Od kojih se obje odnose na emisije prikazane prije nekoliko tjedana, i o kojima ste vjerojatno mogli čitati i u novinama koje ja sam osobno nisam, ali koje ne želim ostaviti bez kratkoga komentara na našim zaslonima. Prva se odnosi na spomenik besmislu koji se zove 'Ljeto nam se vratilo…', koji svakoga radnog dana pokazuje kako jučer ipak nije dosegnuto dno, i u kojem iritantni tercet potpuno nezainteresiranih voditelja na autopilotu skoro da ni ne pokušava prikriti kako se slaže s procjenom najveće većine nesretnika koji su ikad ili čekali ručak uz taj jad ili čekali san uz njegovu reprizu. Vjerojatno ste se i sami koji put začudili nad opravdanošću gostovanja Radojke Šverko ili Meritas, no u antologiju hrvatskoga televizijskog treša ipak ulazi jedno drugo, ono opskurnog pripadnika splitskofestivalskog miljea osamdesetih godina te zvijezde ustaške dijaspore, Nenada Vetme – koji se ovih dana u medijima pojavio i kao dio lajnapa za koncert za koji su prodane samo tri (3) karte, na kojem je uz Ivanku Luetić i drugu pratilju nekog izbora ljepote trebao biti gost Siniši Vuci na nastupu u nekome mjestu zadarske okolice. Možda i tu možemo pronaći dio razloga za skorašnje koncertno reaktiviranje najopasnijeg benda naše povijesti – Živo blato 25.08. u O'Hari! Ide se bez greške! Uništimo ljigavi estradni smrad! No, prije toga vratimo se jednom od njegovih praktikanata, gospodinu Vetmi, koji je prije svoje pjevačke karijere svijet želio upoznati putem tenisa, u kojem je, kažu, imao zapažene rezultate. I tako sjede Vetma i njegov reket (!!!) nasuprot Idi Prester, i on – ako ste kojim slučajem smetnuli s uma, čovjek čiju ni jednu jedinu pjesmu ne poznaje vjerojatno niti jedan gledatelj koji je tog trenutka ispred televizije, te kojeg je i još manji broj ikada vidio kako igra tenis – rasvjetljuje paralele između tenisa i glazbe, jer su to obje umjetnosti, u kojima možeš uspjeti samo ako se prepustiš, i onda to veseli ljude, i bla bla!!! Totalno nadrealna musaka, koju dodatno začinjavaju pitanja naše vrle sveprisutne voditeljice koja klima glavom, postavlja potpitanja, potvrđuje izrečeno i skoro da ne ugovori kasnije popravljanje svojega bekenda. Ne znam je li je to Ida pala na šarm staroga galeba, ili su joj i šefovi zamjerili nepostojanje ikakve energije primijećeno u prethodnim izdanjima, ali da će upravo Nenad Vetma doživjeti to da voditeljica konkretnije sudjeluje u razgovoru nevjerojatnije je i od toga da je upravo Nenad Vetma bio gost glazbene emisije za mlade!

