Ovaj tjedan kao da se odvija jedan pomno pripremljen, specijalni popratni off-program za vikend održanoga drugoga Garage Spring Roll festivala, s time da mi se čini kako se u Zagrebu i inače najčešće održavaju koncerti garage rock provenijencije. Čut ćemo tako kroz sljedećih nekoliko dana i Jack Of Heart, i Tunnel Of Love, i The Hip Priests, a tjedan lupanja, kopanja, skakanja i rasturanja sinoć su u polukružnoj dvorani Teatra &TD otvorili australski majstori Digger & The Pussycats, koji su prije dvije i pol godine u Spunku odsvirali jedan od onih koncerata koji su oni koji su na njemu bili hvalili toliko mnogo i o njemu pričali uz pomoć onog e-ali-stvarno pogleda da je nama koji nismo na njemu bili u međuvremenu postalo jako žao. Kiksa Gogo jednom, ali Gogo rijetko kiksa dvaput (osim u nedjelju na nogometu, kada sam pri rezultatu 11:11 u pohodima na pobjednički gol dva puta bio izdriblao trojicu, ali umjesto pucanja sam se isto tako oba puta odlučio na dodavanje. Mjestu na kojem nije bilo nikoga. Maks je to znao kazniti), tako da sam sinoć iz prve ruke skužio zbog čega se priča o prvome zagrebačkom ukazanju dvojca Digger & The Pussycats kroz zadnje dvije godine pridružila onima o dolasku Hrvata na more, Anti Gotovini, Rapaićevom golu Dinamu tek što je ušao u igru, ubojstvu Stjepana Radića i Franjinom zakucavanju za vodstvo protiv Dream Teama. U tek solidno popunjenoj dvorani vidio sam jedan fantastičan bend, fantastičnih pjesama, ali koji nije odsvirao baš nezaboravan koncert. Priznajem da sam možda previše očekivao slušajući priče o kaosu i apsolutnom vatrometu s njihova prvoga koncerta, ali stvar je u tome da se sinoćnji jednosatni nastup komotno mogao skratiti na 45 minuta, i to ne izbacivanjem slabijih pjesama, jer ova dvojica takve izgleda jednostavno nemaju, nego limitiranjem duhovitih spika sa stejdža. I to se moglo izvesti isključivim ograničenjem na gitarista – izgleda mladog Slavka Štimca iz surf kluba – kojem jedno pola priče nisam ni najmanje razumio, dok je jednako simpatičan bubnjar valjao stvarno dobre baze, slina-jebanje-krkanje-alkohol repertoara. Nije u svemu tome zapravo bilo ikakvih minusa, jedino što se nikako nije uspijevao postići onaj nezadrživ zamah koji uvijek prati najbolje pank koncerte. S druge strane, nije da ne razumijem zašto je tome tako – na bubnjaru se naprosto vidi da nije čest gost sportskog terena ili džoging staze, pa je jasno da onim manijakalnim intenzitetom ne može u komadu udarati dulje od pet-šest minuta, a čovjek je još poslije toga morao i voziti do idućega koncerta, te je bio prehlađen. Zato im nastup i neću promatrati kao neispunjeno obećanje garažnog vatrometa, nego kao super kanonadu melodično-razvaljenih trash-pop pjesama, koje su naizmjence pjevali i gitarist i bubnjar. Da se ovaj mjesec nisam ozbiljno istrošio, a imam i još neke stvari u planu, odmah bih bio uboo oba albuma, ovako će svemrežje morati obaviti svoje.

