Cijeli dan posao, pa šišanje, brijanje i večera, pa na kraju zakasniš na po svemu dotad sudeći obećavajuće The Gabettes, koji su sinoć u KSETu bili predgrupa Erotic Biljanu & His Hereticsima. I taman mi Matko govori kako su prve dvije stvari bile izvrsne, kada The Gabettes (ako sam dobro skužio pjevačica se zove Gabi, valjda otud ime) počinju svirati neku dosadnu, dugačku bluesy baladu koja bi umorila i samu kraljicu napora Janis Joplin. Ne znam zašto izgleda sve pjevačice na svijetu moraju cijeniti Janis, ali mislim da tu pogrešku nikada nećemo uspjeti ispraviti. Matko je inače jako razuman tip čijem sudu vjerujem, ali što da čovjek pomisli u takvim trenucima? Srećom, nedoumicu nakon nekog vremena ispravlja sam bend, ponovnim vraćanjem na teren na kojem se osjeća puno bolje, a i koji mu odlično leži. Trebalo mi je biti sve jasno čim sam kod jednog od dvojice gitarista spazio na našoj sceni dotad neprimijećenu klasičnu Rickenbacker gitaru (McGuinn/Buck/Blake tipa), koja je tako slatko zazvečala na početku sljedeće pjesme. Do kraja svog polusatnog nastupa The Gabettes su me iskreno oduševili nabrijanim pop-rockom na tragu LA bendova s prijelaza sedamdesetih u osamdesete (The Beat, The Vapors, The Plimsouls…), pjesmama punima melodija i šećernim rifovima. S obzirom na ženski vokal, može ih se usporediti i s očitim uzorom Blondie, ali prije svega opisati kao jedan od onih bendova kakvi uvijek sviraju na maturalnim zabavama u američkim teen filmovima i serijama, piče rokenrolić, klinci plešu, i svi se super zabavljaju – kakvi su recimo bili Letters To Cleo. Jebiga, nama bendovi s imenima tipa Maestral ili Panorama sviraju pjesme Dalibora Bruna ili Pere Panjkovića, a Ameri skakuću na lijepi guitar-pop vatromet. Mislim, popije se, pa se pjeva, ali ne bih bio ni trena dvojio da mi se ponudila mogućnost zamjene. Jedini minus The Gabettes je nesigurna i nerazgovijetna pjevačica, koja je povremeno odavala dojam kako joj nije baš udobno na pozornici. Nadam se da će se uskoro opustiti, a da ću bend sam uskoro i ponovno slušati.

Nekom čudnom igrom slučaja, Hereticse do jučer nisam ni jedan jedini put uspio uhvatiti uživo, iako sam u nekoliko navrata čak i bio na mjestu održavanja, ali ili mi se zbog gužve nije ulazilo u Spunk, ili sam čekao red za pivo na Jarunu, ili… Uvijek nešto, i uvijek opravdanja, ali jučer sam konačno jedan njihov nastup odgledao od početka do kraja, i baš je super što je isti bio odličan. Biljanova ekipa potpuno je usvirana i uživljena, a u sam centar pozitivne koncertne atmosfere zabija se kao strijela ispaljena iz napetog luka nekog poglavice iz vijeća garažne rokije (o, jebote…). Najsimpatičniji član benda meni je definitivno malena basistica Jelena, kojoj bas u rukama izgleda toliko ogroman, ali pravi meštar ceremonije je pjevač Jura. Taj čovjek jednostavno ima sve: grlo neumornog derača, izgled rockabilly geeka, kondiciju aktivnog sportaša, pokrete swing majstora i spremnost za neumorno poticanje kluba (KSET skoro krcat) na još luđi i razuzdaniji provod. Dobro, ima skoro sve – nema neki posebno uvjerljiv izgovor engleskog jezika, ali tu manicu itekako nadoknađuje gore pobrojanim vrlinama. Sat vremena svirke bend je pravilno razdijelio, pa smo tako u prvom dijelu čuli cijeli odlični debi 'Supersticky', odsviran po redu s time da je 'Kerosene Lips' došla na kraj, a u drugom novije stvari od kojih je najbolja 'Rock'n'roll Revolution no.5'. U tim novijim naslovima mogao se osjetiti odmak od klasične old-school garaže s albuma, te pomak prema nešto modernijem zvuku u kojem je bilo i nekoliko power-pop finti. No, nemojte mi sad povjerovati pa pomisliti kako će Erotic Biljan & His Heretics na sljedećoj ploči zvučati kao Weezer ili The Strokes – i dalje je to čvrsti rock'n'roll bez predumišljaja i predaha. Bio je i bis, normalno, na kojem su ponovljene 'Boom Boom In The Sonic Room' i 'Supersticky', ali mene te stvari ne bi umorile da se sviraju naizmjence kroz cijeli sat vremena. Bejbe, call me wild!

