Prije nego što se ponadate (ha ha, "ponadate") da je riječ o novom, godinama (još malo pa i desetljećima) najavljivanom albumu Mind Taker - jok, riječ je o starom albumu Mind Takera. A ujedno i fiktivnom. Ovaj sam "kaver" složio u Nerovom editoru 7.10.2002, a evo, nanovo sam ga se prisjetio slučajno naletivši na nj u jednom prašnjavom folderu 11.10.2007. (gle, petogodišnjica!).

Mnogi od vas znaju kako sam natrag u danu bio školski primjer indie-dečka (i ne samo zato što sam tada još išao u školu) (a zapravo jesam još i uvijek, samo što su se žanrovi kroz ovih desetak godina malo ispremiješali), ali u to doba teže nabavke i suše dostupnih zanimljivih glazbenih izdanja bio sam povremeno i punokrvni alternativac. Jednako koliko Pavement, Sebadoh i Buffalo Tom slušao sam u srednjoj i Oasis, Blur i Suede, te The Jayhawks, Grant Lee Buffalo i Indigo Girls, ali i strože definirane alter bendove kao što su Helmet, The Cows, The Jesus Lizard i Cop Shoot Cop, koje sam jedine od ove zadnje bande baš i volio, jer su jedini imali tekstove u pravom smislu riječi te strukture konkretnih pjesama. Jebiga, svoje sam uši poklanjao doista svemu što sam bio mogao nabaviti, što zapravo radim i danas, ali je toga bilo puno manje, pa sam žanrovski bio osjetno otvoreniji. Donesete li mi danas CD nekog benda nalik opasnim bukačima Unsane, ili mi preporučite odlazak na njegov koncert, neću ni razmisliti prije odbijanja. Mislim, donesite mi danas novi album Unsane, i neću ni okom trepnuti. Ali sam isto sinoć otišao na njihov koncert u KSET: što sam stariji to mi je sve teže propustiti nastup benda koji sam slušao u srednjoj. Plus, baš mi se bilo išlo na neki koncert, makar mi jest plan u sljedećih desetak dana otići na njih još pet-šest, a i pretpostavio sam kako će stari melem ljekovite buke pročistiti zaštopane sinuse. Ono po što sam došao sam i dobio: dobar komad kultnog 'Scattered, Smothered & Covered' albuma, te redovitu polugodišnju porciju prave opskurne žestine. Solidno popunjen KSET složio se s bendom kako je svijet ružno mjesto, protiv čijih se nelogičnosti i nepravde treba boriti bez odmora i premišljanja, te je jednosatnu preciznu čekićanu slijedio i zaslužen bis. Jebote, kako na interesnoj periferiji najbolje skužiš da si se promijenio. Ah…

10 najstreamanijih dancefloor killera ovog vikenda

Supermayer – Two Of Us

Felix Da Houscat – Future Calls The Dawn

Terje & Anders – Timian

Digitalism – Digitalism In Cairo

Dubfire – Ribcage

Agoria – Les Violons Ivres

Underworld – Dark & Long

Cybotron – Clear (Louderback remix)

Lifelike – So Electric

+ strahovit album za vožnju -  Cobblestone Jazz – 23 Seconds

10 najstreamanijih dancefloor killera ovog vikenda

Supermayer – Two Of Us

Felix Da Houscat – Future Calls The Dawn

Terje & Anders – Timian

Digitalism – Digitalism In Cairo

Dubfire – Ribcage

Agoria – Les Violons Ivres

Underworld – Dark & Long

Cybotron – Clear (Louderbacm remix)

Lifelike – So Electric

+ strahovit album za vožnju

Cobblestone Jazz – 23 Seconds

Čuli ste za healing power of music, jel? E pa toj sam iscjeljujućoj, ozdravljujućoj moći muzike sinoć svjedočio iz prve ruke. Naime, već me nekoliko dana pere nekakva viroza, zbog koje sam u petak propustio i jednu od ove sezone tako rijetkih Blackout večeri, i ono, nisam nešto ovih dana na ti s energijom, voljom i entuzijazmom, pa sam čak u jednome momentu razmatrao i propuštanje sinoćnjega zajedničkoga koncerta Stevea Wynna i Chrisa Eckmana u Teatru &TD. Ali, uspio sam skupiti snagu, što se pokazalo vrlo dobrim, kako za moje duševno zdravlje koje ne bi mirno podnijelo takav kiks, tako i za ono fizičko, jer sam negdje na pola Wynnova nastupa skužio kako se ipak osjećam znatno bolje, a ista je stvar i danas cijeli dan. Vidjet ćemo je li ovo pravi poraz mrskog nametnika, ili tek skakanje male snage uslijed jedne divne glazbene večeri, ali oba slučaja potvrđuju startnu mogućnost.