Nije se pretjerano mnogo ljudi skupilo sinoć u Spunku, na drugoj večeri drugoga Garage Spring Roll festivala, ali je i unatoč tome većinu bendova sa zanimanjem pratilo dovoljno zainteresiranih. Žanrovski prilično šaroliku večer otvorili su '50s rockabillyčari Adam And His Nuclear Rockets, kojima sam uhvatio tek zadnje četiri pjesme, jer se najavljena satnica s početkom točno u 20 sati poštivala u potpunosti. Kontrabas, vokalni vriskovi, gitarski vez, ritam na akustari, boom-chicka-boom bubanj, kokotice, zavrnute rebatinke – paket bez zamjerke obogatili su doista zaraznim melodijama, pa mi neće biti krivo pojave li se na kakvom sličnom lajnapu u skoroj budućnosti. Sinoć mi je bio treći put da gledam The Gabettes, i činili su mi se nekako najsuzdržaniji, moguće zato što su svoj nastup otvorili onom višeminutnom blues pilanom. No, od svih sinoćnjih, i ne samo od njih, The Gabettes su daleko najbolji bend, s najboljim pjesmama, od kojih sam mnoge već počeo prepoznavati već na prvim akordima. Morao bih čim prije nabaviti neki njihov demo. Gabino me pjevanje me nervira sve manje – možda se jednostavno na njega treba naviknuti, a vjerojatnije da me moj prijateljski odnos prema gotovo svim bendovima čini manjom cjepidlakom. Možda jedini pravi promašaj cijelog festivala bili su Slovenci The Real Things, koji su zvučali kao grunge minus heavy metal i minus punk, dakle – hard rock. Jest, svirali su obradu 'Have Love Will Travel', ali to je ipak bilo mazanje očiju, a prava je realnost bila da su ta trojica simpatičnih mladića posjedovali jedno 40 posto sveukupne kose kafića, pa nije ni čudo što je gitarist solirao u maniri Točka i takvih šereta. Tko god da je radio raspored, međutim, njihovim smještanjem na sredinu pogodio je u sridu, jer su pružili dobar i potreban odmor prije dva izvrsna benda. Prvo je svirala klinačka punk trojka S.U.S. iz Srbije, kojima ću jedinu zamjerku ispucati odmah na početku. Dakle, kako jedan bend iz države koja ne posjeduje izlaz na more smije nastupati u mornarskim majicama i mornarskim kapama? A? No, zanemarimo li tu sitnu provokaciju, činjenica jest kako su i S.U.S. potvrdili da ako išta Srbin u glazbi znade, onda je to kako treba izgledati na pozornici. Srećom, ovi znaju i rasturati, svojom primitivnijom varijantom razularene vrtić zabave Be Your Own Pet, s izmjenama vokala bubnjara i basistice, sirovim rifovima, i zabavnim tekstovima, iz kojih izdvajam stih: Ja volim pank ali živim bluz! Najbolji prijem ipak su doživjeli bosanski Voodoo Cadillac, iz Brčkog, psychobilly šarmeri kusturičinskog šmeka, koji su svakom novom pjesmom povećavali simpatije publike, da bi gitarista na kraju borci iz prvih redova podigli u zrak, a ovaj se tako sretno smijao da je meni to bio vrhunac cijelog festivala. Kad su ostali bez svojih pjesama, za kraj su svirali i The Cramps. Neka nama Garage Spring Rolla, i dogodine i dogodina!

Ne znam da li KSET i petkom, kao i subotom, ima dulju radnu dozvolu, jer se ne mogu sjetiti jesam li ikada u klubu stvarno i bio početkom vikenda, ili su promućurni organizatori drugoga Garage Spring Roll festivala bili pravilno zaključili kako će svi raspoloživi policajci sinoć biti zauzeti u obližnjem obruču oko hotela Westin ili odmorom nakon tjedne potrage za jednorukim ubojicom, te da shodno tome neće tko imati intervenirati upadom u klub, ali jučer se u KSETU sviralo do duboko iza standardno propisane ponoći. Kako je i Booksin pab kviz bio završio ranije nego inače – još jednim klasičnim trijumfom omraženih, neprikosnovenih legendi iz Minimaxa! – tako sam umjesto samo na posljednji od pet bendova, kako sam se prvotno nadao, uspio stići čak na kraj seta trećeg benda, sveprisutnih pirotehničara iz The Welcomin' Committee In Flames, čiji Dodo i stoji iza ove garažne fešte. Kada dogodine doživi treće izdanje, festival ću radosno početi nazivati redovitim okupljalištem najboljeg od regijskoga garažnog rokenrola, ovako ću ipak samo pozdraviti činjenicu da se nije ugasio nakon samo jedne godine, kako to u našim krajevima obično biva. Na Cyndinu 'She Bop' sam nažalost zakasnio, za vrijeme posljednje dvije pjesme W.C.I.F. sam obavljao garderobu i WC, ali im je zato bis bio prvoklasan – 'Jizztown Boys'. Prije njih, kasnije sam doznao, svirali su Erotic Biljan & His Heretics, koje sam ove godine ionako već gledao dva puta, i vjerojatno hoću još toliko, pa nema veze, te Austrijanci (ako se ne varam) The Scarves, za koje mi je malo žao. Ali ajde, s razglasa je pičila legendarna 'Bad Reputation', ali ne ona najlegendarnija i jedna od najboljih stvari svih vremena, autora Freedyja Johnstona, nego ona druga najlegendarnija, od Joan Jett, koja je bila na špici 'Freaks & Geeks', a bile su i neke druge lijepe pjesme, tako da nisam sad stvarno i žalovao. Nero Burns sam prvi put gledao prošlog ljeta u Spunku, kada su svirali nakon što su W.C.I.F. bili pomeli sve pred sobom, pa sam imao relativno mlaku reakciju. Jučer su mi bili puno bolji, u odlično odmjerenih pola sata rockabillyja ala The Clash i crampsoidne garaže. Idealan su ovi Englezi pojačani Azijkom (Laos? Kambodža? 'Rambo 4'?) bend za ovakve redaljke, kao što je i ovaj festival idealan za njih. Da negdje sviraju sami, skupilo bi se uvrh glave 40-50 ljudi, ovako je solidno ispunjen klub (bilo bi stalo i još stotinjak ljudi) njihov nastup popratio osjetnim odobravanjem, čagajući i glasno pozdravljajući pjesme. Posljednji bend prve večeri ovogodišnjeg izdanja bili su Kromanjonci iz Italije Tito & The Brainsuckers, čiji je pjevač na glavi nosio Nacho Libre masku, ali basist i bubnjar su nakon reformacije svojih metalskih početaka na sebi ipak zadržali malo puno previše kose za stopostotno uvjerljiv punk-rock. Tako da su ovi partizani bili super u negdje pola stvari, koje su bile fini razigrani punk, dok su me nesretna putovanja riff-vremeplovom u napušeni San Francisco cca '68 malo nervirala – da su barem lažne prijetnje začinjanja sviranja 'Smoke On The Water' ispunili do kraja, onda bih s poštovanjem zapljeskao njihovu nejebanju žive sile, ovako je bilo malo dosadno. Iako, kad sve zbrojim i oduzmem, ipak jest bilo puno bolje što su na kraju svirali The Stooges. Danas me čeka drugi dio, u Spunku, koji će vjerojatno biti poprištem žestokog pakla osim ako – provjeravam teletekst – Đole nije već napustio domovinu, a jest, pa će se smjeti stajati i ispred.