A sad, nešto kompletno drugačije, Robert Pauletić kod Stankovića. Na nekoliko mjesta (Slobodna, Nacional…) mogli ste pročitati kako je dobro pripremljeni i argumentima naoružani Pauletić sve Stankovićeve napade, temeljene na navodnim mrljama Pauletićeve novinarske biografije, spremno odbio i voditelja učinio smiješnim, što bi sve bilo lijepo i krasno da ne postoji jedan problem – u emisiji koju sam ja gledao bilo je ipak malkice drugačije. Uopće mi nije namjera ulaziti u to tko jest bio bliže istini, pa čak ni s pravom napadati Pauletića zbog pizdarija u kojima je sudjelovao prije petnaestak godina (a što je lijepo i s puno opravdanog bijesa učinila Vedrana Rudan na nekim drugim stranicama Nacionala), nego samo zaključiti kako su njegove obrane bile nekako polovične, bez ikakvih argumenata i s puno fraza tipa ne bih sad spominjao imena ili dobro se zna tko je to i to ili bila su to specifična vremena, a bilo je i potpuno očito kako i on sam to zna, te se dobrog dijela spornih momenata itekako srami. Upravo zato, nema ga nikakvog smisla opravdavati. A kad smo već kod Pauletića, i još nešto. Nisam ni pobornik niti praktičar teorija zavjere (ali ni apriorni protivnik mogućnosti koje nam otvaraju), ali me čudi kako baš nitko nigdje nije uočio nekoliko simpatičnih činjenica vezanih za Pauletićevu konačno ostvarenu pobjedu u Kviskoteci. Barem je malo škakljivo primijetiti kako je pobjednik i daleko najveća zvijezda novog izdanja Kviskoteke, a čija ne baš ogromna gledanost pokazuje kako kampanja da je znanje opet in i da je to naj kviz i tako to ipak nije u potpunosti uspjela, osoba koja je vlasnik i glavni urednik jednoga enigmatičkog časopisa koji se zove – tatatataaa!!! – Kviskoteka! Zabode oči i uši i to da je jedna od novih igara nove Kviskoteke igra anagrama, koje Robert uredno smišlja za svoj magazin. A, nazovite me cinikom i pederčinom i ne znam čime još sve ne, nije mi jasno ni kako netko svojih pošteno zarađenih milijun kuna može tako lako prepustiti ikome drugome, pa makar to i bila nezbrinuta djeca. Da jesam praktičar teorija zavjere, u tome bih vidio i krunski dokaz teorije o namještanju – Pauletiću konačna pobjeda, jer u Jugi to nije bio uspio ostvariti, širenje statusa zvijezde, divljenje kućanica i uredničko mjesto daljnjih izdanja kviza, a zauzvrat milijun kuna ide onima kojima to stvarno treba. No, praktičar teorija zavjere ipak nisam, i doista sam uvjeren kako bi Pauletić, rijedak spoj ogromne erudicije i ogromne inteligencije, bez većih problema pobijedio i u slučaju da suparnici unaprijed stvarno i znaju pitanja i odgovore, što većinu gore napisanog čini tek nešto zanimljivijom temom uz pivo, pa čak i da stoji da su se autori i urednici ipak htjeli dodatno osigurati. Jebiga, čovjek zna znanje. Ali mi isto ide na kurac tvrdnja kako se ni na koji drugi kviz uopće ne želi prijavljivati jer je pobjedom na Kviskoteci, po njemu vrhuncu evropske kvizaške ponude, pokazao kako bi isto ostvario i na bilo kojem drugom kvizu. I znate što? Vjerojatno i bi. Ali može sa sobom povesti i Miočića i Lojpura i ne znam koga još sve ne, ali u Booksi bi debelo spušio, i to ne samo od Minimaxa, nego i od svih redovitih i relativno redovitih ekipa! Da, ovo je bacanje rukavice u lice! Ili, točnije, u bespuća interneta na kojima je Robert može pronaći jedino ako njega ili zajedničke prijatelje obavijestite linkom! Naravno, poslije poraza njegova bi se ekipa opravdavala kako im je ovakav tip kviza baš bezveze, jer je zapravo potpuno trivijalne prirode, kako je to onomad tvrdio i jedan povremeni pripadnik Njonjine i Frukove ekipe, inače sastavljač pitanja za Milijunaša, i možda bi svi oni i bili u pravu. Ali, slavlje to ipak ne bi nimalo okrnjilo!

