Zadnjih desetak dana, sve otkako sam se vratila u Japan, ovdje gotovo svaki dan kisi. Pljusti. Lije kao iz kabla. Japan je i inace zemlja u kojoj pada mnogo kise, i to ne samo za vrijeme kisne sezone u lipnju i vecem dijelu srpnja. Meni se nekako cini da ovdje ipak ne kisi toliko cesto, ali kad pada, onda pada 'kao za placu'. Nestedimice. Nevrijeme s jakom kisom prosli je tjedan prouzrocilo velik broj poplava u regiji Kanto u kojoj zivim, kao i u nekim podrucjima na zapadu Japana. Bilo je i ljudskih zrtava, a materijalne stete su vrlo velike. Ne znam koliko je to poznato u trenutku dok uragan Gustav pustosi po americkom Jugu, pa je sukladno svojoj razornoj moci dominantno prisutan u medijima, no i Japan je ovih dana pogodjen poplavama, odronima zemlje i drugim katastrofama koje su posljedica vremenskih neprilika. S poplavama u mom gradu problema nije bilo, ali gledajuci iz vlaka uvjerila sam se kako je vodostaj rijeke Edo mnogo visi nego inace, pa krosnje drveca vire iz vode, a okolni golf tereni posve su poplavljeni. Muzic me tjesi kako ne moram brinuti o poplavama, jer nam je kuca na vrhu brda. Iz istog razloga, kaze on, nema straha ni ako se digne kakav tsunami u Pacifiku - mi smo na sigurnom. Osim sto je bilo kisno, vrijeme je proteklih dana bilo i vrlo promjenjivo. Cas kisa, cas sunce, cas pjev ptica, cas praskanje gromova. Netko tko je poput mene sedam godina proveo u kisnoj zemlji, na to ni uhom ne bi smio strignuti; u Belgiji u jednom jedinom danu ponekad mozete iskusiti sva cetiri godisnja doba. Pa ipak, neki dan me vrijeme prevarilo dok sam s Malom setala u parku. Krenule smo po suncu i vrucini, znoj nam se slijevao s ledja. Pocetak je rujna, ali ljetne vrucine jos ne popustaju. Namjeravala sam citati knjigu negdje u hladu dok Mala vozi bicikl. Nakon nekih pola sata ugodne setnje, nebo se smracilo i pocela je kisa. Isprva slaba, da bi se ubrzo pretvorila u pljusak. Poceh kopati po cekeru i vrecicama, trazeci opremu za kisu. Stvari su se komesale po vrecicama: spremaj suncane naocale, trazi i vadi kabanicu, kisobran... Nesnosno je vruce i voda ti se slijeva niz tijelo, pa ne znas je li kisa ili znoj, ali brisati se moras. Zedne smo, pa vadim i vodu, a kako smo se vec smocile, treba nam i rucnik, Maloj maramica za nosic koji curi... Knjiga u cekeru se navlazila, grrrrh! Dok sam brisala mokre korice, razmisljala sam kako mi je ovdje, usred mokrog parka iz kojeg su svi pobjegli a ja jos stojim pod nekim drvetom cekajuci da kisa prodje, bas ta knjiga dobro dosla. Jer, umjesto da pocnem psovati ljuto vrijeme i svoje promocene vrecice, odjecu i cipele, letimican pogled na stranice knjige pruzio mi je kreativan pogled na stvari. Upoznajte japansku udrugu Chindogu i njihovu zbirku naj-ne-beskorisnijih japanskih izuma, ukljucujuci nemali broj onih sto imaju veze s kisom, vodom i vodenim nepogodama! Za kisna vremena vrecice iz trgovine objesite za hvatace pod kisobranom, gdje vam vise nece smetati. Ako vam se pak kisobran ne nosi u ruci, pricvrstite ga za glavu ovom specijalnom trakom, koja cini da su vam ruke uvijek slobodne za druge, ugodnije aktivnosti! I za najveceg pljuska vase ce cipele ostati ciste i suhe, a kamera se nece smociti dok snimate kakav lijep kisni prizor! A ako vec nosite kisobran, ne rasipajte dragocjenu kisnicu koja napada u nj! Mogla bi vam dobro doci, stoga je spremite u posebni rezervoar koji cete ponijeti pod miskom. Pa sto ako nas i poplavi! Ne dajte se smesti! Sto god nosili ispod, u gumene cizme, hlace i pojas na napuhavanje uvijek se s lakocom mozete uvuci i ostati suhi. Citajte i na vodi svoj primjerak knjige Bumper Book of Unuseless Japanese Inventions, i uvjerite se da masta izumitelja nema granica! Prije nego sto posaljete komentar, drzite na umu deset zapovijedi udruge Chindogu: 1. Chindogu ne smije biti namijenjen prakticnoj upotrebi. Izumite li nesto sto se pokaze prakticnim, niste izumjeli Chindogu. Obratite se patentnom uredu. 2. Chindogu mora postojati. Chindogu izum ne smijete koristiti, ali on mora biti nacinjen. 3. Chindogu utjelovljuje duh anarhije. Chindogu se zeli otrgnuti od historijski nametnute utilitarnosti predmeta. 4. Chindogu je namijenjen ne-upotrebi u svakodnevnom zivotu. Specijalizirani i tehnicki izumi koje razumije i cijeni samo sacica ljudi, nisu Chindogu. 5. Chindogu nije na prodaju. Primite li novac za neki od izuma, izdali ste ideju Chindogu-a. Chindogu se ne prodaje cak ni kao sala. 6. Humor ne smije biti jedini razlog za kreaciju Chindogu izuma. Najvaznije je rjesenje problema. 7. Chindogu nije propaganda. Chindogu mora ostati nevin, cist i daleko od svake ironije i perverzije. 8. Chindogu nikad nije tabu. Zabranjene su sale na racun seksualnosti i neukusne sale na racun drugih zivih bica. 9. Chindogu se ne moze patentirati. Chindogu sluzi svijetu, nije za kopiranje i posjedovanje. 10. Chindogu nema predrasuda. Chindogu ne favorizira nijednu rasu ili religiju. Mladi i stari, muskarci i zene, bogati i siromasni, svi imaju jednako pravo uzivati u svakom Chindogu izumu.