Beef svih beefova. Some next level-type shit.

Aco legendo, duboko se klanjam.

(Hvala Gromštajnu na linku!)

Kako ijedan bend može biti ovoliko dobar? Je li to uopće dozvoljeno? Je li pošteno?

Poznat kao tip koji se nikada ne libi reći što misli, a neki bi rekli i kao tip koji ne pati od lažne skromnosti, dok bi ga oni najneskloniji nazvali i prepotentnim umišljenikom, Dave Bielanko bit će prvi koji će, uglavnom sa stejdža usred nekoga od koncerata grupe, na glas izgovoriti kako je upravo njegov Marah najbolji bend na svijetu. Kad se malo sabere i otpusti od koncertnoga adrenalinskog fiksa, svoj će potpuno točan sud često zamijeniti pomalo razblaženom verzijom procjene kako svake treće turnejske večeri doista nigdje na svijetu nema bolje zabave i ljepšeg rock'n'rolla od onih koje Marah na svojim svirkama nesebično dijeli sa svojom publikom, namjernom ili slučajnom. Ne da mi se sada provjeravati koliko su točno koncerata Marah odsvirali na dosadašnjem dijelu aktualne evropske turneje, ali posljednji koncert prije nevjerojatnoga i nezaboravnoga sinoćnjega u našoj Galeriji SC, održali su tri dana ranije, u Oslu, što znači ili da je Daveova procjena trijezna analiza donesena nakon godina i godina putovanja i sviranja, ili da je ovaj bend, koji naprosto obožavam, svoj prosjek još i podigao.

Još početkom ove godine činilo se kako bend jednostavno više nema prostora za napredak, prvenstveno zbog toga jer su sve blagodati zone nepogrešivosti, kojoj se valjda svi bendovi žele barem približiti, koristili u potpunosti, svjesni kako su je zaslužili bez ostatka. Sedma veća postava grupe bila je odsvirala trijumfalnu evropsku promotivnu turneju izvrsnog albuma 'If You Didn't Laugh, You'd Cry', nakon čega je bila pojačana kantautoricom Christine Smith na klavijaturama, a sa snimanja novog albuma stizale su isključivo ohrabrujuće, primamljive vijesti, s time da je fanove zaboljelo što je planirani dupli ili čak i trostruki album ipak skraćen na normalnu mjeru – naravno da je uvijek bolje imati ploču klasične duljine, ali gdje je nestalo ostalih dvadesetak pjesama?!? Onda su jednoga mračnog dana s bendove myspace stranice iz popisa članova imena Adama Garbinskog, Davea Petersena i Kirka Hendersona netragom nestala bez ikakve najave, a u malobrojnoj i vjernoj zajednici grupinih obožavatelja počela se uvelike komentirati sposobnost braće Bielanko da uspiju u vjetar baciti ama baš svaku priliku koja im se pruži za proboj na uvjetno rečeno šire tržište. Pravi uzroci raspada još se uvijek ne znaju, s time da u svjetlu novih prilika više zapravo nisu ni bitni.

