Kad su već bili oni, moram pošten biti i ja, i to odmah. Sinoćnji koncert legendarnih latino probisvijeta The Beatnuts u Aquariusu definitivno je bio najpošteniji hip hop koncert koji sam vidio još od Jay-Zjevog u Milanu prije pet godina, a bio je i jedan od najboljih. Pašu meni sabiti, kompaktni 45-minutni setovi, ali jednostavna matematika kaže kako puno više užitka dobijemo u kompaktnim, hitovima nafilanim 80-minutnim setovima, na kakve skoro uopće ne nailazim. Materijala, naravno, Les i Ju-Ju imaju i više nego dovoljno, pa su ga onda tijekom večeri crpili i crpili, a iako se meni u nekoliko navrata bilo učinilo kako jednostavno više ne mogu dalje ili bolje oni bi me svaki put razuvjerili. Na početku mi se činilo kako je publika malo mlaka, ali komparativne prednosti blizine izvođača – nastupali su na praktikablima ispred unutarnjeg DJ pulta, gdje su održani gotovo svi nezaboravni reperski koncerti u klubu – te i njihova opuštenost i zadovoljstvo što je duga turneja napokon gotova, polako su ali sigurno atmosferu dizali i zagrijavali, da bi za izvedbi najvećih klasika poput 'No Escapin' This', 'Prendelo' ili 'Watch Out Now' klub doslovce eksplodirao. The Beatnuts jesu hard core hip hop grupa za fanatike žanra, ali pop genetika korijenskog naslijeđa (Ju-Ju je Dominikanac, a Les Kolumbijac) njihove pjesme čini tečnima i ljepljivima – npr. 'Se Acabo' – pa je, iako po svojoj definiciji pravi underground, sinoćnji koncert bio zabavan, rasplesan i razigran. Uvijek je kul vidjeti repera kako gušta na stejdžu, a ni petnaestogodišnje iskustvo ove dvojice izgleda nije umanjilo uzbuđenost izlaska pred gomilu (okej, 300-350) ljudi. Spojite to sa sjajnim, klizećim i potpuno razumljivim repanjem, odličnim izborom pjesama (podloge je i opet puštao DJ Chill) te fanovima koji su materijal poznavali i više nego dobro, i dobijete doista nezaboravan koncert. Moji favoriti večeri bili su 'It's Da Nuts' i 'Props Over Here'. Prije The Beatnuts, nastupao je šibenski Sixpack Productions kolektiv, dakle One II Many i još dva momka, za koje mislim da se zovu 022. Kako smo u klub stigli negdje na pola njihova nastupa trebalo mi je nešto vremena za skoncentrirati se na pjesme, ali ono što sam čuo potvrđuje moj stari sud o One II Many. Sjajni beatovi, markantni flow i solidni tekstovi čine jako dobru true-school kombinaciju, koja bi po mojoj procjeni imala dobru prođu na tržištu, da ti klipani nisu ljeniji i od mene samoga. Pa na sceni su već, kolko?, više od 10 godina?, i nikako da snime nešto konkretnije. Nije da nemaju odličnih pjesama. A neka, uvijek ima vremena. (Ako kojim slučajem upravo snimaju album za Menart ili koga drugog, onda se ispričavam)

Toliko sam želio prisustvovati promjeni, rađanju nečega novoga da sam skroz zaboravio da je stvarnost uglavnom – stvarna, a ne onakva kakvom je mi želimo. Ako još uvijek ne čitate legendarnoga Geeja, na ispodobruca.com onda je stvarno već krajnje vrijeme da počnete. Ne zanima košarka svakoga, to mi je nažalost jasno, ali toliko se strasti, pameti, pronicljivosti i poznavanja tematike o kojoj se piše rijetko nalazi. Gee je uvodnu rečenicu napisao kao rezime rezignacije nakon pobjede Spursa nad Hornetsima u sedmoj utakmici polufinala zapadne konferencije ovosezonske NBA lige, a iako bi o frustracijama vezanima za ligu i obožavane mi Sunse mogao napisati biblioteku, paralela koju vozim ona je domaćega košarkaškog prvenstva. Ne računajući onu slučajnu sezonu, Jugoplastika u samostalnoj državi ni jedan jedini put nije pobijedila Cibonu, prvenstveno zato što to nikada nije zapravo bila stvarno zaslužila kvalitetom. Ove sezone stvari su se konačno preokrenule, o čemu je svjedočila prelagana subotnja pobjeda u prvoj polufinalnoj utakmici, i tada sam se prvi put uhvatio u potpunoj sigurnosti, bez imalo sumnje, čak i one nužne navijačke podozrivosti, da dvokorakom prolazimo u finale. Ulazimo mi tako jučer popodne u Toranj, i vidim da se zagrijava samo 11 žutih, što me ne bi bilo ni najmanje zabrinulo da odsutan nije bio ključni nam plejmejker Anthony Akins. U panici zovem Sašu da zašto ga nema, i dobijem odgovor koji nikoga od nas nije ni najmanje iznenadio – Akins je pao na doping testu, našli mu marihuanu u krvi! Mislim, cili Split zna kako je Akins jedan od najvećih dimnjačara koje je grad ikad vidio, a vidio ih je bome mali milijun, ali nekako je tinjala nada da se to neće odraziti na klub. I dosada se i nije, jer su upravo njegove staložene i skulirane (a eto, sad znamo i kako) igre i digle ekipu na pobjednički nivo. Suspenzija se odnosi i na sljedeću utakmicu, i ja ne vidim kako se jučerašnja Cibonina pobjeda neće reprizirati u subotu na Gripama. Lani nas sjebe Lefteris lošom taktikom zadnjeg napada, ove godine Akinsov joint prije utakmice. Ma sve u kurac!