Prosli utorak navecer odem ja do supermarketa. Bart i ja smo prelijeni da obavimo spizu odjednom za cijeli tjedan pa se skoro svaki dan nakon posla jedan od nas zaleti u ducan i na brzinu kupi par stvari za veceru. Tako i prosli utorak. Svaki put kad sam u supermarketu cilj mi je tamo ne provesti duze od maksimalno 5 do 10 minuta. I tako ja hodam brzim korakom kad se iznenada na nesto poskliznem. Uvijek me fascinira kako se kad se nesto takvo dogodi cini kad da se sve odvija u slow-motionu. Pitas se: "'Hocu li uspjeti ostati na nogama Da Ne Cini se da necu... Ima li puno ljudi u blizini Ajme meni, kako cu se osramotiti..." U biti sve skupa traje tek nekoliko sekundi i prije nego se snadjes lezis koliko si dug i sirok na podu. Tako i ja. Brze bolje se dignem i osvrnem se oko sebe. Za divno cudo se ljudi koji su bili svjedoci ovog mog poda uopce ne smiju. Jedan covjek dodje do mene i pita me kako sam. Takodjer i jedna mlada zaposlenica supermarketa. Ja odgovorim da je sve u redu i nastavim dalje s kupovinom kao da se nista nije dogodilo. Jos jednom se osvrnem da pogledam na sto sam se poskliznula i vidim par mahuna na podu. Mlada zaposlenica odmah hvata metlu u ruke i brzim pokretima uklanja uzrocnike moga pada. U prvi mah ne osjecam nista posebno. Desno stopalo me pomalo boli, ali nije to nista. Nazovem Barta i ispricam mu, kidajuci se od smijeha, sto se dogodilo. Ne znam zasto, ali uvijek se moram smijati svojim vlastitim padovima. Naravno ne odmah za vrijeme pada, tada sam previse zaokupirana glumom kao da se nista nije dogodilo. Ali cim se maknem s 'crime scene' pocnem se samoj sebi smijati. Tako i ovaj put. Istu vecer smo Bart i ja otisli plivati na bazen. Poceli smo s plivanjem otkako smo se vratili iz Hrvatske. Kad vec nemamo more u blizini, mozemo bar ici na bazen. U utorak navecer smo plivali oko sat vremena. Kad sam izasla iz bazena primjetila sam da me desno stopalo pocinje sve vise boljeti i da uopce ne mogu normalno hodati. Sepajuci sam se otisla presvuci. Bol je postajala sve jaca i usprkos tome sto nam je kuca samo 5 minuta hodanja udaljena od bazena nisam mogla ici pjeske. Bart je otisao po auto i pokupio me. Nakon toga je nazvao hitnu pomoc i ispricao da sam se poskliznula na mahunu. To je izazvalo veliki dojam kod zaposlenika hitne pomoci. Cim sam sepajuci usla u doktorsku ordinaciju jedan od doktora je sa smijeskom na licu komentirao: "Ti si znaci ona koja je pala preko mahune." Bartove kolege su takodjer pucale od smijeha kad su cule sto se dogodilo. Neka. Moja mala nesreca je bar drugima izvor veselja. Srecom nista nije slomljeno. Radi se o uganucu. Ne mogu bas hodati, pa sam dobila stake. Ne znam jeste li ikada hodali sa stakama, ali vjerujte mi uzasno je. Cak i puz se krece brze od mene. To me toliko nervira da radije hodam sepajuci bez staka. Skale su pravi problem, ali nazalost ih moram nekoliko puta dnevno prijeci s obzirom da nam je dnevni boravak u prizemlju, a spavaca soba na katu. Vec dva dana nisam isla na posao, ali u ponedjeljak cu morati ici, bilo kako bilo. Nadam se da ce mi do tada biti barem malo bolje. I tako, visim doma i pucam od dosade. Ne mogu bas puno toga raditi. Hvala bogu na televiziji i kompjuteru! Bartu je danas rodjendan i planirali smo ici na veceru, ali nista od toga. A bar smo pozvali njegove starce da dodju do nas. U subotu imamo jednu drugu rodjendansku zabavu, ali mislim da ni od toga nista. Pitam se kako je to punih pet dana ne maknuti se iz kuce. Cini mi se ocajno. Ono sto je jos ocajnije je da je doktor rekao da ce vjerojatno proci oko 4 tjedna prije nego mi se stopalo potpuno oporavi. 4 TJEDNA Proklete mahune! Ja inace ne padam cesto, ali kad padnem to u vecini slucajeva bude nesto posebno. Jedan od mojih padova je legendaran. Isla sam tada u prvi ili drugi razred druge gimnazije u Splitu. Pored druge gimnazije se nalazi jos nekoliko drugih skola. Ispred jedne od tih skola (mislim da je to tada bila tehnicka skola) je jedna od sahti za kanalizaciju neko vrijeme bila bez poklopca. Mislim da je to trajalo mjesecima. Svaki dan sam vise puta prolazila tuda i svaki put sam uspjesno izbjegavala rupu. Sve do jednog kobnog petka. Skola je za taj dan bila gotova i zaputila sam s par skolskih prijateljica prema kuci. Osim nas bilo je tu jos masu skolaraca iz nase i svih ostalih skola. I tako ja hodam i pricam s prijateljicama, kad mi iznenada usred recenice prije nego sto sam uopce i skuzila sto se dogadja desna noga upadne u rupu. I to sve do kuka! Bolila me je noga, ali u tom trenutku me nije bilo briga za to. Mozete vi zamisliti koja je to bila scena Jedna noga nestala u rupi, druga se koprca po asfaltu, pokusavam se izvuci iz rupe.... A svi oko mene umiru od smijeha, skupljaju se oko mene, na prozorima tehnicke skole nakuplja se sve vise ekipe, svi upiru prstom u mene i valjaju se od smijeha. Crna zemljo otvori se... Sto bi bila dala da mi je tada bilo propasti u zemlju. Danima se govorilo o tome. Oni koji su sve sami vidjeli su se neprestano smijali, oni koji nisu bili svjedoci su culi price od drugih, pa su se i oni smijali. I sad se ja pitam sto je gore: uganuti nogu zbog par mahuna ili se kao 16-godisnjakinja osramotiti ispred cijele skole Tough call (ilitiga tesko za odluciti).