Haha, taman napišem za Plan B članak o otklonu američkog hip hipa od europskog 4x4-a - samo da bi se odmah potom pojavila nova stvar Pitbulla s Lil Jonom i... semplom najvećeg house hita ovog ljeta! A onda još eto i novog mixtapea iz DJ Smallzovog serijala "Smokin Rnb" na kojem je opet Pitbull, al ovaj put sa semplom Bennyja Benassija!!! (premotajte minutu pa možete vidjeti i kako čirlidersice plešu na to)

Bassline/grime crossover! Preeeeeeejebena stvar, nabrijanije ne može, totalno me baca u razbijački trans, ono, oću izazivati nerede - bilo kad! I BILO GDJE!!! :)

Sinoć sam sanjao kako je Akon neki strašno čist tip koji se kloni alkohola i droge, pa čak i brije na celibat. Otkud mi to? Pa, vjerojatno ima veze s tim što sam prethodnu noć slušao T-Painov odličan zadnji album, na kojem u "Bartender" Akon pjeva: "Don't drink, don't smoke, that's why I don't go to the bar, baby"! Akonov poj tužnog anđela na "Bartenderu" je u mom topu 3 najljepših trenutaka u glazbi ove godine (pored "Open the Gates" Gregora Treshera i Guya Gerbera te "My Mistake" Megan Rochell), i šteta baš što je u ovom radijskom ripu mashupa "Bartendera" sa Shanty Town riddimom stvar prekinuta prije Akonovog uleta, a na netu zasad nema bilo koje druge, kamoli kompletne verzije. :(

Lovers rock reggae zgoditak godine.

Dečko ti se vraća doma u pet ujutro, uvjerena si da te varao: no, kako možeš biti sigurna u to? Pa mislim, koje glupo pitanje - pomirišeš mu kurac, naravno!

Burialov remiks Bloc Party.

Sjećate se Primitive Radio Gods, Bran Van 3000 i sličnih post-beckovskih one-hit wondera iz druge polovice devedesetih? Ovo me pomalo podsjeća na tu ekipu.

Seksi minimal zgoditak jeseni.

Prošlog sam tjedna napisao kako je Arsen Oremović foteljaš kojem nije puno stalo do sadržaja i kvalitete glazbenog podlistka koji uređuje. Međutim, izvor iz redakcije Ritma - izvor kojem bespogovorno vjerujem - tvrdi da to nije točno: "Čovjek stvarno voli glazbu i uživa što je dobio priliku radit Ritam, a često prtlja oko nekih detalja puno više nego netko tko samo želi obaviti posao, bez stava i bez misije."

Pa eto: ispričavam se na ishitrenom i pogrešnom zaključku.