Kako se po najavama moglo skužiti kako će česti zagrebački gosti Eckman i legenda Wynn svirati zajednički koncert, što je osnažila i vijest da Steve upravo u Lijublijani kod Chrisa radi na novome akustičnom albumu, to je solo izlazak lidera The Walkabouts na scenu pomalo iznenadio, a iznenađenje su, i to jako pozitivno, izazvale i nove pjesme. Jebiga, Chris se posljednjih godina ozbiljno potrošio, te se dani 'Setting The Woods On Fire' čine stoljećima daleko, pa me mogućnost novih varijanti istrošenih sirovina nije nimalo veselila. No, šest novih pjesama kojima je otvorio nastup bile su, osim prve, redom odlične, kako one s nadolazećega zajedničkog albuma s velikim Chrisom Brockawom (inače, posjet je bio oko 2.5. Bw) i Hugom Raceom, tako i one napisane po pjesmama neke slovenske poetese, koje upravo usustavlja u neku buduću ploču. Aranžmani na tragu The Jayhawks, s finim harmonikama, violinama i poletnim bubnjevima, sigurno bi im bolje pasali od evropskog noira posljednjih Chrisovih radova, pa držim fige da mu to tko ima ukazati. Ogoljene na akustični temelj bile su jako lijepe. Na posljednje tri pjesme 40-minutnog seta pridružili su mu se i gosti, sveprisutni šteker Dalibor Pavičić (mislim, čovjek je odličan gitarist, i masu The Bambi Molesters pjesama vrtim u Nultom satu, ali…) na električnoj i samo malo surferski sviranoj gitari te DJ Dosada na trubi, što je sve sasvim skladno zaokružilo melankoličan ton pjesama. Pretpostavljam da malo češkate glavu nad DJ Dosadom? Nisam ga zaboravio. To mu definitivno nije pravo ime, iako bi to bilo skroz kul ime za DJ-a, nego ono koje sam tome ćelavcu bio nadjenuo na svadbi istaknutih hrvatskih književnika Romana Simića i Ivane Bodrožić (poljubite Klaru!), na kojem je bio zadužen za izbor glazbe. Bili ste na dobrim i lošim pirovima, štasad? kažete, ali vjerujte, da je netko slučajno ušetao u restoran u kojem je pedesetak ljudi večeravalo uz tadašnju muziku, bili biste pomislili kako je riječ o objedu nakon nečije svadbe. Ne znam kako je uopće moguće kroz nekih 5-6 sati ne pustiti ni jedan jedini hit, pri čemu hit za ovu priliku benevolentno definiram kao pjesmu čiji refren može bez većih problema otpjevati makar 5 (slovima: pet) nazočnih. DJ Dosada, mislim da se zove Andrej, jest uspio. Majstor! Inače, tipa možda znate kao trubača u jednom od bivših kućnih bendova Zuhra showa. Trubu, srećom, dobro svira, kako sam već rekao.