Nije me bilo neko vrijeme, a razlog je taj što sam se iskrala na prstima i otputovala tamo gdje je trava zelenija, nebo šire i more plavije. U Hrvatsku, naravno. Incognito, da se ne moram previše opraštati sa svima, s kamerom i notesom u cekeru i samo s jednim koferom, moj apsolutni minimum. Kad sam po dolasku istresla sadržinu kofera, on se činio još prazniji. Japanski suveniri su idealni: prekrasni su, originalni, ne zauzimaju puno mjesta, ali zato redovito oduševljavaju darovanu osobu. Neki od njih su i gotovo od praktične koristi. Moji ovogodišnji favoriti bile su sushi gumice za brisanje i džepni gadget s lampicom/mini ventilatorom/privjeskom za ključeve all in one. Dobro, nisam sigurna koliko su se nekima svidjele sušene ribice kao snack, ali blože moj, dobra volja je najbolja, reče Kekec i ostane živ. U starom dvorištu sve se čini bolje i ljepše nego prije. Obiteljska dobrodošlica grije srce. Prije nego se snađeš, pažen si i mažen sa svih strana. Prijatelji koji me rijetko viđaju, ne bi ni za živu glavu pristali da im platim kavu. Cijelog ljeta kavu su mi, eto, plaćali drugi. Pila sam je i s ljudima koji su mi nekad bili tek površni znanci. Čak i oni s kojima moja rodbina inače ne razgovara, iz razloga raznoraznih i za mene irelevantnih, zaustavljaju se na trenutak i uljudno me pozdravljaju. Neki su me zvali i k sebi u goste. Je li to zato što su zamijetili da se u njihovu sazviježđu pojavljujem učestalošću Halleyeva kometa, pa se na mene i nemaju što ljutiti, ili su naprosto ljubazni kako većina ljudi u normalnim okolnostima i jest, nije mi sasvim jasno. Potječem iz kraja u kojem se ona 'se bum vas tužil' često ne zaustavlja samo na pukoj prijetnji dobačenoj preko plota, pa zbog nesuglasica sa susjedima ili rodbinom oko nečije ostavštine ili par centimetara zemlje možete završiti na sudu prije neg' ste rekli kolac. Zato me ova dobrodošlica dijelom zbunjuje, a dijelom zabavlja. I inače sam radije pristojna nego u pravu (neću reći da me to ništa ne košta). Tko me uljudno pozove, ja mu dođem. Slično kao i toliko zapadnjaka koji su u neko doba na par tjedana tumarali Kinom, pa ovih dana prigodno povodom Olimpijade recitiraju svoju mantru po raznim internet portalima i inflight magazinima šireći činjenice o 'Kini iz prve ruke', tako sam se i ja na odmoru našla u situaciji da hoću-neću ljudima prenosim 'svoju' verziju Japana, zemlje koja je u nas vjerojatno još uvijek veća nepoznanica od Kine, a nakon ovih Igara će to zacijelo i ostati. Japanci su radoznali, a naši ljudi tek! 'Što, sama s Malom A gdje ti je suprug, ostao raditi Godišnji, ništa E, pravi ste Japanci postali...' Ja se slabo pripremila, mozak mi na paši: ni digitrona u cekeru, niti imam pojma o trenutnom tečaju jena. Jer naši ljudi vole znati koliko što košta. 'Pošto kila mesa u Tokiju' 'Čuo sam da je voće kod vas strašno skupo! Jedete li dosta vitamina' Nećkam se da kažem da meso kupujemo na šnite, a jabuke na komade, ćuteći da smo sad već nepovratno ušli u zonu izgubljenih u prijevodu. Nastavlja se u olimpijskom duhu: 'Koliko te košta put do Japana Da znam ako se i ja zaletim...' 'Imate li vi tamo X/Y/Z Ne! Pa kako živite bez toga (Maloj:) 'Daj reci nešto na japanskom...' Svi smo mi kunolovci. Natpis na vratima supermarketa u Fažani Bez obzira na sve to, ili možda upravo zbog ovih simpatičnosti, odlično mi je bilo u Hrvatskoj ovog ljeta. Gotovo svugdje gdje sam se zatekla, susretala sam sve same ljubazne i dobro raspoložene ljude. Od Varaždina do Fažane, od Brijuna do Bruxellesa, hvala svima, poznatima i nepoznatima koji su se družili sa mnom u mojim dugim satima dokolice i poklonili mi svoju pažnju i vrijeme, plod svoga rada, ili jednostavno lijepu riječ i osmijeh. Bilo je zadovoljstvo biti u vašem društvu. Ono što ostaje, zabilježila sam kamerom i perom, za neke buduće tekstove ili reportaže. U međuvremenu, lijepo je biti opet kod kuće. Moji Japanci već su mi poželjeli dobrodošlicu. Nastavljam pisati po starom. Puna sam žara i dobrih vibracija. Samo da tako što duže i ostane! Cosplay na Vž-način Sunce, more, i Brijuni preko puta Dinosauri na Brijunima - prije 'samo' 100 milijuna godina Istarski Mushi King iliti jelenak Haaška Palača mira - kao kula od pijeska Na Sjevernome moru: moj galebe, gdje si Sirova riba s nogu na nizozemski način Manga na briselski način Brazil u Bruxellesu: vrući ples na umjetnoj plaži