Prošle godine, svoj sam splitski godišnji odmor proveo neprestano, bjesomučno slušajući Patty Hurst Shifter i njihov prekrasni 'Too Crowded On The Losing End', koji mi je kroz proteklu godinu dana postao i jedan od najdražih albuma uopće, tako da vjerojatno nije pretjerano već sad nešto slično proglasiti i za 'Everything You Thought Was Right Was Wrong Today' upokojenih Slobberbone, benda koji je rock svirao strastvenije i dešperatnije od mnogih drugih, a uz koji sam proveo najviše glazbi posvećenih trenutaka zadnjih tjedana. Ne znam zašto se i prije nisam bio više potrudio oko nabavke, kad mi je 'Some New Town' uvijek izazivala trnce, ali greške iz prošlosti ispravljene su zahvaljujući legendarnom Djiju, jednom od dva vlasnika najboljeg odredišta cjelokupne blogosfere, adresa kojega glasi fullcourtpress.blog.hr, ali koji vam neće ponuditi zanimljivog štiva ako nikad u životu svoju budilicu niste navili za tri u noći, kako biste mogli gledati NBA oglede. Spržio meni tako dobri čovo puno toga, ali Slobberbone su me apsolutno ubili. Gore navedena ploča ima barem četiri dragulja mnogokaratne kategorije – 'Meltdown', 'Gimme Back My Dog', 'Josephine', 'Some New Town', a na 'Lazy Guy' gostuje i Patterson Hood – i jedno je od najljepših rokenrol iskustava na koja možete naići, ali ni 'Slippage' nije skoro ništa lošiji. Uz njih, razvalili su me još i srodni Two Cow Garage, cowpunk klinci koji ne štede emocije ni pojačala, i ovih dana vani imaju i novu ploču. Hvala, prijatelju!

Kao što to vrlo dobro znaju svi Splićani i oni koji su u njemu izbrojali bar par ljeta, te kao što to nikako ne ide u glavu zabave i provoda gladnim turistima, u najlipšem gradu na svitu i ne možete se baš kvalitetno i pošteno napartijat, osim ako kriterije ne samo spustite, nego ih i potpuno uništite. Zato je bilo pravo iznenađenje otkriti kako će se u razmaku od samo tri dana, u petak 03.08. (na Ozzyjev rođendan, još jednom čestitke!) i nedjelju dva dana kasnije, u Splitu održati dva kvalitetna partija lijepe hip-hop-cup i srodne glazbe, od kojih sam ja, kako to uglavnom ispadne, nešto više vremena proveo samo na prvome, gdje je Rea u Ghettou bombardirala masnim, homofobnim, nepristojnim dansholom, razvaljenog Domagoja i mene strijeljavši s 'Bad Man A Bad Man' na vrhuncu večeri. Kraj Žbirca gdje je preksutra DJ Latin Prince vrtio komercijalni hip hop i R&B samo sam prošao, i to taman u trenutku kad je meštar u 'In The Club' umiksao 'Right Thurr', što je ekipa popratila i s nekoliko usklika oduševljenja, pa mislim da se može pretpostaviti kako je bilo dobro. Jebiga, ionako ću uz njega latinski hip hop ponavljati barem pet puta u Aquariusu tijekom sljedeće sezone, pa nije neka velika šteta.