Kao uvod u zabavnu večer nazočenja koncertu Ede Maajke ova priča i nije skroz neprikladna, kao dim, crnci i sve to, ali siguran sam kako bi mi koncert legao i još jedno 20 posto bolje da sam do Aquariusa doletio na krilima užitka u pobjedi Žutih. Najavljen kao promocija novog albuma 'Balkansko a naše', koncert je dobrim dijelom to i bio, a uz velik dio nove ploče Edo, vjerni pratilac Frenkie i DJ Soul izveli su i najveće i najprovjerenije hitove s prethodnih albuma. Po starom dobrom običaju, zamjerku ću ispucati odmah na početku, a odnosi se na Frenkieja, koji djeluje kao iznimno kul lik, osigurava Edi leđa svojim bekovima, i vjerojatno doprinosi prijateljskoj atmosferi u bekstejdžu, ali ga dok repa nitko živ ne razumije ni jednu jedinu riječ. Okej, znamo da možeš repat 200 na sat, ali možeš li repat tako da te publika skuži? Ili se onda skuži kako su tekstovi bezvezni? Čak četiri ili pet njegovih stvari u nešto malo manje od sata i pol nastupa tako mi je bilo previše, ali mora se Edi dati malo vremena za predah, tako da ću s tim i ubuduće morati živjeti. I to se nadam što skorije, jer mi je sinoćnji koncert bio jedan od najboljih Edinih u zadnjih par godina, zato što sam purist koji iza repera želi vidjeti samo DJ-a s podlogama, a ne rokerski bend koji se svakog trenutka može otpustiti u zamoran jamming. Bez velikih pauza između pjesama, s čestim kidanjem posljednjih strofa pojedinih pjesama, Edo je u nastup uvalio jako velik broj stvari, pa mi je onda baš žao što se na set listi nisu našle 'Mahir i Alma' i 'Jesmo'l sami', ali valjda su čovjeku nakon što ih je odrepao gotovo bezbroj puta malo i dosadile. Ne skroz krcata, ali dosta dobro popunjena Akva jest bolje reagirala na starije favorite, no i stvari s novog albuma su se repale uglas, pa izgleda da za Edu i dalje nema brige. Ako već ne dvorane, punit će on klubove i bez benda, a meni se osobno čini kako se tako osjeća prirodnije i jednostavno bolje. Nego, hip hop sezona nastavlja se pakleno – u petak The Beatnuts, a za dva tjedna N.O.R.E.!

Mjesto na kojem se utaborio Raymond Raposa kako bi zajedno sa svojim labavim kolektivom Castanets istraživao izražajne mogućnosti filozofskoga countryja krajnja je granica do koje sam ja osobno spreman ići kad je riječ o glazbi nove čudne Amerike, jer s one se strane pjesme gube, droneovi gomilaju, a eksperimenti vrebaju iz svakog zakutka. Na posljednjem albumu 'In The Vines' Raposa se skoro do kraja preorijentirao na pjesme same, smanjivši udio zvučnih krhotina gotovo na minimum, što sve skupa pruža dostatno mogućnosti za lijepe žive nastupe, kakav je sinoć održan u Teatru &TD. Da se nastup tehnički ipak ne bi mogao nazvati samostalnim pobrinula se Rayova kolegica na bekvokalima, basu i violini, no frekvencija njena korištenja instrumenata bila je tolika da mislim kako je njena prava uloga ubijanje dosade meštru ceremonije tijekom dugih putovanja nepoznatim evropskim planinskim masivima. Lijepo je kad se izvođač oslanja na spontanost trenutka, pa si ne pripremi unaprijed set listu, no sinoć je ista očajno nedostajala, jer su međupjesmovne pauze za štimanje Raposine elektrare svojim najčešće neumjesnim i dosadnim komentarima punili neki neodgovorni pojedinci iz publike. Srećom, snaga i ljepota autorove sugestivne izvedbe lakoćom bi kod svake pjesme za tren učinile da sjećanje na takve gluposti nestane, pa su užici bili neizmjerni. Priznajem da Raposu nikako nisam doživljavao kao putujućeg zabavljača, ali on jest barem njegov negativ, jer su skoro polovicu jednosatnog seta činile potpuno neočekivane obrade, iako ne one tulumskoga karaktera. Ajde, 'My Heroes Have Always Been Cowboys', najpoznatija po Waylonovoj izvedbi, još se i može zamisliti u kuhinji kakvog tuluma country ljubitelja, ali Caveova 'City Of Refuge' baš i ne, a medley u kojem se '(Don't Fear) The Reaper' prometnula u Pettyjevu 'You Got Lucky' vjerojatno mi je jedan od osobnih vrhunaca koncertne sezone. Na neki su način tako Rayove vlastite pjesme pomalo pale u drugi plan, iako 'Sway' ili 'Industry And Snow' nikome ne mogu gledati u leđa, što je potvrdio i sinoćnjim neusporedivim izvedbama.