Zbog rekordne posjećenosti (20 ekipa, 77 natjecatelja), ovotjedni se Booksin kviz protegnuo i na rekordno trajanje, pa je pobjednik proglašen tek iza 23 sata, iako Booksa radi samo do 23. Mi iz Minimaxa smo nakon regularnog djela bili izjednačeni na prvome mjestu s novom ekipom Alfa, pa smo onda popušili igrajući Pictionary. A onda sam ja dodatno popušio jer nisam stigao do Boogalooa na vrijeme za uhvatiti nastup legendarnih The Cynics, koji su bili predgrupa (je, nazvalo se to posebni gosti, ali…) Urbanu. Ne želim sad ovdje ulaziti u polemiku o tome tko bi kome trebao biti predgrupa, ali nitko mi ne može proturječiti da je spajanje tih dvaju bendova bilo potpuno neshvatljivo. Ni prije petka nisam bio siguran koliko mi se da davati stotku za nešto sitno The Cynics, tako da se ne žalim previše, ali eto, žalim se malo. Slabu nadoknadu nužnoga koncertnog fiksa jučer su mi pružili Damon & Naomi u Teatru &TD, posljednjeg dana festivala koji se valjda samo zbog njih ove godine i zvao Not Only Jazz festival. Objašnjavajući Matku o kome se radi, rekao sam kako bi ih trebalo ići gledati – bla bla, ipak su legende, Galaxie 500, itakodalje – ali da neće mnogo propustiti ni ako ostane doma, jer nije to tip benda koji bi rasturom na koncertima mogao pridobiti mnoštvo novih poklonika. Damon & Naomi su ipak prije usmjereni već postojećim fanovima, od kojih ih najveća većina vjerojatno sluša samo zbog prošlosti, jer, sudeći po dvama albumima koje imam ('Song To The Siren' i 'The Earth Is Blue'), nisu toliko dobri. Ali nisu ni toliko loši, ugodno su društvo za pisanje na kompu ili popodnevno prikunjavanje. Uživo, međutim, sve su manjkavosti njihova koncepta bile još i naglašenije, jer se tempo sporijih brzina u nešto malo više od sata svirke nije promijenio ni jedan jedini put. Cijeli vokalni raspon Naomi Yang kreće se kroz negdje pola oktave, dok je dojam da se Damon Krukowski ne bi uznemirio sve da mu dojaviš vijest o smrti nekog od najbliže rodbine. Da ne okolišam – moglo se komotno zaspati, a ja se doista ne sjećam da se nekoga u Zagrebu nije zvalo na bis (da iskoristim ovaj trenutak – kad sam bio mali, ja sam mislio kako je BIS kratica za Bravo i sjajno!). Okej, posljedica je to činjenice što je taman u vrijeme kraja Damon & Naomi trebao početi koncert Milesa Griffitha (neki džezer, ne pitajte mene), pa ljudi nisu htjeli okasniti, ali bolji koncert zasigurno bi bio nagrađen i pozivom na još. Nešto su života doduše pružili gosti Bhobo Rainey na saksofonu i čest ZG gost Michio Kurihara na gitari, ali spoju ambijentalnog popa Mazzy Star, nježnijih trenutaka Velveta i akustičnog ugođaja Dead Can Dance iz njihove kasnije faze ipak je nedostajalo konkretnijeg mesa. Srećom, večer je završila provalama smijeha na Natalijinom rođendanskom partiju.

Koliko god se trudio, ja i dalje... ma šta serem, uopće se ni ne trudim skužiti jazz. To jednostavno nije muzika za mene, i točka. Stoga mi je žao što se Vesna Pisarović nakon zadnjeg albuma, kojim se vinula u visine dostojne meni tako dragog skandinavskog popa, sada izgleda baca u vode meni tako stranog jazza.

No, iako smo se razišli svatko svojim putem, drago mi je vidjeti da razmišlja o meni stranim stvarima na meni blizak način: ta ona je jazz modernistica! Ono, brije na Ornettea Colemana, Cecila Taylora i Petera Brotzmanna - štoviše, kaže kako ju je upravo njegov koncert nagnao da upiše jazz-akademiju (!) - te smatra da Wynton Marsalis i slični sa svojim tradicionalističkim mumificiranjem jazza rade "direktno na uštrb samog duha jazz glazbe, duha koji ako je bio definiran nečim onda je bio definiran inovacijom i eksperimentima protiv tradicije." Zapravo, cijeli zadnji odlomak i izgleda kao nešto što bih ja napisao da brijem na jazz, jelda?