Između te dvije veselice, u subotu na platou ispred O'Hare, zbilo se i prisjećanje na splitske plesnjake iz sredine osamdesetih, kada se po terasama brojnih priobalnih klubova svirao osunčani zvuk mediteranskih ulica, koji još uvijek iznimno dobro prolazi kod svih nas nostalgičara. Kako im se na lanjskome, upravo sjajnome koncertu, bio pridružio i Marijan Ban, tako sam očekivao kako će bez njega Neno Belan i njegovi vjerni Fiumensi ipak pružiti nešto manje zabave, no ispalo je potpuno drugačije. Ne znam koliko ima autora koji mogu odsvirati 90 minuta koncerta bez da veliki fanovi Iko i ja primijetimo kako još uopće nisu odsvirali apsolutno najveći hit 'Stojin na kantunu', čiji su početni tonovi rasplesali i ono nešto sitno dežurnih skeptika, te gospodu u godinama, među kojima sam uočio i Hrepu iz Daleke obale i Fon Biškića. Dotad, Belan je crpio zlato iz svih bušotina svoje karijere, otpočevši nastup s kultnom 'Zvuci ulice', putujući pedesetima, Jamajkom, šezdesetima, pankom i San Remom bez ikakvih pauza. Do prošlog ljeta to uopće nisam bio skužio, ali Belan je fantastičan gitarist, kojeg Fiumensi prate opušteno i ležerno, manirom mačora koji znaju sve tajne zanata, baš poput nekih barskih štakora američkoga srednjeg Zapada, samo što su ovi naši odjeveni u jadransku easy varijantu japanki, trikvartača, pederuša i šilterica. Uz svoje pjesme, Belan je odsvirao i davno preuzete obrade 'Luciju' i 'Kucaj, kucaj', počast najvećoj tajni hrvatske glazbe, Zdravku Bajanu, odao je i izvedbom 'Ludo zaljubljen', a potpuni raspašoj izazvao back-to-back sviranjem 'Pričaj mi o ljubavi' i 'Dana ljubavi'. Jedina zamjerka ide na račun izostavljanja najbolje balade Belanove solo karijere, koja se lako nosi i s 'Bambinom' i' Nebo vraća osmijehe', a to je definitivno 'Ponoćna zvona', za koju se mjesto lako moglo napraviti izbacivanjem sličnih ali ipak slabijih 'Srca od leda' ili 'Dotakni me usnama', ili 'Vina noći', čiji su polu-newage aranžman i na sedam-osam minuta produljeno trajanje predstavljali jedini negativno ocijenjen dio koncerta. Zasluženi bis zaokružio je dva sata krasne zabave, koju ću sigurno imati prilike doživjeti i dogodine – takve sigurnosti volim.

Ali, bez ikakve dvojbe najluđe glazbene trenutke protekla dva tjedna ipak sam doživio na Poljudu. Ne, nit je svirao Thompson (ako niste još, pročitajte odličan Tomićev tekst u današnjem Jutarnjem, u kojem dobri Ante hvali i Bright Eyes, Drive-By Truckers, Cat Power i The Thrills, čiji je novi 'Teenager' baš kako mu ime kaže, super i divan i sve) nit klape, nego je Hajduk igrao protiv Budućnosti, a ja sam nakon negdje petnaest godina opet završio na sjeveru, u grotlu najžešćeg i najnapaljenijeg navijanja. Uz sve klasike koje pamtim još iz srednjoškolskih dana te novokomponirane navijačke pjesme koje garantiraju brzo i lako pamćenje te spremno pjevanje sljedećeg refrena, Torcida je za podršku bilima izvodila i njen najjači izum posljednjih par godina, razularenu 'Lambadu', kojom se kroz punih 25 minuta prvog i 20 minuta drugog poluvremena pokazalo kako bi to moglo izgledati i za cjelokupnog trajanja utakmice. Jebiga, Sampdoriju ću pratiti na televiziji, ali, kako stvari sada stoje, Ruralna Gorila ipak će imati svoje predstavnike. Uz vjernog klupskog izvjestitelja Raića, ide i Bojan, i to u dresu Genoe – respekt!