Nikako nas ne možete nazvati retro bendom, kada sam neke pjesme doista napisao u šezdesetima. Robert Pollard možda i nije najpouzdaniji izvor za rekonstrukciju povijesti njegova bivšeg benda Guided By Voices, ali bi se vrlo lako mogao zaposliti kao autor zvonkih i atraktivnih slogana za druge bendove. Ovaj gornji bi Fredu Coleu, vođi Pierced Arrows – nastalih na prekrasnim ruševinama kultnih Dead Moon – koji su u srijedu (da, zapustio sam se. Već dva koncerta zaredom predstavljam s danom zakašnjenja. Niste valjda točne informacije i impresije počeli tražiti na drugim blogovima?) odsvirali odličan koncert za srce i dušu, legao bez ikakvih problema. Svi dobro znamo priču o Dead Moon i Fredu koji je svoje prve snimke na analogne trake bilježio još početkom šezdesetih – e pa kada su se on i supruga mu Toody rastali od posljednjeg bubnjara kultne grupe, Kellyja Halliburtona nisu uzeli kao novog udarača stare grupe, nego kao posljednji kut trokuta nove, o čijoj starosnoj širini najviše govori činjenica kako je Fred Kellyja najprije upoznao kao sina jednog od svojih davnih muzičarskih kolega. Mali je Kelly kroz desetljeća između odrastao i narastao, ali se baš i nije usavršio u preciznosti lupanja, no meni bi bilo debilno da mi je kod ovako šarmantnog i jedinstvenog benda zasmetalo nešto kao povremeno sitno ispadanje iz ritma. Zato sam baš sretan što i nije, što znači da još uvijek nisam postao frik tehnomenadžerske mafije. Kao i svojevremeno Guided By Voices, i kad smo već na ovom terenu i Dead Moon, Pierced Arrows na svome divnom debiju 'Straight To The Heart' jesu lo-fi, ali to nije njihov izbor kao protest potpunome zvučnom izjednačavanju koje ubija raznolikost današnje glazbe, niti podnošljiva posljedica neposjedovanja većih količina perja potrebnog za kvalitetnije tonske studije, a bogami ni rezultat tvrdoglavosti ljudi koji odbijaju prihvatiti da se glazba uvelike promijenila otkako su se oni prvi put poželjeli njome baviti. Oni su lo-fi jer je njihov perfekcionizam onaj osjećaja i pogođene atmosfere, koji se, ako su pravi, dobivaju i najrudimentarnijom tročlanom instrumentalnom postavom, a ako nema talenta za njihovo postizanje, onda ćao đaci. Taj su talent GBV imali, a Pierced Arrows imaju, ali da ne bi ispalo kako je riječ o bendovima međusobno zamjenjivog zvuka, treba reći kako su Pierced Arrows ipak rock, ako su GBV bili pop. No i rock je pop, iako pop nije uvijek rock, no da se ne bismo izgubili u suvišnoj alkemiji jednadžbi i nejednadžbi, trebam reći samo kako su Pierced Arrows zvukom rock, stavom punk, pristupom lo-fi, a rezultatom najljepši mogući pop čije melodije mozak u procesu upoznavanja opsjedaju bez vidljive namjere prestanka. Mislio sam kako su Dead Moon kod nas puno jače ime, pa me malčice neugodno iznenadio polupuni KSET, ali barem se zato na licima svakog od prisutnih vidjela sreća i uživanje. Nakon desetak preslušavanja kupljenog diska, čini mi se kako je bend preksinoć u odličnim verzijama odsvirao baš sve pjesme s albuma, uključujući i ubrzanu i uzbudljivu obradu Youngove 'Mr. Soul', još iz davnog repertoara Buffalo Springfield, koji su samo jedan od bendova na koje Pierced Arrows u svojem kompletu svega najboljeg iz sixties rocka tu i tamo mogu podsjetiti. Ipak, bend je ovo svog i neodoljivog zvuka, u koji su lako uklopili i, dosad mi se činilo, otrcanu 'Can't Help Falling In Love'. Od bendovih vlastitih pjesama, najviše me rasturaju 'Up On A Cloud', 'Lost' i 'Caroline', koju su bili i ponovili na posljednjem, trećem bisu, kad ju je popratilo i pjevanje prvih redova. Naravno, nije fešta mogla proteći bez pjesama Dead Moon, od kojih su super legle 'Over The Edge' i '54/40 Or Flight', a Toody je publici razočaranoj što je treći bis ipak morao biti definitivan obećala kako će do sljedeće zagrebačke svirke uvježbati još koji favorit stare grupe, pa će ih tako više i odsvirati. Držim je za riječ.

