutro bila škola, pa je on pobjegao skokom s prvoga kata, kroz čiji se otvoreni prozor kasnije i vratio, samo da bi u sobi naišao na oca koji ga je čekao!), ali ne kužimo šemu. Tek sam danas na ulaznici skužio logo Jam Session programa, pa je možda moguće da je taj logo pozivnica u koju se ne sumnja takvoj starijoj ekipi, koja je klub napunila kožnim jaknama i umornim kostima. Druga stvar, nigdje ne vidim ni jednu od onih četrdesetak faca koje se pojavljuju na apsolutno svakom koncertu na koji odem, pa mislim nije valjda da se svi oni međusobno dobro poznaju i nekome je umrla baka pa su na sprovodu u Ogulinu. Nije Gogo!, pouči me par Matka, sve su ti to česti forumaši forum.hra koji nikako ne podržavaju koncerte koje organizira tip imena Banderas, jer je on po njima zatucani roker, a oni su indie ekipa, koja podržava prijatelje Matu Škugora i Bradu. Pri čemu tip benda izgleda uopće nije bitan, jer su prije sedam dana na relativno sličnima ali zato puno većim pilatorima Bubblegum Screw bili svi. Eto Moose, jel dobro, jesam ispunio zamolbu? Ništa, proučit ću ja materiju možda idućih mjeseci (možda i iznutra jer sam zbog Marah panike i sam postao registrirani korisnik forum.hra), pa napisati jednu lijepu muzikološko-sociološku analizu. Male su šanse, ali nikad se ne zna. Gotovo.

Podsjetnik: 13.02. negdje u SC prostorima nastupaju Two Cow Garage. Country, Jug, gitare, pank, slomljeno srce, razderane glasnice, himne, refreni, znoj, ludilo. Gorit će!

Aquarius je bio krcat na prvom izdanju Sicko disca, poprilično krcat. Bio sam ugodno iznenađen posjećenošću klupske večeri posvećene glazbi koju ovdje manje-više nitko ne isfurava (blog-house, nu-rave i sl), a jedan moj znanac je koji tjedan kasnije komentirao: da, u redu, ali pola tih ljudi je došlo zbog Lollobrigide! Koja je, pak, bila tek jedna od niza atrakcija te večeri, atrakcija koje su uključivale i dvojicu engleskih DJ-a. Tako da nisam bio siguran koliko je komentar bio na mjestu, ali kao argument u prilog toj konstataciji dogodilo se dva mjeseca kasnije drugo ukazanje Sicko disca - koje je pohodilo jedva stopedesetak, možda dvjesto ljudi. Barem tri puta manje ljudi nego prvi put!

Znači li to da je Lollobrigida veća glazbena sila nego što se nekima od nas čini? Pa, pošto je reakcija publike na njen nastup na Sicko discu bila dosta dobra no nipošto sad tu nešto ekstra euforična, rekao bih da to možda prije znači da je Lollobrigida relevantna društvena sila. Ilitiga, da sad malo bezobrazno spekuliram, kod nastupa Lollobrigide mnogim ljudima glavna atrakcija možda i nije glazba - nego to što će tamo biti i drugi ljudi poput njih (fensi boemi, jel). Što opet ne znači automatski da im je pritom tu muzika zadnja rupa na svirali... jer, iako nisam nikad sreo nikog ko je hvalio Lollobrigidu na sva usta, čini mi se da - za razliku od šačice nas gorila - malo ko uistinu hejta Lollobrigidu, i da su većini fensi boema jednostavno simpatične i kul i gotovo nitko zapravo nema ništa protiv njih. Ono, svojevrsna mikro-verzija sindroma Jinxa.

No dobro, to su sve spekulacije, ko zna zašto je bilo toliko malo ljudi... ali, koji god da je razlog posrijedi, neka bude žao svima koji nisu bili zadnji put jer muzika je bila prejebena!!! Zvijezde večeri bila su tri Mađara koji su vrtili blog-house, jako veseli momci, znaju kako rasplesati rulju i totalno uživaju u tome, zbili se u DJ-kabini Aquariusa i skakuću na sve strane, a ja ispred njih na bini mahnito đuskam (špica je bio, naravno, Soulwax remiks "Standing in the Way of Control"; srebro i bronca - Van Heldenova "I Want Your Soul" i sjajni Bloody Beetroots remiks Timbalandove "Miscommunication").