Nakon što se Chris povukao s pozornice, na dolazak Stevea Wynna morali smo čekati skoro dvadeset minuta, ali se itekako isplatilo, jer je ponovno lakoćom opravdao status legende američkog rocka, ovaj put akustičnim nastupom kakve ne svira često, što se uopće nije moglo primijetiti. Počelo je odmah u glavu s 'Merritville' nakon čega je uslijedila 'Bruises', što je fino naznačilo kako će se šetnja kroz jako dugu i još bogatiju karijeru najčešće zaustavljati na radovima matičnog benda, nezaboravnih The Dream Syndicate, te na pjesmama sa zadnjeg albuma '…tick …tick …tick'. The Dream Syndicate su bili zastupljeni sa čak sedam pjesama, računamo li tu i obradu 'See That My Grave Is Kept Clean', od kojih su posebno rasturile 'The Side I'll Never Show' i 'Boston', dok je publika došla na svoje i izvedbama naslova s kultnog 'The Days Of Wine And Roses'. Pet pjesama pripalo je zasad posljednjoj snimljenoj fazi Wynnove karijere, s time da je jedan od najsimpatičnijih detalja koncerta vezan za šestu, neodsviranu 'Freak Star'. Upravo je nju zatražila neka cura iz publike nakon što je Steve rekao kako zna svirati skoro sve svoje pjesme, te da slobodno zamolimo što želimo čuti. Nakon prvih akorda, međutim, skužio je kako se nikako ne može prisjetiti daljnjeg razvoja pjesme, pa se ispričao i izostanak nadoknadio nabrijanom 'Wired'. Sad bar znamo što će se sigurno naći na repertoaru nekoga budućega koncerta u Zagrebu, a šteta što se nije isplatila ni upornost tipa iza mene koji je tražio 'Bullet With My Name On It'. Još uvijek dječačkog lica (iako se opasno bliži pedesetici) i razigrane, makar sjede, frizure, Wynn je ne samo potvrdio kako je jedan od najboljih gitarista na svijetu točka, nego se i opet pokazao kao jedan sasvim fantastičan, dobronamjeran tip koji s gitarom u rukama uživa toliko čisto i potpuno, da je slušajući ga nemoguće ne osjetiti isto ili slično. Napomenuvši kako voli za početak odsvirati nekoliko dobro poznatih pjesama, pa onda se tek upustiti u avanturu izvođenja novih jer je i u slučaju da nešto zezne prosjek i dalje povoljan, Wynn je već prvom novom pjesmom 'Punching Holes In The Sky' pokazao kako nikakve bojazni nije smjelo ni trebalo biti, a i ostale nove su zvučale jako dobro, pa će mi biti teško izbjeći kupovinu albuma, jednom kad se zgotovi. Najbolja od novih bila je 'Manhattan Faultline', prva od tri na kojima su mu se pridružili Eckman i Pavičić, koji su, onako sjedeći na stolicama i međusobno si dodajući gitare, podsjetili na CS&N, doduše ošišane i trijezne. Na neočekivanoj izvedbi The Go-Betweens rariteta 'Rock'n'roll Friend' Wynn se prvi put dočepao električne gitare, na kojoj je odsvirao prelijep solo mediteranskog ugođaja. Na prvom bisu je Wynn izveo još i 'The Days Of Wine And Roses', da bi se razdragan i raznježen vratio i na drugi, duži i konkretniji, koji je zatvorio bonus izvedbom klasika s izgubljenog vikenda 'Baby, We All Gotta Go Down', odsviranoj bez mikrofona, na stepenicama s pozornice na parter. Bilo je jasno kako će svirci odoljeti tek kad se makne gitara, što je onda i učinio. A jebiga, moralo je jednom završiti, a već je bila prošla i ponoć. Steve Wynn je kralj. Set lista: Merritville – Bruises – Tears Won't Help – The Side I'll Never Show – Punching Holes In The Sky (nova) – Come Back When You're Younger (nova) – Wild Mercury – Wait Until You Get To Know Me (nova) – The Deep End – Follow Me – When You Smile – Freak Star (pokušaj) – Wired – Boston – Manhattan Faultline (nova) – Rock'n'roll Friend (obrada The Go-Betweens) – Amphetamine – 1. BIS: The Days Of Wine And Roses – 2. BIS: Cindy, It Was Always You – That's What You Always Say – See That My Grave Is Kept Clean (obrada Blind Lemon Jeffersona) – Baby, We All Gotta Go Down

UK garage hit godine: najveći crowdpleaser u Ayia Napi ovog ljeta, na prvom je mjestu BBC 1Xtrine top-liste najprodavanijih UKG vinila već dvadeset i drugi (!!!) tjedan zaredom; trenutno je u tijeku borba major labela oko toga tko će potpisati ugovor za lansiranje "Heartbroken" u mainstream, a T2 je navodno dobio i ponudu za suradnju s Madonnom!

Zadnji veliki UKG hit bio je "Babycakes" 3 Of A Kind, koji je sredinom kolovoza 2004. uletio ravno na prvo mjesto britanske top-liste singlova... No, "Babycakes" je bio klasični oldskulerski 2step (mada, istina, osjetno tanušnije i amaterskije produkcije od klasičnog old school 2stepa), dok je ovaj put posrijedi nešto puno veće i značajnije. Naime, "Heartbroken" je upravo ona prijelomna stvar koja bi mogla u klupski mainstream pogurati sve popularniji podžanr UK garagea: bassline!

Unatoč seruckanjima UKG veterana i čistunaca tipa "to se samo nakelji veliki glupi bejslajn na tuc-tuc, gdje je tu dubina, sofistikacija, gdje je tu duša, to je samo loše producirana debilana za seljačine bez ukusa i mozga" i sl, bassline se sa sjevera Engleske kroz zadnjih par godina poput virusa polako ali nezaustavljivo proširio prema jugu otoka. To je prva velika mutacija UK garaže koja nije potekla iz Londona, tako da nije ni čudo da staroj gardi nije po volji... a tu je naravno i klasni element: bassline je prvenstveno prigrlila radnička klasa. Kao što je i slučaj s grimeom, bassline mnogi doživljavaju kao leglo nasilja i kriminala - "Niche", šefildski klub koji se smatra za prakolijevku scene, zatvoren je prije dvije godine nakon racije u kojoj su sudjelovale stotine policajaca s helikopterima i oklopnim vozilima.