Top 25 singlova
1. Mariah Carey - Touch My Body
2. Git Fresh - Booty Music
3. Britney Spears - Break the Ice
4. Grind Mode - I'm So High
5. Danity Kane - Damaged
6. Mahagani feat. The Game - DJ Stand Over There
7. H'Two'O feat. Platnum - What's It Gonna Be
8. Vanessa Hudgens - Sneakernight
9. Custard - Club Tropicana
10. Usher feat. Young Jeezy - Love in This Club
11. Janet Jackson - Luv
12. Mara Trax - Let Goose
13. Fred Falke - Last Wave
14. R. Kelly - Hair Braider
15. Colbie Caillat - The Little Things
16. Soulja Boy feat. Arab - Yahhh!
17. Kleerup with Titiyo - Longing for Lullabies
18. Alexander Schöld - Den första svalan
19. The Ting Tings - That's Not My Name
20. Adele - Chasing Pavements
21. Rihanna - Take a Bow
22. Sean Kingston feat. The DEY & Juelz Santana - There's Nothin'
23. Cahill feat. Nikki Belle - Trippin' on You
24. Crazy Cousinz feat. Calista - Bongo Jam
25. Qwote feat. Trina - Don't Wanna Fight



Top 25 remiksa
1. Cahill feat. Nikki Belle - Trippin' on You (Wawa Radio Edit)
2. Cahill feat. Nikki Belle - Trippin' on You (Wideboys London Mix)
3. Leona Lewis - Bleeding Love (Moto Blanco Vocal Club Mix)
4. Alphabeat - Fascination (Count of Monte Cristal & Sinden Remix)
5. Kylie Minogue - Wow (Fuck Me I'm Famous Remix)
6. Erika Jayne - Roller Coaster (Moto Blanco Club Mix)
7. Alphabeat - 10,000 Nights (Brodinski & Yuksek Remix)
8. Madonna feat. Justin Timberlake - 4 Minutes (Bob Sinclar Space Funk Mix)
9. Goldfrapp - Happiness (Rex The Dog Remix)
10. Soulja Boy feat. Arab - Yahhh! (Wideboys Bassline Mix)
11. The Feeling - Without You (Linus Loves Remix)
12. Sally Shapiro - I'll Be By Your Side (Tensnake Remix)
13. Cahill feat. Nikki Belle - Trippin' on You (Wideboys Bassline Mix)
14. Kaskade - 4 AM (Adam K & Soha Remix)
15. Fragma - Toca's Miracle 2008 (Wideboys Bassline Mix)
16. Surkin - Next of Kin (Todd Edwards Re-Kindled Mix)
17. Kylie Minogue - Wow (CSS Remix)
18. The Cardigans - Erase/Rewind (Kleerup Remix)
19. Westlife - Us Against the World (Wideboys Radio Edit)
20. Daft Punk - Around the World (Dumb Dan Remix)
21. Wideboys feat. Shaznay Lewis - Daddy-O (Wideboys Bassline Mix)
22. Jamie Lloyd - May I? (Quarion Remix)
23. Kelly Rowland - Work (Freemasons Radio Edit)
24. Machel Montano feat. Shaggy - Wining Season (Remix)
25. Wiley - Wearing My Rolex (Burns Remix)



Top 5 albuma
1. Danity Kane - Welcome to the Dollhouse
2. Kelley Polar - I Need You to Hold on While the Sky Is Falling
3. Mariah Carey - E=MC2
4. Vampire Weekend - Vampire Weekend
5. Janet Jackson - Discipline

Top 2 B-strana
1. Girls Aloud - Hoxton Heroes
2. Kylie Minogue - Do It Again



Top 25 stvari iz 2007. koje sam otkrio ove godine
1. The Spill Canvas - All Over You
2. Klaas - The Way (At Night Mix)
3. Shur-I-Kan - Berlin
4. Bodyrox vs Fergie - London Bridge (Il Hot Mashup)
5. Ne-Yo - Spotlight
6. Gel Abril - The Underground Bullshit
7. Rodney Adkins - Cleaning This Gun (Come on in Boy)
8. Remi Nicole - Rock n' Roll (Soul Seekerz Radio Edit)
9. Raappana - Kotipoika
10. Stereotyp - Keepin' Me (Fauna Flash Remix)
11. DJ Kittles - Shinyi
12. Gorillaz vs 50 Cent - Feel Good Technology
13. Secret Service - I Wanna Hear You
14. Ed Solo vs 50 Cent & Justin Timberlake - Sludge Technology
15. Alphabeat - Boyfriend
16. Piddy'PY & MNT - Get Loco
17. Jimpster - Seventh Wave (Dirt Crew Rework)
18. Wahoo - Damn You're Here (Michi Lange Remix)
19. DJ Kittles - You Want My Pure Love
20. A Mountain of One - Brown Piano (Remake by Studio)
21. Bodyrockers vs Akon & Eminem - Smack that (Il Hot Mashup)
22. Thara - So Sexy
23. Alicia Keys - No One (Urban Noize Remix)
24. Demarco - I Remember
25. Ballgreezy - Shone