A sutra, eto, na Sicko discu nastupaju Radioclit, švedsko-francuski dvojac koji vrti - kako sami kažu - "Baltimore club, juke, grime, ghetto house, baile funk, French touch, screw, snap, crunk, dancehall, grime, techno, trance, and house". Generalno nisam veliki pobornik klupske eklektike, kad sam na podiju obično želim cijelu večer slušati jedno te isto (house ili R&B/hip hop ili trendy techno) i ajd bok, ali moram priznati da je ovo jedna vanserijski zabavna vrst eklektike. Posebno kad se čovjek pošteno napije! Eto, sad znate di vam je za izaći u subotu, pa lipo onda dođite ljudi u Akvu pa da se svi napijemo i plešemo zajedno. :)

Mislim, nije puno drugačije ni inače, ali pogotovo u siječnju moji koncertni doživljaji uvelike ovise o sportskim rezultatima naših nacionalnih selekcija, jer je mjesec to u kojem se tradicionalno održavaju rukometna svjetska i evropska prvenstva. Rukometaši najviše razočaraju jer se od njih najviše i očekuje, čista je to logika. Jučerašnji bolan poraz od Danaca tako je prijetio izazivanjem lošeg raspoloženja i, shodno tome, nemogućnosti koncentracije na bendove, no esemesane vijesti o povoljnom raspletu ostalih rezultata, a i upravo teškom mukom ali ipak uknjižena dva boda protiv Crnogoraca preokrenuli su potencijalnu situaciju naglavačke. Naravno, za sve su to ipak najzaslužniji odlični bendovi, i to oni domaći, jer su se nominalne zvijezde večeri, ili barem bend oko kojeg je cijela večer sinoć u KSETu i bila organizirana, pokazale kao u najbolju ruku prosječna grupica tamburaša.

U ovih mjesec i pol otkad sam ih prvi put gledao, The Gabettes se nisu ništa znatno promijenili, što je dobro, samo su iz set liste izbacili onu dosadnu baladu koja im je u jednom trenu umalo ubila prošli koncert, što je još bolje, ali im je jedina ozbiljna mana ostala mana, što je loše. Teško je vjerovati da bi je dečki mogli izbaciti iz benda pogotovo zato što se po njoj i zovu, niti za to agitiram, cura je simpa i sve, ali Gabi jednostavno ne drži vodu. Eventualni lošiji gitarist, ili nemušti tekstopisac, ili bubnjar koji bi radije svirao nešto drugo pa mu se omakne kakva flashy pizdarija – sve bi se to moglo zanemariti, ali bend kojemu bi najjače oružje trebale biti melodije i refreni ne bi si smio dozvoliti za pjevačicu imati curu koja se vrlo rijetko nađe u centru pjesmine eksplozije, i uglavnom pluta negdje sa strane. Gabi odaje dojam cure koja pjevanje i muziku baš ono voli, ali generalno, i biti u bendu joj je baš kul, i dečki su joj super frendovi, ali ne i dojam osobe kojoj je izabrani zvuk grupe posebno mio žanr. Kako joj ni engleski ni dikcija nisu na zadovoljavajućoj razini, tako se često desi da The Gabettes ne uspiju prevaliti u principu im lak put od jako dobrih do odličnih pjesama. Njihovi temelji su nešto posebno mi drago, oni šareni otvarajući Rickenbacker akordi, koji se rascvjetavaju poput onih ubrzanih snimaka iz prirodoslovnih televizijskih emisija, kada u razmaku od par sekundi ispratite put od pupoljaka do različitih raznobojnih cvjetova. Gitaristički par benda stvarno je odličan, od kojih je jedan zadužen za gore opisane mamce i sigurnu pozadinu, dok drugi solira baš u onolikoj mjeri kolika je dozvoljena jednom power-pop bendu. Čini mi se i kako je sinoćnja svirka bila osjetno čvršća i konkretnija od prvi put kada sam ih gledao, pridodavanje češćih bekvokala pjesme je dodatno podiglo, a najviše mi se svidjela ona čiji su rifovi u sebi spojili 'Sve je lako kad si mlad' i 'Baba O'Riley'. Najiskrenije mislim kako bi The Gabettes bolja, ili samo adekvatnija, pjevačica podigla na sam vrh domaće demo scene. Sada su samo u njemu.