Jedna od mojih najboljih prijateljica ovdje je Renata, skoro 29-godisnja Madjarica iz Slovacke koja vec dugi niz godina zivi u Niskozemskoj. Renata je jos od mladih nogu luda za kuhanjem, a kako sama tvrdi kuhanje je opusta. Kad se navecer umorna vrati s posla, kuhanje joj predstavlja pravi uzitak. Ovo na veliku radost njene bolje polovice nizozemsko-surinamske krvi Marcela koji na veliko uziva u Renatinim kuharskim umijecima. I sama sam se puno puta uvjerila u Renatine sposobnosti: svaki put kad kod njih odemo na veceru ostanemo jednostavno bez rijeci. Cim se na televiziji pojavila najava nove emisije u kojoj se trazi najbolji hobi kuhar Nizozemske Renata se odmah prijavila. Imali su dvije predrunde: prvo su imali test poznavanja namirnica i kreativnosti u kuhinji, a nakon toga su nesto sami morali skuhati. Renata je naravno prosla obje runde i usla u finale s jos 8 drugih kandidata. Njih 9 se ukrcalo na veliki brod za krstarenje gdje su tijekom dva tjedna pod vodstvom jednog poznatog nizozemskog kuhara kuhali i medusobno se borili za sto bolji plasman. Samo jedan moze biti pobjednik, a on ce osim naslova najboljeg hobi kuhara dobiti i niz drugih nagrada. Renata ce uskoro imati svoj televizijski debi, a ja kao dobra prijateljica moram malo raditi reklamu: ako ovo cita netko tko zivi u Nizozemskoj gledajte RTL4 u utorak 2. rujna u 21.30 i navijajte za Renatu! Ja sama bas i nisam neka kuhinjska princeza. Necu umrijeti od gladi, to ne, ali kreativnost i improvizacija u kuhanju mi bas i nisu neka jaca strana, a da o pripremanju nekih kompliciranijih stvari ni ne govorim. Voljela bih nauciti bolje kuhati, ali ne znam kako to postici. Mislim da ipak trebas imati neki urodjeni talent i osjecaj za kolicinu i kombinaciju razlicitih sastojaka i zacina. Bilo kako bilo, mozda nisam veliki majstor u kuhinju, ali ja stvarno volim hranu. To nije uvijek bilo tako. Kao dijete bas i nisam bila ljubiteljica hrane. Ne sjecam se toga, ali su mi pricali da kad sam bila jako mala punih mjesec dana ama bas nista nisam htjela jesti. Morali su mi zlicu doslovno gurati u usta ne bi li bar nesto pojela. Mlijeko, a pogotovo podgrijano, sam mrzila i sjecam se da bi ga potajno prolila u sudoper kad god bi mi se za to pruzila prilika. Mrzila sam i manistru, i rizu, i gulas, i to pogotovo zbog isjeckanog mesa na kojem bi ponekad bilo malo masnoce. To mi se toliko gadilo da bi prije nego bi meso stavila usta uvijek prvo provjerila ima li na njemu kakve masnoce (moram priznati da to ponekad jos uvijek radim.......). Mrzila sam mesnu juhu, pogotovo kad bi moja pokojna baka u nju stavila punu kesu debelih spageta. Ukratko, sve sam mrzila i nisam bas bila spremna probati nesto novo. Ne znam tocno kad se situacija promijenila. Malo po malo ja sam se razvila u osobu koja jede gotovo sve, koja jedva ceka isprobati nesto novo i koja uziva u hrani. Nemam pojma kako se to dogodilo, ali ja sam se na kraju razvila u pravu gurmanku. Volim hranu, volim izaci vanka na veceru, volim na putovanju u stranoj zemlji isprobati lokalne specijalitete, isprobati nesto novo sto jos nikad nisam ni vidjela, a kamoli jela. Otkako sam u Nizozemskoj sam naucila puno toga o hrani i probala sam masu novih stvari. Ne zbog toga sto je nizozemska kuhinja jako uzbudljiva, daleko od toga. Klasicno nizozemsko jelo je komad mesa, kuhani krumpiri i kuhano povrce. Srecom u Nizozemskoj zive ljudi svih mogucih nacionalnosti, a posljedica toga je da se ovdje moze naci hrane iz svakog kutka svijeta. Zelis li mozda spanjolsku paellu, surinamski roti, meksicke tortilje ili francusku haute cuisine Zelis li nesto grcko, japansko, marokansko, talijansko, indijsko, tajlandsko, tursko, kinesko, perzijsko, ili pitaj boga cije To ces ovdje vjerojatno naci. Svaki put kad ides na veceru, bez obzira imas li nesto za slaviti ili tek tako zelis nesto prezalogajiti, mozes izabrati nesto drukcije. Tako smo Bart i ja prosli tjedan jeli sushi da proslavimo dugi niz godina otkad se poznajemo. A u petak smo s gore spomenutim Marcelom i Renatom bili u Maastrichtu (grad na jugu Nizozemske) i jeli u nekom restoranu s karipsko-juznoamerickom hranom. Bilo je preslasno! U Hrvatskoj je situcija sto se hrane tice susta suprotnost. Ok, mozda ne mogu govoriti za cijelu Hrvatsku. Ne znam kako je npr. u Zagrebu, ali Split je ziva tragedija. Tu i tamo neki idealist pokusa nesto novo, ali nema sanse da to uspije. Tu jos uvijek previse vlada stav ''hrvatsko je najbolje'' i ''nisam lud da to jedem!''. Ja ne kazem da hrvatsko nije dobro, nego samo da malo promjene ponekad dobro dodje. Vecina hrvatskih restorana ima isti jelovnik: par vrste odrezaka (naravni, becki, sta li), mijesano meso, meso ili riba na gradele, eventualno neka pasta, pizza, i to je to. Od zacina se, barem u Dalmaciji, koriste samo maslinovo ulje, luk i persin. Nije da je to lose, ali sve, pa i ono najbolje, dosadi ako se stalno jede. Barem meni! I zato moram priznati da mi sto se tice hrane malo toga nedostaje kad nisam u Hrvatskoj. Uopce se nicega ni ne mogu sjetiti. Pecene lignje mozda, one se ovdje tesko mogu naci. A kad sam na godisnjem u Splitu nemam pojma u koji bi restoran isla, pa onda nigdje ni ne idem. U srpnju kad sam bila u Hrvatskoj ljudi su se masovno zalili kako ne zele u Europsku Uniju i kako im ne trebaju nikakve izbjeglice. Ali ima EU i nekih svojih pozitivnih strana. Ako nista drugo mozda ce se u buducnosti bar kulinarska ponuda popraviti, a to bas i ne bi bilo lose. Ukratko, jedino sto zelim poruciti je: svijet je velik i pun svakojakih slasnih stvari! Uzivajte u tome! I da ne zaboravim: navijajte za Renatu! Jeste li ikad probali sushi Njam, njam!