Osobno, tržišna mi veličina benda nije ni najmanje važna, štoviše, mnogo mi je draže što su bendovi manji, jer ih onda imam prilike uživo gledati s metra odstojanja na klupskim vatrometima u Galeriji SC ili KSETu. Međutim, bilo bi sebično pretpostaviti vlastite željama benda samog, a na svijetu vjerojatno nema nikoga tko želi okusiti barem komadić slave više od Sergea i Davea. Samo što danas, za razliku od 2002. godine kada su objavili jedan jedini pogrešan korak, neadekvatnom produkcijom malo okrnjene inače prekrasne pjesme ploče 'Float Away With The Friday Night Gods', itekako dobro znaju da se to neće nikada desiti. A pomirenje s realnošću svojih šansi često čini čuda, kako se to dalo čuti i na svim trima albumima objavljenima poslije, na najboljem koncertu svih vremena koji su održali prije skoro točno dvije godine također u Galeriji SC, kao i jučer, na koncertu koji me je jednako raspametio i oduševio, čak i unatoč tome što sam ovaj put to i očekivao.

Napredak jest nepravedna riječ, kako prema prethodnoj, tako i prema aktualnoj postavi benda, u kojoj su se Bielankovima (guštam pisati ovo prezime!) i ljepotici Christine Smith pridružili i bubnjar Joe Gorelick, čija ponešto sumnjiva emo/pop/core prošlost nije davala naslutiti kako će se u E Street shuffle-rock Marah uklopiti bez muka uštimavanja, te basist Johnny Pisano, za kojeg s druge strane nije bilo nikakve sumnje kako zaslužuje bend poput Marah, jer je Jesseju Malinu pomogao snimiti remek-djelo 'The Fine Art Of Self Destruction', i koji je jebeno prijazan i susretljiv tip koji je Danijelu i mene pristojno pozvao i na tonsku probu (nažalost, ova je bila jedna od kraćih na turneji – na nekima se bio odsvirao još i cijeli tajni set pjesama koje se uglavnom ne sviraju na koncertima), družio se s nama, pozvao ostale da mi potpišu diskove i nudio bonove za besplatno piće. Na pozornici je rock'n'roll kuler, a ne papučar, ako ste slučajno pomislili. Kažem da je napredak nepravedna ocjena, jer nitko od novih članova vjerojatno nije ni pomislio na ikakvu utakmicu, samo željni svirke i pomoći prijateljima – stvarno, pa koliko je voljnih i vrhunskih muzičara uopće moguće poznavati?

Svjesni mogućnosti raskoraka i gubljenja povlastica koje nudi uigrana višegodišnja postava, braća Bielanko su se na ovoj turneji izgleda odlučili na dvije velike stvari. Prva je kanonski čvrsta set lista, koja od grada do grada varira gotovo samo brojem pjesama, s time da svaki grad dobije jednu-dvije posebne poslastice – naša je bila i inače rijetko izvođena misterija ubojstva 'Body', odsvirana u predivnom središnjem folk dijelu koncerata za vrijeme kojeg su na pozornici bili samo ljupka Christine (drop-dead seksi odjevena) i braća. Druga je dodatna sirovost zvuka, ostvarena kako u gromoglasnim rock gromadama energije nezaustavljive lavine, tako i u gitara-klavir temeljima krasnih kantautorskih folk balada. I, vjerujte mi kada napišem da su dobro znali što rade, što je publika lakoćom osjetila. Stari su to lisci sa svladanom školom dodvoričkog ulizivanja, ali Daveove sinoćnje tvrdnje kako gušta ponovno biti u Zagrebu i da smo super publika doista nisu bile plod autopilotskog pristupa komunikaciji s publikom, nego oduševljenost čovjeka koji je na ovoj turneji svirao i kao predgrupa i pred sedamdesetak ljudi i gdje sve ne, pa ga prizor od 350 ljudi koji se super zabavljaju slušajući njegove pjesme nije mogao ostaviti ravnodušnim. Bilo je u prvim redovima uz mene i ostalih fanova koji su pjesme pjevali glasno i predano, ali bendu samom vjerojatno je mnogo više značilo do nas vidjeti i lijepu gomilicu ljudi koja neprestano pleše i uživa, čak i na pjesmama koje je čula po prvi put u životu. Neki od novih, jučer osvojenih, fanova su i dragi prijatelji Petar Panj i Pinta – vidite da nam se isplatilo vjerovat!