Tamo se svakako nalazi i Heroina, bend o kojem sam imao puno prilike slušati i čitati zadnjih godinu dana, i koji sam eto sinoć konačno uhvatio uživo, kao dio dosta shizofrenog lajnapa – ali često se takvi pokažu i najboljima, jer valjda nisi te nesreće da ti se ništa od tri prilično raznorodna benda neće svidjeti. Uz pohvalne preporuke kako je riječ o za naše prilike jako originalnoj grupi koju bi čim prije trebalo provjeriti, o Heroini sam nailazio i na sudove kako su dečki iz benda zapravo samo isfurani šminkeri, previše zaljubljeni u neke od svojih uzora, čije estetike pokušavaju precrtati što vjernije, nekad i tragikomičnim rezultatom. Prvi su se redovi sinoć napunili nešto mlađim posjetiteljima, vjerojatno regrutiranima među prijateljima i poznanicima, koji su rad benda dobro poznavali i koncert pratili s odobravanjem, dok se prostor ispred šanka ispunio nešto starijom ekipom i ljudima koje češće viđam po zagrebačkim klubovima, iz redova kojih su bendu bile upućivane pokude i negodovanja. Ja sam bio smješten taman negdje po sredini, što znači kako sam dobio mogućnost objektivnog sagledavanje cijele istine, pa sam tu mogućnost i iskoristio – Heroina je jako, jako dobar bend. No vratimo se za trenutak spomenutim dobacivanjima – dok sam komentar jednog momka kako nas baš i ne zanima pjevačev podugačak uvod u jednu od pjesama potpuno razumio, bilo mi je posve neočekivano kako cura koja je iznervirana doviknula Kakva lažna anksioznost! ne kuži kako je ona ta koja u cijeloj priči ispada komična. Anksioznost? Ma daj… Okej, nije da ne kužim s kojih pozicija procjene o fejkanju dolaze, ali mislim kako je prije stvar u tome kako je najlakše na svijetu srati klincima (bez uvrede, ali gitarist i pjevač ne mogu imati više od 21-22 godine, basist i pjevač možda i da. Ako griješim, nije namjerno.) koji imaju jasne filmove, ciljeve i želje. Jest, uživljenost i poza i ples pjevača izvode se smrtnom ozbiljnošću, i kao takve se ne viđaju baš po našim pozornicama, ali koja je razlika kada to čini on, ili kada to čine Cave ili Bare? Šta, ovi su kao to zaslužili svojim radom? Jebiga, ne mora se svakome svidjeti – a meni se je, jer me je pokretima podsjetio i na Stipea, na kojeg bi i ličio da ostavi petodnevnu bradu i obrije glavu – ali meni je uvijek plus kada netko potpuno i najčešće pravilno kanalizira naučeno i stečeno od omiljenih izvođača. U nekoliko je navrata pjevač i prešao tu granicu dobrog ukusa, ali ipak je mnogo češće bio na pravoj strani, samo što mislim kako bi doista bilo bolje izostaviti najave pjesama, pogotovo zato što se one po meni i ne uklapaju u ovakav tip kulerskog rocka. Heroina je podjednako očarana frikovskim 60's varijantama Dylana i Stonesa, blues-punkom The Gun Club ili Sister Double Happiness, zloslutnim epikama ranih The Bad Seeds (po čemu me podsjetila i na moj nikad potpuno zaživljeni srednjoškolski bend Mr. Neck & The Good Sons), kao i mnogim čime drugim iz te mračnije, razvaljenije rock povijesti, što sve skupa spaja u skladan i uvjerljiv amalgam. Neke od izvedenih pjesama bile su upravo sjajne – moji favoriti su uvodna te zadnja koju su napisali (rekao pjevač), koja mi je zvučala kao nešto s eponimnog EP-ja Green On Red – a neke i ne baš toliko, i u njima se jasno dalo razabrati kako se bend ponekad još uvijek traži, pa odradi prečicu prema doslovnom kopiranju uzora. U njima se vidjelo i kako bi grupi dobro došao još jedan instrument u postavi, ali mislim kako klavir nije baš sasvim paralelan, a hammond bi previše povukao na The Doors, a meni je uvijek okej kada se to izbjegne. Plus, klasična četveročlana postava meni je i dalje defaultna slika u glavi kad pomislim na apstrakciju riječi bend, pa to treba samo razraditi, a ne promijeniti. Prava zvijezda grupe ipak je gitarist, ne samo zbog najzahvalnije uloge, nego zbog najčešće nadahnutog pristupa prosviravanju postojećih obrazaca, te odličnih keči bekvokala, no bend doista funkcionira skladno i jedinstveno, pa prolazi ili pada zajedno. Možda se jedino basistov izgled razrednog štrebera ne uklapa u imidž grupe koja na sam taj imidž toliko igra, ali to uopće nije važno. Momci su me stvarno oduševili, a sitne zamjerke rado ću ostaviti po strani, jer je Heroina iznimno dobrodošlo osvježenje.

Engleski rokeri Bubblegum Screw trebali su biti vrhunac večeri, a na kraju se ispostavilo kako je riječ o prosječnoj grupi kakvih ima na bacanje po cijelom svijetu. Pravilno raspoređeni modni detalji i ljubav prema dobroj, popaljivoj glazbi na razmeđi rokerskijeg kraja panka i mjestimičnih glam rifova, ipak nisu dovoljne za stvoriti dobar bend. Čuo sam nekoliko dobrih pjesama, ponajprije jednu koja se zove 'Cause He Loves You' ili možda 'Cuz He Luvs You' (ipak su Englezi), ali punih sat vremena s isforsiranim bisom bilo je malo puno previše za takav antiklimaks, s time da se i KSET dobrano ispraznio za njihove svirke, pa su nevješti pjevačevi pokušaji animacije uglavnom padali na neplodno tlo. Neka, nema veze, dva jako dobra benda od tri sasvim je zadovoljavajući prosjek.