No opet, bassline je danas puno veća scena koja se ne može svesti samo na Sheffield i okolicu. Shodno tome, izvornom nicheovskom organ-house basslineu primat je preuzela malo mračnija varijanta basslinea, koja je sa svojim dubokim krulećim basovima i jeftinim sint-stringsima generalno bliža zvučnoj paleti grimea nego onoj speed garagea. I "Heartbroken" spada tom spektru... ali je ujedno i, jednostavno, zarazan pjevno-plesni pop. U narodu bi se reklo: "za curke".

Istina jest da je produkcija "Heartbroken" malo amaterska, i da se tanušni glasić Jodie Aysha jedva uopće nosi s melodijom, ali kao što Queen Emily primjećuje, taj filing kao da slušaš mlađu sestru od najboljeg frenda kako u kupatilu pjevuši u četku za kosu - ima svog šarma (vidi također: Cassie kad nije u molu). No, prvenstveno, uspjeh "Heartbrokena" je podsjetnik na to kako nije uvijek ni sve u moćnoj produkciji: ako je pjesma stvarno dobra, ljudima može sasvim lako prirasti srcu čak i kad je produkcija tek za prolaznu ocjenu.

P.S. Evo još i rapidshare link na jako dobar bassline miks Neva Wrighta otprije par mjeseci. Naj bomba mi je tu "Hazy" (TS7 feat. Bianca) koja krene nakon prvih 9-10 min, a nedugo nakon nje uleti i jedan zakon bassline remiks "Fergalicious". E, i stvar odmah nakon te je milina! I tako dalje!

Tako vam je to: zavrtio sam Soulwax remiks "Standing in the Way of Control" na lezbijskom partiju, i... niko nije znao stvar.

:(

Ali, zato! Rulja super reagirala na ovo. I bolje da je, jer stvar je PREEEEEEEEEEEEEEJEBENA. Ono, u cijeloj jebenoj povijesti jebenice nikad ništa nije bilo jebenije. Electrohouse madafakin single godine, ako ne i Singl godine.

Uglavnom, bilo je super. Od 23 do ponoći sam vrtio krzneno, a od ponoći do jedan mahom komercijalni electrohouse, i plesalo se i bilo veselo i sve. Eto kako je sve lakše čim se ne moram nosit s fanovima Marija Kovača koji oće "Lust for Life"i štatijaznam! Nakon mene je vrtila Rea, a malo kasnije smo zajedno odvalili i jedan jako zabavan back 2 back. Ne bi čovjek vjerovao kako ekipi "Umbrella" i dalje nije dodijala, al eto, svakih pola sata te netko pita da je pustiš, i onda pustiš i svi u ekstazi. E, i bilo mi je super kako je jedan tip zavrištao od sreće kad sam pustio "He Wasn't Man Enough"! Negdje u tim sitnim satima sam pustio i ovaj sjajan mashup "Gimme More" s Daft Punk i Dead Or Alive (a ima čak i malo Justice pri kraju!), koji mi je - evo iskreno ću priznat - bolji od originala.

Bila mi na podiju uletila neka cura, pita me odakle sam, pa onda bi li me mogla upoznati sa svojim frendom koji me mjerka već neko vrijeme. Ja joj kažem da sam strejter, jebiga, na što ona uzvrati u stilu: ah, pa da, nije ni čudo, ionako si presladak za ovo mjesto. He, he!

Čisti se mail inbox i naj stvar sto se unutra nalazi, i ostaje zauvijek... 'Tarako, tarako, tarako'...thnx Velimire.

Film o robotima koji se u Ferrariju 412 vozikaju po jugu SADa s misijom da si svoje glave prebace u ljudske uz pomoć tekućeg latexa. Bez dijaloga i suvišnog razgovora, Electroma je raverski klasik, savršeni vizualni background, danas već pomalo izumrlih, chill out floorova/zona na partyima.

Najveći šok i nemoć pretrpit će distributeri i CD shopovi, budući kako se album neće moći kupiti standardnim načinom prodaje...'Dobar dan. Imate li novi Radiohead?'

Konačno ćemo doživjeti da kritičari neće recenzirati album iz redovne distribucije pa će, samim tim, izostati odvratna zagrada iza naslova (npr. Mute/Dallas). Bilo je već dosadno pratiti recenzije albuma kojeg već svi imaju mjesec dana prije službenog release datea. Osim toga, kritika je još dodatno kasnila dva-tri tjedna nakon izlaska.

Tražio sam čak 19 albuma u domaćim CD shopovima ove godine, no našao sam samo jedan. Doduše, nisam baš reprezentativan uzorak jer od uobičajenih naslova koji se kod nas uvoze, najčešće tražim max. dva godišnje, no, sve u svemu, to je samo još jedna potvrda kako je sužen izbor glazbe u domaćim dućanima. Nema nekog malog, finog, specijalnog dućana koji nabavlja stvari on demand.