Prije kraja, jer mislim da bi ipak bilo ljepše tekst zaključiti nepomućenim izljevima obožavanja, moram spomenuti i činjenicu kako su se majice (konačno imam Marah majicu! Jeeeee! Imam zapravo dvije!) prodavale za nikakvih 50 kuna, kao i da sam sjajan sempler Phidelity Records (od Marah ima neobjavljena 'Kind Of Rescue', živa verzija 'The History Of Where Someone Has Been Killed' iz 1998. godine, te obrada 'Not Fade Away') kupio za nemogućih 20.

Nekoliko je bendova koje bez ikakve dvojbe proglašavam najboljim bendovima na svijetu, kao i mojim najdražim grupama. Jednom su to The Hold Steady, drugi put Drive-By Truckers, treći Patty Hurst Shifter. Međutim, da moram odabrati samo jedan, i tu me uvijek možete držati za riječ, rezultat će uvijek biti Marah. Sjajne se pjesme i sjajni koncerti podrazumijevaju, osjećaj da mogu i da zaslužujem sve što hoću te i da imam pravo na sve što neću baš i ne. Što se uopće od glazbe može tražiti? Ljubav, strast, moć, melankolija, sreća, veselje, tuga, zabava, užitak, nostalgija, romantika, mitologija, predanost, motivacija? Gitare, refreni, soul, punk, country, melodije, ritam, folk, rock? Sve to ja nalazim u predivnim pjesmama braće Bielanko, najčešće u jednome jedinom paketu neobjašnjive ljudskosti. One me razumiju i znaju. Nekada nisam siguran ni tko sam ni što sam, ali znam da sam dobrim dijelom taj i takav upravo i zbog tih pjesama. Tako da ih možda zapravo više uopće ne volim, koliko su one organski dio mene: And so a man standin' out over the highway as an autumn twilight chills his skin, At least has come to terms that WHERE HE'S FROM IS MORE THAN WHERE HE'S BEEN. Set lista: ulazak na stejdž praćen temom iz 'Rockyja' s razglasa – Coughing Up Blood – East – The Catfisherman – City Of Dreams – Angels On A Passing Train – The Dishwasher's Dream – Can't Take It With You…– Walt Whitman Bridge – Body – The Apartment – Sooner Or Later – Round Eye Blues – Santos De Madera – Angels Of Destruction! – Point Breeze – Wilderness – 1. BIS: The Closer – New York, New York – 2. BIS: Wilderness instrumental

Daleko najbolji album The Beat Fleet i jedan od nekoliko najboljih albuma naše glazbe uopće počinje pjesmom 'Slobodni stil' i završava (ako se računa jedino pravo, kazetno izdanje) himnom 'ST stanje uma'. Logično je stoga zaključiti kako je koncert s istim početkom i krajem bio jednako sjajan, čak i ako na njemu niste bili. Moja prva verbalna reakcija nakon fantastične svirke bila je ta kako je ovo sinoć bio najbolji koncert grupe koji sam vidio u zadnje tri godine, ali mi je istog trena sinulo kako sam ih u navedenom periodu gledao samo dvaput, u nekom ekipnom aranžmanu najave togodišnjeg Exita te na velikom i tek prosječnom koncertu u Domu sportova prije dvije godine, pa takva procjena zapravo ništa ne govori. Nekoliko je razloga mojih izbivanja s njihovih svirki posljednjih godina, no dva su osnovna. Prvo, gužve su postale doista nesnosne, pogotovo za nekoga tko ih je masu puta gledao uživajući u društvu od stotinjak ljudi. I drugo, važnije, dobar dio novih pjesama nije mi se nimalo sviđao. Možemo o tome raspravljati nekom drugom prigodom, ponajprije uživo, a sada ću samo gornju reakciju ispraviti u po meni još i snažniju – jučerašnji je koncert bio jednako rasturajući kao onih nekoliko nezaboravnih u splitskoj Kadi u sezoni '97-'98, kada su ih pratili Pero na gitari (eh, kad se sitim jednog od najboljih tuluma ikad, kod braće Šegvić, kad smo Pero, Štuco i ja do jutarnjih sati trošili neku rakiju i cjelokupni repertoar Crvene jabuke), Solo na basu, te Borut (?, nisam stoposto) na bubnjevima.