Uvijek se obradujem kada hip-hop producenti ukližu prema four to the floor soundu, pa me je aktualni Timbalandov singl -  The Way I Am
feat. Keri Hilson & DOE  & Sebastian, poprilično razveselio zbog dvije stvari. Prvo jer je sjajan materijal za remixeve, uostalom i original može jako rasturiti bilo koji house dancefloor, bez obzira što debelo vuče na već poznati synth iz 'Push It' Salt-n-Pepa, a drugo jer se u spotu nalaze trojica frajera koji žongliraju s Adidasovim nogometnim loptama što nikada nisam vidio niti u jednom hip-hop spotu. Nogomet i hip-hop! Teško se oteti dojmu kako taj nogometni dodatak nije povezan s dolaskom Davida Beckhama u Ameriku koji je već odavno ikona među crnim, karipskim doseljenicima u Engleskoj zbog toga što je svojedobno nosio cornrows varijantu dreadlocksa, jednu od najznačajnijih vizualnih karakteristika karipskih muškaraca. Također, Adidas je daleko najveći odjevni, kultni brand u hip-hopu. Još jedna zanimljivost vezana uz Beckhama. Na prvom američkom partyu Beckhamovih, glazbu su puštale sestra Marka Ronsona, DJ Samanta Ronson i Lindsay Lohan.  

Još jedno ime iz A-lige, koketira s four to the floorom. Kanye West - Stronger, suradnja s Daft Punkom. Nije neka stvar, ali milijun i osamsto tisuća viewova u manje od mjesec dana.

Evisu Jeans cover the rectum / I kick game just like David Beckham

Dobio ja na mejl link na sajt s rastućom zbirkom rapidshare linkova na domaće spotove, pa evo, prenosim link za potencijalno zainteresirane. Čini se da se bave isključivo tzv. "urbanom" produkcijom (buuuuuuuu! BUUUUUUU!), a osobno ne planiram ništa ne skidati odatle jer su domaći spotovi u pravilu glupi i ništa ne valjaju.

No, ako neko ima neki biser od ponuđenog za preporučit, neka bekne pa ću se ja pozabaviti s tim kad se vratim s ljetovanja.

Dragon Ash, jedan od najpopularnijih, ali u isto vrijeme i najboljih japanskih bendova ima novi album. Hura! Poznati po tome što svakim albumom jurišaju kroz posve drugačije žanrove, iznova i iznova inovirajući sami sebe, ali u isto vrijeme kombinirajući hip hop, rock, punk i elektroniku (i još ponešto) – ne samo unutar jednog albuma, već često i unutar istih pjesama! I gdje su se točno zaustavili ovog puta? Na opsesiji koja ih proganja već posljednjih nekoliko godina – latino ritmovima. Koje su uspjeli na neki neopisivo čudan, originalan i keči način ugurati na svoj novi LP 'Independiente', možda najbolji soundtrack ljeta 2007. godine. Veselo, plesno, šareno, a opet prepoznatljivo dragonešovski – nije čudo da su momci na vrhu već punih 10 godina.

Tek mali tejster s ovog fenomenalnog i jedinstvenog albuma, pjesmu 'Stir', u kojoj J-Pop susreće Gypsy Kingse, Santanu, skrečanje i brazilski funk, možete skinuti ovdje. A onda nabavite ostatak ('El Alma', 'Libertad de fiesta', 'Develop The Music', 'Samba 'n bass'... ma, nema loše stvari!)

Većinu svog tobožnjeg duga ovom govnu od države odradio sam na porti Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (koji, začudo, uopće ne vrvi senilnim ustašama), gdje sam imao brz internet i najjeftinije moguće kompjuterske zvučnike bez basa. Top 15 stvari koje sam najviše slušao na civilki:

1. Ciara feat. 50 Cent - Can't Leave 'Em Alone
2. Stephan Bodzin - Fahrenheit
3. Depeche Mode - Everything Counts (Huntemann & Bodzin Dub)
4. Janet Jackson feat. Nelly - Call on Me
5. Rich Boy - Throw Some D's
6. Feist - My Moon My Man (Boys Noize Remix)
7. Julieta Venegas - Primer Dia
8. Julieta Venegas - No Sere
9. Julieta Venegas - A Donde Sea
10. Avril Lavigne - Runaway
11. The Field - A Paw in My Face
12. Justin Timberlake - My Love (Cousin Cole's Contemporary Refix)
13. P. Diddy feat. Christina Aguilera - Tell Me (Switch Remix)
14. Lily Allen - Friend of Mine
15. Beyonce - Ring the Alarm