Ali prije svega, teško je ne ostati ugodno zatečen kad se s tako neočekivane adrese digne glas kontra bljutavog konsenzusa oko JAZZG-a. Mislim, prateći naše medije, čovjek bi pomislio da su Chick Corea i Ornette Coleman jedno te isto, ono, sav taj jazz, sve je to cool i duboko i ista spika, ne? E ako TO nije površni šminkeraj, onda ja stvarno ne znam šta je. (A znate da nisam tip osobe koja olako, ili praktički ikada uopće, poseže za frazom "površni šminkeraj".) 

Večernjakov mjesečni glazbeni prilog uređivan od strane Arsena Oremovića, te pisan od strane Denisa Leskovara i Anđela Jurkasa i sličnih: na se papiru doima kao ultimativni sveti gral mazohističkog užića, jelda?

Ali nije. :(

No nakon što me oprao val prvotnog razočaranja, malo sam razmišljao i ubrzo skužio zašto izostanak mazohističkog užića u slučaju "Ritma" i nije neko iznenađenje. Kao prvo: ne uređuje ga glazbeni manijak s misijom, nego lik koji očito nije baš na "ti" s glazbenim tokovima današnjice i čija je jedina misija stvaranje decentnog glazbenog podlistka, ništa više. Da "Ritam" uređuje recimo Dragaš, to bi bila skroz drugačija priča jer Dragaš jest glazbeni manijak s misijom. Njegova misija je vječna i beskrajna, jer rock nikad više neće ostvariti potpunu dominaciju. Jurkas, kao prvoborac u ime "iskrenosti", isto ima neiscrpnu misiju pošto je iskrenost u glazbi poprilično proizvoljna kategorija, a uostalom i ljudska civilizacija kao takva je između ostalog, iz sasvim praktičnih razloga, zasnovana na zauzdavanju iskrenosti. Dok s Oremovićem, pak, imam dojam da se njegova misija jednostavno iscrpljuje u tome da ima osiguranu uredničku fotelju.

Ali, ponajviše, mislim da je stvar u tome da se rock kultura u globalu uvalila u udobnu fotelju! Za razliku od druge polovice devedesetih i samog početka nultih, rock više nije ugrožen: jest da trenutno nije ni u bogznakakvoj ekspanziji, ali bogami nije ni mrtav kao što su neki od nas svojedobno trubili. Krajem devedesetih rockeri i rockisti su bili stjerani u kut, odakle su se nogama i šakama branili poput ranjenih zvijeri --> idealno plodno tlo za bujanje mazohističkog užića. Danas pak rock više nije ugrožen, ima svoju čvrstu i stabilnu poziciju u generalnom poretku stvari, pa je daleko manje povoda za ignorantske napade na mrske neprijatelje iz drugih žanrova i scena --> baj baj m. užiće. Naravno da će najluđi dijamanti užića nastaviti sjati, ali opća klima je takva da ne izvlači ono najbolje (tj. najgore, jel) iz čitave plejade sporednih igrača - koji jesu beznačajni sami po sebi, ali kad su njima skresana krila, tada osjetno pati i vitalnost kompletnog ekosustava/scene mazohističkog užića.

Nema mazohističkog užića bez nagona za bacanje pogleda izvan vlastitog žanrovskog dvorišta, a taj nagon nije oslabljen samo zbog tržišne konsolidacije rocka. U redu, kad su se pojavili Strokesi i White Stripesi, rock je proživljavao kao nekakvu revoluciju, i tako su rock kritičari dobili carte blanche za bezbrižno ignoriranje tamo nekih trendovskih pizdarija tipa hip hop i elektronika. Međutim, ni Strokesi ni White Stripesi nisu postali nova Nirvana; NME-rockeri nisu ostvarili tržišni primat nigdje osim u Velikoj Britaniji, a globalna pop-tržnica je nastavila biti vrevom malog milijuna različitih žanrova i trendova, od čega tek esdepeovski dio kolača otpada na one s rockerskim predznakom.