Nisam ni počeo, a već sam se vratio u prošlost. Jebiga, TBF su mi u periodu završetka srednje škole i početka faksa vjerojatno bili najdraži domaći bend, i nijednu priču o njima ne mogu ostaviti bez reminiscencija na to nevino doba. U međuvremenu se promijenilo dosta toga, a stvari koje sam im ja zamjerao su bile nemušt i ne potpuno uvjerljivo realiziran prelazak na format živog benda i u studiju, te po meni uvećan udio pjesama u kojima nisam nalazio nikakav emocionalni ulog. Mislim, 'Skener'? 'Spazam'? 'Masovna hipnoza'? 'Papilova'? Koji kurac? Iako, lepršavu verziju zadnje sinoć sam srdačno pozdravio, jer su tročlano izaslanstvo Minimaxa uz mene činili još i Rayka i Peras, koji se s nekim dijelovima mogu ozbiljno poistovjetiti, a suvišno je spominjati kako bi njih dvojica na istu temu napisali mnogo živopisniju, detaljniju i naprosto realniju pjesmu. Međutim, sve to moje negodovanje po strani, moram priznati kako doista mislim da je zadnji album odličan, kako zbog Alexova ponovnoga visokog postotka ubačaja, tako i zbog osjećaja organskog srastanja benda u kreativnu cjelinu.

Sinoćnji koncert u KSETu u sklopu dvodnevne ceremonije dodjele na Kosovu izrađenih Zlatnih koogli bio je najavljen kao one-off unplugged nastup, iako je samo Ogi imao akustični bas, te nisam primijetio nikakve semplere, leptope i slična moderna pomagala. Bubanj i klavijature su bili klasični, a Nike je svirao električnu gitaru, ali bez ikakvih distorzija i ostalih načina izobličavanja zvuka. Prava instrumentalna zvijezda ipak je bio Saša, koji se u nekoliko navrata pokazao sjajnim harmonikašem, posebno briljirajući u 'Herojix'. Takav polu-unplugged nastup najviše je novina donio pjesmama s 'Ping ponga', izgrađenima klasičnim hip hop jezikom semplova i beatova, dok su pjesme s posljednja dva albuma uglavnom zvučale tek sitno različito od njihovih uobičajenih električnih živih verzija. U rijetkim trenucima osjetio sam prijetnju kako bi TBF sinoć mogli zazvučati kao jebeni Cubismo, ali čak se ni bossanova varijanta 'Nostalgične' nije dala odvući na taj teren – predobre su to pjesme da bi baš u potpunosti ovisile o aranžmanu. Mada, aranžmani svakako jesu pomogli onim SF pizdarijama, kao što su 'Bog i Zemljani' ili 'Data', kakve inače nimalo ne pušim.

Iako otvoren odmah u glavu s genijalnim 'Slobodnim stilom' te hitčinama 'Ye'n-dva' i 'Malo san maka', koncert je prvi pravi rusvaj doživio s 'Fantastičnom' – stvarno nikada nisam pomislio kako ću jednom čuti puni KSET (iako ne i rasprodan i neljudski krcat, za što valja zahvaliti izostanku većih plakata) da pjeva refren 'Ča je život vengo fantažija'. Skoro pola sinoćnjeg repertoara činile su pjesme s 'Maxon Universal', iako su prave poslastice došle s drugih adresa. Prvo kultna 'Pljačka', koja vjerujem nije slučajno bila jako slična 'Zenica bluesu' te nakon koje se Mlađo opravdao kako nisu oni pukli splitsku poštu, a zatim i do melankolije usporen 'Odjeb je lansiran'. Naravno, Mlađo je rukovodio cijelim nastupom, za vrijeme kojeg se ni Saša ni Luka, koji je sjedio za klavijaturama, gotovo nijednom nisu ustali, što je zapravo jako doprinijelo opuštenoj atmosferi odlične svirke. Regularan dio koncerta završila je 'Alles gut', no bilo je očito kako bend ima još nekoliko presvučenih aduta u rukavu, pa smo na prvom bisu čuli 'Lud za njom', 'Herojix' (kada ju je ranije netko iz publike bio zatražio, Saša ga je ukorio da je televiziju trebao ostati gledati doma) i 'Smak svita'. Bend se tada povukao sa stejdža, no publika je nastavila dududukati refren praćena Janovim ritmom, pokazujući tako kako joj se još ne napušta klub. Ja jesam jedno od onih pankerski konzervativnih zanovijetala kojem ni jedna jedina pjesma s prvog albuma nije ništa lošija ni od jedne jedine pjesme s kasnijih albuma, ali ako ću nekako i prežaliti odsustvo 'Moj um pali', koja bi se u sinoćnji program uklopila bez naguravanja, bilo bi stvarno porazno da TBF nisu svirali 'ST stanje uma', jednu od najboljih pjesama svih vremena, što su riječi koje nisam potvrdio uvrštavanjem iste na Gorilin ex-Yu izazov – jer je nisam uspio nabaviti na vrijeme! Buhu.