2. i 3. su bile službeni "Tonći je nadrkan i mrzi cijeli svijet"-soundtrack (uz napomenu da u normalnom svakodnevnom životu remiks "Everything Counts" ipak ponajprije funkcionira kao "Tonći je nabrijan i oće da nešto glasno roka"-soundtrack), a kad već spominjem The Field spomenut ću i njegovu "The Deal" - svi su se isvršavali na "From Here We Go Sublime", ali ama baš nigdje nisam vidio da je itko istaknuo tu stvar, a meni baš mnogo lijepa. Pa je zato sad spominjem. The Field. "The Deal". Kužimo se?

Miksevi koje sam najviše slušao na civilki:

DJ Peepin Tom - Nu Skool Sessions Vol. 2
Dan Deamer - Todd Edwards mix (february 2007)
MRP Recordings 2007 mix

Novi lajfstajl magazin u Hrvata! Na kioscima upravo osvanuo probni, nulti broj - najesen bi trebalo krenuti puno forcom. U nultom broju moja malenkost piše o nu-raveu i aktualnim singlovima na dvije stranice, a od starih nomadovaca tu je još i TV-Teo. Za detaljnije informacije skoknite ovdje i ovdje.

Iako se već godinama ne bavim profesionalnom glazbenom kritikom (makar bi se to ubrzo moglo promijeniti... voć dis spejs!), i dalje primam P.R. mejlove od Menarta i Dallasa. Što mi ne smeta: nađe se tu korisnih informacija, a i barem sam tako donekle u toku glede novih glupih domaćih bendova poput Valetudo ili Stage ili koji će već kurac izmisliti ovog tjedna. Također, zabavlja me umobolna proza kojom veličaju svoje konje za utrku! Ne znam koliko je te proze puki prijevod stranog P.R.-a a koliko oriđiđi iz domaće kužine; al nema veze, prenosim nekoliko najdražih primjera iz zadnjih par mjeseci.

O Interpolu: "Nježna i pronicljiva 'Pace Is The Trick' dokazuje da je bend još uvijek gospodar drame – obratite pažnju na bolnu pauzu prije grešno zadovoljavajućeg povratka bubnja i gitare."

O Airu: "Dokazavši se kao istinski genijalci Air su na posljednjem albumu još jednom postigli tu rijetku supernovu artističke vizije koja se usuđuje izmiriti opipljivo okruženje s nepretencioznom jednostavnošću. Stvaraju alternativu sada, okolinu koja moli za bijeg od stvarnosti, a ne osporava čovječnost."

Roisin Murphy: "Prvi singl 'Overpowered', uporan je elektronički dragulj."

O Annie Lennox: "'Annie are you o.k.?' – upitao je Michael Jackson – a mi kažemo: Dakako! Ova peterostruka dobitnica titule 'Best British Female Solo Artist' i dalje – ne posustaje!"

O Bobu Dylanu: "Njegova slava ne samo da ne tamni, već iz dana u dan… raste!"

O Dolores O'Riordan: "Ono što je posebnost ovog albuma je savršena ravnoteža dubine emotivnog izričaja i originalnih skladateljskih rješenja s jedne, te profesionalno-rutinskih momenata s druge strane. (...) Također treba spomenuti da nova kolekcija donosi pregršt intrigantnih Doloresinih tekstova, podsjećajući nas na postojanost ljubavi između žene i muškarca, te ljudi općenito, u neminovnom protoku vremena i pomalo okrutnoj turbulentnoj promjenjivosti današnjeg svijeta."