No, u tom trenutku je dojahao princ na bijelom konju u obliku filesharinga: klinci su se navikli na besplatnu mjuzu i sve su manje voljni odvajati novac za oriđiđi CD-e, koje danas najviše kupuju ljudi u "zrelim" godinama, sive pantere što nemaju volje i/ili vremena zajebavati se kopanjem po internetu. Mladež je luda za glazbom koliko i uvijek, njen novčani glas i dalje dominira u domeni noćnog života - ali ne i u CD-šopovima. A pošto je domaća rock kritika usko vezana za interese domaćih izdavača, te joj je relevantno samo ono što se može naći u CD-šopovima... ta zašto bi se zajebavali s najnovijim pomodarijama mladih? Zašto se bakćati s blog-houseom/nu-raveom ako na to briju samo neki frikovi na internetu? Zašto se bakćati s houseom ako prosječni posjetitelj domaćih disko-klubova nema pojma kako se zove pola stvari koje sluša svakog vikenda? Zašto se bakćati s basslineom ili baltimore clubom ili kudurom ako je pri ruci neka nova Putumayova kompilacija s ugodnim i neuznemirujućim zvucima world-beata ispranog od bilo kakve vulgarnosti i soničnih šokova?

Kao što je i slučaj u domaćoj politici, sive pantere vode šou pa si mogu mirne duše priuštiti da manje-više skroz odjebu mlade i njihove trendove. Što je možda korak naprijed za njih, ali je definitivno korak unatrag za mazohističko užiće.

Večernjakov mjesečni glazbeni prilog uređivan od strane Arsena Oremovića, te pisan od strane Denisa Leskovara i Anđela Jurkasa i sličnih: na se papiru doima kao ultimativni sveti gral mazohističkog užića, jelda?

Ali nije. :(

No nakon što me oprao val prvotnog razočaranja, malo sam razmišljao i ubrzo skužio zašto izostanak mazohističkog užića u slučaju "Ritma" i nije neko iznenađenje. Kao prvo: ne uređuje ga glazbeni manijak s misijom, nego lik koji očito nije baš na "ti" s glazbenim tokovima današnjice i čija je jedina misija stvaranje decentnog glazbenog podlistka, ništa više. Da "Ritam" uređuje recimo Dragaš, to bi bila skroz drugačija priča jer Dragaš jest glazbeni manijak s misijom. Njegova misija je vječna i beskrajna, jer rock nikad više neće ostvariti potpunu dominaciju. Jurkas, kao prvoborac u ime "iskrenosti", isto ima neiscrpnu misiju pošto je iskrenost u glazbi poprilično proizvoljna kategorija, a uostalom i ljudska civilizacija kao takva je između ostalog, iz sasvim praktičnih razloga, zasnovana na zauzdavanju iskrenosti. Dok s Oremovićem, pak, imam dojam da se njegova misija jednostavno iscrpljuje u tome da ima osiguranu uredničku fotelju.

Ali, ponajviše, mislim da je stvar u tome da se rock kultura u globalu uvalila u udobnu fotelju! Za razliku od druge polovice devedesetih i samog početka nultih, rock više nije ugrožen: jest da trenutno nije ni u bogznakakvoj ekspanziji, ali bogami nije ni mrtav kao što su neki od nas svojedobno trubili. Krajem devedesetih rockeri i rockisti su bili stjerani u kut, odakle su se nogama i šakama branili poput ranjenih zvijeri --> idealno plodno tlo za bujanje mazohističkog užića. Danas pak rock više nije ugrožen, ima svoju čvrstu i stabilnu poziciju u generalnom poretku stvari, pa je daleko manje povoda za ignorantske napade na mrske neprijatelje iz drugih žanrova i scena --> baj baj m. užiće. Naravno da će najluđi dijamanti užića nastaviti sjati, ali opća klima je takva da ne izvlači ono najbolje (tj. najgore, jel) iz čitave plejade sporednih igrača - koji jesu beznačajni sami po sebi, ali kad su njima skresana krila, tada osjetno pati i vitalnost kompletnog ekosustava/scene mazohističkog užića.