Nije me bilo na blogu evo tocno godinu dana. Najvazniji razlog tome je nedostatak slobodnog vremena. Novi posao, novi studij, raznorazne ostale obaveze. Stalno mi se cinilo kao da mi se zivot odvija u petoj brzini. Ipak svako malo sam mislila na blog. Kako sam svoj travelfreak potpuno zapostavila. Kako vise nicije postove ne citam i kako nemam pojma sto se sa svima vama dogada. Pocela sam primjecivati da mi blogiranje stvarno nedostaje. I zato mislim da trebam nauciti malo bolje organizirati svoje slobodno vrijeme. Trebao bi mi tecaj time management ili nesto slicno. Bilo kako bilo planiram travel freak probuditi iz mrtvih. Za ovaj prvi post ne ocekujte izvjestaj s neke egzoticne lokacije. Ne, ove godine odlucila sam vratiti se svojim korijenima i otici na godisnji u Hrvatsku. I tako sam u srpnju otputovala na tri tjedna u lijepu nasu. Ali ne bi ja bila ja kad bi cijela tri tjedna provela u Splitu kod mojih. To mi je ipak malcice predosadno. Barem neko malo putovanjce je pozeljno, po mogucnosti u neku drugu zemlju. Kao sto uvijek kazem ja sam teski freak, uvijek zelim produziti listu zemalja koje sam posjetila. I tako smo se odlucili otici pet dana u Crnu Goru. To je ipak jedna nova zemlja u kojoj jos nikad nisam bila, cak ni u vrijeme Juge. Blizu je, a posto smo bili s autom bilo je lako obici vise razlicith mjesta. Vidjeli smo puno lijepih stvari. Prvo smo posjetili Kotor. Pogled na grad, crkvu Gospe od Zdravlja i Boku Kotorsku. Kotor je preslatki mali gradic i pod zastitom je UNESCO-a. Ovo je jedan od mnogobrojnih malih trgica. Budva u predvecerje. Nocili smo u Budvi. Stari Grad je prekrasan. Ono sto je manje prekrasno je da je Budva postala centar crnogorskog masovnog turizma. Izvan Starog Grada je izgradeno masu hotela i apartmana i sve je krcato. Guzva je ogromna, svuda se siri miris pecenih cevapa i pljeskavica i cuje se ovdje jako popularan turbo folk. Tipicna ulica u Cetinju, staroj prijestolnici Crne Gore. Otisli mi sjesti u jedan kafic i to prvenstveno da bi mogli otici na WC. Kad ono ne moze se koristiti WC jer nema vode. Pravi Balkan Nacionalni park Lovcen. Ovdje se nalazi i mauzolej Petra Petrovica Njegosa, najveceg crnogorskog junaka, princa i pjesnika. Evo ovo je mauzeloj. Njegos s velikim orlom. Sve od mramora, a plafon od zlata. Na troskovima se ocito nije stedjelo. Manastir Ostrog, izgraden u stijenama visoko u planini. Ovdje sam se po prvi put u zivotu susrela s pravoslavnim svecenicima s dugim haljama i bradama. Sveti Stefan u predvecerje. Tamo je bilo prekrasno! More je savrseno cisto, a na plazi raznobojni kamencici. Parkiranje je skupo (12 eura za cijeli dan, skuplje nego u Nizozemskoj!) zbog cega nema guzve i sve je na malo visem nivou nego u Budvi. Ukratko, ovdje nije po cijeli dan dernek kao u Budvi Prava je steta da se sam gradic u ovom trenutku ne moze posjetiti. Koliko sam cula prije je cijeli gradic bio kao neki luksuzni turisticki resort, ali sada je nazalost napusten. To mi je stvarno preocajno. Nadam se da ce se Crnogorci malo opametiti i napraviti nesto od jadnog Svetog Stefana. Usprkos svemu lijepome sto smo vidjeli, dozivjeli smo u Crnoj Gori i par negativnih iskustava. Iako ja obicno prihvacam sve ljude bez obzira odakle su i koje su nacionalnosti (ukljucujuci i pripadnike bivsih jugoslavenskih narodnosti) u Crnoj Gori sam dozivjela par trenutaka kad su se moji nacionalisticki osjecaji probudili (hrvatska krv ipak nije voda...). Kad smo stigli u Budvu slucajno smo se parkirali na neko privatno parkiraliste i cim smo izasli iz auta poceo se neki stari derati na nas: "Sta ste se ovde parkirali Kako ce mi se sad gosti parkirati Ajte ca, vratite se tamo odakle ste i dosli!!" Ja sam mu na to samo uzvratila da je to mogao reci i normalnim tonom, na sto se stari jos vise raspalio. Eto, to je bila prva stvar koju smo dozivjeli u Crnoj Gori, sto mi naravno nije dalo bas neki veliki osjecaj dobrodoslice. Mnogi natpisi na cirilicu: "Kosovo je Srbija" i srpska cetiri C mi takoder nisu ulijevali osjecaj povjerenja. Isto tako se cesto cinilo da bi ljudi cudno reagirali kad bi culi kako ja pricam. Vec i prije nego sto smo krenuli setra mi je ispricala kako je jedna njena prijateljica prosle godine bila dolje i kako su svi za njom vikali da je ustasa. U takvim uvjetima se ni ne bi usudio reci da si Hrvat iz straha da ne dobijes saku u zube. Ja sam svjesna da ti je puno toga samo u glavi. Par malih incidenta su dovoljni se se pocnes paranoidno ponasati i stvasta zamisljati. Vjerojatno bi se Srbi koji posjete Hrvatsku osjecali isto kao ja u Crnoj Gori i vidjeli bi svakojake ustaske natpise koje mi Hrvati niti primjecujemo niti nas zanimaju. Svi smo mi na neki nacin istraumatizirani i izmanipulirani. Sve je to tragicno, ali ima jos i previse ljudi u bivsoj Jugi koji jos nisu spremni prihvatiti jedni druge. Odmah prvi dan na poslu nakon godisnjeg sam susrela jednu zenu koja me je pitala odakle sam. Ispostavilo se da je ona iz Sarajeva. Malo smo popricali na nasem jeziku i zena mi je rekla da me je vec prije tu vidjela, ali da se nije usudila pitati me odakle sam jer ima negativna iskustva s ljudima iz bivse Juge. Bilo joj je drago da sam ja pozitivno reagirala, ali da u vecini slucajeva ljudi reagiraju jako negativno, bez ozbira odakle su tocno. To me bas ni ne cudi, vecina ljudi iz bivse Juge koji sad zive u Nizozemskoj su ratne izbjeglice koji se tko zna sto dozivjeli i kojima su mozda cijele obitelji ubijene. Ako ti se nesto takvo dogodilo tesko je onda prema svima se prijateljski odnositi. Ja srecom nisam nista strasno dozivjela u ratu, ali su mi se neke price i slike s televizije urezale u pamcenje. Dan-dva nakon sto smo se iz Crne Gore vratili u Split, uhvatili su Karadzica. Bilo mi je drago da smo u tom trenutku bili natrag u Hrvatskoj jer ne znam kako bi Crnogorci i Srbi na to reagirali niti kako bi je reagirala na njihovu reakciju. Ne znam bi li meni u ovom trenutku bilo pametno ici u npr. Srbiju. Mozda je jos prerano za takvo sto. Tko zna, mozda cemo se za 10-20 godina moci ponasati normalno jedni prema drugima. A mozda i necemo. Nadam se da ce bar nove generacije odrastati bez predrasuda, iako je i to malo vjerojatno.