No, svirali je jesu, Yuri iz St!llness je Luki pomogao na njegovom dijelu, a Mlađo je potpuno rasturio. Izgleda da ću brojku od nekih tridesetak TBF koncerata koje sam dosad vidio morati uskoro ozbiljno početi dodatno povećavati, čemu se stvarno nisam nadao. Set lista: Slobodni stil – Ye'n-dva – Malo san maka – Fantastična – Guzice i sise – Šareni artikal – Papilova – Nostalgična – Bog i Zemljani – Pljačka – Tobogan – Odjeb je lansiran – Data – Alles gut – 1. BIS: Lud za njom – Heroyix – Smak svita – 2. BIS: ST stanje uma

Ni po čemu se sinoćnji koncert u KSETu nije razlikovao od neke uobičajene demo parade nekoliko izvođača, osim po činjenici što su čak dva od tri benda pristigla izvan granica naše domovine, a jedan je uz to došao čak iz Bostona, još uvijek svetog mi grada nezavisnoga američkog rocka. Grad iz kojeg dolaze, spojen s riječima power i pop u žanrovskom opisu benda, bio je dovoljan da me Beautiful Lies dostatno zainteresiraju, pa mi je u neku ruku žao što nisu bili i bolji. No, kako su počeli, još je dobro i završilo, jer je nakon višeminutnoga instrumentalnog krešenda koji je u potpunosti sačinjavao prvu pjesmu bilo lako pomisliti kako smo zalutali na koncert neke OC-friendly verzije Mogwai, a ne na svirku benda opisanog istom odrednicom koja se nalazi u tekstovima o Weezer, Teenage Fanclub, Nada Surf ili Big Star, recimo. Naravno, nitko nije kriv zbog onoga što jest ili onoga što nije, ali zbog šizofrenog pristupa izgradnji svoga identiteta i jest, pogotovo ako dobar nije bio ni u drugome žanru, nekakvom jerky postić-pankiću druge pjesme. Tek je treća pjesma zapravo opravdala moj dolazak i pokazala primarno lice Beautiful Lies – doista je bila riječ o melodioznome gitarskom rocku čvrstih rifova i ljepljivih harmonijskih refrena, u kojima bi se jednom od dvojice pjevača (ovaj manji, koji je više bio na gitari, bio je daleko bolji, ako ništa zato što ga se nekako masu bolje čulo, čak i kad bi pjevali na istome mikrofonu, što je otklonilo početnu sumnju kako je problem možda u miks pultu) u pravilu pridruživao i basist, bendov glasnogovornik s pozornice. Da su bili odlični, a bili su tek prosječno solidni, možda mi njegove česte konferanse, pusta zahvaljivanja, zafrkancije u kojima on kao govori hrvatski i poziv da im se pridružimo kasnije u Krivom putu i ne bi bili toliko jadni, ali ovako su bile dodatak iste, ne baš fascinantne vrste. Najbolja stvar kod Beautiful Lies bila je ta što se na njima doista vidjelo kako uživaju u samoj činjenici da se nalaze bogtepitakolkodaleko od doma, zahvalni da mogu svirati barem ispred šačice ljudi (1.3. Bw s početka večeri se do njihova nastupa čak nešto i osulo), ali mislim da neću biti nepošten kad napišem da nije da će od njih ikad biti išta više.

Iako je na plakatima bio najavljen austrijski projekt Alone & Acoustic, predgrupa na izgleda cijeloj evropskoj turneji Beautiful Lies jest njemački indie kantautor koji se skriva pod imenom Cargo City, iako mu se nakon prve trećine nastupa pridružio i basist pa je možda ipak riječ o dvočlanom bendu, tako da se najavljeni Austrijanci nisu pojavili. Nije sad neka prevelika šteta zbog toga, jer je upravo srednji dio jučerašnjeg programa, dakle Cargo City, bio i najzanimljiviji, ali uzmite u obzir da smo ipak u prosječnome kvalitativnom kontekstu. Kantautorski indie pop simpatičnog tipa (isti onaj sportski komentator iz serije 'Love Monkey', samo bez jedno 30 centi i 30 kila) koji očito sluša lijepu muziku, na potezu od Elliotta Smitha do Bright Eyes, ali još uvijek svoje uzore ne umije slijediti i konstantnom zanimljivošću skladbi. Kada bi pogodio, međutim, pogodio bi u samu sridu, jer me je nekoliko njegovih pjesama skoro i oduševilo, ali je u četrdeset minuta svirke ipak imao mnogo više onih koje nisu. Dođimo do kraja u obrnutom redoslijedu navođenja, i stigli smo do Tomasa, zagrebačkoga kantautora koji operira u žanru mnogo bliže folku ili rocku od Cargo Cityja, ali koji bi mi bio dobar isključivo da sam ga susreo u kuhinji na nekome tulumu, onako barem polupijan, pa da on u miks kuhinjskih tulumskih klasika za akustaru ubaci i neku svoju, pa ga nas par koji smo svratili po pivo, mortadelu ili bajaderu ohrabrujemo kao daj care, snimi to, dobro je. 'The Get Up Kids' (znam ime, jer je rekao da ju je nazvao po jednom od najdražih bendova – dobar izbor!) i zadnja (koja bi se mogla zvati 'We Meet Again') ipak jesu bile nešto bolje, maštovitije strukturirane i konkretnije odsvirane, baš kad sam pomislio kako nije za svakoga da se publici predstavlja samo s gitarom, iako mu treba zapljeskati na hrabrosti. Eto, moj tko zna koji koncert u KSETu, ali zato prvi koji sam odgledao kao član – prije nekoliko dana je u KSET koji ima zakonske obaveze i prava kluba upala inspekcija, normalno da skoro nitko unutra prisutan nije bio član, pa im je ili opalila globu ili zaprijetila istom, pa se sada prije ulaska u klub u njega treba učlaniti, što se za nula kuna može prilikom kupovine ulaznica – nije bio za pamćenje. Nema veze. Pogotovo zato što ću ovaj tjedan definitivno pamtiti godinama. Sunday morning sunlight mixed with moonlight…