Nema mazohističkog užića bez nagona za bacanje pogleda izvan vlastitog žanrovskog dvorišta, a taj nagon nije oslabljen samo zbog tržišne konsolidacije rocka. U redu, kad su se pojavili Strokesi i White Stripesi, rock je proživljavao kao nekakvu revoluciju, i tako su rock kritičari dobili carte blanche za bezbrižno ignoriranje tamo nekih trendovskih pizdarija tipa hip hop i elektronika. Međutim, ni Strokesi ni White Stripesi nisu postali nova Nirvana; NME-rockeri nisu ostvarili tržišni primat nigdje osim u Velikoj Britaniji, a globalna pop-tržnica je nastavila biti vrevom malog milijuna različitih žanrova i trendova, od čega tek esdepeovski dio kolača otpada na one s rockerskim predznakom.

No, u tom trenutku je dojahao princ na bijelom konju u obliku filesharinga: klinci su se navikli na besplatnu mjuzu i sve su manje voljni odvajati novac za oriđiđi CD-e, koje danas najviše kupuju ljudi u "zrelim" godinama, sive pantere što nemaju volje i/ili vremena zajebavati se kopanjem po internetu. Mladež je luda za glazbom koliko i uvijek, njen novčani glas i dalje dominira u domeni noćnog života - ali ne i u CD-šopovima. A pošto je domaća rock kritika usko vezana za interese domaćih izdavača, te joj je relevantno samo ono što se može naći u CD-šopovima... ta zašto bi se zajebavali s najnovijim pomodarijama mladih? Zašto se bakćati s blog-houseom/nu-raveom ako na to briju samo neki frikovi na internetu? Zašto se bakćati s houseom ako prosječni posjetitelj domaćih disko-klubova nema pojma kako se zove pola stvari koje sluša svakog vikenda? Zašto se bakćati s basslineom ili baltimore clubom ili kudurom ako je pri ruci neka nova Putumayova kompilacija s ugodnim i neuznemirujućim zvucima world-beata ispranog od bilo kakve vulgarnosti i soničnih šokova?

Kao što je i slučaj u domaćoj politici, sive pantere vode šou pa si mogu mirne duše priuštiti da manje-više skroz odjebu mlade i njihove trendove. Što je možda korak naprijed za njih, ali je definitivno korak unatrag za mazohističko užiće.