O Marku Ronsonu: "Dok u originalu grupe The Smiths vokalna dionica (Morrissey) 'kreće' nakon uvoda od dvadesetak sekundi, u svojoj obradi Ronson je vrlo mudro iskoristio izrazito sugestivni vokal Daniela Merriweathera, i uz na početku minimalnu instumentalnu pratnju te nastup vokala odmah na početku pjesme - uspio postići 'efekt Blunt' - s obzirom na određenu sličnost u 'vokalno-emotivnom dojmu' i sugestiji ova dva 'osjećajno-hitoidna' muška vokala. (...) Ronson je povezao sve najbolje elemente iz dvije pjesme, a premda se naizgled može činiti ili smatrati da je uvrštenje dijela pjesme grupe The Supremes ovdje u svrhu 'zgodnog dodatka', situacija je zapravo gotovo potpuno obrnuta. Naime, usporedimo li tip (a dijelom i zvuk) ritam sekcije iz originala The Supremes - čut ćemo priličnu sličnost. Kada se tome dodaju zaista ingeniozne triole u gudačima u odnosu na osnovni dvodobni, odnosno četverodobni ritam, također s nedvojbenom intencijom nešto sporiji (ukupni) tempo skladbe kako bi se osnovni ritam (4 dobe, svaka još i u osminkama) mogao proširiti sa 'ugodnim' šesnaestinkama u činelama, vrlo značajan 'predudar' između 2. i 3. dobe (za razliku od originala grupe The Smiths), te izvrsni i vrlo kreativni funky / jazzy 'upadi' puhača – dobili smo savršeni glazbeni koktel za uspjeh na svjetskim ljestvicama."

I za kraj, izjava T-Paina povodom singla "Buy U a Drank": “Ponovo sam na visokoj razini kreativnosti…a pjesma govori o muškom trudu da se osvoji zgodna žena, što često počinje upravo pozivom na piće…”

Kao da sam znao, pa kartu za Vipov INmusic kupio na vrijeme, dok se još moglo po najmanjoj cijeni, iako bih ovako bez treptaja pljunuo i najveću - vjerojatno već znate, lajnapu su dodani i THE HOLD STEADY, najbolji bend na svijetu! Jeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee! Eto, čak i taj festival sad ima smisao, i to onaj pravi smisao, izvan mogućnosti da konačno vidim i Sonic Youth. Koji sviraju prvi dan, a američki dječaci i curice drugi, pa poslije njih mogu slobodno otići doma, zadržati moj kužerski kul koji ne jebe prosječne Uskličnike, ADF koji su se pretvorili u najdosadniji bend na svijetu, i Stoogese zakašnjele kojih 35 godina, a opet gledati i Thurstoona i ekipu. Lijepo. Kao da su me pitali. Pa se stoga neću žaliti što će The Hold Steady svirati otprilike negdje malo više od pola sata i to oko 17 sati. Poklonjenome najboljem bendu se ne gleda u termin.

Zgotovili ste svoju kompilaciju za Ljetni izazov, podijelili je s izazovnim drugarima i zadovoljno zapalili cigaru (ili recimo pojeli jabuku, ako niste pušač). Kad li ono - osim dima (ili čistog zraka, ako niste pušač), u zraku ostaje visiti pitanje: kakva će točno biti narav jesenjeg Izazova?

Odgovor će uslijediti početkom idućeg mjeseca, a do odgovora ćemo doći bez pol muke. Imate pet ponuđenih opcija; na djevojke@yahoo.com pošaljete opcije poredane po vlastitim preferencijama (prvo mjesto je ono što biste najradije htjeli da bude tema jesenjeg Izazova, broj dva ono što biste malo manje ali i dalje rado htjeli da bude tema j. Izazova, i tako dalje). A opcije su slijedeće:

- internacionala
- ex-Yu
- obrade
- party
- osamdesete

Glasanje traje do 1. kolovoza, nakon čega se obznanjuje službena, jedna i jedina tema Gorilinog jesenjeg izazova '07, te se počinju primati prijave za sudjelovanje. Recimo da bi se prijave primale negdje do polovice rujna, a da bi se Izazov održao početkom listopada. Vidimo se u mom inboksu!