Ed Force One

1. Basic Soul Unit - Tunnels (Sebo K & Metro Remix)
2. The Mountain People - Mountain004
3. Mara Trax - Let Goose
4. Friendly People - Music Is Improper (Martin Buttrich Remix)
5. Motor City Drum Ensemble - Get Slapped Up
6. Dubfire - I Feel Speed (Audion Remix)
7. Martin Buttrich - Hunter
8- Shur-I-Kan - Berlin
9. Simon Baker - Plastik
10. Sebastien Leger & Chris Lake - Word
11. Pryda - Ironman
12. Dubfire - Roadkill
13. Deadmau5 - Not Exactly
14. Paul Keeley - Sunset Boulevard
15. Blendbrank - Who's Next? (Robot Needs Oil Remix)
16. Klaas - The Way (At Night Mix)
17. Rihanna - Umbrella (Electro Mix)
18. Calvin Harris - The Girls (Micky Slim's Bomb Squad Mix)
19. Coburn - Razorblade

Veliko hvala Sergeju na gostoprimstvu (a imao je i odličan set, šta je je)! Super je bilo kad se zahuktalo, ali trebalo je fakat frustrirajuće puno vremena da se zahukta. Ljudi sve kasnije dolaze srijedom u taj Fanatic! Nekad nije bilo nikog prije jedan, onda prije pol dva, a sad se izgleda tek nakon dva iza ponoći počne skupljati rulja. Tako da sam zapravo imao špicu samo za zadnjih četrdesetak minuta. Al nema veze, barem je bilo špice, za razliku od mog neslavnog sinoćnjeg gostovanja u Globalu, gdje je bila totalna pustoš! Pa sam se prvo zabavljao vrteći mahom opskurni arenbi za svoj gušt, a onda electrohouse za dva geja koji su se trljali na praznom podiju. Želje s kojima su mi dolazile cure koje su igrom slučaja baš tu navratile na piće: Šakira, "YMCA", Akonova "I Wanna Fuck You", EKV (!), "treš, neke osamdesete", "nešto domaće ili cajke".

... dakle, ova obznana medijima očito nije neka šala. Mila majko!

"Poštovani, ovogodišnje statue godišnje nacionalne nagrade Zlatna Koogla 2008 originalno su rađene na Kosovu, rukama nekolicine naivnih umjetnika čije rukotvorine krase otvorene galerije, markete i "buvljake" Prištine. Oblik i konkretno obličje bit će otkriveno u četvrtak 27. ožujka za vrijeme primopredaje nagrada u zagrebačkom Ksetu. Nagrade su preko granice dopremljene noćas u kasnim večernjim satima, a su prevezene u strogoj tajnosti kroz Srbiju u crnom BMW-u i mercedesu (starije varijante) bečkih registarskih tablica. Time se Zlatna Koogla dodatno internacionalizirala i solidarizirala s islandskom avangardnom umjetnicom Bjork po pitanju podržavanja nezavisnosti i prava na odcijepljenje, priznajući zajedno s Republikom Hrvatskom, novostvorenu državu Kosovo, kao što kosovski umjetnici svojim radom priznaju Zlatnu Kooglu. Svota isplaćena za rukotvorine kosovskih naivnih modelara i skulptora donirana je za pomoć njihovim obiteljima i djeci pogođenoj nedavnim nemirima u najmlađoj europskoj državi. ZLATNA KOOGLA 2008 je prva hrvatska institucija koja se deklarirala po pitanju neovisnosti najmlađe europske države."