P.S. Kad bi Deadmau5 konačno više izdao "I Remember", komotno bi uletio u top 5 singlova.

P.P.S. Na prvo slušanje novi album Cherish zvuči odlično, uz još koje slušanje curke bi lako mogle maknuti Janet iz topa 5.

P.P.P.S. Stvar koju sam daleko, ali stvarno daleko najviše od svega slušao ove godine (otkrio sam je na samom koncu prošle) - "Sunset Boulevard" Paula Keeleyja, najdivniji mogući spoj melankolije i euforije.

Možda se varam jerbo u zadnje vrijeme ne čitam nešto puno domaće novine, a možda i zato što u zadnje vrijeme iz kuće uglavnom izlazim jedino kad idem pisati kod Momka ili plesati u Masters/Fanatic/Boogaloo/Aquarius - ali, u svakom slučaju, moj je dojam da najava prodora Željka Mitrovića u hrvatski eter baš i nije nešto pretjerano uzburkala duhove! Čini mi se kao da su borci protiv takvih stvari generalno rezignirani: na telki je i ovako i onako sve više jeftine debilane, a cajke su i bez Mitrovića odavno postale neizbježan dio gradske svakodnevice (ilitiga svakonoćice), pa gore od ovoga brate ne može, kenj kenj, itd itd. No, dok ne sumnjam da će HrPink postaviti nove standarde na polju jeftinih TV-debilana, istovremeno mi je sasvim lako povjerovati u Mitrovićevu tvrdnju da se neće protežirati cajke. Jer - koliko god bile popularne, toliko su i omražene, a tako polarizirajuće pojave su nešto što krojači TV-programa generalno imaju tendenciju izbjegavati. Pa evo, i Balkanmedia je u svojim defaultnim blokovima spotova zazirala od cajki, koje je mahom stjerala u geto za to specijaliziranih emisija!

Ili je bar tako bilo do prije kojih godinu dan, kad sam zadnji put bio u prilici gledati Balkanmediju. A sjetih se Balkanmedije večeras kad sam uvodio malo reda u svoju glazbenu riznicu i naletio na jedan godinu-dvije star popis stvari za potražit - na kojem se nalazila "Tačka" Emine Jahović. I tako dolazimo do interaktivnog dijela ovog posta, onog dijela gdje apeliram na Vas, dragi moji čitatelji, da mi preporučite recentne ex-Yu singlove tog profila! A profil bi otprilike bio: "urbani" pop s rezolutnim otklonom od folka (pa čak i kad flertuje s njim, bilo diskretnije ili nešto manje diskretno), koji se s modernom produkcijom izdvaja od prosjeka tzv. zabavnjaka, i naravno ne doživljava se dijelom tzv. rock-kulture. Dakle, tražim moderan sintetički ex-Yu pop koji se ne bazira na električnim gitarama (mada sam i tu spreman prihvatiti bubblegum / Popjustice-friendly iznimke!). Kao što možete vidjeti iz priloženih linkova, moje "poznavanje" ex-Yu "urbanog" popa zaustavlja se negdje oko 2005, tako da se ne morate bojati da ćete mi preporučiti nešto što već znam - jer znam kurac!!! Pa eto, obrazujte me malo u komentarima ovog posta, youtube-linkovi su više nego poželjni, podsjetio bih još jednom da su komentari malo sjebani i da ne prihvaćaju palatale (osim "lj" i "nj", jel), i za kraj zamolio bih vas da izbjegavate zakašnjele electroclash-splačine a la pobjednici ovogodišnjeg Art&Musica. Ponavljam - obrazujte me, ljudi!

Bok svima! Istina je, malo sam zapustio Gorilu u zadnjih mjesec dana. Također je istina i to da blog i dalje odbija prihvatiti komentare koji uključuju slova č, ć, š, ž (a vebmaster je, čini se, nestao u akciji!) - jebiga, obznanit ću vam čim se stvari na tom planu budu popravile. A inače, kod mene se trenutno fura dobra vibra sto na sat: serija koju Momak, IGV i ja već godinu i pol dana pokušavamo postaviti na noge - nekim je čudnim čudom prošla na HTV-ovom natječaju! Tako da će idućih nekoliko mjeseci biti dosta posla, ali i dosta para :) :) :) :) :) A povrh toga se još i konačno pojavio dostojan nasljednik Boys Noizeovog remiksa Feist!!!