Čest prizor u japanskim gradovima: što znači ovo prazno posuđe pred nečijim ulaznim vratima Je li netko upravo objedovao na dvorištu Netko se smilovao gladnim mačkama u susjedstvu Susjed je pripremio glomazni otpad za gradsku čistoću Ili to Japanci u posuđe skupljaju kišnicu Odgovor: ništa od navedenog. Dobrodošli u zemlju u kojoj ste kao mušterija uvijek u pravu, tretirani kao božanstvo čim izvučete novčanik, sigurni da ćete za svoj novac dobiti uslugu na vrhunskoj razini. Zahvaljujući blagodatima sistema dostave na kućnu adresu (demae), uživat ćete u savršeno svježem obroku koji ste kratko prije telefonski naručili kod svog omiljenog restorana. Dašak osobnosti dodan je svakom jelu, jer hrana je poslužena iz istog posuđa kao u dotičnom restoranu. Kad završite s jelom, od vas se očekuje samo to da operete posuđe i stavite ga pred kućni prag. Dostavljač na motociklu ubrzo će se vratiti po nj, ni ne pomišljajući da vas ometa zvonjavom na ulaznim vratima! Demae: idealno rješenje kad ste umorni, u žurbi, s nenajavljenim gostima pred genkanom, ili vam se naprosto ne da kuhati. Nazovite svoj omiljeni restoran i naručite sushi, sobu ili udon rezance, udobno se zavalite u naslonjač i čekajte zvono na vratima. Demae: besplatna i brza dostava uz zajamčen personal touch i nježni obzir prema kupcu. Jedite svoj omiljeni sushi na crno lakiranom pladnju, srčite juhu iz zdjelice oslikane ljupkim motivima, a da niste nogom kročili iz stana. Zaboravite plastično-kartonski svijet pizza i hrane 'kod Kineza' - pokažite smisao za izvorne okuse i razvijenu ekološku svijest! Jednom demae, uvijek demae!

Crna kronika Japanska policija nedavno je objavila godišnju statistiku samoubojstava u ovoj zemlji. Prema podacima, prošle godine u Japanu samoubojstvo su počinile čak 33.093 osobe. To bi po veličini odgovaralo stanovništvu manjeg grada u Hrvatskoj. Crna brojka već desetu godinu zaredom premašuje 30.000, što je drugi najviši broj samoubojstava u Japanu u posljednjih 30 godina otkako se vode statistike. Detaljnije brojke pokazuju porast broja samoubojstava unutar određenih starosnih skupina. Tako je rekordno porastao broj samoubojica u 30-im i 60-im godinama života. Također je zabilježen rast broja samoubojstava ljudi 40-ih godina. U odnosu na ukupnu brojku, najviši postotak suicida zabilježen je među osobama starijima od 60 godina: 36.6 %. Udio radno sposobnog stanovništva 30-ih i 40-ih godina iznosio je 29.8 %. Iako je statistika mlađih dobnih skupina zabilježila procentualni pad, proizlazi da je prošle godine život okončalo 3.309 Japanaca 20-ih godina, te 548 osoba mlađih od 19 godina, među kojima je bilo osnovno- i srednjoškolaca... Upadljiva je razlika po spolovima: od ukupnog broja samoubojica, 23.478 činili su muškarci i 9.615 žene. Od vjerojatnih motiva za samoubojstvo, japanska statistika navodi sljedeće, rangirano po učestalosti (česta je kombinacija ovih motiva): 1. zdravstveni razlozi 2. financijski problemi i dugovi 3. obiteljski problemi (npr. odgoj djece) 4. problemi na radnom mjestu (s podkategorijama 'umor i stres', 'loši međuljudski odnosi', 'pogreške u radu', 'promjene u uvjetima rada') 5. problemi u vezi 6. zadirkivanje u školi Što mi radi susjed "U posljednje vrijeme na mnogim mjestima događaju se nesreće izazvane hidrogen sulfidom. U našem gradu dosad su zabilježene tri takve nesreće (stanje 28. travnja). Hidrogen sulfid koji pojedinci koriste pri pokušaju samoubojstva, u nekim slučajevima može naškoditi zdravlju većeg broja građana. Molimo obratite pozornost na sljedeće, i ukoliko se nađete u opasnosti, smjesta izvršite evakuaciju i obavijestite vatrogasce na broj 119: Svojstva hidrogen sulfida: - zaudara na pokvarena jaja - bezbojan je i teži od zraka - zapaljiv Mjere samozaštite: - Ukoliko osjetite zadah na pokvarena jaja, sklonite se s mjesta odakle neugodan miris dopire i provjetrite prostoriju (npr. otvorite prozore). - Evakuirajte u smjeru vjetra, na povišeno i dobro provjetreno mjesto, budući da je hidrogen sulfid teži od zraka. Upiti na broj: ..." (sadržaj službene note nedavno ubačene u moj poštanski sandučić) Duga kava S prijateljem sjedim u Starbucksu, pred nama dvije velike šalice kave, i slušam razloge zbog kojih mu je odnedavno postalo još teže koncentrirati se na doktorat iz molekularne biologije. 'Baš mi je drago što te vidim... U stvari, nisam baš nešto u zadnje vrijeme, kako da ti to kažem... U laboratoriju se nedavno dogodilo nešto grozno.' Rekavši to spuštena glasa, lice mu se naglo uozbiljilo. Lecnula sam se. Što je to bilo Antonio je inače beskrajno genki, srdačan i simpatičan, i oko sebe širi same dobre vibracije. Šarmantni Argentinac, s njim mogu pričati satima. Što mu se to grozno moglo dogoditi među njegovim Petrijevim zdjelicama i pipetama 'Tog dana mentor nas je odjednom sve pozvao na hitan sastanak. Znao sam da tu nešto smrdi, jer inače nikad ne sastančimo... Sjednemo mi, i kaže on: imam tužnu vijest, jučer se ubio jedan naš kolega.' 'Japanac, da... Zamro sam. Nisam znao što da kažem, a nisam valjda ništa ni rekao... Vratio sam se na posao u šoku. Jednostavno nisam mogao vjerovati.' Uzdahnuvši, samo sam slušala svog prijatelja Antonija. Dobro što smo oboje naručili veliku kavu. Trebat će nam, pomislila sam. Anketa Japanski kabinet vlade ovog je proljeća proveo anketu među odraslim Japancima starijima od 20 godina na pitanje: 'Kakav je vaš stav prema samoubojstvu' Iz ankete proizlazi da se 19.1 % Japanaca već ozbiljno bavilo pomišlju na samoubojstvo. Velik udio činili su ljudi s privremenim zaposlenjem, za koje je u Japanu poznato da zarađuju manje i imaju lošije radne uvjete od osoba sa stalnim radnim mjestom. 