Nisam vam ja nikakav hipik, ili mistik, ili filozof, ili alkemičar, ali pred koji sam dan pomislio kako doista ima nešto u teoriji kako nema ni prošlosti ni budućnosti, te se sve zbiva u cikličnim trenucima, koji se odvijaju opet i opet i opet. Prije točno godinu dana, za Noć vještica su u KSETu svirale Vještice, a ja na koncertu nisam nikako mogao uživati jer sam par dana prije bio razvalio nogu, te su me gužva i bol iritirale. I ove su godine za Noć vještica u KSETu svirale Vještice (koji izgleda tako postaju drugi hrvatski bend sa jednom zagarantiranim i točno datumski određenom gažom godišnje, uz Belfast Food), i ja sam opet na koncert došao uganutoga gležnja, ali sve je skupa ipak bilo manje bolno, pa sam i koncert slušao i gledao opušteniji. A i pogodio sam izborom pozicije gledanja na galeriji, gdje je bilo dovoljno mjesta. Nije koncert bio ni počeo, a umalo da je završio, jer se Sacherovo bas pojačalo odbijalo oglasiti, što je s par spretnih poteza (ili pogleda, jer Saša tvrdi kako mu on tvrdi da nije ništa dirao) sredio legendarni Muc, iz ekipe Aseva s Booksinoga kviza petkom (a kad smo već tu – pa gdje su nestali Spiridoni?). Pa je uvodna 'Da li su to bili topovi ili lupa moga srca' bila osnažena i još jednim instrumentom, s time da nije ostala bez divnog refrena i brda krasnih stihova, koji su joj sastavni dio od samih početaka benda. Pohvalno je kako se set lista Vještica u ovih godinu dana otkako se ikona Srđan Sacher vratio u postavu, te u tri navrata u kojima sam ih u tom roku gledao, nije okamenila, nego se sasvim lijepo mijenja od prigode do prigode. Ovaj put to se najvećim dijelom zbilo kao posljedica gosta Jure Novoselića na saksofonu, odnosno svojevrsne reinkarnacije još jednog benda, Dee Dee Mellow, čije smo 'Tibetanski omastir' i 'Posmrtnu posvetu' nakon tko zna koliko preksinoć opet imali prilike čuti, ako baš ne i uživati u njima bez ostatka. Naime, očito je kako je Sacher pustolov, kako u pravom smislu riječi, tako i u pogledu glazbenih istraživanja, no nezgodno je (zapravo, jako zgodno!) što u istom tijelu živi i jedan od najboljih pop autora cijele bivše Juge, pa se lako moglo desiti i da ovaj prvi uguši drugog. Srećom, u Haustoru, koji i dalje ostaje daleko najbolji bend naših naroda i narodnosti, Sacher je sebi uz bok imao i Rundeka, koji je i unatoč svome kazališno-performerskom zaleđu tada bio svjestan nužnosti čvrste melodije i strukture. Kasnije je drugu stranu stejdža zauzeo Max Wilson, koji je osigurao najvažniji – dakako, uz Sacherove pjesme – element primamljivosti Vještica, raspjevan i razigran zvuk električnog čardaša, koji je bio pravo pogonsko pop gorivo benda. Ne znam ima li među njima danas kakve zle krvi, ali nije uopće na raspravu da bi s njim u timu Vještice ponovno mogle zvučati kao na, recimo, sjajnom live albumu, te sukladno tome i dosta bolje nego danas. Dva bubnjara ipak jesu malo škakljiv izbor, a dobrodušni Miljan Bakić na gitari nekako neuklopljen – lani je svirao skoro pa metalske solaže, preksinoć nešto u sitno, tu i tamo. Tako da je zvuk dobrim dijelom bio nekako škrt, suzdržan, koliko god su vještičje pjesme oduvijek prštale iskonskim veseljem i komunikativnošću. Mislim da nema nikakve šanse da su Vještice neki dan stekle kojega novog fana, ali, okrenimo se malo i na drugu stranu, isto tako mislim da ga nisu ni izgubile. Sacher je uvijek Sacher, šarmantan i neodoljiv, izgleda dobrog čarobnjaka, a njegove su pjesme škrinje blaga. 'Prišel mi je list' je dobila nešto novih, aktualnih stihova, 'THC (Jedna trula jabuka)' je i bez ikakvih zahvata uvijek aktualna, 'Snoćka', nas je sve rasplesala, a blok dobro poznatih obrada narodnih pjesama još uvijek predstavlja jedinstven način poigravanja s tradicijom u Hrvata. Na bisu sam zapravo čuo i najveće iznenađenje koncerta, neku ljevičarsku ratnu pjesmu koju je Sacher naučio u Boliviji, i koja je puna divnoga revolucionarnog patosa, a za njom je nastup logično zatvorila 'Moja prva ljubav'. Set lista: Da li su to bili topovi ili lupa moga srca – Bez tišine – Prišel mi je list – Kako biti indijanac a da te ne istrijebe – 666 – Pucaj u kauboja – Neobičan dan – Zlato – Tibetanski omastir – THC (Jedna trula jabuka) – Reci mi – Gori od pomorca – Snoćka – Posmrtna posveta – Ljubav se ne trži – Klinček stoji pod oblokom – Mamice su štrukle pekli – Totalno drukčiji od drugih – BIS: neka bolivijska ljevičarska pjesma – Moja prva ljubav