Kroz idućih nekoliko dana na Gorili od mene možete očekivati: best of 2008, svečano otvaranje prvog Gorilinog MINI-IZAZOVA, možda još ponešto. No, prije svega toga, u cijelosti prenosim urnebesni prošlotjedni Menartov PR-mejl o Marku Ronsonu, uključujući popratne slike, i - naravno - sve navodnike.

MARK RONSON - INTERVJU - EKSKLUZIVNO ZA HRVATSKU!
 
U organizaciji izdavačke kuće Menart, od 'kreme' svjetske DJ / producentske scene do sada smo realizirali direktne ekskluzivne intervjue sa slijedećim uglednim imenima: Paul Van Dyk, Gilles Peterson, Bob Sinclar, DJ Tiesto i Scoter.
No,... jedno nam je veliko ime uporno nedostajalo, a kada su me cijenjena novinarka Ela Radić iz poznatog magazina Extra i cijenjeni glazbeni urednik Daniel Berdais sa svima znanog Otvorenog radija 'unisono' zamolili - "Ma kad bi samo mogli dobiti i njega..." - bio mi je to znak da intenzivne i vrlo složene pregovore, koji su u tom trenutku bili 'negdje oko polovice', dovedem u 'završnu fazu', i... realiziram!
 
Mark Ronson trenutno je, bez ikakvih dvojbi, jedan od Top 20 glazbenih producenata / DJ-a u svijetu. S aktualnim albumom 'Version' koji je 'iznjedrio' nekoliko velikih hitova - a svakako je najviše zapamćena efektna, specifična i vrlo uspjela obrada Morrisseya i grupe The Smiths, 'Stop Me', koju je osobno pohvalio i Morrissey - Ronson i dalje plijeni pažnju svjetske glazbeno-medijske scene, a od mnogih poziva na suradnju posebno se ističe sada već konstantna vrlo uspješna suradnja s vrckastom i nepredvidivom, ali glazbeno za svaki respekt vrhunski kvalitetnom - Amy Winehouse. Poznat je Ronsonov respekt prema klasičnoj i jazz glazbi. Prema posljednjim informacijama vrlo su vjerojatne suradnje Ronsona s grupom Duran Duran, Manic Street Preachers i Sandi Thom. Karakterno prilično sličan upravo Amy, nepredvidiv, beskompromisan i dosljedan nekim samo njemu znanim umjetničko-etičkim principima, Mark jako rijetko daje intervjue, a odbija čak i najveće svjetske medije, što je potvrđeno tijekom pregovora sa SonyBMG UK, od njegovog osobnog menadžera, a također je i sam Mark to osobno rekao našoj Eli Radić tijekom nešto više od pola sata trajanja intervjua, realiziranog prije nekoliko dana u - Londonu.  Ronson je u proteklih godinu dana za sve svjetske medije pristao dati ukupno samo 7 intervjua, računajući ovaj za Hrvatsku upravo kao baš taj - 7. intervju!  Dakle, radi se o realiziranom 'face to face' intervjuu samo za Hrvatsku, a s obzirom na prethodno navedene činjenice - i o pravom raritetu širih razmjera. Nije bilo lako dobiti ovakav 'raritet', ali kad se poklopi da vrlo ozbiljan pregovarač pregovara za nadasve kvalitetne medije, te 'agilnu' i snalažljivu mladu novinarku (vidi sliku!) - tada imamo 'kombinaciju' odnosno 'ekipu' koja, očito, što se kaže, 'može nešto napraviti'!



Znam, nažalost, da postoje određene osobe u određenim medijima koje će sad vrlo vjerojatno reći: Ma da, i baš samo za Hrvatsku... ma daj, ma to je 'slučajnost', 'opća diskografska kriza pa nije problem dobiti bilo koji intervju' (jer im je eto baš Hrvatska kao izrazito veliko, jako i pravno potpuno sređeno diskografsko tržište, sa značajnim prodajnim tiražama, uistinu izraziti promotivni prioritet, a i onda bi bilo logično da i ostale naše izdavačke kuće s licencnim partnerstvima od svojih matičnih diskografskih giganata, koji su također u podjednakoj krizi kao i SonyBMG, imaju isti broj intervjua kao i Menart, a omjer u dobivenim direktnim intervjuima je i dalje cca 4:1 za Menart), 'puka sreća' - no... na to se stvarno nećemo obazirati, jer nam je takav (apriori) pesimizam neprihvatljiv, već se samo veseliti ovom teško 'zarađenom' intervjuu kao i sve kompaktnijem radu promotivno-prodajnog tima izdavačke kuće Menart, pod sigurnim vodstvom - te vas ipak i 'službeno izvjestiti' o svim detaljima i medijima uključenima u ovaj veliki medijski projekt.