58 % osoba složilo se da TV-drame i filmovi koji romantiziraju samoubojstvo navode gledatelje na fatalni čin. 76 % anketiranih slaže se da je potrebna bolja regulacija internet stranica koje propagiraju cyber samoubojstva, okupljaju potencijalne samoubojice i opisuju suicidalne metode. Upitani za moguće poteškoće na radnom mjestu u slučaju da zbog depresije moraju uzeti bolovanje, više od 51 % anketiranih odgovorilo je da bi im to predstavljalo problem, a više od 26 % upitanih smatralo je da bi ostali bez posla. Samo 9.9 % osoba odgovorilo je da ne bi imali nikakvih problema na poslu u slučaju bolovanja zbog depresije. Produžena kava 'Tip mi nije bio prijatelj, čak ni neki naročit kolega... Bio je malo čudan. Tih, povučen. Nikad me nije pozdravljao kad bih ja pozdravio njega. Čak ni pri prvom upoznavanju nije rekao ništa. Čudno, zar ne U Japanu baš upadljivo, nešto takvo. Ali radili smo skupa, bili smo dio istog tima.' 'Nisam imao pojma da je imao takvih problema da digne ruku na sebe... Nisam znao gotovo ništa o njemu. Nakon svega, osjećao sam se krivim.' 'Misliš da su nam rekli što se zapravo dogodilo Ni riječi. Bez objašnjenja.' 'Došao sam kući i sjeo, uzeo mobitel... Imao sam snažnu potrebu da s nekim razgovaram o tome. Gledam brojeve i mislim: kome to sad reći Koga da nazovem Što da kažem' 'Ti si prva s kojom o tome pričam...' Moj prijatelj Antonio vidno se uzrujao. Toliko da još nije ni dodirnuo svoju kavu. Slušala sam, osjećajući da je to ono što sad najviše treba. 'Svi iz laboratorija bili smo na sprovodu. Poslije sam saznao da su bile i karmine, ali mene nitko nije zvao... Zašto Je li zato što sam gaijin Da ne znam običaje, da ću ih možda kompromitirati Osjećao sam se isključenim.' 'Naljutio sam se, otišao sam pravo do mentora kad sam to čuo.' Ono što sam već znala o njemu: Antonio je vrlo osjećajan i iskren. Otpio je malo kave, i to ga je smirilo. Još smo dugo razgovarali o nesretniku iz laboratorija. Njemu više nije bilo pomoći. Ali što je s onima koji ostanu 'Tamo, na ispraćaju, u sebi sam se oprostio s njim. Bila je to neka utjeha: njegova slika na odru, roditelji, prijatelji, mi iz laboratorija... Dobio sam tu posljednju šansu.' 'Nitko ništa ne govori o tome, ali možda je tako i bolje. Završit ću istraživanje, moram zapeti još malo, unatoč svemu. Na proljeće sam slobodan kao ptica, mogu malo otići do Europe... Osjećam se spremnim napustiti Japan.' .

Nad regijom Kanto nadvili su se kišni oblaci. Od početka lipnja do otprilike sredine srpnja umivat će nas sezonske kiše. Iako je vrijeme prilično nestabilno, između dva kišna dana dade se uhvatiti i malo sunca. Unatoč vlazi i sparini, pruža se idealna prilika za izlet u bližu okolicu. Jedno od omiljenih izletišta mojih sugrađana tijekom kišne sezone jesu vrtovi hrama Hondoji, čuvenog po svojim prekrasnim nasadima hortenzija i perunika. (O tome sam već nešto pisala ovdje). Svake godine usred sivila sezonskih kiša ovamo stižu tisuće posjetitelja željnih utjehe cvijeća. Čak ni za kišnih dana ovdje ne nedostaje zadivljenih šetača. Na lokaciji hrama Hondoji prvobitno se nalazio posjed samurajske obitelji Hiraga iz roda Genji. U 13. stoljeću budistička sekta Nichiren ovdje je osnovala hram pod današnjim imenom Hondoji, ili "mjesto na kojem se pojavljuje Buda". Prostrani kompleks hrama obuhvaća brojna manja svetišta, groblja i spomenike s pripadajućim vrtovima, a tu su i nastambe svećenika koji ovdje žive i rade. Hondoji je bez sumnje prekrasno mjesto u svojoj cjelini. Još se veća ljepota krije u brojim detaljima koje je lako previdjeti ukoliko šećete stazama na kojima ima najviše očitih atrakcija. Biseri su skriveni u zapećku, iza nekog zidića ili stakla, u nišama iza ugla, ili se otkrivaju naprosto iz drugog kuta gledanja. Ulaz u Hondoji kompleks. Kralj Dewa: jedna od skulptura na ulazu hrama (ukupno su dvojica i smješteni iza stakla u vratnicama). Nadnaravne su veličine i zastrašujuća lika i pogleda. Udarac o gong, kratka molitva, ruke putnika sklapaju se u časku mira i tišine. Svećenik pred oltarom u trenutku molitve, koju je naizmjenično prekidao budističkim napjevima. Ova sekta poznata je po štovanju lisica, vidi kipiće sa strane. Male lisice Lik Jizo sveca, zaštitnika djece, s metlom u ruci bdije nad tisućama Jizo kipića na policama koje su ostavili posjetitelji. S vanjske strane su obješeni savijeni papirići sa željama i molitvama. Nichiren svećenici žive u neposrednom susjedstvu. Šećući vrtom, lako je 'zalutati' u njihova dvorišta. Skriven iza granja drveća, ovim je mostićem upravo prošao svećenik šušteći skutama svojih dugih haljina. Ograda od bambusa uz jedan od brojnih manjih objekata unutar vrta. Posude za vodu, svaka brižljivo označena imenom. Izgleda kao da su još u upotrebi, iako vrt Hondojija ima vlastiti moderni sistem navodnjavanja. Prodorne oči sveca, gotovo zaboravljenog u nekom kutku vrta. Pobožna ruka u znak štovanja ostavila je par novčića. Skrivena u moru hortenzija, čuvena peterokatna pagoda visine 18 metara izranja na obzoru. Kako navodi službena brošura, u pagodi su sačuvane Budine kosti. Vrt perunika, divan bez obzira odakle ga promatrali. Narodno veselje na ulici pri izlazu iz hrama. Na improviziranoj tržnici možete kupiti sve vrste tradicionalnog ukiseljenog ili začinjenog povrća. Prodaju se i slatkiši, suveniri, voće, te naravno hortenzije u loncima da ih ponesete kući.