A naša Ela?
Njoj je očito 'suđeno' da se nadalje druži i slika, uz veliku pomoć Menarta, s najvećim ženskim...



  ...ali i 'muškim komadima' svjetske scene! A ča će, 'bidna mala'...       



Wow! 

Nije ljude isključivo dobro naviknuti na točnost i pouzdanost, jer se onda i najmanja ispadanja iz očekivanog ritma pokažu izazivačima zabrinutih reakcija. Hvala dragim čitateljima koji su me u subotu navečer vidjeli u Pauku, te jučer na Gorili nisu naišli na redoviti raport s mjesta zločina, pa su me danas obasuli esemesovima i mejlovima brige – jesam li u redu, kad još uvijek nisam ništa napisao o Gang Of Four i predgrupama? Pa jesam, i hvala na brizi još jednom, ali iako se to počesto ne čini tako, imam ja u životu i većih obaveza i većih gušta, a još mi je k tome i akumulirani umor cjelotjednog pohađanja Žednog uha nedjeljno jutro skratio za nekoliko dragocjenih sati, pa jednostavno nisam stigao ništa napisati.

Da su mi, međutim, Gang Of Four iole draži ili za moje glazbeno obrazovanje, odrastanje i zaluđenost imalo bitan bend, vremena bi se nekako našlo, a ovako je to bio samo još jedan koncert, do nekoga idućeg, pa idućeg, pa nekoga stvarno bitnog. Naime, protiv Gang Of Four nemam apsolutno ništa, i ne mogu poreći da na prve dvije ploče stvarno imaju stvari koje šutaju guzicu (ne vrtim sad ovdje onu dosadnu tezu kako je poslije sve išlo nizbrdo, nego kasnije ploče jednostavno nisam previše slušao), ali me nikada nisu zarobili, koliko jesu brojne druge, od kojih je najsretnija tisuća ili koliko već u Pauk stane ljudi preksinoć uglavnom jako uživala, držeći atmosferu koncerta stalno na zavidnoj razini, i pozivajući bend na čak tri bisa, od kojih je treći odsviran nakon što je jedan dio publike već bio izašao iz dvorane. Prvo mi ih je bio uvaljivao moj bivši cimer Slaven, kad smo u prvom srednje, kao jedina dva alternativca u razredu, razmjenjivali kazete i glazbene ukuse. Onda su mi ih hvalili moji najdraži R.E.M., u brojnim intervjuima tvrdeći kako su upravo Gang Of Four imali presudan utjecaj na njih, ali ako to itko stvarno čuje onda je ili pas ili sere. Danas se čini kako se cijeli svijet udružio u dokazivanju njihove veličine, ali svih je tih mojih nekih desetak pokušaja kuženja što je sad tu toliko dobro završilo bez rezultata. Odnosno, s jako dobrim rezultatom, jer barem dobrih bendova ima na bacanje, pa se ne moram zamarati s nekim koji me naprosto ostavlja hladnim. Da nisam imao festivalsku iskaznicu, ama baš nikad ne bih isprsio ni 50, a kamoli 120 kuna za njihov koncert – tko zna, možda bi moje mjesto zauzeo neki pravi fan koji je imao tu nesreću da ne završi na koncertu.

Baš zato ne mogu zanijekati da je, barem iz pozicije nepristranog promatrača, sve izgledalo i zvučalo zaista jako dobro. Gore sam već spominjao atmosferu – prvih je desetak redova nakrcanog Pauka stalno skakalo i pjevalo, što se vjerujem odrazilo i na bend koji je na pozornici trošio jednako toliko energije. Glupo mi je tako prodavati priče o zgroženosti tezgaroškim pristupom, na koji sam sumnjao kad sam čuo kako ipak nećemo svjedočiti reunionu cijele grupe, nego ćemo vidjeti samo Jona Kinga i Andyja Gilla, uz pridružene muzičare Terencea Trenta D'Arbyja na basu i bubnjara kojega nisam najbolje vidio. Nije da je bend zvučao išta drugačije, iako razumijem negodovanje nekih fanova iza mene, kojima su nedostajali Dave Allen i Hugo Burnham. Jebiga, ne mogu se složiti strastvenije da je emocionalna komponenta najvažnija za odnos fan-bend, ali sumnjam da bi bilo nešto drugačije da se u Pauku pojavila potpuna originalna postava. Dobar dio set liste upravo su činile stvari s prvih albuma, dok neke uopće nisam prepoznao, pa valjda to znači kako su svirane stvari iz svih faza karijere. Naravno, kako je svirka išla dalje, postajalo mi je dosadno, pogotovo za vrijeme srednjeg dijela koncerta u kojem se činilo kako bend dvadeset minuta svira jednu te istu pilanu, pa sam to vrijeme proveo u predvorju, razgovarajući s radikalnijim napadačima koji su tvrdili kako nema smisla odlaziti na koncerte bendova čiji članovi imaju više od 30 godina.