U Japanu se vozi lijevom stranom ceste, za što ste možda već čuli. No, jeste li znali da Japanci i novine čitaju 'naopačke': odostraga prema naprijed? Zašto japanski taksisti za vrijeme vožnje nose bijele rukavice, a dame ljeti preferiraju duži model do lakta? Što znače hrpe praznog posuđa pred ulaznim vratima kuća? Čemu služe plitke plastične posudice pokraj blagajne u trgovinama? I tako dalje, i tako dalje - bezbroj je sitnih detalja u japanskoj svakodnevici koji će prosječnom putniku i turistu upasti u oči pri prvom posjetu. Odgovori i objašnjenja neće uvijek ležati nadohvat ruke, niti će ih biti lako pronaći u konvencionalnim vodičima za turiste. Čuđenje, zaprepaštenje, šok - Japan rijetko kojeg došljaka ostavlja ravnodušnim. A kako se mi stranci običavamo čuditi stvarima koje su u Japanu evidentne same po sebi, Japanci to neće razumjeti, i još će se i čuditi nama što se mi čudimo! Ni nakon tri godine provedene u Japanu, ja se ne želim prestati čuditi. Ipak, navika je moćna stvar. Neobične stvari postaju obične, i čuđenje prestaje. Neobično postaje normalno. Sve se manje čudim. Nedavno sam primila e-mail od jednog čitatelja iz Hrvatske koji je s grupom kolega prvi put posjetio Tokyo. Začudilo ga je dosta toga, i opis njegovih dojmova iz prve ruke bio je vrlo duhovit. Bilo je osvježavajuće čitati o nečem tako poznatom iz perspektive tog čitatelja... i čuditi se njegovu čuđenju! Da čuđenje u svijetu (moje i vaše) ne bi prestalo, odlučila sam uvesti novu rubriku na blogu: Čudna mi čuda!? U toj rubrici namjeravam pisati o detaljima svakodnevice koje začuđuju došljaka u Japanu, navode ga na razmišljanje, ostavljaju bez teksta... Bez obzira jeste li bili u Japanu ili ne, vaša pitanja i sugestije o neobičnostima Japana su dobrodošli. Poželjno je da se radi o detaljima koje je moguće predočiti fotografijom. U međuvremenu, kreće pilot-epizoda u novom serijalu! Pogledajte donju fotografiju, snimljenu u ulici nedaleko od mog stana. Čemu služe ove plastične boce s vodom na cesti, privezane za električni stup? Koriste li Japanci ovu vodu za zalijevanje cvijeća? Ili, možda, za gašenje požara? Kao zalihu u slučaju elementarnih nepogoda? Odgovor: ništa od navedenog. Voda u bocama služi zastrašivanju mačaka lutalica, koje navodno ne podnose žarki odsjaj sunčevih zraka. Ratoborne i neuredne mačke razbježat će zaslijepljene jarkim svjetlom koje reflektiraju boce - ili bi barem u teoriji tako trebalo biti! Boce s vodom su uobičajeni ulični prizor u Japanu, a kolika je učinkovitost ove narodske metode, prosudite sami. 'Nekoyoke' ili strašilo za mačke obično se postavlja na cesti ili kraj ulaza u kuću. Unatoč ovoj metodi, ili zahvaljujući njoj, na japanskim ulicama mačaka lutalica ne nedostaje. Zabilježeni su i slučajevi požara na objektima koje je prouzročila sunčeva iskra s plastičnih boca. Slična navika postavljanja boca s vodom navodno postoji i u Australiji, Argentini, Meksiku, na Novom Zelandu i Malti, i možda još ponegdje gdje se ljudi nastoje obraniti od dosadnih mačaka, pasa, muha...

Kratka obavijest za moje čitatelje u Hrvatskoj, kao i za vas koji hrvatske tiskovine primate u inozemstvu: Ukoliko ste me do sada rado čitali u online izdanju, možda će vam se svidjeti ideja da uskoro za promjenu malo zacrnite prste tiskarskom bojom i uronite u moj najnoviji tekst iz Japana - crno na bijelom! Od 18. lipnja na svim kioscima, novi broj časopisa Grazia na 5 stranica donosi reportažu o Japanu iz mog pera. Naravno, bit će tu i dosta lijepih fotografija kako i priliči reportaži, a čak ako ste redovit i pomni čitatelj mog bloga, reportaža će vam otkriti neke do sada neopisane aspekte života Kućanice u Japanu i japanskih kućanica uopće. Odakle i kako sam ovamo dospjela (a mislili ste da ste o tome već sve znali), što ovdje radim (eh, da samo znate...) i kakvi su Japanci s kojima dijelim svakodnevicu - o tome čitajte u novom broju Grazije, i slobodno komentirajte ovdje! I da vam kažem, s obzirom na jedinstvenu priliku koja se ukazuje, smijete komentirati i moju frizuru!