Prva predgrupa večeri bili su noise-funk agresori Death Disco koji su stvarno superkul bend, kad mogu potpuno uživati u njihovoj svirci i bez omiljenih mi 'Košulja', iako mi se čini kako su ipak bili bolji kad sam ih posljednji put gledao u KSETu. Druga predgrupa je bio bez ikakve sumnje najgori i najdosadniji bend koji je ikada hodao licem Zemlje ili bilo koje druge planete svemira, patetični Viva Glorio. Ajde, i to je nekakav iskorak naprijed, kad je već bend-prethodnica Trobecove krušne peći bio tek bezvezan, jadan i slabašan pokušaj provokacije, čiji mit počiva samo na imenu koje je do danas stvarno već sto puta trebalo prestati izazivati sablazan i nedojebani tinejdžerski smiješak divljenja.

Kome to smeta zadovoljni Gogo? Možda onome čije postojanje strastveno i postojano negiram, pa me prca na suptilne i manje suptilne načine, kakve je sinoć spojio u nemoguć napad? Prvo smo i treći petak zaredom na Booksinom kvizu osvojili drugo mjesto s minornim bodićem zaostatka, a onda mi je trebalo još pun kurac vremena za stići do Močvare na Shellac. Došao ja tako na taksi stajalište na kojem nije bilo nijednog vozila, i odlučio pričekati par minuta jer nema smisla da zovem. Međutim, nakon što je prošlo desetak minuta a da taksija i dalje nije bilo ni za lijek, odlučio sam i nazvati, pa me je dočekao glas snimljene sekretarice koji me obavijestio kako ću morati malo pričekati do javljanja operatera, te da se čekanje ne naplaćuje, ali da poziv neovisno o duljini trajanja dođe 4 i nešto kuna plus PDV. Operater se uopće nije javio, linija me je izbacila i jesu mi mater im jebem digli lovu s mobitela, na kojemu mi tako nije ostalo dovoljno kredita za novi poziv. Naravno da nigdje u blizini nije bilo nikakvoga kioska da kupim bon, a još naravnije da na mobitelu nisam imao dovoljno baterije da kredit obnovim sve i da mi bon padne s neba. Živci su mi već bili potpuno isparili, kad sam odlučio krenuti pješke, i nekih se pola sata kasnije obreo u Močvari gdje su Shellac već debelo pičili. Po mojoj procjeni stigao sam negdje na pola njihova očekivano monumentalnog nastupa, a ako nisam, onda su stvarno svirali pošteno i dugo. Kako sam živce već izgubio na tome jebenom taksi stajalištu u Martićevoj, tako se zapravo i nisam nervirao zbog propuštenog dijela koncerta, nego sam se brzo opustio i prešaltao u mod priče s Perasom kako nam fali neki dobar koncert No Comment. Za to su vrijeme Shellac odsvirali i omiljenu mi 'Steady As She Goes', pa, eto, nisam baš sve propustio. Valjda će biti opet prilike, za cijeli koncert.

Sjećate li se kada se je Rodney bio primao u tajne agente, pa kad je mu moralo biti dodijeljeno kodno životinjsko ime? Njegov nadređeni službenik za vezu prvo ga je označio nadimkom Puma, do koje se bilo došlo propisanom abecednom podjelom. Zvuči jebeno i Rodneyju se, logično, svidjelo, ali nije stigao ni do pola svoje zamišljene avanture u kojoj se tajni agent Puma pojavi niotkuda i spasi prekrasnu manekenku od sigurne smrti, te s njom kasnije završi u postelji, kad li je službenik primijetio da je došlo do greške, jer se prethodni tajni fajl zalijepio za posljednji zauzeti. Ajde, šta imaš, upita ga Rodney, a ovaj njemu – Piglet. Praščić! Zajebano je to s pumama, nikad ne znaš odakle će iskočiti niti gdje će nestati, a ova sinoćnja – trojka norveških kurac-palac-eksperiment-post nojzera – zadesila me u polukružnoj dvorani Teatra &TD. Jebem se lojalista koji kad već ima osiguran upad na koncert ide po svaku cijenu, odgleda dvadeset ubibožetačno dosadnih dvadesetak imena dizanja i raspršivanja tenzije, te ode doma zaklinjući se sam sebi kako mu se više neće dešavati takve pogreške. Od mene je još manje strpljenja imalo pet ljudi, još više nekih petnaestak preostalih. Jebiga, tako je to, uvijek prije uzbudljivih finalnih utakmica Shellac i Gang Of Four (iako nisam daj hard fan ni jednih ni drugih, da se odmah razumijemo) moraš otrpjeti nekakvu tlaku nebitne utakmice za deveto mjesto. Puma nisu dobili ni nju, iako je nisu ni izgubili, jer sam čekajući njihov, skupio hrabrosti i za gledanje nastupa dobrostojećih i dobrodržećih austrijsko-američkih djedica iz jazz ansambla Neighbours & Friends. Šta, stvarno očekujete da objašnjavam kako mi je bilo?